Propitkivanja o identitetu

Knjizi Politika,Kultura,Identitet može se pristupiti na dva načina, jer je ona uradak dvoje autora, a svaki od njih ima po sedam tekstova, uz zajednički uvodni tekst. Naime, može se komotno prikazati najprije prvi autor i slijed njegovih tekstova u knjizi, a potom autoricu i slijed njezinih tekstova u knjizi, dakako prema onomu problemskom polju oko kojega se dotični autor/ica zaokuplja, a tematska su polja naznačena već naslovom knjige. Možemo pak, na drugi način, problematizirati određeno pitanje onako kako autori »paralelno« usredotočuju svoju pozornost na koju od tema i prikazati na koji način prilaze problemu, kako ga obrađuju, kojom se metodom služe kojim to stilom i metodom realiziraju. Dakle, ili možemo izlagati svoj prikaz »kontinuitetno« ili »unakrižno«, ali svakako ćemo doći do istih zaključaka.

U prvom slučaju slijedit ćemo u određenom smislu »logiku misli i izlaganja«, u drugom slučaju, pak, pozornost ćemo usredotočiti, figurom koncentričnih krugova, oko određenoga problemskoga polja. Ako nam je više stalo do detektiranja autorskoga mišljenja poslužit ćemo se prvom varijantom, pri čemu bi se moglo kazati da je svaki od autora mogao ponuditi samostalnu knjigu jer je bilo dostatno materijala za to. Ako nam je ipak više stalo do određenoga pitanja poslužit ćemo se drugom varijantom, jer su i autori svoje argumente ilustrirali primjerima iz, uglavnom, makedonske književnosti, politike i društva, pa su tako i međusobno »razgovarali«, ponekad i sporeći se. Mi ćemo kombinirati oba modela, jer nam to nalaže uvodni zajednički tekst koji je polazišna strategija oboje autora. Kombinirat ćemo ipak na taj način da ćemo najprije detektirati glavne probleme i njihovo tumačnje u jednoga, a potom u drugoga autora, te ih »približiti« u sličnosti poimanja glavnih tematskih polja oko kojih se usredotočuju. Uz to ćemo ponuditi i svoje objekcije, koje nužno ne moraju biti kritizerske nego nadopune.

Najprije valja nešto reći o uvodnom zajedničkom tekstu (Politika i poetika etnonacionalnih identiteta), ali prije toga i napomenuti da već sam naslov knjige (Politika. Kultura. Identitet) nudi određena problemska polja, a podnaslov (interkulturalni dijalog) metodologiju, u užem smislu riječi, te način izvedbe (dijalektiku, dijalog aktera dviju kultura) tih problema. Razvidno se može prepoznati teza da je nacija, odnosno nacionalni identitet zapravo konstrukcija – kako će kasnije u različitim tekstovima slijediti – diskurzivne prakse, i to konstrukcija koja podrazumijeva (manipulira, u dobrom smislu riječi) kulturu i tradiciju kao odnos, rekao bih, kulturacijskih procesa živoga (praktika života). K tome, kako autori ne samo argumentacijski nego i činjenično koriste i političku praksu, nedvojbeno je da naciju za njih tvore i određene već »iskušavane« političke prakse kao ostvarene pragmatičke »institucionalizacije«, pa u tom smislu identitet tvore ne samo diskurzivne prakse i kulturni konstrukti. Međutim nacija je, dodao bih, a implikacije mi dopuštaju da i autori, bar prikriveno, dijele to mišljenje, i žudnja, što je više od weberovskog »srca«. To s jedne strane podrazumijeva fantazam, a s druge užiće; dakle, s jedne strane to su imaginacijske geste upravo u »nacrtu« (»razmještaju«) kulturnih i diskurzivnih konstrukcija, a s druge pak strane to je određena mjera erotizma kao proživljavajućeg užića. Naciju bi se, nadalje, moglo tumačiti ne samo kognitivnim radnjama, nego i psihoanalitičkim, usudio bih reći – više freudovski nego lacanovski.

