Postao i »mađaron« radi boljitka Hrvatske!

1.

Kao političar, Izidor Kršnjavi (1845.–1927.) ostao je upamćen kao kontroverzna osoba. Zbog njegova šarolikog političkog angažmana, a najviše zbog toga što je bio Khuenov »mameluk« (poslušnik), lomila su se koplja i oko vrednovanja čitave njegove ličnosti, pa je za jedne trajno bio obilježen kao »mađaron«, a za druge su njegova politička skretanja bila izraz nastojanja da se prilagodi kako bi napravio što više koristi za Hrvatsku. Poznata je njegova pragmatična izreka: »Bolje nokat vlasti nego šaka prava«. Ipak, u današnjoj historiografiji prevladalo je gledanje da je Kršnjavi bio pragmatičan političar, s jasnim i jedinim ciljem - da što više učini za domovinu i svoj narod.

Krležina Enciklopedija Leksikografskog zavoda iz 1967. godine, svezak 3, za Kršnjavoga navodi: »Ambiciozan i polit. oportunist, pravaš, narodnjak i Khuenovac, K. je na polju kulturne djelatnosti fantast i entuzijast. Mnogostran u svojoj aktivnosti i angažiran na stotinu strana, on je nužno morao biti površan i pored svoje ‘krasne inteligencije kulturnog čovjeka prvog reda’ (Matoš). Unatoč mnogim negativnim stranama, njegova aktivnost (osobito na području organiziranja likovnog života) dala je u toku od 30 godina značajan doprinos razvoju kult. života u Hrvatskoj«.

No, već je drugačije intoniran navod iz natuknice o Kršnjavomu u Hrvatskoj enciklopediji iz 2004. godine, svezak 6: »Ambiciozan i polit. pragmatik napustio je Stranku prava i 1884. postao saborski zastupnik na listi Khuenove Narodne stranke te bio izabran za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891-95); kasnije se priključio frankovcima, ali ih je 1910. napustio«. Dakle, ovdje se nikakve »mnoge negativne strane« već ne spominju. Možda je ocjena o »mnogim negativnim stranama« plod i Krležinog zazora prema Kršnjavomu, kojeg je izrazio još 1924. godine, nazvavši ga »zrnom mozga i pedljem brade naše estetike«.

U političkom životu djelovao je Kršnjavi oko pola stoljeća, kako piše Kristian Gotić u katalogu izložbe »Iso Kršnjavi – Veliki utemeljitelj – Ministar europskog duha« održane u Hrvatskom povijesnom muzeju 2012. godine. Prvi se put izravno politički angažirao već kao 21-godišnjak. Naime, 1866. godine, pred sklapanje Austro-ugarske nagodbe, Kršnjavi se zanio za ideju sveslavenstva. Bio je bečki student povijesti, povijesti umjetnosti i filozofije. Međutim, brzo je spoznao da je svleslavenstvo iluzija, ali se okrenuo južnoslavenstvu, držeći njega ostvarivom opcijom. Postao je 1867. predsjednik Hrvatskog studentskog društva »Velebit« i nastojao postići ujedinjenje južnoslavenskih studentskih društava. U »Velebitu« su se uglavnom okupljali studenti pristaše Narodne stranke đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera i kako je zapisao Kršnjavi: »Mi hrvatski studenti obožavali smo biskupa Strossmayera i čvrsto smo vjerovali u njegov jugoslavenski program«.

Međutim, koplja su se slomila već na imenu budućega zajedničkog studentskog društva. Kršnjavi je to htio riješiti predlažući da se prihvati ime srpskog društva »Zora«, ali je ostao u manjini. Nakon toga je ostavio »Velebit«, a o tome je kasnije zapisao: »S užasom sam vidio da svim tim ljudima nije ozbiljno stalo do onoga o čem su uvijek govorili. Za mene je to bila katastrofa. Rasplinula se druga mladenačka iluzija, koja mi se duboko u dušu zasadila«.

