U potrazi za vlastitim mjestom

Marija Lamot autorica je više pjesničkih knjiga. Njezin poetski rukopis karakterizira subjektivizam, propitivanje odnosa jastva i svijeta, traganje za metafizičnošću svakodnevnice, povezivanje ontološkog i poetskog diskursa. I ono što se čini posebno važnim jest činjeniaca da autorica u kontinuiranom poetskom radu napreduje, pa već u uvodu možemo istaknuti da je stihozbirka Mjesto gdje prestaje prostor svakako i njezina najbolja poetska knjiga.

Već sam naslov sugerira potrebu da se propituje ono što je inače izvan uobičajenih vremensko-prostornih koordinata. Kao i u prethodnim zbirkama, u autorice je prisutna svijest o egistencijalnoj nelagodi u ovom »svijetu«. U pjesmi »Kad izlazim u svijet« nalazimo tako stihove: »Kad izađem u svijet , prvo moram pokazati tko sam.../ Svako jutro ispisujem/ jamstveni list da ću biti uspješna i bez glavobolje«. Identitet čini razlikovnost u odnosu na druge, pa se junakinja opire tom beskonačnom traganju za sličnostima i razlikama. Zanimljivo je da svoj inicijalni, prvi susret sa svijetom sadrži elemente mitološkog – ona je anđeo, ili ima ptičji kljun, krilo ispod pazuha.

I u prethodnim knjigama, posebno u zbirci Mrazove sestrice, autorica je prizivala beskućništvo, ne-ljudsku egzistenciju, zamišljala je da je biljka, pauk ili neko treće biće. U pjesmi « Zvoni na podizanje« spominje se izlazak iz tijela: « Dodaj mi opravu, molim te.../ Izlazim iz tijela./ Vidljiva bijela kostobolja i napeti živci prate me.« Njezina junakinja poistovjećuje se i s krpenom lutkom. Upravo konac i šivanje koje spominje u pjesmi »Konac kojim sam sašivena«, metafora su za krhkost, plauzibilnost, za potrebu da se »održi cjelovitost«. Ponovo je prisutna i svijest o neusklađenosti sa svijetom: govori o drugačijoj vremenitosti, koja se razlikuje od vremena svijeta: »...ali satovi su (međusobno) okrenuti leđima,/ i nema usklađene predodređenosti./ Drugo vrijeme kuca u mom srcu,/ a ti ga brzohodeći ne primjećuješ« (pjesma »Satovi okrenuti leđima«).

I u novoj je knjizi vidljiva je autoričina svijest o potrebi da se bude povezan sa Zemljom, da se živi »u prijateljstvu sa snenim životinjama»(pjesma »Izvor svršetka«), ali i da je umjesto popluna prekriva voda (pjesma »Obredno«). U pjesmi »Povijest« autorica ničeanski subvertira antikvarnu povijest, odnosno sve vanjske manifestacije koje su pune manira i pune naoko društveno važnih događaja, dok se prave vrijednosti zapravo ne čuvaju: »Marš(iram) kroz zbivanja – društveno beznačajna,/ ne uklapam se u diletantizam tradicije«.

U novoj knjizi Marije Lamot osjeća se sigurnost u postojanje vlastitoga mjesta, a izostaju bolećive misli o nesvrhovitosti poezije (prisutne u prethodnim knjigama), ali i vječita potreba za opravdanjem. Ona je sigurna da postoji njeno mjesto, »između ovog i onog«, a to mjesto je ono izvan mnoštva, mjesto osamljenosti: »Mojem malom neonskom svjetlu otkazuju baterije/ na mjestu na kojem prebiva mnoštvo»(pjesma »Mjesto«). No premda postoji ta svijest, ipak ostaju i tragovi nesigurnosti, plahosti, suvišne djetinjastosti. Jer, vrijeme je beskonačno, a prostor konačan pa lirska junakinja traži mjesta gdje taj prostor nestaje, traži neko svoje mjesto, svoj rub s kojeg će poletjeti.