Uvodni, zajednički tekst ove knjige figurira kao teorijsko-koncepcijsko polazište u motrenju načelnih i pojedinačnih pitanja koja su se nametala uz pojedine teme i probleme, pa je taj uvod ujedno i teorijsko-problemsko-metodološko polazište, okvir i orijentir, u dvostrukom smislu. S jedne strane, sugerira polje interesnih tema (politoloških, kulturoloških, socioloških, najčešće ilustriranih primjerima iz makedonske književnosti; te nadalje općedruštvenih i ideoloških kretanja), a s druge strane, »iznutra« nudi model metode, teorijsko-znanstvene izvedbe i potkrijepe, te naposljetku podastire i stil pisanja – pretežito esejističko-znanstveni, prohodni i protočni unatoč brojnim teorijskim referencijama. Uvodni tekst također otvara jedno, prema mojemu mišljenju, fundamentalno pitanje – naime pitanje desupstancijalizacije označenog koje je nadomješteno »supstancijalizacijom« označitelja, a ono je realizirano kumulativnim retoričkim aparatom kao terorom: on je ponajprije označiteljski, te je iz njega izveden ideološko-partijski Monolog kao legitimni i konstitutivni Apsolut. Ako bismo tražili dubinsku temu knjige upravo bismo je tako mogli naznačiti.

Kako je to provedeno u tekstovima knjige, odnosno temama? Primjerice, kada Kramarić otvara neku temu on najčešće skicira kontekst. Na primjer, jugoslavenski okvir glede vladajućega ideološko-političkog i kulturnog stanja da bi »unutar« toga problematizirao pojedinačan (makedonski) primjer, u ovom slučaju ideje Blaže Koneskog (Politika.Identitet.Kultura u optici Blaže Koneskog). Bitno je uočiti da Kramarić inzistira na tezi kako tradiciju (u pozitivnom i negativnom smislu), u određenom kulturnom polju, nije moguće odstraniti kad je riječ o novim konstitucijama. Tako primjer Koneskog samo potvrđuje da se u stvaranju »novog identiteta«, pa dakle i makedonskog poslije 1990. godine, ne može eliminirati taj dio tradicije, jer on ne samo uspostavlja kontinuitet u nizu, nego je bitno konstitucionalan i kao takvog (realnog) ga valja misliti. Ovdje je riječ o odnosu jezik-teritorij kao »arhetipskom kodu«, realističkom (mogućem) naspram idealističkom (idealnom).

Jezik je dakle, unutar jugo-kulture, legitimirao makedonski idetitet. Jamačno se ovdje nadaje aporija o individualitetu spram kolektivne ne/slobode u interesu zajedince (jugo-nacije), što je u biti romantičko nasljeđe, kad je riječ o političkom projektu. Naime, »realno« se nije mogao makedonski jezik »nijekati« kao što se to primjerice mogao hrvatski unutar hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog koji (hrvatski) je bio »progutan« ne samo nominacijom nego i ideološkom nadkompetencijom, tj. naredbodavnom. S druge strane, idealno je stanje bilo da se »uz« makedonsko (kao lokalni i »separatni«) znade i srpski kao »državni« i općekomunikacijski unutar državne meta-komunikacije. Tu bi, dakle, »veći« individualitet »usisao« manji (»separatni«) i na taj način amortizirao učinak lokalne razlike.

Drugi je primjer S. Janevski, koji Kramariću služi da bi skicirao ono što bismo mogli imenovati socijalističkim/ komunističkim makedonskim identitetom čiju »novo-izmišljenost« amortiziraju neki oblici iz nacionalne tradicije kao svojevrsne »uputne matrice« koja istobono »novo-izmišljenom« identitetu služi i kao supstancijalno gradivo i kao osiguranje legitimnosti, pa tako i povijesno-ideološke vrijednosti i važnosti. Time kao da se htjelo reći da »novo-izmišljeni« socijalistički identitet i nije toliko nov koliko redizajniran uz nadopunu ideološke, a time i političke »čistoće« (idealni tip). Zatečena nacionalna tradicija na taj je način »samo« uplovila o novi legitimitet, efektom vrijednosti ovisno o kontekstu realizacije i tumačenja.

