Suzanne

Kreativna nostalgija stvara slike budućeg užitka. Tako umanjuje bol za zauvijek proteklim zbivanjima. Misleći o kući Zaokret i prekidu s Kiki zaključio sam da su vječne ljubavi kratke. Kad sam ulazio u Emilov Renault 4, meni smiješan auto koji moj otac ne želi zamijeniti nekim boljim, pala su mi na pamet dva pitanja: »Kakav je život nakon smrti?« i »Kakva je smrt tokom života?« Izgovorio sam ih naglas. Emil mi uputi pogled opraštanja kojim obično ispraća male ljudske slabosti i blaga devijantna ponašanja. On misli da sam malo rastrojen zbog straha da ćemo zakasniti na aerodrom. - Ne boj se, Marko. Stići ćemo na vrijeme. Pa tek je šest i petnaest – kaže i daje humoristične odgovore na dva moja pitanja. - Život nakon smrti, ako i postoji, jednako je težak, ako ne i teži, kao i ovaj prije smrti. Smrt tokom života uglavnom je dobra osim u slučaju kad te more noćne more. Zdrav san bez noćnih mora predstavlja svakodnevnu dobru i kvalitetnu smrt. Takav san sazdan je od finih tkanja slatkih snova čiji je sadržaj najčešće povezan sa seksom. Kad smo već kod smrti – nastavio je Emil bez prijelaza u tonu - još jedanput ti kao čovjeku zaduženom za moj pogreb ponavljam da ne želim spaljivanje. – Ali, tata, još je puno prerano za takve razgovore – rekao sam. – Nije, Marko. Imam pedeset pet godina i svaki čas mogu umrijeti. Već je umrlo šest mojih znanaca, vršnjaka, pretežno od infarkta. Dakle, sine, nema spaljivanja. Spaljivanje nije u skladu s prirodom. Želim običan pogreb, običan ukop mrtvog tijela. Ne želim narušavati prirodni poredak. I crvi imaju pravo na svoje redovite obroke mesa – rekao je Emil i bez komunikacijskog prijelaza prebacio se na gejše. – Nego proganja me ona ideja o mojoj japanskoj skulpturi Mizuage koja prikazuje nevinost djevojke, njeno djevičanstvo ili mizuage, a koje se kad dođe vrijeme stavlja na aukciju. Kontekst je zanimljiv. Mizuage je istodobno i naziv obreda u kojemu maiko, gejša pripravnica, postaje gejša. Onaj ponuđač koji na aukciji ponudi najveći iznos za mizuage stječe pravo na oduzimanje nevinosti simpatičnoj maiko. Prodavanje tijela, ili dijelova tijela, uvijek je zanimljiva likovna tema. I ne samo likovna. E, sad, kako napraviti skulpturu koja će dobro prikazati djevičanstvo na aukciji odnosno jednokratni akt vrhunske prostitucije, to je briga koja me već dva tjedna zaokuplja – rekao je Emil.

Neka cvate tisuću duševnih bolesti!

Art café na aerodromu Pleso. Lozovača i kava. Emil se lako i bez prijelaza vratio iz umjetničke mizuage-stvarnosti svoje »skulpture u nastajanju« u običnu stvarnost i nastavio o Edinburghu, mojem novom odredištu. Korisni savjeti. Upute starog iskusnog hipija. Dan je opet poprimio miris i boje svakodnevice. Skulptura Mizuage. Nevjerojatno! I sad, daj ti shvati umjetnike! Iako mi je otac, Emil mi je još uvijek prilično tajanstven. Ne mogu ući u njegov svijet.

U niskopodnom autobusu, koji vozi od terminala do zrakoplova, nenadani susret. Beautiful Zelda. Taj susret dodao je još malo soli na ljutu nostalgičnu ranu izazvanu prekidom s Kiki o kojoj mislim otkad sam se jutros probudio. To su te čudne globanovske koincidencije. Beautiful Zelda. Zadnji put vidjeli smo se u Big Bellu, u Scheveningenu, gdje je sa mnom i s Kiki nazdravila mojito koktelom. Sad bi mi dobro došao jedan ubojiti mojito. Draga Beautiful Zelda. Zagrljaj, poljupci. Ona i Zoe su definitivno najljepše djevojke u Nizozemskoj. Čudi me da se nisam zaljubio u jednu od njih ili, zašto da ne, u obje. Možda zbog instinktivnog straha od savršenstva. Dobro, i Kiki je lijepa, ali Zelda i Zoe su vrhunski lijepe. Upravo zbog toga izazivaju velik strah. Muškarci se ne usude prići. Volim jednostavne banalne zaključke. Zelda putuje do Amsterdama i odmah nastavlja za Den Haag. Vraća se na posao. Nosi domaću rakiju prijateljima i suradnicima. U avionu smo razdvojeni pa ne možemo razgovarati tijekom leta. To činimo na Schipholu. Imamo desetak minuta. Stojimo ispred ulaza za moj let. Naša radost zbog nenadanog susreta. Rasprskavanje informacija o dobroj ekipi iz Amsterdama. Začudila se kad sam joj rekao da sam prekinuo s Kiki. Stvarno ste bili savršen par, rekla je na odlasku.

U avionu pokraj mene sjedi gospodin u odijelu s kravatom. Biznismen iz Rotterdama. Izmjena ljubaznih rečenica. Zove se Daan. Leti na poslovni sastanak, sutra ujutro vraća se u Amsterdam. Počinjem posao, vadim diktafon. Dopušta li? Dopušta, zašto ne. Pitam ga što misli o potpunom ujedinjenju Europe. Sumnja u to ujedinjenje, ali nema mišljenje o tome. Lagani skepticizam u zračnom prostoru Europe. Gospodin Daan je orijentiran isključivo na svoj posao. U slobodno vrijeme igra golf i ganja žene. Golf igra s partnerima zbog lakšeg sklapanja poslova, no žene su njegov pravi interes. Jedini pravi hobi. Može se reći da je ženskar. Zar je to nemoralno? Nije. To mu je sudbina. Onaj tko istinski voli žene nema vremena za ujedinjavanje Europe i, općenito, za politiku. Sa ženama je jako puno posla. To ga ispunjava. Zadovoljan je životom u srednjoj klasi, ne žudi ući u višu klasu.