Svojeg mladenačkog idola Strossmayera će Kršnjavi osobno upoznati na Badnjak 1874. u Rimu. Zaredali su česti susreti i između njih se razvilo veliko prijateljstvo. Intenzivno druženje u Hrvatskoj i u inozemstvu potrajalo je 1875. i 1876. godine i Strossmayer je bio jedan od onih koji je potaknuo Kršnjavog da se prihvati rada na hrvatskom kulturnom napretku, a biskup mu je pomogao i u kandidaturi za sveučilišnog profesora u Zagrebu. Upravo je Kršnjavomu biskup povjerio prijenos iz Đakova, uređenje i upravljanje svojom galerijom slika u Zagrebu.

Karoly Khuen-Héderváry postao je 1883. godine hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i u Hrvatskoj je zaveo apsolutističku vlast obilježenu političkim nasiljem nad oporbom, otvorenom mađarizacijom, poticanjem iseljavanja Hrvata u prekomorske zemlje i pokušajem pretvaranja Hrvatske u ugarsku pokrajinu. U svemu tome Khuen je imao potporu Pešte, ali i Beča, te je bio osoba od povjerenja Mađara, ali i austrijskog cara i hrvatskog kralja Franje Josipa I. Kako piše Trpimir Macan u Povijesti hrvatskog naroda, Khuen je uspio slomiti otpor hrvatskih stranaka, a Narodnu stranku, koja je bila popustljiva, ali je ipak branila hrvatsku samoupravu, pretvorio je u poslušno oruđe svoje vlasti.

U takvim okolnostima, već uvelike zaokupljen kulturnim radom u Hrvatskoj, Iso Kršnjavi se vraća, dapače, prvi put ozbiljnije ulazi u politiku i odlučuje surađivati s novim banom. Na to ga je potaknuo Ivan Vončina, tadašnji predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. »Moji protivnici iz Beča postali su mi još ljući neprijatelji kad su osjetili da ja nemam talenta za to da budem čiji nakovanj, već da više volim lupati ja, nego da po meni lupaju drugi. Da su me ostavili na miru, pa da su mi dali posla u ‘Matici’ i ‘Akademiji’ valjda se nikad ne bi bacio bio na političko polje«, svjedočio je Kršnjavi u svojim Zapiscima objavljenima u Zagrebu 1986. godine.

A u svojem autonekrologu, također tiskanom u Zapiscima, Kršnjavi izričito piše (u trećem licu) zašto se na Vončinin nagovor kandidirao na listi Khuenove Narodne stranke: »Videći Kršnjavi da mu se tu otvara jedina mogućnost za djelovanje na polju prosvjete i napretka, poslušao je savjet i dao se birati u Sabor... Ako je do tada imao mnoge i vrlo uvažene ličnosti za protivnike – ili da bolje reknemo: za kivnike, tim je svojim korakom dao još većeg povoda groznoj hajci, koju su na nj podigli, nazivajući ga izdajicom i zlotvorom. On je snosio sve nepravedne podvale mirne savjesti s elegantnom rezignacijom, noseći u duši tek jedan cilj: napredak naroda svoga, a po njemu napredak čovječanstva«.

2.

No, začetak Kršnjavijeva pragmatizma i »mađaronstva« možemo naći već u njegovoj spomenutoj mladenačkoj epizodi sa studentskim društvom Velebit i razočaranim odlaskom iz njega. U tekstu »Kako sam postao Magjaron« kojeg je napisao 1902., Kršnjavi svjedoči:

»Kada mi se pokazalo jasno da je ‘jugoslavenska država’ jedna utopija, u koju nisu vjerovali ni njezini pristaše, nije se u mojoj duši mogla pobuditi druga misao nego da sam imao krivo, što sam se dao otuđiti mojim starijima. Jedino logično je moglo biti samo to da sam se vratio u njihovo kolo kad sam vidio da bjesne protiv đačkog ujedinjenja oni, koji su imali puna usta velike sveslavenske i jugoslavenske ideje.

Rekao sam im oprosno slovo, gorko i oštro. Rekao sam im da sam ih progledao i upoznao. Rekao sam im da ne vjerujem više u njihove puste fraze i da ih se odričem, da prekidam s njima svako druženje, da ću odsada vjerovati samo u ono što jest, da priznajem stanje, koje zakonito postoji, da idem u Magjarone.

Tako sam postao Magjaron.