Oba navedene teksta impliciraju ono što će Kramarić problematizirati u sljedećem, a to je plediranje na sjećanju (Svi naši logori), što zapravo znači dekonstrukciju svih oblika totalitarizma, u konzekvenciji i one kritičke totalizacije koja se zadovoljava kritikom tuđeg totalitarizma, a da svoga ne vidi. Ovaj bi se tekst mogao shvatiti i kao najosobniji Kramarićev stav glede problema »brisanja sjećanja« i odgovornosti intelektualaca, bilo da je riječ o starijim (komunističkim) ili novijim (od osamostaljenja) vremenima, a o čemu i ondašnja i sadašnja inteligencija uglavnom šuti, ili točnije – u tuđem oku vidi trunku, a u svome niti balvan. O šutnji i intelektualcima ovdje neću komentirati, jer sam uostalom o tome napisao knjigu, a uz to je ta šutnja bila jedan od otpora i reakcija na nasilnu interiorizaciju.

Da Kramarića opsesivno zanimaju pitanja memorije, povijesti i traume dokazuje i tekst (Memorija.Povijest.Trauma) koji se u stanovitom smislu naslanja na prethodni tekst o logorima, a riječ je o (komunističkom) namjernom iskrivljavanju identiteta, svedenoga samo na ono ideološko. Tako trauma Golog otoka legitimira stav da je ondašnja Jugoslavija bila, implicite, u neku ruku sva Goli otok, pa ovaj i nije drugo negoli doslovni legitimirajući reprezentant ideološke matrice, političke torture i društvene ukroćenosti. Riječ je, dakle, o razbaštinjenosti identiteta idealno-tipsko zamišljenog kao slobodno formirajućeg, i svodivosti na ideološko-političku uniformnost. Zapravo bila je riječ o »kovanju« novog identiteta. Upravo u toj mjeri, rekao bih, u mjeri pojedinačnoga nasilnog interioriziranja, jedan narod, jedna skupina, svaki pojedinac ima pravo na sjećanje (na tu traumu), jer ono dira najintimniju razinu kako građanskog etosa tako i singularnosti subjekta. A što Kramarič i taj sindrom ilustrira primjerom iz makedonske književnosti (Pirika P.M. Andreevskog) samo potvrđuje pravilo kako i književnost radi na konstrukciji modela identiteta kao reprezentanta.

Ovdje držim da je nužna objekcija kako se na nasilnu interiorizaciju moglo reagirati na nekoliko načina. Prvi, i najčešći, bila je šutnja (ne samo intelektualaca, iako se njih najviše prozivalo), jer se njome naprosto odstupalo od aktivnog sudjelovanja i implicitno nijekalo postojeće stanje. Valjalo bi iznutra ući u šutnju i tumačiti je jer naknadna interpretacija može joj pridodati bilo kakvu, obično ideološku verifikaciju kao delegitimaciju. Drugi način bio bi (kao što se i pokazalo) upad različitih (terorističkih) grupa koje su kušale aharhističko-revolucionarnom akcijom mijenjati političko stanje, što se naravno pokazalo neuspjelim i u biti nelegitimnim. Treći način bio je praksisovski model; on je radikalnom kritikom ruskog staljinističkog modela socijalističke legitimacije ukazivao na totalitarističnost takva modela. No, kako je domaću varijantu staljinizma podržavao implicitno i eksplicitno kao »mekšu« i ljudskiju varijantu ne može se pravdati taj model kao legitimirajuće dekonstrukcijski, jer je radio upravo na konstrukciji onoga što je kao »vanjsko« dekonstruirao. A četvrti je model predstavljao tip Matvejevićevih pisama (bilo je i u Srbiji »Matvejevića«), koji je s pozicije humanističkoga etosa »umoljavao« vlasnika moći da se umilostivi i pomiluje prijestupnike. No, kako je on govorio iz horizonta iste ili slične ideološke matrice, on je neizravno također davao legitimaciju istome vlasniku moći ne samo sviješću o posjedovanju moći nego i prešutnom odobravanju posjedovanja humanitasa što ga je »iznudio«.