Stižem u Edinburgh. Stojim pokraj okretne trake misleći da će se svaki čas pojaviti moj veliki crni kovčeg. Ne, nema ga. Svi putnici su već otišli. Scena iz crne komedije. Oni nespretnjakovići na Schipholu, koji sigurno pate od neke duševne bolesti, zaboravili su staviti moj kovčeg u avion KLM-a. Odmah prijavljujem slučaj. Autobusom do Princes Streeta. Silazim. Bacim pogled na tamni Edinburgh Castle pa uđem u Ryan’s Bar i naručim espresso. Da je barem sad Kiki sa mnom. Kikina prisutnost tako lijepo opušta. Ljudi se skupljaju uzduž Princes Streeta. Umjesto da promatram popodnevnu tradicionalnu Festivalsku kavalkadu, veliku paradu svih sudionika Military Tattooa i sudionika festivala Fringe, koja i službeno označava početak festivalske zapjenušanosti u kolovozu, moram otići kući i čekati kovčeg koji će stići iz Amsterdama tko zna kojim letom. Sretni ljudi uživat će u živopisnom i razularenom glazbenom bučnom mimohodu. Iako Pjer nije stavio na popis ovaj događaj, htio sam ga iznenaditi reportažom napravljenom usred kavalkade.

Ljutiti koraci do stajališta taksija. Uzimam jedan. Mountcastle Terrace, 20 funti. Roma i Robert me dočekuju. Uskoro stiže i Doreen, profesorica engleskog, Vandina prijateljica koja je posredovala u vezi mojeg smještaja. Upoznale su se u Londonu kad je Vanda radila kao au pair kod njezine tete. Odlazimo u stražnji vrt u kojemu je smeđa drvena kućica. Na njoj piše »Mad House«. Ispod tog natpisa piše »Roma i Rab«. Sjednemo u udobne pletene stolice. Slapovi razgovora uz pivo. Sva je sreća da su darovi za obitelj Keggie i Doreen u ruksaku: litra rakije, Croatia, knjiga o Hrvatskoj, i griotte. Roma plješće. Joj, Rab i ja još nikad nismo bili na Jadranu! Zahvaljujem Doreen na posredovanju dajući joj Kraševe griotte i prenosim Vandine pozdrave. A kovčeg? Ta nisam valjda došao u Edinburgh samo s naprtnjačom! Ispričam im scenu iz crne komedije. Robert, za prijatelje Rab, ne može vjerovati u to. Ljuti se. Odmah telefonira, iako sam mu rekao da sam prijavio slučaj. Na Turnhouseu, edinburškom aerodromu, vrlo su ljubazni, ali... Kaže ljutito da je on Edinburžanin, domaćin Mr. Globanu, i da ga je stid. Zna, jasno, da nisu krivi njegovi Edinburžani, Škoti su savjesni, no zahtijeva što bržu isporuku mojeg kovčega. Neka ga oni ljenjivci iz Amsterdama što prije pošalju, najbolje prvim avionom. Da, ali ne ide to tako brzo. Kovčeg su dovezli tek u devet sati navečer.

Težak dan. Moja soba: dva kreveta, mali radni stol, mali televizor i veliki ormar. Sručio sam se na krevet odjeven misleći o Kiki, o Zeldi, o Zoe. No nema snova povezanih sa seksom. Umjesto njih noćna mora. Zatočen sam u crnom kovčegu. Znam da sam na groblju. Bunim se. Plačem. Želim odmah van. Ne, ne možete Mr. Globan, kaže grobar. Vaš ukop je točno u pet sati popodne, dakle za devet minuta. Moramo poštovati redoslijed ukopa. Ovo je groblje, a ne igraonica.

* * *

Priory Gate, autobusna stanica na Northfield Roadu. Ulazim u autobus broj 4, uzimam besplatan Metro i uspnem se na kat. Sjednem u prvi red, vidik odličan. Northfield Broadway, Portobello Road pa London Road. Autobus vozi pogrešnom stranom, crazy Scots. Iza mene dvije žene glasno razgovaraju. Osluškujem djelić europske kanalizacije. Debela žena je strašno uzrujana. Najednom povisuje ton i ljutito kaže: »Znaš, to je veliki pritisak. Svaki dan neki pritisak. Svega mi je dosta! E, to ne može više tako, fuck! Što je previše, previše je! Pa ja imam već četrdeset i jednu godinu!« Prestao sam slušati izvještaje o problemima krize srednjih godina sredovječnih žena i usredotočio se na Metro. Naravno, kao što sam to mogao i pretpostaviti, članak Festivalska groznica u velikom E je na prvoj stranici. Na jučerašnjoj Festivalskoj kavalkadi u Princes Streetu prisustvovalo je više od sto pedeset tisuća ljudi. Uputio sam gadnu psovku onim kretenima na Schipholu.

Sviđa mi se svakodnevica koju živim kao radioreporter. Gledam Pjerov i svoj popis. Najvažnije od svega je čvrsto se držati popisa i svaki obavljeni zadatak prekrižiti crvenom penkalom. Dakle, sve mirno i polako. U Edinburškom turističkom centru, koji je u sklopu Princes Malla, kupim The Scotsman, edinburške novine, a brošure Welcome to Scotland i Welcome to Edinburgh dobijem besplatno. Zatim se uputim u smjeru poslovnice kompanije Lothian Buses na Waverley Bridgeu. Opet se sjetim Kiki. Nedostaje mi njezin smijeh. U poslovnici listam novine, čekam na svoj red. Uskoro sam ispred šaltera. Fiona, službenica, ima pjegice na licu. Čini mi se kao da će se svakog trenutka nasmijati. Pitam je što je sve potrebno za mjesečnu kartu »gosmart«. To i to. Hvala, kažem, i dajem joj fotografiju veličine koja je potrebna za pasoš i 33 funte. Za četiri minute karta je gotova.

Oštar pogled na popis. Knjižara. Volim ljude čija je sudbina knjižara. U knjižari Waterstone’s kupim dvije knjige: History of Scotland i Edinburgh. Na popisu je i knjižnica. Odlazim na George IV Bridge, učlanjujem se u Edinburšku centralnu gradsku knjižnicu. Posuđujem nekoliko knjiga, među njima i jednu za razbibrigu. U toj knjizi je rasprava o popularnim citatima iz Hamleta. Dvije stranice posvećene su citatu »Though that be madness, yet there is a method in’t«. Odmah sam taj citat povezao sa svojim ludilom traženja uredne djevojke po Europi. I u mojem ludilu, to je očito, ima metode. Uvijek se zaljubim u neurednu djevojku.

