Svjetski priznati fagotist

1.

Ove se godine obilježava stota obljetnica rođenja hrvatskog fagotista Rudolfa Klepača. Kao svjetski priznati solist na fagotu, izvanserijski komorni i orkestralni glazbenik, te dugogodišnji profesor fagota na salzburškom Mozarteuu, Klepač je našao svoje mjesto u vrhu europske i svjetske glazbene reproduktive dvadesetoga stoljeća. Time se pridružio i elitnoj grupi hrvatskih glazbenika, koji su svoj talent, rad i dosegnuto umijeće učinili dijelom zapadnoeuropske kulturne baštine.

Klepačev umjetnički put nije bio ni lagan ni jednostavan. Ali gotovo bi se mogli tvrditi da je bio - sudbinski. Prvi kontakt s instrumentom koji će mu odrediti život dogodio se u Varaždinu. (Klepač je rođen u skromnoj obitelji zemljoradnika. 30. ožujka 1913. u Majerju, malom mjestu pokraj Varaždina, grada u kojem će provesti rane mladenačke godine.) A o sudbonosnom susretu Klepača s fagotom sačuvano je njegovo vlastito svjedočanstvo. »Kao mladić živio sam u Varaždinu – prisjetit će se kasnije Klepač – ...ondje su se nedjeljom održavali tzv. promenadni koncerti. Mi mladi dečki neprestano smo se vrtjeli oko orkestra i tako sam ja jednom zgodom poslije koncerta zamolio fagotista – sjećam se, zvao se Zajec – da mi odsvira nekoliko tonova. To me se snažno dojmilo. Zvuk fagota učinio mi se i lijep i dražestan i komičan. Imao sam tada petnaest ili šesnaest godina...«

Od tog vremena pa do ostvarenja Klepačeve želje da se posveti glazbi i postane majstor u sviranju fagota prolazi desetak godina. To su lutalačke godine, u kojima uglavnom svira po raznim vojnim orkestrima: u Vršcu, Subotici i Beogradu.

Tek uoči Drugog svjetskog rata, 1938. godine, Klepač dolazi u Zagreb i upisuje studij fagota na ondašnjem Konzervatoriju. U Zagrebu se, prema vlastitim riječima, bavi »svim i svačim«, među ostalim svira u raznim ansamblima pa i zabavno-plesnim orkestrima, a kraće vrijeme (budući da je znao svirati i klarinet), nastupa kao saksofonist u akademskom jazz orkestru The Revellers.

No Klepačev pravi interes ostaje vezan je za studij na Konzervatoriju, na kojem tada još nije postojao poseban odjel za puhače, pa se nastava fagota odvijala na odjelu za orkestralne instrumente. Na Konzervatoriju je fagot predavao Čeh Antun Kubin, kod kojeg je Klepač doradio tehniku sviranja instrumenta i produbio svoje, do tada praksom već stečeno znanje. Kubin je bio veliki reprezentant češke škole fagota i presudno je utjecao na Klepačev glazbeni razvoj. Upravo pod njegovim utjecajem Klepač je usavršio ljepotu tona i kantabilnost fraze – značajke svoga kasnije proslavljenog načina muziciranja.

Ratne godine Klepač provodi u Zagrebu, svirajući u raznim ansamblima, između ostalog i u orkestru zagrebačke Radiostanice, čijim je članom postao na trećoj godini studija. Poslije rata neko vrijeme predaje na Muzičkoj školi pri Državnom konzervatoriju, a onda je rješenjem Ministarstva za nauku i kulturu NRH premješten u Državni simfonijski orkestar (Zagrebačka filharmonija), gdje ostaje u radnom odnosu do 1956, tj. gotovo godinu dana poslije odlaska u Salzburg.

