Roman o društvenim reformama koje to nisu

Olja Knežević suvremena je crnogorska književnica koja je, osim u matičnoj zemlji, i u Hrvatskoj objavila svoj prvi intrigantan roman Milena & druge društvene reforme. Posrijedi je književni tekst vrijedan pozornosti koji se zbog u njemu problematiziranih aktualnosti svakako može učiniti zanimljivim čitateljima u zemljama iz bližega okruženja Crne Gore, ali i znatno šire. Pored toga važno je naglasiti kako je Olja Knežević uz Kseniju Popović bitna za suvremenu crnogorsku književnost, osobito proznu, budući da je ta nacionalna literatura obilježena kroničnim nedostatkom svoje »ljepše polovice«. Istodobno je tim romanom omogućen prodor u intimna područja ženske svakidašnjice, ilustrirani su muško-ženski odnosi u njihovim emocionalnim nijansama te je ponuđena svojevrsna »ženska« priča o poslovično »muškom« Balkanu.

Dvostrukost u naslovu romana upućuje na krovne teme koje u tekstu konkuriraju jedna drugoj, isprepleću se te se neprestance oslikava njihov međuutjecaj paraleliziranjem privatnoga i javnoga djelovanja, individualnih i kolektivnih potreba, unutarnje preobrazbe pojedinca i preobrazbe društva navodnim demokratskim reformama. Zbog toga bi se Kneževićkino književno djelo po svojoj idejnoj usmjerenosti moglo nazvati društveno-analitičkim romanom, a u više žanrovskom određenju uočljivi su elementi političkoga trilera pa čak i, u skladu s ponešto fleksibilnijim tumačenjem, memoarski pristup u iznošenju građe. Naime, pripovjedačica iz prezenta pripovijedanja usidrenog u 2006. godinu kao svjedok sagledava politička zbivanja i ocjenjuje ličnosti s kojima je dolazila u kontakt u relativno udaljenoj prošlosti u Podgorici, od 2001. do 2003. godine. Sjećanja na svoju kratkotrajnu političku karijeru vezanu za sam vrh crnogorske vlasti Milena prožima i osobnom pričom koja se odnosi na njezinu obitelj i djetinjstvo u komunističkom režimu te na mladost snažno obilježenu ratnim prilikama devedesetih. Znakovito je da pri tome izostaju relevantne informacije koje bi objasnile obrazovnu pozadinu junakinje, jer se samo naznačuje da izvrsno vlada engleskim jezikom pa je i zaposlena kao prevoditeljica i koordinatorica za društvene reforme u svojoj domovini.

Kronologija u romanu nije linijska budući da je pripovijedanje zasnovano na dinamičnom izmjenjivanju - s jedne strane Milenina izvješća o životu i radu u Crnoj Gori i s druge strane opisa njezina engleskoga dijela životopisa do 2006. godine, ispisanoga zbog prisilnog odlaska u inozemstvo gdje se zapošljava kao dadilja djeci iz bogate ruske obitelji. Međutim, londonsko utočište nije u roman uklopljeno s jednostavnim ciljem koji se iscrpljuje u zauzimanju vremensko-prostorne distance radi mirnoga prisjećanja i fokusiranja na probleme domaćega terena. Zapadnoeuropski, posebice engleski kontekst, uveden je i zato da bi se izbalansirano pokazalo kako su sve prokazane psihosocijalne negativnosti poput korupcije, podmićivanja, prostitucije, poslovnih pogodbi na štetu države i slično, pojavljive i u navodno uljuđenim i civiliziranim zemljama kao što je Velika Britanija.

Doduše, diskutabilno je koliko je uspio taj autoričin pokušaj delokaliziranja problema, budući da su Balkanci ponovno uzročnici nabrojanih pojavnosti. Tako, primjerice, Milenin novi šef, Miša Grišin, posluje sa članovima iz najbliže svite crnogorskoga predsjednika, njezina bivšega šefa, uzrokujući Milenino izravno suočenje s duhovima prošlosti te, još važnije, početak njezine emancipacije sadržane u odluci da ostane u Londonu i prestane bježati od bogatih »krimosa«, njihovih dužnika i samozvanih globtrotera koji su »svega gladni i krvi žedni«. A još jedan razlog zašto je odabran britanski prostor nesumnjivo je i deskripcija jednoga egzilantskoga iskustva i poteškoća s kojima se susreće u takvo iskustvo uronjeni pojedinac.