Popis. Prva reportaža. Razgledavanje grada autobusom. Edinburgh Tour. Crveni autobus s otvorenim gornjim katom. Lucia iz Cremone ne zna što bi rekla o Europi, ali me, »da se iskupi«, nakon razgledavanja grada poziva na kavu. Sorry, danas ne mogu. OK, onda sutra, reče i napiše na papirić broj mobitela. Hvala ti, Lucia. Volim Talijanke. Dobro spremaju ribice, kažem. Razgledavanje Edinburgha autobusom; tonskog zapisa 14 minuta i 46 sekundi, intervjuirao dvanaest ljudi.

* * *

Nikad neću zaboraviti Suzanne Kane. Upoznali smo se u Princes Streetu ispred spomenika Walteru Scottu (najveći spomenik ikad podignut nekom piscu) kad sam završio drugu reportažu (Princes Street; tonskog zapisa 15 minuta i 13 sekundi, intervjuirao sedamnaest ljudi). Radeći reportažu stalno sam pogledavao prema njoj, nisam mogao skinuti pogled sa Suzanne, sudionice kampanje za nove pristalice, članove i podupiratelje WWF-a (World Wide Fund for Nature, Svjetski fond za prirodu). Suzanne je ljubiteljica životinja, borac za njihova prava i borac za prihvatljiv okoliš. Nježan pokret prema Suzy. Iz njezine ruke uzeo sam prijavnicu i pročitao tekst. Svatko može postati član ako mjesečno uplati 20, 10 ili 5 funti, ali postoji i opcija »drugo«. Svidjela mi se ta opcija pa ću za jednogodišnje članstvo uplatiti 40 funti. Ispunio sam pristupnicu i tako se učlanio u WWF. Novac ću sutra uplatiti na račun WWF-a. Suzanne je pogledom punim poštovanja gledala moje elegantno potpisivanje »ekološke prijavnice« (Suzanne) usred jednog od najtoplijih ljeta u Europi, »od barem 1540. godine«, kako je u jutarnjem izdanju izvijestio The Scotsman. Dok je Suzanne animirala prolaznike da svojim prilozima podrže WWF, stajao sam pored nje i uživao u pogledu na nju. Ćaskali smo o raznim problemima koji muče nas mlade u takvom svijetu u kojem su potrebni fondovi za prirodu. Ja sam od tebe stariji osam godina, rekao sam Suzanne. To se uopće ne primijeti, reče djevojka osmjehnuvši se. Naravno da se ne primijeti, jer ja sam Petar Pan, rekao sam djevojci duboko uvjeren u svoj identitet koji nikad neće ostarjeti.

Nakon što je Suzanne završila s poslom za danas, uzviknula je veselo: »Let’s have a drink and talk nonsense!« Otišli smo u obližnji Acanthus i sjeli za jedan stol na terasi. Suzanne je skinula Ray-Ban naočale i otišla u bar do šanka te pozvala konobaricu. To je Karen, njezina prijateljica. Stariji par za stolom pokraj nas naručio je »tea for two«, a mi viski bez leda odnosno »vodu života«, poučila me Suzanne, kako u Škotskoj nazivaju to piće. Dobar i gotovo istinit izraz. Small talk počeli smo s malim čarobnjakom. Razgovarali smo o neobičnom dječaku Harryju Potteru koji je svoj literarni pohod započeo u ovom gradu, u caféu The Elephant House, i pili viski zaljubljujući se pritom kampanjski brzo. Suzanne je smotala cigaretu od duhana Drum, koji puši i Darko iz Amsterdama, i smijući se povukla dim. Ti ovo ne smiješ pušiti, Marko, rekla je pokazujući mi crna slova na bijeloj podlozi paketića: Smoking may reduce the blood flow and causes impotence.

Kad smo ispili treći viski, počeli smo stvarno pričati gluposti. Bio je to jaki nonsens-razgovor. Sve je postalo »važno« i »impresivno« (Suzanne). Impresivan je bio i način na koji je Suzanne predstavila svoju obitelj. »Pa evo, dragi Marko-Boy, rođena sam u obitelji koja je jako čudna. U mojoj obitelji postoji sve ono što uopće možeš zamisliti. Ima u njoj svađa, kompromisa, preljuba, alkoholizma, nasilništva, nerazumijevanja, netolerancije, viška ljubavi, manjka ljubavi, izostanka pažnje, financijskih i zdravstvenih problema, seksualnih i socijalnih frustracija, pljuvanja, generacijskih podjela, taštine, jakih karijerističkih aspiracija, mučne međuovisnosti mržnje i ljubavi, navijanja za različite nogometne klubove kao i teško pomirljivih političkih razmimoilaženja. Ukratko, you name it, we got it!« Pa, Suzanne, takva je većina obitelji, rekao sam mudro, pomislivši da je mudrost ne govoriti istinu.

I tako smo drobili. I ispili još tri runde viskija. Uz piće naše odluke brzo su se množile. Čak smo odlučili kupiti jedno drugome šal od kašmira. Da, u jednom od najtoplijih ljeta u povijesti Edinburgha kad se živa u termometru penje do 30 pa i iznad 30 stupnjeva. Suzanne je počela repati Eminemovu pjesmu The Way I Am. Bojao sam se da će onaj stariji par pozvati Karen ili policiju, pa sam joj predložio da pjevamo balade. OK, rekla je. Pjevali smo pjesme Leonarda Cohena, a pjesmu Suzanne izveli smo četiri puta. Nismo se mogli zaustaviti. Suzanne me pitala sviđa li mi se njezina desna noga. Umjesto odgovora u vezi s njezinom nogom rekao sam joj da je ona moj najmiliji veliki panda, kojeg sam dosad upoznao, i da me podsjeća na logo WWF-a na kojemu je upravo panda. »Znaš li, Marko, koliko je dug penis velikog pande?«, upitala me. »Ne znam«, rekoh. »Pa oko tri centimetra«, rekla je Suzanne nasmijavši se. Njezine oči postajale su sve sjajnije. I ja sam bio sve omamljeniji. Sva je sreća da sam danas već napravio reportaže koje sam morao napraviti. Moram još napisati tekstove za njih, ali to ću učiniti sutra. »Da jutros nije bilo opakih Tininih mejlova i poruka, ovo bi bio savršen dan«, pomislih.

