Sav taj svijet od sjene

DJETETU U UTROBI

Hoćeš li ikada biti tako sretno,
kao što si sada, u ljubavi mog tijela?

Ni jedna te ljubav više neće
tako prožeti svega,
niti ćeš krv svoju dijeliti s nekim
ko sada sa mnom.

U zagrljaju svakom ljudskom
i ne znajući sjećat ćeš se kako si ovdje ležao
prelijevajući se iz sebe u mene
kao zora u dan -
O ne nadaj se da ćeš zaboraviti ovo vrijeme,
jedino vrijeme kad nisi bio sam.

Što te onda goni u surovu svjetlost svijesti?
Iz cjeline svog bića bit ćeš izrezan komad.
Iz kugle vida samo jedan pogled.
Od neba, samo jedna zvijezda.

Bespomoćno ti rasteš,
bespomoćno ja starim;
ista slijepa želja tjera tebe u svjetlost dana,
koja je i mene nagnala u mrak tvog začeća.

Uzalud sam gradila branu na toj rijeci:
ti si voda koja je naišla i odnijela me sobom.
Protiv tebe nema lijeka, jer si ti bujica
koja iz mene same izvire -
uzalud sam gradila branu na toj rijeci.

Dijete moje, mi smo igračke s ugrađenim otporom,
koji povećava ljepotu naših kretnjā.

NIT OD NISKE

U tijelu ive, u tijelu tise,
u tijelu žene nudim Ti se.
Jednom mnim da si u zemlji,
drugda prema nebu stremim.

Da li više voliš ciglu?
Kriglu piva? Konac? Iglu?
Na četiri strane dan je sajmen,
ponuda je više-manje

neiscrpna i posvudna,
i nema mjesta tako čudna,
da ne snubi sile sudnje,
da je počinak od žudnje.

Umrijeh Ti i dogodih Ti se
u tijelu pjene, tijelu tise,
tisuć puta kao jednom,
po tragu svih bića redom -

ja, koja sam samo jedno,
ono što je ja, i žedno
jedino sebe nedoglednog;
ja pristadoh biti drugo,

i tisuć puta istim krugom
rasuti se, skupiti se,
zaboraviti, sjetiti se -
ići svojim sjajnim rubom,

gdje niču cigle, svibe, igle,
ive i druge igre,
gdje nebo, zemlja i džehena
strast su drevna, svakodnevna.

Ja pristadoh, silo sudnja,
tvome čudu biti žudnja:
bezimena i posvudna,
neiscrpna, uzaludna;

ja pristadoh još i više:
dijelići se, množiti se,
driješeći se, vezati se -
i još više, i još više:

tijelom svile saviti se
u torbake Mokoš bake,
u turbane modrog Krišne,
do niti dosviliti se -

biti niska, nit od niske,
nit ista za sve što diše,
za Mokoš, kokoš, kišne gliste,
za Svevišnjeg -

A sva zrnca ispod sunca
srcem o niti vise,
svejedno stoga, koje zrnce,
sva su isti čisti biser.

GOLA PJESMA

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
ne bih li više voljela javu.

Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što mudri vele,
ja nisam pristala na pričin, na sebe.

Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako Ti znaš i kriješ od mene
moj pad, moj potmuli pristanak
na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.

SAD U BENGALU PJEVAJU KOKILI...

Sad u Bengalu pjeva kokil-ptica, sad u Hondurasu
kecal se predaje svom glasu, sad na Cmroku
moj kesten tone u struju široku, i moćna pleća
rone u pjenu vrabaca i cvijeća.

Sad suton pada ko bonikova nada, a zemljom svuda
iscrpljuju se tajanstva i čuda, sad samo
preostaje ono nebo tamo, što me zove
Tvojim glasom, ko jug labudove.

Sad nad oceanom dozrijevaju monsuni, sad iz Ura
karavane kreću put Ujgura, a svodom svuda
vrte se planete bez stanke i truda - ni jedna da stane,
da se zabuni, da vrati naše dane.

Ali ni kokil, ni kecal divna ptica, ni onaj na Cmroku
veliki kesten s vrtlogom o boku, ništa, baš ništa
da se nađe u točki središta - svud su kolopleti
gdje možeš samo rađati i mrijeti.

Sad na jugu vriju Celebesi, i površinskim bijesom
puca kora ploda od života tijesnog; sad mogranj zemlje
bespomoćno sipa vrelo sjeme - u žaru skriva
mrtvaca u sebi, nepokretnog diva.

Jer sve te spirale zažarenih ruža, eksplozije ptica
koje se spremaju u tijelima klica - sve to skupa
samo je mrtva navijena trka - leš koji pliva;
misao na Tebe jedino je živa.
Sad u Bengalu pjevaju kokili, u kokilima
kucaju satovi, u satovima vrijeme nam se mrvi
na žustre i migoljave ure - o vječan vrvež,
besmrtni strv što se pretače u crve.

Tek jedno mjesto na svijetu ima što nas ima
netaknute smrtnim razlozima, a to mjesto
to je ljubav, mili moj, u svima; i zrak kad cjelivam,
Ti me živiš cijelu u svim oživjelima.

ZMIJINA FRULA

Pijem mlijeko toga zvuka, sluteć
da sam crna zmija što je svukla
dugi zavjet zvuka, smjerno, šutke.

Svlak lutanja mojih mravi vuku
stazama prašine, sitnim složnim kasom;
u času kad sam prepukla bez glasa

čula sam jasno smrt svoje kože
i poslije nagi blijesak koji se talasa
u frulinoj pjesmi - ja sam

ta ista pjesma, o Bože: ja sam.