Klepač je bio pripadnik generacije hrvatskih glazbenika koji su se najprije afirmirali na ondašnjoj jugoslavenskoj, a potom i na međunarodnoj sceni. Godine 1949. postaje laureatom drugog jugoslavenskog Saveznog muzičkog natjecanja, održanog u Ljubljani i demonstrira već tada visoki stupanj majstorstva muziciranja na svom instrumentu. U godinama koje slijede Klepač će svoje umijeće sviranja dovesti do savršenstva, kako u pogledu ekspresivnosti, tako i u pogledu kvalitete tona. Vlastito usavršavanje za Klepača je predstavljalo krajnji cilj umjetničke ambicije, koji je savršeno odgovarao i njegovu karakteru. Bio je ne samo zaljubljenik u svoj instrument nego i rođeni perfekcionist. Sve etape njegova umjetničkog sazrijevanja samo su ga vodile zaključku – da je služenje glazbi ne samo njegova profesija nego i njegova misija.Toj misiji Klepač je posvetio cijeli svoj život.

2.

U središtu Klepačevih profesionalnih interesa bilo je sviranje fagota. Ono je predstavljalo uporišnu točku iz koje je proizlazila sva širina njegove razgranate umjetničke djelatnosti. Ta se djelatnost do kraja mogla razviti tek u sredini koja razumije i podupire njegov glazbeni talent. Milieu, primjeren svom umjetničkom potencijalu Klepač je našao u Salzburgu, europskom glazbenom središtu par excellence. Valja podcrtati činjenicu da je Klepač otišao u Salzburg kao potpuno izgrađena muzička ličnost. Kao instrumentalist, on u Salzburgu nije više imao što naučiti. Njegova darovitost, nemjerljivi glazbeni senzibilitet, ali i izvrsna Kubinova škola, te u ono vrijeme (između dva rata i prvih godina poraća) raznolikost i kvaliteta glazbenog života u Zagrebu – imali su ogroman utjecaj na profiliranje njegove glazbene osobnosti. Jer, valja podsjetiti da su aktivnim sudionicima tadašnjega zagrebačkoga glazbenog života bili, među inima, dirigent Friedrich Zaun na čelu Državnog simfonijskog orkestra, violončelist Antonio Janigro, kasnije osnivač i umjetnički voditelj Zagrebačkih solista, a da su na Visokoj glazbenoj školi predavali Vaclav Huml, predstavnik Ševčikove violinističke škole, te glasovirski pedagog Svetislav Stančić, Busonijev i Ansorgeov berlinski đak, koji je na tradiciji Lisztove klavirske pedagogije (izravno preko Ansorgea, Lisztovog đaka), utemeljio zagrebačku klavirsku školu.

Iako je, zahvaljujući gostovanjima Zagrebačke filharmonije, kao i naših komornih ansambala, čiji je bio član, Klepač već poslije rata stekao i međunarodni ugled, do njegove prave internacionalne afirmacije dolazi tek poslije 1955. Za hrvatsku glazbu to je bila godina velikih odlazaka. Neka budu spomenuti tek operni pjevači Vladimir Ruždjak i Tomislav Neralić koji su se odlučili na potpisivanje inozemnih ugovora, skladatelj Ivo Malec koji je otišao u Pariz (kako se poslije pokazalo – zauvijek), dok je Rudolf Klepač, na jednom gostovanju Zagrebačke filharmonije u Grazu, ostavio odličan dojam na sasvim slučajno prisutnog dirigenta Ernsta Märzendorfera, što mu je osiguralo promptni poziv u Salzburg i ulaznicu za Mozarteum orkestar. Već iduće, 1956. godine, pri obilježavanju 200. obljetnice Mozartova rođenja, Klepač je, kao solo fagotist i solist Mozarteum orkestra, otputovao na njihovu prvu američku turneju. Više no uspješna, ta je turneja bila i odskočna daska za Klepačevu svjetsku reputaciju. Na njoj je zaradio epitet »Horowitza i Rubinsteina fagota«, dok ga je epitetom »Mozartov fagotist« kasnije odlikovao jedan glazbeni kritičar iz Stuttgarta.