Nego, zašto su boljševički udari, kako ih imenuje Kramarić, imali uspjeha na ovim prostorima? On dolazi do zanimljive teze da gospodarska stuktura (agrar) nije dopuštala drugo negoli paleomoderni model institucionaliziranja sasvim određene ideologije (totalitarne), jer nije bilo građanstva – i s njim povezane kulturne tradicije – kao »baze«. Stoga se strukturirano tutorstvo »uselilo« u patrijarhalnu ljušturu, a retorička aparatura je supstancijalizirana označitelje, kao što sam prije napomenuo. To u potpunosti ne bi moglo stajati, jer se u hrvatskim urbanim sredinama (posebice u Zagrebu), uz to što je postojao »stari« građanski sloj koji nije potpuno istrijebljen, postupno rađao i »novi« koji je usvajao modele načina života i mišljenja građanskoga etosa, pa u toj činjenici vidim samo jačinu ideološke (totalitarne) prisile na ono što sam imenovao nasilnom interiorizacijom.

Na sličnom je tragu, ali je lucidnija varijanta, dekonstrukcija tzv. postmoderne socijalističke Jugoslavije (Konstrukcija identiteta u hrvatskoj i makedonskoj književnosti) i njenih kvazi-demokratskih legitimacijskih činova. To je argumentirano s tri vrste tekstova: znanstveno-teorijskim (kao što to Kramarić inače radi), publicističko-teorijskim onih autora koji su branili tu paradigmu, te književnim uradcima jednoga makedonskog (P. Avirović) i jednoga hrvatskog pisca (M. Jergović). Ova Kramarićeva dekonstrukcija pokazuje tri razine analize. Prva je političko-ideološka i ona najdoslovnije »bode oči« jer je »najrealističnija«, i nije ju moguće kamuflirati bilo kakvom iluzijskom gestom; druga je kulturna, i ona se može simboličkim gestama kamuflirati različitim pojavnim oblicima (npr. rock-glazbom), a treća je nad/nacionalna koja, budući da izravno dira u intimnost i interiorizaciju, i budući da, također izravno, radi na konstrukciji identiteta, izravno je primarna životna praktika koja je u temelju svih ostalih očitovanja čovjekova bića. Dakako, postoji i psihoanalitička razina koja uvažava odnose otac-sin, ljubav-mržnja, afirmacija-negacija. Valja naglasiti da imponira to što Kramarić svoju osobnu ideološku orijentaciju, koja je očita, ne nameće kao polazište analiza, kao što to rade analizirani autori.

Sličnim metodološkim načinom izlaganja svoje radove ostvaruje i Angelina Banović-Markovska. Njoj je u središtu pozornosti također problematika stvaranja nacije i rješavanje nacionalnog pitanja (na primjeru K. Misirkova i K. Racina) u onodobnomu (političkom) kontekstu u kojem su jezik, ideologija, osjećaj (ovo potonje podsjeća na Webera) imali presudnu ulogu. I autorica poseže za recentnom stručnom literaturom kako bi teorijski i metodološki opskrbila svoju analizu. I nju zanimaju fenomeni koje Kramarić imenuje boljševičkim udarima. Tako autorica problemtizira temu Informbiroa (Ideologija i intelektualci), odnosno analizira mišljenje Dimitri Mitreva, svjedoka toga kriznog vremena, koji je lucidno proniknuo dvije glavne značajke (prema Epsteinu) sovjetske metadiskurzivne stvaralačke metode. To su: socijalistički realizam, kao označiteljska praksa koja će proizvesti »novo-označeno«, i »dijalektički materijalizam«, kao totalizirajuća monološka dijalektika ili pervertirana legitimacija, da je tako imenujem.