Iako je početak romana sigurnosno označen famoznom izjavom: »Ovo je djelo fikcija, plod mašte. Svi su likovi izmišljeni, a sličnosti – slučajne«, u knjzi su, unatoč izmijenjenim imenima i prezimenima, prepoznatljivi i akteri suvremene crnogorske političke scene. No provokativnost romana ne treba tražiti u iznošenju konkretnih pikanterija i zakulisnih igara s dvora novoustoličene i, po mentalitetnim obrascima ponašanja, raskalašene vladajuće aristokracije u tobožnjoj demokraciji. Inovativnost se sastoji u pokušaju beskompromisnoga utvrđivanja dijagnoze specifičnoga društveno-povijesnoga odsječka, osobito prvoga desetljeća XXI. stoljeća, u kojem je 2006. godine Crna Gora stekla svoju samostalnost i pokušala, posredovanjem političkih elita, izgraditi svoju naraciju o identitetu uz istodobno dizajniranje prepoznatljiva državnoga imidža. U romanu je u žarištu naličje tih formalnih i iz daljine gledano idealnih razvojnih procesa. Uvid u sva ta odlučujuća zbivanja ostvaren je s jedne pomaknute, osobne, ženske i, kako je u romanu opetovano istaknuto, potlačene pozicije u kontekstu doslovne borbe za golu egzistenciju u sputavajućem okružju špijunaže, namještaljki, ubojstava te sveprisutnoga materijalizma.

Postavlja se pitanje - što su onda zapravo društvene reforme apostrofirane naslovom knjige? Na jednome mjestu u romanu pripovjedačica ironično uspoređuje novu klasu crnogorskih tajkuna, nazvanih Vukasoidima, s vampirima čija je vitalnost dobro hranjena »poslovnim ugovorima i drugim društvenim reformama«. Očito je da ovaj pojam podliježe politizaciji i manipulaciji jer se politički korektnim terminom prikrivaju kriminalne radnje, posebice klijentelizam, pogodovanja za privatnu zaradu novca. Reforme su tako de-forme, devijacije koje se izvana prikazuju kao nešto sasvim prihvatljivo i poželjno. Njihov je pokretač višedesetljetni predsjednik imenovan Vukašinom Tomovićem, kojemu je jedina briga osvojiti političke poene, zadržati se na vlasti, privući strane ulagače na sve moguće načine, sačuvati ugled i diskreditirati svojega političkoga protivnika Mirka Petrovića koji, djelomice i zbog predsjednikova naputka, postaje Mileninim ljubavnikom.

U romanu je neizostavan sloj poigravanje balkanskim stereotipovima od kojih se neki ironiziraju da bi se dekonstruirali, a neki, poput već spomenutih vampira, aktiviraju da bi se njima definirale uglavnom negativne društvene pojavnosti. To ne znači da je Kneževićka neinventivna ili da je posve pod nekritičkim utjecajem britanskoga miljea kojem treba podilaziti. No, kako napominje u jednom intervjuu, autorica je tamo boravila duže vrijeme pa je roman prvotno i napisala na engleskom jeziku da bi ga u nastajanju sa zanimanjem za njima neobičnu i zanimljivu crnogorsku mizanscenu čitali njezini kolege i profesori s poslijediplomskoga studija.

Treba naglasiti da je Crna Gora mitizirana balkanska zemlja s osobito istaknutim stereotipom o homerovskim junacima koji bi trebali nastanjivati njezine prostore. Zato je (auto)percepcija uvijek ostajala slijepa za ženski vidokrug i svakidašnju stvarnost žena. U romanu je ta stvarnost prikazana na brutalan i napose šokantan način. I dalje su zamjetni ostaci tipično patrijarhalnoga uređenja u kojem su muškarci vođe, nositelji moći, a žene su pasivizirane, svedene na poslušnice, seksualne objekte ili ukrase, čak ako obavljaju i prividno uglednije poslove i zauzimaju više pozicije u socijalnoj hijerarhiji, poput Milene ili predsjednikove žene čija je važnost samo deklarativne prirode. Pitanje je, međutim, koliko se otišlo u drugu krajnost, jer su Crnogorci u određenoj mjeri - takvim pripovijedanjem - u biti okarakterizirani kao balkanski Sicilijanci.

Najvažnije je, ipak, što u romanu postoji čitava galerija ženskih likova, društveno utišanih glasova kojima je sada podarena fikcionalna mogućnost artikuliranja svoje inačice zbilje, unutarnjih previranja i trauma. Tu su: Milenina majka koja se razbolijeva zbog zatomljene tuge i nedostatnoga samoostvarenja; Milenine udane i naizgled sretne prijateljice; likovi psihofizički zlostavljanih prostitutki domaćega i stranoga porijekla; makedonska prijateljica Zorana u Londonu koja se dogovorno treba (po)dati predsjednikovu razmaženu šurjaku; Ruskinja Dina s prtljagom pakla iz prvoga braka – sve one na čelu s Milenom primjeri su poniženog i omalovaženoga ženstva. Takvo poništavanje ženskoga jastva naročito je izraženo u opisima odnosa prema prostitutkama koje su u pornografskim dijelovima romana degradirane tako da budu tek ropkinje, igračke za seksualne perverzije ili predmeti trgovine ljudima i organima.