Kao karizmatični reproduktivni glazbenik, Klepač se tih godina našao u društvu velikih violinista, pijanista i solista na raznim puhačkim instrumentima, koji su vladali koncertnim podijima i bili zvijezde najjačih diskografskih kuća. Tih ranih godina svoje međunarodne afirmacije Klepač se pojavio na dva važna diskografska izdanja. Kao solist Mozartova Koncerta za fagot i orkestar u B-duru, K.V.191 potpisao je svoj prvi ugovor za tvrtku Deutsche Grammophon Gesellschaft. Ubrzo poslije toga uslijedilo je snimanje novog nosača zvuka za istu tvrtku, ovoga puta uz upravo osnovani (kako se kasnije pokazalo, jedinstveni komorni ansambl), Festival Strings Lucerne. S njima je kao solist snimio Koncert za fagot i orkestar u e-molu Antonija Vivaldija.

Klepač je svoju salzburšku karijeru gradio polagano i uspješno. Od prvog nastupa na Salzburškim svečanim igrama 1955., prihvaćenog unisonim laskavim ocjenama kritičara i oduševljenjem salzburške internacionalne festivalske publike, njegova se umjetnička pozicija, izgrađena na idealu perfektuiranog, tehnički bravuroznog muziciranja i dubokom razumijevanju izvođene glazbe, u Salzburgu stalno učvršćivala. Sljedećih godina Klepač je stekao ugled ne samo kao izvanredno pouzdani glazbenik, savršeni interpret sa stilom, maštom i ukusom, nego i kao pedagog, pa je ubrzo postao redovitim predavačem na Mozarteum akademiji, kao i na njenim ne manje poznatim ljetnim tečajevima. Prema Klepačevim vlastitim riječima, najveće priznanje kojim je ikada odlikovan – naslov i zvanje profesora, što ga u Austriji dodjeljuje predsjednik republike – primio je u Beču 1969. godine. Titula mu je dodijeljena za »uspješno umjetničko djelovanje, pedagoški rad i neumorno zalaganje na polju kulturne suradnje između Austrije i Jugoslavije, posebice između Salzburga i Zagreba«.

Višestruko darovit, kao glazbenik i kao praktičar – organizator profiliranih kriterija i zdravog razuma, Rudolf Klepač je od dolaska u Salzburg činio sve što je bilo u njegovoj moći (a ta je moć rasla s njegovim internacionalnim ugledom), da približi glazbene kulture oba svoja domicilna uporišta. Kao »rođeni« Varaždinac, sentimentalnim vezama neraskidivo vezan uz Zagreb, Klepač se također osjećao građaninom Salzburga (što je uostalom dobilo i službenu potvrdu kada je 1965. godine postao austrijski državljanin). Nalazio je osobnu i umjetničku ravnotežu djelujući ne samo kao glazbenik, već i kao kulturni ambasador na učvršćivanju kulturnih veza između svoje dvije domovine. I na tom su polju njegovi su kriteriji ostali visoko profesionalni. Omogućio je niz gostovanja tada ponajboljim, posebice zagrebačkim glazbenicima, i u više navrata pomogao da se ostvare projekti koji su austrijske soliste i ansamble predstavili Zagrebu. Bio je inicijator svečanih dana Salzburg pozdravlja Zagreb, a tim je povodom njegov veliki poštovatelj, Zvonimir Berković, napisao i ovih nekolko začudno aktualnih redaka:

»(...) znalci kažu da je Klepač u petnaest godina svog izbivanja iz zemlje više učinio za našu glazbu i kulturu (organiziranjem gostovanja i stipendija, promicanjem domaćeg stvaranja i posredovanjem u osobnim poznanstvima umjetnika), nego većina našeg diplomatskog osoblja, ako se čitav njihov rad zbroji, a možda i pomnoži. Kad bi naši službenici kulture u inozemstvu bili obdareni talentom srama, obrazi bi im morali biti crveniji od njihovih pasoša, jer je jedan radini fagotist pokazao što sve za kulturu svoje zemlje može učiniti netko, samo ako je čovjek, a ne fagot: glazbalo koje svira onako kako drugi pušu«.