U tom sve opojnijem ozračju uzeo sam jednu prijavnicu WWF-a iz njezina fascikla i na njoj crnim flomasterom zapisivao svašta, naprimjer da je Suzanne »moje svjetlo u augustu« (jer je rekla da je čitala Faulknera), a usput sam citirao ili varirao Cohenove stihove iz Suzanne zapisujući odlomke stihova na prijavnicu. Tu išaranu prijavnicu Suzanne i ja nazvali smo Šaljivi dokument o prvom susretu s novim članom Svjetskog fonda za prirodu. Njoj se najviše svidjela moja rečenica »Take me to your panda pussy!« Na »dva za nju negativna« (Suzanne) Cohenova stiha iz pjesme Suzanne namrštila se i napisala na prijavnicu »Fuck off, Marko!« Sačuvao sam taj dokument za svoju arhivu dokumenata koji zorno svjedoče o mojoj nevjerojatnoj potrazi za urednom djevojkom, po svemu sudeći uzaludnoj.

Grlimo se i pjevamo, zatim se ljubimo. Prvi put se ljubim s djevojkom koja ima piercing na jeziku. Neobičan je osjećaj tog poljupca, isprva s okusom željeza. Rekao sam Suzanne da je to željezni poljubac. Nije, Marko, griješiš, rekla je, jer je piercing napravljen od platine tako da možemo govoriti o platinastom poljupcu. Isprva mi je ljubljenje jezicima, od kojih jedan ima platinasti ukras, bilo neobično, ali mi je ubrzo postalo ugodno, možda dijelom i zbog toga što je za mene to bilo novo i egzotično iskustvo. Poljubio sam tetovažu leptirića na čelu drage Suzanne i počeo izgovarati mnogo pridjeva. Pritom sam se opet sjetio Kiki jer ona također voli pridjeve. Rekao sam Suzanne da je ona užarena topla vruća drevna usijana izvorna kipuća divlja vlažna Afrika, a ona je rekla da pretjerujem s pridjevima. »Marko, dovoljno bi bilo da si rekao samo Afrika ili da sam napaljena kao Afrika, što, uostalom, i jesam.« Zatim me pogledala luđački-vatrenim pogledom i dodala: »OK, Marko-Boy, I’m ready, willing and able if you know what I mean«. Znam što misliš, rekao sam i pomilovao njezinu divlju bujnu erotičnu kosu bacivši pogled na tamnu ljepotu Edinburškog dvorca-tvrđave-utvrde-zamka, ne znam kako bih na hrvatski preveo sklop »Edinburgh Castle«. Odsada ga zovem Edinburški dvorac.

(Brzo sam se priviknuo na okus poljubaca s platinastim piercingom kao i na dva piercinga koja Suzanne ima na velikim usnama. Suzy ima deset piercinga: na svakoj obrvi, na obje nosnice, na oba uha, na jeziku, na obje velike usne i na pupku. Čudno, na gornjim usnama nema piercing! Nasreću, Suzanne Kane, iako je u sve življem trendu mode vraćanja plemenskom imidžu nije dokraja poludjela jer u toj piercing-pomami ipak nije napravila piercing i na klitorisu. Bio sam sretan zbog toga jer sam negdje pročitao da djevojke probušena klitorisa mogu osim mogućih infekcija imati i problema s postizanjem orgazma.)

- Hej, Marko, moramo kupiti šalove od kašmira! – uzviknula je Suzanne i ustala prilijepivši se uz mene kao čičak. Rekao sam joj to, to da se prilijepila kao čičak. Čičak (thistle) je cvjetni simbol Škotske, Marko. Dakle ja sam cvijet. A i da nije simbol, svejedno. Odsada si moj. Brzo sam se zaljubila u tebe. Nakon što si mi prišao nije prošlo ni deset minuta i već sam bila zaljubljena u tebe. Suzanne je nastavila u pijano-biblijskom tonu: »So it was written. So it shall be done!« Uzvratio sam u istom tonu: »Ako nam je tako suđeno, neka tako bude!« Platili smo Karen račun i držeći se za ruke kao da se poznajemo već mjesecima krenuli u smjeru Princes Streeta. Karen nam je viknula: »Take it easy, guys!«

– Znam jedan dućan, tu je blizu – rekla je Suzanne. Uskoro ulazimo u trgovinu na kojoj piše »Cashmere«. Biramo šalove. Naravno, nisu svi od kašmira, ima i lijepih šalova od tartana. Odlučili smo se za dva ista narančasta šala s crnim prugama koje oblikuju male pravokutnike. Na šalovima je naljepnica s natpisom »Royal Rossi«. Isprobavamo šalove. Na kraju te blago supijane akcije, pune šale, šalova i smijeha, ostavljamo šalove oko vrata i platimo račun na blagajni. Na računu piše da se blagajnica zove Jill. Ideja! Sjetim se da bi jednu reportažu za emisiju Europa na dlanu bilo dobro posvetiti odgovorima blagajnica i blagajnika. Tu inovativnu ideju Pjer će sigurno prihvatiti. Okrenem se prema blagajni, uključim diktafon, kratko kažem Jill o čemu je riječ i postavim joj svoje europsko pitanje. Budući da nije bilo mušterija ispred blagajne, Jill je malo razmišljala počešavši se iza uha i zatim rekla što misli o potpunom ujedinjenju Europe. Na kraju, kao da se ispričava zbog nedovoljno obrazloženog odgovora, Jill je rekla: »Sorry, ne kužim se baš u politiku«. Suzanne je šapćući-sikćući ljubomorno primijetila da smo se tek upoznali, a da već želim »upecati tu prokletu blagajnicu«, dok sam ja s opravdanim negodovanjem pomislio »tek smo se upoznali, a već je ljubomorna«. Moj dubok poljubac u platinasti piercing ju je umirio.