No, barem što se Milenina lika tiče, ona nije prikazana kao jadna i nemoćna osoba prepuštena nemilosti lokalnim moćnicima ili oženjenim muškarcima u koje se nesretno zaljubljuje. Njezini postupci i razmišljanja govore u prilog činjenici da je posrijedi ambiciozna karijeristica koja se, prema vlastitu priznanju, preobrazila u zavedenu slugu režima. Ujedno je riječ o liku obilježenu dvojbom biranja između financijske situiranosti te borbe protiv društvenih nepravdi pri čemu Milena konformistički odabire posao kako bi preživjela, ali i ispunila plaćenu joj ulogu »društvenoga reformatora«, tj. predsjednikova informatora. Milena je prisluškivana, nadzirana, seksualno iskorištavana, silovana, izmanipulirana, ucjenjivana i namjerice skoro smještena u ludnicu, a postaje i ljubavnicom tzv. Ambasadoru, američkom dužnosniku upletenom u mutne državničke poslove.

U romanu je kritički osobito raščlanjen raskorak između javne slike stvarnosti i njezina istinskoga lika. Predsjednik se želi dokazati vizionarom zabrinutim za narod, a zapravo je korumpirani političar koji ugađa samo vlastitim potrebama. Pripisuje mu se uloga oca i spasitelja nacije u nezahvalnom okruženju miloševićevstva, no njegovo spasiteljstvo proizlazi iz kriminalne transformacije cijele države u oazu slobodnoga krijumčarenja cigareta. Humanitarne akcije za bolesnu djecu i siročad kojima je pokrovitelj predsjednikova žena zapravo su paravan za pranje novca i sredstvo ostvarivanja veće popularnosti prve dame. Strani političari svoju misiju u Crnoj Gori posvećuju osobnim probicima. Poticanje inozemnih ulaganja podložno je makinacijama s ciljem rasprodaje državne imovine...

Bez obzira na pokušaj da se nabrojani društveni fenomeni ne vežu samo uz određen geografski prostor, oni su protumačeni u kontekstu balkanskih predodžbi koje uključuju neodgovornost, pokvarenost, seksualnu razuzdanost i nasilje pa je neposredna društvena analitičnost teksta istodobno neizravno poslužila za oblikovanje imaginativnoga poligona utvrđivanjem stereotipova o Balkanu, odnosno za samoegzotizaciju. Milena sebe više puta imenuje južnjačkim Balkanoidom u opreci prema »hladnijim« sjevernjacima, a u razgovorima britanske i američke elite javlja se termin Balkotici, zatim maštarija o Balkanu kao prostoru strašnih diktatura, perverzne slobode, podatnih lijepih žena, primordijalnosti, ali i nepopravljivih civilizacijskih rupa. Ujedno je ta stvarnost tijekom cijele radnje u romanu signirana besperspektivnošću, ekonomskom zaostalošću, preživljavanjem, lažiranjem diploma, švercanjem itd.

Odstupnicu od takve pogubne zbilje pripovjedačica oblikuje eskapizmom uz pomoć droge, sentimentalnim prisjećanjima na ljepše trenutke iz mlađih dana, žudnjom za istinskom ljubavi koja joj neprestano izmiče, ili pomaganjem drugima u londonskom Uredu za savjetovanje građana. Milena na kraju uviđa svoj moralni pad, ali i doživljava katarzu shvaćanjem da ona više nije ta koja treba udovoljavati drugima, prije svega muškarcima, nego prvo sebi. Iako nastoji izbjegavati »balkanske žurke« kao stil života, uvučena u prljave vode i igre visokoga društva Milena se u konačnici transformira u prostitutku, a to s nadljudskom hrabrošću priznaje sebi i svojim prijateljicama postajući tako neugodan kraj romantičnog štiva njezina života kakvog su ga one, udane, sputane i poluostvarene, idealizirajuće zamišljale.

Olja Knežević napisala je zanimljiv, tematski uznemirujući, ali istodobno duhovit i emocionalno iskren roman. Premda je autorica mogla biti opreznija na skliskom području stereotipije, u njezinu djelu svakako nema uljepšavanja stvarnosti, podilaženja ovoj ili onoj ideološkoj opciji ili neobveznoga čavrljanja o ispraznoj svakidašnjici. Milena & druge društvene reforme roman je u kojem se progovara o stvarnim problemima koji se prešućuju i njegova je izražajnost u artikuliranju ženskih glasova utopljenih u ludilo ignorantne zbilje u kojoj se više i ne živi nego životari. Milena tako postaje svojevrsna društvena paradigma suvremenoga crnogorskoga društva, utjelovljenje jedne od brojnih reformi u službi bolje budućnosti koja se izopačuje i pretvara u svoju suprotnost. Poruka je da je u toj negaciji i poništavanju osobnoga i kolektivnoga dostojanstva najgora opcija prodati se i izgubiti vrijednosni kompas, ali je vidljivo kako je uz određeni napor istodobno moguće i nanovo pronaći sebe, sačuvati iskru duha. Utješno je također da se unatoč naglašenom crnilu i bolnim preprekama u romanu Olje Knežević može pročitati i kako to uspješno učiniti.