Klepačeva neumorna, paralelna djelatnost vrhunskog interpreta i ambasadora kulture nastavila i poslije njegova službenog umirovljenja, 1978. godine.

3.

Rudolf Klepač je uvijek bio pun sjajnih ideja; u više je navrata isticao važnost Zagreba kao srednjoeuropskoga kulturnog središta, dajući tadašnjim kulturnim ustanovama i organizatorima zagrebačkoga glazbenog života niz vrlo razumnih i ostvarivih prijedloga za poboljšanje uvjeta koji su loše utjecali na opće stanje zagrebačke kulture. Predlagao je, primjerice, osnivanje festivala slavenske opere, kao glazbene manifestacije od međunarodnog značenja, « nešto što do sada nema nitko u Europi, a što bi realno imalo odjeka i odziva u širokim međunarodnim razmjerima«. Još 1972. godine javno se i nedvosmisleno izjasnio o Zagrebačkom muzičkom biennaleu kao o manifestaciji koja »ne može pokriti sve glazbene potrebe jedne kulturne sredine kao što je Zagreb«.

Na žalost, Klepač je vrlo brzo osjetio istinitost izreke da nitko nije prorok u vlastitoj zemlji. Većina njegovih prijedloga nije bila uvažena, bez obzira na dobre relacije koje je svojom poslovičnom ljubaznošću uspio uspostaviti i održavati s predstavnicima pojedinih naših institucija. Salzburg je u tom pogledu bio mnogo otvoreniji, a i zahvalniji za sve što je kao glazbenik učinio za kulturu grada. To je potvrđeno austrijskim visokim državnim i institucionalnim nagradama, među kojima se posebno ističu: Zlatni prsten grada Salzburga, Srebrna medalja Wolfganga Amadeusa Mozarta, te počasni pokal Zemaljske vlade pokrajine Salzburg, koji mu je dodijeljen za posebne zasluge u povodu njegova šezdesetog rođendana.

Najaktivnije i najuspješnije razdoblje Klepačeve umjetničke djelatnosti su šezdesete i rane sedamdesete godine prošloga stoljeća, kada je bio veoma aktivan kao solist, komorni glazbenik, dirigent i pedagog. U to vrijeme, zahvaljujući njegovu osobnom ugledu, uspostavljeni su plodni kontakti između Salzburških svečanih igara i Zagrebačke opere, a u privatni posjet Zagrebu došao je tada, prvi i jedini put, Herbert von Karajan. Rezultat tog posjeta bio je angažman solista i zbora zagrebačke Opere u Karajanovoj produkciji Borisa Godunova na Salzburškim svečanim igrama.

Za tridesetak godina solističkog djelovanja, Rudolf Klepač izgradio je bogati repertoar u kojem su posebno mjesto zauzimala djela baroknih majstora. No svjetsku slavu postigao je u prvom redu kao interpret Mozartova fagot koncerta u B-duru, koji je u svojoj karijeri svirao više od 150 puta. Upravo za izvođenje Mozartove glazbe Klepač je i u Salzburgu postao neosporni autoritet. Stjecajem okolnosti njegova je suradnja s poznatim austrijskim mozartologom dr. Rudolfom Angermüllerom urodila velikim svjetskim uspjehom, koji je podijelio sa svojim sinom i salzburškim učenikom Željkom Klepačom. Koncert za dva fagota i orkestar Mozartova manje poznatog suvremenika, stuttgartskog dvorskog skladatelja Ludwiga Dietera, što ga je Angermüller otkrio u arhivu Međunarodne zaklade Mozarteum, privukao je pozornost međunarodne glazbene javnosti na oca i sina Klepača, koji su Dieterov koncert, nakon prve izvedbe na Salzburškim svečanim igrama 1975. godine s velikim uspjehom izvodili na svojim zajedničkim europskim nastupima.