Iziđemo na Princes Street. Dva narančasta šala ističu se na ljetnom suncu. Doista čudna slika usred ljeta. U tom trenutku grune top s Edinburškog dvorca. Stresem se zatečen, malo prestrašen. To mi se događa i u Zagrebu svaki put kad u podne čujem pucanj topa s Kule Lotrščak na Gornjem gradu. Pogledam na sat. Jedan popodne. »Da, svaki dan točno u jedan osim nedjeljom, Velikim petkom i Božićem«, rekla je Suzanne. Pohvalio sam se da u Zagrebu top gruva i nedjeljom i na blagdane. Zagreb je u tome napredniji od Edinburgha, rekao sam, a Suzanne je uzviknula »Volim Zagreb!«

Vreva u Princes Streetu. Turisti sa svih strana svijeta preplavili su ulice festivalskog grada. Ljeto je, sunce prži, a naši vratovi omotani su toplim šalovima za zimu. Znojni ljudi nas sa zaprepaštenjem promatraju. Dakle, Suzanne, mi smo sad na promatranju. Pokušavam joj prevesti značenje hrvatske fraze »biti na promatranju«. Kemija divlja u našim organizmima, njezini efekti su u porastu. Brzo se zaljubljujemo. Prebrzo za moj ukus. Znanstvena istraživanja potvrdila su da se »kemija ljubavi« dogodi već u prvom satu druženja. Ako se ta kemija ne dogodi u tom prvom »sudbinskom satu« vjerojatno se nikad i neće dogoditi, što znači da je Kikina prijateljica, »nimfomanka« Heidi Baardwijk, u pravu.

Sjećam se dobro te amsterdamske scene na terasi Caféa Schuim kad je Heidi održala Kiki kratko, ali oštro predavanje o fenomenu koji zovemo ljubav. (Kako to ostale životinje zovu, to ne znamo, rekao je jednom Željko.) Pritom je nabrojila sve hormone koji uzrokuju pojavu ljubavi. Heidin znanstveni pristup ljubavi nije obradovao Kiki. Ispričao sam to Suzanne. U napadu ljubavnog bjesnila Suzanne viče u moje uho da bez obzira na hormone predlaže da nas dvoje živimo punk parolu »Live fast, love hard, die young«. Rekao sam da mi se sviđa parola, ali da će to morati učiniti bez mene jer sam ja ove godine prešao tridesetu te se više ne uklapam u tu koncepciju zbog trećeg dijela parole. No da je ipak malo razveselim dodao sam da ću s njom neko vrijeme sudjelovati u vrućoj plamenoj središnjici te revolucionarne parole, u »love hard«. »Hallelujah!«, veselo je uzviknula Suzanne.

Vratili smo se u Acanthus na ručak. Karen je upravo odlazila. Vidjevši nas u uzbuđenom raspoloženju sa šalovima od kašmira oko vrata rekla je opet »Take it easy, guys!« Nakon ručka pozvao sam Suzanne u ulicu Mountcastle Terrace i upoznao je s Romom i Rabom. (Prije te riskantne akcije ispili smo dvije jake kave da dođemo k sebi, da se uozbiljimo, a šalove smo spremili u ruksake. Mogu lako zamisliti lica svojih domaćina kad bi na našim vratovima usred ljeta ugledali šalove od kašmira.) Ugodno ćaskanje u vrtu s Romom i Rabom. Roma dostojanstvenim glasom ističe da mi dopušta »ženske posjete«, ali uz uvjet da to bude uvijek ista djevojka. Suzanne joj se sviđa i to je, znači, riješeno. Složio sam se s uvjetom, što sam drugo i mogao, dok su oči moje nove prijateljice sjale od slaganja s Rominim uvjetom. Poslije smo u mojoj sobi radili na tekstovima za dvije današnje reportaže. Ja sam pisao, Suzanne je asistirala. Mnogo mi je pomogla savjetima faktografske naravi. Uistinu, ona dobro poznaje svoj grad. Poslao sam reportaže kad je crvenilo umirućeg sunca smijenio sumrak.

Glad. Odlazimo u vrt. Tamo je plastični stol sa stolcima. Podijelio sam sa Suzanne svoju večeru (evening meal), koja je uključena u cijenu boravka. Uživali smo u jelu. Roma odlično kuha. Topla je ova noć. Odemo u moju sobu. Suzanne me uči škotski. Dobra je učiteljica. Zna pregledno izložiti građu. Kaže mi da sam ja lad ili laddie (dečko, momak, mladić, momčić), a ona lass ili lassie (djevojka, cura, curica, draga). »Ako obraćajući se nekom još uz deminutive laddie i lassie dodaš pridjev wee, koji znači malen (en. small), onda je to ono pravo, onda sigurno voliš tu osobu, wee laddie Marko«, rekla je Suzanne. Nakon lekcije škotskog Suzanne i ja imali smo lekciju upoznavanja moje sobe. Rekao sam: »Hej, wee lassie Suzy, želiš li upoznati moju sobu?« »Oh, da, jako želim!«, rekla je wee lassie. Upoznali smo sobu do najsitnijeg detalja i zaspali zagrljeni. Ujutro za doručkom wee lassie je ponosno izjavila da je zbog Rome i Raba uspješno, ali jedva jedvice, zatomila krikove »bitka i užitka« odnosno »nagonsko glasanje homo sapiensa«. Dodala je da jedva čeka da roditelji, sestra i brat odu na ljetovanje pa da mogu dolaziti k njoj u Leith Walk. »Marko, i u mojoj sobi možeš fino raditi. Atmosfera je super. Soba je puna knjiga i slika. I ja volim Azurnu obalu, ali ovu godinu ću zbog nas preskočiti ljetovanje na pravom moru. Ljetovat ćemo u Edinburghu. Šteta što se ne možemo kupati jer je Sjeverno more ovdje prehladno, čak i ljeti. Ali možemo šetati uz more, gledati galebove i ludo se ljubiti. Portobello Beach ima prekrasnu promenadu«, rekla je Suzy. Kako samo lijepo priča moja wee lassie. Kao društveno osviješten novinar osjećam veliku radost kad usred smrdljive europske kanalizacije pune gnoja i nesreće mogu izvijestiti o nečem pozitivnom.

* * *

Acanthus je baza iz koje ću poduzimati sve novinarske akcije. Sviđa mi se pogled na mračni tajanstveni Edinburgh Castle. Vrlo je inspirativan. I vrlo krvav. Koliko se samo škotske krvi prolilo u njemu, oko njega i podno njega u krvavoj povijesti Škotske! »Ta povijest po mnogočemu podsjeća na povijest Hrvatske do 1991. No postoji između te dvije povijesti značajna razlika. Škotska još nije dovršila posao«, naglasio je Željko. »Uostalom, kao ni Katalonija. Status katalonske autonomije je goli k. und k. Ta zemlja zaslužuje punu nezavisnost«, rekla je Iskra kad smo u redakciji jednog utorka razgovarali o politici. »Ipak, uspostava novog škotskog parlamenta jest dobar početak za dovršenje glavnog posla. Možda nezavisnost Škotske i nije tako daleko«, rekao je Željko. »Procjenjujem da će se to dogoditi najkasnije do 2025.«, dodala je Iskra.