Kako u tom kontekstu stoji Mitrev, a time i određena ideologija? Slično kao i praksisovci, o čemu sam pisao još 1988. Naime, kritika sovjetskoga totalitarnoga uma u umjetnosti, politici i ideologiji, kod jugoslavenskih autora, s najbenevolentnijom namjerom, »posredno« je mogla ukazati na svaku sličnu, pa tako i na jugoslavensku matricu, ali i tu benevolentnost možemo odstraniti u mjeri apologetizacije jugoslavenskoga modela. Tako je (takva) ideologija još više zacementirana, s jedne strane, a s druge je postupno razgrađivala sebe u mjeri kako se učvršćivala – kako nam to sugerira autorica. Prizivajući osobno iskustvo C. Todorova, implikacije su autorice da i sama svoju ulogu intelektualke u najmanju ruku vidi kao odgovornost, a ne angažiranost u smislu revelucionarno-buntovničkom, te njezina analiza, to jest pisanje upravo ilustrira taj stav, rekao bih.

Na primjeru Kiša (Timos ili Logos) Banović-Markovska ukazuje na isti model samo »preveden« u novi kontekst, tj. kontekst izopačene nacionalističke ideologije kao svojevrsne ideologije smrti, ili kako bi sam Kiš rekao – paranoične ideologije. Autorica je osjetljiva i na nove medije, zapravo virtualnost tehničkog koja doduše omogućuje nove dijaloge, ali jednako prijeti novom totalizacijom, a ja bih dodao i krajnjim otuđenjem, o čemu je Eco izrekao dosta uvjerljivih naznaka. Ako je Bahtinova teza o dijalogijnosti detronizirala staljinistički monizam, nova kompjutorska tehnologija, naprotiv, pomaže u mondijalizaciji i niveliranju.

Inače je Danilo Kiš znatna opsesija autorice, pa se u povodu njega pita i o odnosu povijesti i pamćenja (Povijest vs. Pamćenje) pridodajući, kao ilustraciju, i primjere M. Pavića, S. Janevskog i V. Andronovskog. Riječ je o odnosu fakcije i fikcije u konstituiranju (balkanskog) identiteta u varijanti totalitarnog modela, ili – nazovimo ga – »novoga« palimpsestnoga s obzirom na inter/kulturalno, inter/političko, inter/ideološko premrežavanje. U tom su smislu književni narativi intencijski konstrukcijski, a u skladu s Benjaminovom tezom da samo spašenom čovječanstvu pripada njegova prošlost. Ja bih to patetično goetheovsko »čovječanstvo« zamijenio pojmom identitet, pa bi maksima glasila: samo konstituirani identitet, u ime svoje fluidnosti, ima pravo na svoju prošlost.

Da je autorica iznimno osjetljiva na makedonsko pitanje koje se izravno odnosi na vrijednosti identiteta pokazuje i tekst Teško prešućene istine, koji na primjeru iz makedonske književnosti (D. Mihajlovskog) propitkuje »heterotopiju« (Foucault), to jest prostor-izvan-prostora. Dakako, riječ je o odnosu Makedonija-Europa-Grčka, na što se »nastavlja« i Kramarićev zadnji tekst (O imenu i identitetu). Ovdje je riječ o označitelju, to jest o vlasniku označitelja, koji pretenzijom apsolutnosti vlasništva želi desupstancijalizirati označeno (Makedoniju). To je složeno pitanje, kako pokazuju i Banović-Markovska i Kramarić (elaboraciju kojega ostavljam za drukčiji kontekst), ali se njegovo »značenje« i »smisao« dadu lako naslutiti u svoj semiotičkoj složenosti znakovne prakse, kojoj je analogna i etičko-politička odgovornost i Grčke i posebno Europe. To bi se pitanje moglo obraditi unutar teme »desupstacijalizacija svijeta i episteme«.