U pjesmi »U vrtu« autorica suprotstavlja dva svjetonazora –– jedan je poetski, drugi posve prizeman. Zato i postoje među ljudima prazni prostori, koji se šire, ali junakinja je ovaj put posve sigurna da se u tim prazninama neće izgubiti, te radije glasno ističe: »Ja sam, ipak radije, mađioničar!« A biti mađioničar je biti onaj koji traga za začudnostima, obrnutim perspektivama... Biti mađioničar znači biti onaj koji daje smisao svagdanu, gdje su oni koji pokazuju osjećaje, koji misle, koji ne isključuju Boga, zapravo isključeni od svijeta u kojem se slabost prezire, u kojem Bog je tek krpena lutka za iživljavanje onih koji s duhovnošću nemaju nikakve veze. Nije stoga slučajno da je jedna autoričina pjesma »Diskriminacija, objašnjavam« njezin nedvosmislen obračun s mehanizmimima koji poništavaju razlike, koji sve svode na mehanicizam, bez duhovnosti, na površne razgovore, na prezauzetost, na predavanje prozaičnim ciljevima. Ona ističe i nemoć pred tim ljudima koji odlučuju u njezino ime, »pročišćuju svijet/ pravilima i oružjem«.

Lamot je ponekad blago ironična prema onima koji se olako zanose novim spoznajama (pjesma « Šeik«), a znatno je oštrija prema onima koji vode tzv. uredne živote u kojima se gube među stvarima, bez sebe i bez svijesti o drugome (pjesma »Siromaštvo«). Izražava i ushit kada se bliskost među ljudima sačuva (pjesma « Zaboravljeni ljudi«). Zanimljiv je njen stih: »Čekam da Bog od mog plača sašije zvijezdu/ i stavi je u vazu«. Bog daje smisao patnji. No Bog je u njezinim pjesmama i onaj koji pati, jer je isključen iz ljudskog postojanja (pjesma »Od hladnoće«). Nerijetko u svojim pjesmama Marija Lamot tematizira samu prirodu riječi, spominje lingvističke razgovore, nove riječi i spoznaje. Jer, postoje riječi koje bez značenja »izlaze iz usta« (pjesma »Ponuđena rješenja«). Igra se ludistički vezama mišljenja i pamćenja, stvara logičke konstrukcije, ali i uvodi ponovo filozofeme, npr. propituje kretanje (pjesma »Sve činim kako mi govore«). Pritom otkriva neusklađenost stvarnosti i mišljenja, jer čini se da je naša sposobnost mišljenja »preslaba/ da prati korake stvarnosti«.

Poezija Marije Lamot je stalnom nastojanju da se usklade misli, osjeti i osjećaji. Osjeti su često vezani uz bilježenje slika s putovanja, iz vrta, prirode ili grada, a osjećaji se razvijaju iz tih slika. Lamot nerijetko unosi i apstrakciju u poetski diskurs, da bi na taj način izbjegla patetičnost i pritom – očuđuje. Najuspjelije su njene pjesme upravo one koje koje povezuju prikaz unutrašnje i vanjske transformacije. Možda je za to ponajbolji primjer pjesma »Smrt« u kojoj je smrt predstavljena metaforički kao oblik ptičjeg pera. Smrt se ludički igra, guši vrijeme, obrće more, tek na kraju pjesme ona postaje »gospodin u sivom odijelu«.

Na kraju, riječ je o svakako najboljoj dosadašnjoj zbirci poezije Marije Lamot, premda prostora za »doradu« još uvijek ima. Neke pjesme kao da žude za očuđenjem (npr. pjesma »Ponuđena rješenja«), a autorica još uvijek mora poraditi i na pročišćavanju svega suvišnog, svake eksplikacije. No također treba istaknuti je da u ovoj knjizi ima i antologijskih pjesama, kao što je već spomenuta pjesma »Smrt« ili »Kad izlazim u svijet«. Ukratko, riječ je o vrlo zanimljivoj knjizi, koja zbog vidnog otklona od uobičajenih toposa i zbog suptilnosti izraza, predstavlja otklon od tzv. stvarnosne, ali i od postmodernističke hrvatske poezije.