Nakon ručka naručio sam kavu. Da malo smirim divljinu ushićene Suzanne Kane rekao sam joj da je od danas nadalje moja asistentica jer ću je povremeno spomenuti u reportažama kao »pouzdan edinburški izvor«. Pritom ću, ako se ona slaže, navesti njezino puno ime i prezime. Unaprijeđena djevojka odmah se složila i, uozbiljivši se, upitala koji su njezini zadaci osim onog jučer kad mi je pomogla s faktografijom. Za tebe, rođenu Edinburžanku, ti zadaci su jednostavni. U svakoj reportaži za emisiju Europa na dlanu moram naglasiti ono što je bitno odnosno ono što je karakteristično za Edinburgh i što je izvorno škotsko, na primjer u glazbi, povijesti, religiji, običajima. »Ja već imam popis mjesta na kojima moram napraviti reportažu, ali svaki tvoj savjet dobro će mi doći«, rekao sam i pokazao joj popis. Preletjela je očima popis. »Oh, Marko, pa ja sam prava osoba za ovaj posao. Bit ću ti, vjeruj mi, najbolja asistentica i savjetnica na svijetu«, rekla je i uspevši se na prste poljubila me u obraz dok smo Karen plaćali račun.

Izišli smo iz Acanthusa i uputili se prema Princes Streetu. Začuli smo gajde i bubnjeve iz smjera Princes Malla. – Hej! - uskliknula je veselo Suzanne. - Nešto se vrlo škotsko tamo zbiva. Idemo pogledati. Na popisu reportaža nemaš Princes Mall. Ako je to ono što mislim, moj je savjet da napraviš reportažu. Edinburžani su strašno ponosni na to moderno zdanje jer se Princes Mall odlično uklopio u staru gradsku jezgru. Zbog toga njegov krov i jest na razini ulice, a cijeli Princes Mall ispod razine Princes Streeta, pod zemljom, tako da građevina ne kvari fantastičan vidik koji puca s Princes Streeta na Edinburgh Castle i Stari grad – rekla je Suzy. Do nas su dopirali sve glasniji zvuci prepoznatljive škotske glazbe. - Možda je ovo prilika za reportažu – rekla je Suzanne. I bila je. To su te čuvene globanovske koincidencije. Prije pet minuta unaprijedio sam Suzanne u savjetnicu, a ona je već u punom radnom zamahu.

Ispred ulaza u Princes Mall svira bend The Clan Wallace »Braveheart Crew«. Bend izvodi škotske tradicionalne pjesme. Jedna djevojka, možda članica benda, okupljenom mnoštvu domaćih ljudi i turista prodaje CD-ove s njihovom ‘pipes & drums’ glazbom. Glazbenici sviraju žestoko, ali usklađeno. Muškarci nose kiltove, a žene lepršave šarene suknje. Uključim diktafon, obilazim ljude i vičući postavljam europsko pitanje. Neki se ljute što ih uznemirujem dok slušaju glazbu, ali ipak odgovaraju. Možda su pomislili da smo Suzy i ja reklamni agenti benda. Meni su se najviše svidjele pjesme Marching by Moonshine i Wullie Mor And Sterling Brig. Kad sam završio reportažu, Suzanne i ja smo slušali glazbu i plesali s još nekoliko ljudi ispred benda. Suzanne je žestoko plešući podivljala od navale patriotizma uzvikujući: »Long live Scotland! We are not British, we are not English! We are Scots and proud of our wonderful culture, heritage, and history! Long live Scotland!« Jedan visoki mladić, koji je na sebi imao majicu sa škotskom zastavom, također je poludio od nacionalnog škotskog zanosa. Bacao se po tlu, dizao se, plesao i pjevao. Reportaža Vrhunska izvedba škotske tradicionalne glazbe ispred Princes Malla; tonskog zapisa 17 minuta i 23 sekunde, intervjuirao šesnaest ljudi.

– Hajdemo sad malo gledati one jadnike ispred institucije Burger King. To je uvijek zanimljivo – rekla je od plesa oznojena Suzanne dok smo šetali Princes Streetom. Kupili smo sladoled i sjeli na tamnosmeđu drvenu klupu i gledali ljude koji jedu »smeće« (Suzanne). – Marko, ti ljudi koji jedu junk food nisu siromašni, naprotiv, oni imaju novca. Pogledaj im samo odjeću! Oni su siromašni duhom – zaključila je wee lassie i nastavila oblizivati ledenu kuglu sladoleda u kornetu.

Promatrati psihičke poremećaje bližnjih izbliza, odnosno osobno ih iskusiti, i čitati ili slušati o istim ili sličnim poremećajima dvije su potpuno različite stvari. Tina ne posustaje u maltretiranju mejlovima i porukama. Ponekad me čak i nazove, iako dobro zna da joj se neću javiti. Postoji li mogućnost pravnog sankcioniranja takvog ponašanja? Moram to istražiti. Danas mi je poslala psihički vrlo nestabilan mejl u kojemu tvrdi da me voli više od Boga, iako uopće ne vjeruje u njega, da mi nudi ljubav te da ću, ako sam dovoljno inteligentan, iskoristiti tu izvanrednu pogodnost koja mi se tako nesebično od srca nudi. (Tina o ljubavi prema meni piše kao da u novinama reklamira svoju vikendicu na Krku.) Jer, u suprotnom, ako ne iskoristim tu fantastičnu pogodnost, ona se ne usuđuje pomisliti što bi se sve moglo dogoditi. Na kraju mejla napisala je da ću poludjeti od ljepote čistoće i urednosti kojima snažno zrači »Dnevna soba Fride Kahlo i Tine Globan« te da se što prije »stvorim« u toj sobi i jednostavno se prepustim urednosti i ljubavi koju mi ona, Tina, nudi u znak pomirenja i mojeg povratka u našu toplu bračnu zajednicu. Nevjerojatno!