GOZBA KINESKIH MUDRACA

Putuju kružno okolo stola
naši dani, čašice vinske;
a gašenje žeđi i smjena usta
od iste su tvari mjesečinske.

Naša misao odreže noću
mlaz ovog pijanstva, šištav,
da ga rezbari u trijeznoću:
mudrost je pažljivo brušeno ništa.
Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina.
Od svih kristala najčišće blista
i najpunije - samo praznina.

KAO VREO VODOSKOK

Kao vreo vodoskok izbijam preda Te,
a onda se sledim u prozirne čipke
i nekapnute kapi,
ostajući tako u ukočenu ushitu -
kristal vlastite vatre.

Ne umijem sebe razumjeti,
sobom upravljati,
kristal leda u vatru pretvarati,
a vatru u smrznuti bijeli žar.

Ti si jedini koji ovim vrtom prolijeće,
spokojno berući čas ekstazu ruže,
čas geometriju vatre.

TRIPUT PREŽEŽENA KUPA

Triput prežežena kupa polako se diže
iz tvoje utrobe put tvojih usta.
Pij njezin uzlazak,
sve dok ti zlatni rub ne dotakne usnu.

Opij se i prije no što okušaš vino.
Zasjaj i prije nego što sunce grane.

I kada ti vino pokvasi usne,
sama ćeš reći je li opojnije
ispiti ga
ili ustima zadržati drhat pijanstva
prije ispijanja.

BUDI MI PROHLADNA

Budi mi prohladna, vatro rastanka,
budi mi milosna,
a spali me tamo gdje nema oltara
za neizgorivi sastanak.

Ako u meni ima i malo vječnosti,
ja Te molim, vatro rastanka,
budi mi žarko prohladna,
budi mi rosna lomača milosti.

SJEDEĆI U TORNJU

Sjedeći u tornju predeš zlatnu žicu,
tkaš košuljicu,
na košuljici vezeš žar-pticu.

Slušat ćemo njenu pjesmu,
i kad zgasnu tvoji pozlaćeni prsti,
i kad se toranj spusti,
gnijezdo opusti.

Pjesma kaže da nema ni konca ni šare,
koji bi izvezli taj lik zlatozarni.
Jer je žar-ptica oduvijek –
a predilje, vezilje i tkalje
u njoj gostuju, do daljnjeg.

OVA LJUBAV

Ova ljubav nije smjesa dviju melodija -
zemaljske i nebeske.
Ona je jedna jedinstvena melodija,
preodjenuta kroz mnoge oktave,
da bi u svakoj, razlikama okićena,
ostala ista.
Ona prebire po glazbalima
prstima i dahom,
i zbude se te u isto vrijeme sviraju
neiste dvojnice -
u isto vrijeme zemlju i nebesa,
ona, ista.

SVETA VATRA POEZIJE

Sveta vatra poezije spaljuje te za svijet,
da bi Meni kad i tamjan prinijela.

Svima neka svijetli, svakog neka grije,
ali opojni miris neka se izvije
samo Meni,
u sve užim navojima,

sve do mjesta
gdje riječ više za sebe ne zna.

NEKA JE ŽARKA TAJNA U TVOMU VINOGORJU ZAKOPANA

Neka je žarka tajna
u tvomu vinogorju zakopana.
U najstariju klijet,
u vrč bez dna,
sakrila si vino, starije od vinograda,
i u vinu pijanstvo, starije od pića.

Donesi mi to pijanstvo bez vrča i pića,
a vinograda se i klijeti prođi.
I pijmo u tišini našu tajnu do bezdana,
gledajući se pogledom do dna.

KAKVI SU POLJUPCI ŽAR-PTICE?

Kakvi su poljupci žar-ptice?
Žeravica po rosi, bosa.

Tko može tijelu prepričati rosu
bosoga ognja?

I tijelo, da bi zavirilo u tu tajnu,
krišom se uvlači u kožu duše.

DOBRO TI JUTRO

Dobro ti jutro, zlatozarna.
Od tebe je jutro načinjeno,
od tebe su ove među nama
riječi o nama;
od tebe je moja želja za tobom,
šaropera ptico,
ptico zlatozarna.

Dobro ti jutro, ljubavi,
dobra ti vječnost;
dobar ti čas koji, evo,
ne prolazi.

ZAHVALNICA

Prije no što kreneš dalje, daru govora,
daj da još jednom zahvalim za tebe;
za noćenje tvoje u tišini mog dvora,
za trag na stazi što slijedi sam sebe.

Zahvaljujem što smo zajednički slavili
nedostižno dno u ovom vrču;
žeđu kojom su nas pili, kojom nas nisu popili
život za životom, smrt za smrću.
Zahvaljujem što se gluha i nijema vaseljena
odaziva malom imenu od milja;
i što sam ovdje, zadivljena; što osim udivljenja
nemam drugog cilja.

ODAKLE SI DOŠAO

Došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeća miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći –
odraze vidim dalekih kupola
kako se njišu u bistroj vodi tvog bića;
slušam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruža,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena –

GLAS VODE U RIJECI

I nebo hoće
i zemlja hoće
da rijeka teče;
nek stupi jedan
koji neće
i neka neće.

Tko me ponizio k rijeci,
mene, koja sam voda?
Tko mi je dao udes izvora i ušća?
Tko mi je rekao smrt,
meni, koja sam beskrajna?

Između sunca i mjeseca,
između obala,
ja bih da kliknem i stanem,
ja bih da se vratim;
ali ne mogu.

I onaj koji me okovao
u bunu i nemoć,
sada crpi moju patnju
da dovrši svijet.