Iako su djela barokne i klasične epohe činila okosnicu Klepačeva repertoara, njegovo impresivno muziciranje potaklo je, posebice kod hrvatskih skladatelja, velik interes, pa se upravo zahvaljujući Klepaču znatno obogatio fundus naše domaće literature za fagot. Između ostalih, koncerte su za Klepača napisali Milko Kelemen, Stjepan Šulek, Bruno Bjelinski i Boris Papandopulo, premda je posljednje spomenuti na praizvedbu svog djela morao čekati dvadesetak godina, preciznije rečeno do 1979. Tada ga je prvi put svirao Klepačev student Zvonimir Stanislav. Naime, Klepač je u vrijeme kada mu je Papandopulo posvetio (iznimno zahtjevni) koncert već bio ozbiljno bolestan, pa se na preporuku liječnika čuvao prevelikih napora. To nije samo imalo utjecaja na odabir njegova repertoara, nego je i znatno usporilo tijek njegovih solističkih nastupa i promijenilo itinerar njegovih koncertnih turneja. Zato se preorijentirao na pretežito komorno muziciranje i pedagošku djelatnost, stekavši i na tim područjima renome velemajstora. Sviranje u orkestru ostalo je dijelom njegova trajnog interesa. Kao solo fagotist Mozarteum orkestra demonstrirao je istu onu perfekciju svirke, koja ga je odlikovala kao solista i komornoga glazbenika. U tehničkom pogledu bio je nenadmašni virtuoz, a tonsku ljepotu njegova muziciranja često su uspoređivali s toplinom ljudskoga glasa ili tonom gudačkoga glazbala.

4.

Rudolf Klepač je posjedovao iznimno umjetničko poštenje. Zbog toga je uživao nepodijeljeno poštovanje svih svojih kolega glazbenika Mozarteum orkestra. Tadašnji koncertmajstor, Joseph Schröcksnadel, u svojoj je monografiji orkestra, naslovljenoj Salzburški glazbeni ambasadori, za Klepača napisao da je bio ne samo zahtjevan solo fagotist, nego i »orkestralni glazbenik visokog morala i kao takav neosporno Primo Uomo puhačke sekcije«. Klepačev moral ogledao se u njegovom osjećaju odgovornosti, kao i u apsolutnoj sigurnosti koju je svima ulijevao svojim muziciranjem. Njegova dobronamjernost i ljubazno nastojanje da pomogne svakom talentiranom glazbeniku, pogotovo ako je taj dolazio iz »njegovoga kraja«, bili su iskreni, ali i oslonjeni na čvrste, vrlo visoke umjetničke kriterije u poštivanju kojih je uvijek bio beskompromisan.

Kao pasionirani komorni glazbenik Klepač je u Salzburgu i Zagrebu osnovao i vodio nekoliko komornih sastava, a njegovi dirigentski nastupi otkrivali su ga kao muzičara s odnjegovanim ukusom i izvrsnog poznavatelja partiture. Svoj posljednji koncertni nastup u Salzburgu 1993. godine imao je upravo kao dirigent. Nedugo iza toga umro je u Zagrebu, sasvim neočekivano, od moždanog udara, 1. siječnja 1994. godine. Iza njega je ostalo nasljeđe jedne bogate i izvrsne škole fagota, kao i niz zabilježenih, neponovljivih interpretacija. Za hrvatsku glazbenu kulturu Rudolf Klepač ostavio je trajni trag savršenstva. Poput Antonija Janigra sa Zagrebačkim solistima, i on je »ucrtao Zagreb na glazbenu kartu svijeta«.