* * *

Uzrok upornosti njegovanja starih običaja jest uzaludna borba protiv prolaznosti. Jedan galeb smjestio se na vrhu krova, a nekoliko njih na travnjaku vrta. Često slijeću u naš vrt, rekla je Roma. Roma i Rab odjeveni u kupaće kostime leže na ležaljkama ispred kućice Mad House. U rukama drže čaše s pićem. Na njihovim licama lebdi izraz zadovoljstva. Suzanne sjedi pored njih na bijelom plastičnom stolcu i puši. Njih troje promatraju moju preobrazbu u Škota. Želim zablistati na današnjoj škotskoj zabavi u hotelu Hilton. Za tu priliku Rab mi je posudio prsluk od tartana s plavo-crvenim kvadratima i crvenu kapu s crvenom vunenom kuglicom na vrhu. Preobrazba u Škota ne uspijeva jer su mi Robertov prsluk i kapa premali. Suzanne kaže da i bez škotske odjeće izgledam kao pravi Škot. Ta djevojka često se služi maštovitim, ali nerazumljivim rečenicama. To je dio njezina šarma.

»Marko, to svakako vrijedi doživjeti«, rekla je Suzanne kad smo ulazili u hotel Hilton u Grosvenor Streetu gdje se održava ceilidh (izgovara se kay-lee - »keili«). Pozvala ju je organizatorica ceilidha Leslie, kolegica s fakulteta, rekavši da može dovesti koga god želi. Suzanne ističe da je ceilidh nešto »vrlo škotsko« i savjetuje mi da u Hiltonu napravim reportažu. »To je vrlo star običaj, tradicionalno društveno okupljanje koje se sastoji od plesanja uz tradicionalnu škotsku ili irsku glazbu. Ceilidh je čest na svadbama i rođendanskim slavljima«, rekla je Suzy.

Na ulazu u veliku dvoranu upoznavanje s Leslie koja nosi kratku škotsku suknju od tartana. Kad sam joj rekao da sam radioreporter te da je molim za dopuštenje da napravim reportažu o večerašnjem događaju, Leslie mi je rado to dopustila raspričavši se o ceilidhu. Usput nas je smjestila za jedan stol u dvorani i rekla da se opustimo i uživamo. Naručili smo Johnnie Walker i uživali. Istinski je užitak pijuckati škotski viski, promatrati ples, slušati glazbu i sjediti na udobnim stolicama s debelim crvenim tapecirungom. – U hotelu Hilton paze na svaki detalj, rekao sam Suzanne dodirujući fini tapecirung. – Da, baš kao i Paris Hilton, bogata nasljednica toga hotelskog lanca – rekla je Suzy, čini mi se s nijansom ljubomore u glasu.

Ceilidh je u punom zamahu. Suzanne i ja se pridružujemo plesu. Suzanne me uči koracima. To su jednostavni koraci, brzo sam se izvještio. To je ples pri kojem se partneri izmjenjuju. Suzanne neobuzdano pleše ne mareći pritom što joj se na trenutke vidi potpuno gola zadnjica (wee lassie ljeti ne nosi gaćice!) kad pri poskakivanju njezina škotska suknjica visoko zaleprša.

Vratili smo se oznojeni za stol i ispili viski. Šumno dišući Suzanne je rekla da od »škotskih stvari« jako voli književnost, ceilidh, viski, zvuk gajdi, suknjice, a najviše »uzbudljive kiltove« ispod kojih muškarci ne nose ništa. »Baš ništa, Marko«, rekla je istaknuvši da je ta muška odjeća »vrlo praktična u ljubavi«.

Reportažu sam napravio u pauzi idući od stola do stola. Iako veseli, Škoti su, kad su čuli riječ »ujedinjenje«, mrštili svoja patriotska lica i odgovarali nevoljko na pitanje o ujedinjenju Europe. Blago izraženi euroskepticizam borbeno se probio čak i kroz omamljenost izazvanu plesom, glazbom i viskijem. (Reportaža Ceilidh u hotelu Hilton, tonskog zapisa 14 minuta i 3 sekundi, intervjuirao četrnaest ljudi.)

* * *

Prvi dani ljubavi sa Suzanne bili su lijepi i puni tihog razumijevanja. Bili su to rajski dani. Do odlaska njezinih roditelja, sestre i brata na ljetovanje u Nicu, nesavladiva želja lassie Suzanne za ispuštanjem krikova »bitka i užitka«, što nije mogla činiti kod mene u Mountcastle Terrace zbog konzervativne Rome, prouzročila je da se družimo i na onim mjestima u Edinburghu koja, da je situacija bila drukčija, možda nikad ne bih ni posjetio. Zahvaljujući takvom razvoju ljubavi još sam bolje upoznao grad. U podne bih, nakon zajedničkog ručka u Acanthusu, uz svoju asistenticu i savjetnicu napravio reportažu, popodne bih pisao tekstove uz njezinu asistenciju te poslao reportažu Pjeru. Kad bi pao mrak, nakon pića u pubu Bad Ass, ili u nekom drugom pubu u Rose Streetu, Suzanne bi me odvela na brdo Calton Hill gdje bi me u zelenilu ispod spomenika admiralu Nelsonu (kojega, kao zamalo sve što je britansko, Suzy ne voli) takoreći silovala ispuštajući pritom krikove užitka. (Po seksualnoj silini podsjeća me na Tinu i Kiki. Nives je malo nježnija u izvedbi, ne stoga i manje strastvena.) Kad bi se malo smirila zapalivši cigaretu, Suzanne, očito obuzeta tjelesnim užicima, rekla bi uvijek nešto u vezi sa seksom koji je po njezinu mišljenju, ali i po mišljenju Vande i Heidi, temeljni sastojak ljubavi. »Baš je čudna ona latinska izreka, znam je samo na engleskom, After sex all the animals are sad. Iako sam životinja, ja nakon seksa nikad nisam tužna. Jesi li ti nakon seksa tužan, Marko?«, upitala me Suzanne jedne večeri nakon seksa. »Nisam ni ja. Samo sam umoran. Bio bih mnogo manje umoran da si ti malo manje divlja.« Jednom me Suzy, inače sklona šali, upitala znam li što je to »non-sexual kissing«. Ne znam, rekao sam. »Ne znam ni ja«, rekla je zaigrana Suzanne.