* * *

Naveo sam da knjiga započinje zajedničkim uvodnim tekstom, a završava doduše pojedinačnim tekstom svakog od autora, ali i ti tekstovi su, zaključno, ako ne zajednički pisani, a ono umnogome analogni po nekim temeljnim pitanjima. Tako je Kramarić u svom tekstu (O imenu i identitetu na primjeru makedonskog slučaja) unutar horizonta što smo ga već naznačili – horizonta označitelja. Naime, u tom tekstu Kramarić istražuje suodnos imena i identiteta, odnosno propitkuje etičko-političke implikacije čina imenovanja na primjeru makedonskoga slučaja u određenom kontekstu koji daje »smisao« činu imenovanja. U tom smislu ovaj tekst samo potvrđuje ranije iznesenu tezu o označitelju i desupstancijalizaciji, etičkoj i legislastivnoj prisili odlučitelja o imenovanju. Banović-Markovska, sa svoje strane, u zadnjem tekstu knjige (Pannacionalizam - transnacionalizam) pita se kojim putem valja ići Europska unija za nadolazeći postnacionalni/transnacionalni politički identitet, u koji će uplivati i Makedonija kad za to dođe vrijeme, i koje će implikacije uslijediti. Ukazujući na ranije pokušaje (panslavizam, Paneuropski pokret, i druge forme), te elaborirajući neke autore koji su promišljali mogućnosti »konstitucionalnoga patriotizma« (Habermas, Vattimo, Beck i drugi) autorica donosi mišljenja za i protiv. No, može se naslutiti kako se opredjeljuje za Beckovu ideju kozmopolitske Europe, koju ideju valja kritički promisliti, a koju je i sam Beck dosta kritički skicirao, ne ostavljajući iluziju o dostatnosti »čistoga« koncepta.

Iz našega prikaza razvidno je da se i Kramarić i Banović-Markovska, kao »zajednički« autori navedene knjige, usredotočuju oko nekih temeljnih pitanja konstrukcije i konstituiranja identiteta, pri čemu ne zaboravljaju na važnu ulogu tradicije, kao i ideoloških »igara«, a uz to problem i kontekstualiziraju – što držim neobično važnim. U svojim analizama, metodološki dekostrukcijski orijentiranima, oba se autora obilato služe najrecentnijom stručnom i teorijsko-znanstvenom literaturom, ponajprije inter/kulturologije, ne samo kako bi dokazali svoju učenost, nego kako bi opskrbili i ojačali svoje teze. To znači da im nije primarno stalo do feljtonističke fascinacije i lakoće, nego da u svakom slučaju teže analitičkoj argumentaciji procedure izvođenja teza. U tom smislu njihov način izlaganja, stil, odlikuje se lakoćom i šarmom pisanja, bez one krute akademske objektivnosti, pa čak i unošenjem svoje osobne strasti (emocionalnosti), ali ne s naturavanjem svojega privatnoga ideološkoga stava kao obligatnog horizonta tumačenja, što znači da su se iznimno trudili osloboditi tekstove svjesno nametnute ideologizacije. Čak bi se moglo reći kako je njihov način izlaganja esejističko-zavodljiv, prohodan, »govorljiv« i »razgovorljiv«, što se jednako odnosi na način (stil) kao i na svijest da je nužno uspostaviti dijalog i razgovor među kulturama, opcijama i sporovima, ideologijama, tradicijama, pa je i njihova zajednička knjiga iznutra primjer takve realizacije. Možemo samo poželjeti više ovakvih knjiga i glede problemskih žarišta, i glede kulturalnoga dijaloga, i glede metode, i glede teorijske opskrbe.

(U Zagrebu, ožujka 2013.)