Osim na Calton Hillu bili smo i na drugom turističkom brdu u centru Edinburgha, koji se po njegovu vrhu zove Arthur’s Seat. S uključenim ručnim električnim svjetiljkama popeli bismo se na vrh i na travi vježbali divlje poljupce s krikovima moje wee lassie na kraju. Jednom smo se otkotrljali niz padinu i jedva zaustavili. Nekoliko modrica na našim bedrima to dokazuje. Dvaput ili triput otišli smo i na Portobello Beach te ispod promenade na pijesku uz more iskušavali temeljni sastojak ljubavi. Jedne večeri nakon burnih krikova na pijesku, Suzanne je opet započela razgovor u vezi sa seksom. »Marko, tell me, what do you think about my pussy?«, upitala me mrseći mi kosu. »I’ll be totally honest with you, love. Suzanne, your pussy is absolutely gorgeous. Your pussy is simply fantastic« – rekao sam iskreno, što i nije bilo teško jer sam rekao istinu. »Really?«, rekla je Suzanne. »Really«, odvratio sam i usput zapečatio tu istinu odlučnim zvučnim poljupcem u njezin obraz. »Thank you, my dearest. You know, Marko, my pussy is a little house and my house is a house of Yes. Ti uvijek možeš slobodno ući u moju kućicu«, rekla je tihim nježnim glasom Suzanne. Zatim je predložila »našu šifru« za poziv na seks. Budući da je nedavno počela učiti španjolski, šifra je na španjolskom: »Abierto toda la noche.« (Otvoreno cijelu noć.) S radošću sam prihvatio tu seksualnu šifru.

Kad su roditelji, sestra i brat moje lassie Suzy otišli na ljetovanje, potreba za večernjim izletima u prirodu je prestala pa smo odlazili u njezinu sobu u Leith Walku. Više sam boravio kod Suzanne nego kod kuće. Suzy se nakon povoljnog preokreta situacije još više razularila. Nešto se čudno počelo događati. Sve češće je počela mijenjati raspoloženje, a posesivnost praćena ljubomorom postala je sve jača. Na ulici nisam smio pogledati nijedno žensko biće, mlado ili staro, svejedno. Suzanne je postala ljubomorna čak i na stvari, recimo na moju crvenu penkalu. Nevjerojatno! Nagle promjene raspoloženja su me najviše smetale. Ponekad bi se zapjenila od bijesa, a zatim postala potpuno mirna, ravnodušna i šutjela jedan sat. Ponekad bi u javnosti napravila ispad, ili ga pokušala napraviti, pa sam je morao obuzdavati. Sve teže sam pratio taj divlji ritam neobuzdanosti i nepredvidljivosti. Tako je na primjer u kazalištu The Garage Theatre, kad je nastupala plesačica Zuleikha, ustala sa sjedala i plešući imitirala Zuleikhin ples. Morao sam je fizički prisiliti da ponovno sjedne. (Reportaža Ispred kazališta The Garage Theatre; tonskog zapisa 13 minuta i 12 sekundi, intervjuirao jedanaest ljudi.)

Na predstavi Cleansed Sarah Kane u hotelu Carlton rekla mi je da nije u rodu sa Sarah Kane i da se ona za razliku od nje neće ubiti. Zatim je ustala i naglas počela ponavljati tekst glumaca. Jedino moguće rješenje: morao sam je hitno izvesti iz kazališta. (Reportaža Ispred kazališta na North Bridgeu; tonskog zapisa 15 minuta i 28 sekundi, intervjuirao petnaest ljudi.) Kad smo razgledavali bivšu kraljevsku jahtu Britannia u Leithu, Suzanne se htjela popišati ispred sobe za medene mjesece (jedina soba na jahti s krevetom za dvije osobe), u kojoj su mnoge noći proveli princ Charles i princeza Diana. Rekla je da ne može podnijeti to što se u princezu Dianu, u to »britansko smeće«, zaljubilo svih 276 članova posade Britannie. Već je čučnula i zadigla crnu mini suknju, no u zadnji čas uspio sam je spriječiti u naumu. Odveo sam na palubu tu žestoku škotsku nacionalistkinju i smirio je na svježem zraku ispod brodskog zvona blizu cifraste kućice kompasa govoreći joj da je ljepša od pokojne princeze Diane, što je i istina. Zatim smo otišli s jahte i u šoping centru Ocean Terminal popili dva viskija za smirenje. (Reportaža Ocean Terminal, Leith, bivša kraljevska jahta Britannia; tonskog zapisa 17 minuta i 1 sekunda, intervjuirao osamnaest ljudi.) Kad smo u Kraljevskoj škotskoj akademiji razgledavali Monetovu izložbu The Seine and the Sea, počela je pjevati škotsku himnu pa sam joj morao staviti ruku na usta. Pritom sam je surovo stisnuo i rekao: »Šuti, jebem ti škotskog boga, ma tko on bio, i ponašaj se normalno!« Suzanne me gledala zaljubljeno. Čini se da joj se jako svidjela moja surovost. (Reportaža Prije Monetove izložbe; tonskog zapisa 16 minuta i 11 sekundi, intervjuirao sedamnaest ljudi.)

Vrhunac njezinih ispada, koji je prelio čašu mog strpljenja, zbio se kad smo ispred kazališta Royal Lyceum Theatre vidjeli Seana Conneryja (Super-Seana, kako poznatom tajnom agentu 007 tepaju u tisku) s njegovom suprugom »itsy-bitsy, teeny-weeny« Micheline, koji je došao na Edinburški internacionalni filmski festival. Suzanne se zaletjela prema Seanu te vadeći notes i penkalu iz ruksaka viknula: »Dragi Sean, molim te daj mi autogram! Znaš, ja navijam za tebe još od osnovne škole. I ja ću se učlaniti u SNP.« (SNP – Škotska nacionalna partija koja podržava nezavisnost Škotske.) Što je mogao učiniti poznati glumac tako zaskočen? Naravno, dao joj je autogram. Sva uspuhana rekla je da će si dati tetovirati »Scotland Forever« kao i on, njezin idol Sean, pomagač škotske stvari, član SNP-a, donator za izgradnju novog Škotskog parlamenta, velik čovjek, Edinburžanin koji je u mladosti bio dostavljač mlijeka u gradu. Kad sam Suzanne zaprijetio da ću je ostaviti nastavi li s divljim ispadima, malo se primirila i počela kontrolirati svoje ponašanje.