Moji su drugovi možda mislili da sam samo isprazno prijetio, ali meni je i sada ozbiljno do toga stalo što kažem. Dakako da sam bio tek platonski i teorijski magjaron, ali su mi moji drugovi postali tako ogavni da sam upravo tražio način kako da demonstriram za Magjaronstvo«.

Uglavnom, suradnja Kršnjavoga s banom Khuenom počela je kad je ban Kršnjavom 1884. povjerio organizaciju hrvatskog paviljona na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti, koja se održavala 1885. godine. O tome, treba li Hrvatska sudjelovati na toj izložbi vodile su se velike rasprave u hrvatskoj javnosti, tako da je Kršnjavi navukao omraženost kod svih protivnika hrvatskog angažmana na toj priredbi.

Još gore je u protunagodbenjačkoj javnosti odjeknulo kad se Kršnjavi, dotadašnji pravaš, kandidirao za saborskog zastupnika na listi režimske, nagodbenjačke Narodne stranke. Godine 1884. je bio i izabran u Brodskom kotaru te je u Hrvatskom saboru bio zastupnik sve do 1896., a bio je zastupnik i u Donjem domu zajedničkog parlamenta u Budimpešti. U saborskim klupama čitavo je vrijeme dosljedno zastupao Khuenove interese.

Dr. Zoran Grijak u znanstvenom radu »Uspomene i Razgovori s biskupom Strossmayerom Isidora Kršnjavog kao povijesni izvor« citira kako je Kršnjavi sam opisao svoj ulazak u Sabor na listi Narodne stranke:

»Ivan Vončina, predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu zavolio me, jer sam mu organizirao i uzorno vodio Obrtnu školu. Već je kod naknadnih izbora, za bana L. Pejacevicha htio da [se] u sabor kandidiram, ali je podban barun Živković bio protiv toga. Kad je grof Khuen Hederváry postao banom radilo se o tomu da se u Budimpešti priredi izložba. Trg.[ovačko] obrtna komora je štrajkovala jer su iza Pejacevich.[eva] pada Khuena smatrali kao nekakvog Gesslera koji je došao ukrotiti Hrvatsku. Vončina mi je iza prve svečane predstave činovničke rekao: ‘S tim mladim čovjekom dati će se raditi’, a Gf. Khuen je zbilja pokazao više upravne spreme i volje nego ijedan [od] njegovih predšastnika i nasljednika. Gf. Khuen bio je u neprilici glede budimpeštanske izložbe, a Vončina ga je upozorio na mene, koji sam samostalno sa H. Bollèom uredio naš paviljon na tršćanskoj izložbi (1882., op. Z. G.) gdje smo uvelike uspjeli. Gf. Khuen me je dao pozvati i pitao hoću li preuzeti zadaću uredjenja budimpeštanske izložbe. Pristao sam jer mi se činilo glupo da ne pokažemo što umijemo.

Sveukupna opozicija pa i biskup Strossmayer uzeli su mi to za zlo. Rački mi je rekao da mi zamjeraju što sam se Gfu Khuenu približio. (...) Slijedio je i dalje niz poniženja i moralnih pljusaka. Kad su god. … raspisani izbori pozvao me Vončina i pitao hoću li [se] kandidirati s vladinim programom. Kao kandidat Narodne stranke bio sam spreman i upravo mi je godila misao da ću moći javno izstupiti protiv cijele družbe koja me je htjela utući. Veselilo me, da sam otjerao iz Broda moga najzagriženijega protivnika Smičiklasa koji je tamo htio kandidirati.

Napisao sam biskupu Strossmayeru pismo u kojemu sam mu izrazio moju želju da u saboru mogu raditi za kulturni i materijalni napredak naroda. Osjetio sam potrebu da biskupov jad ublažim ovim mojim pismom, jer sam ga rado imao, kraj svih uvrjeda što mi je u poslednje vrijeme nanjeo. Biskup naravno nije na moje pismo odgovorio nego je na svećenstvo brodskoga izbornog kotara poslao okružnicu, kojom poziva svećenstvo, da svom snagom ima raditi protiv mene. Stavili mi župnika Širmera za protukandidata pošto je Smičiklas od kandidature odustao bio. Pobijedio sam. Tri dana poslije moga izbora primio sam od akademije otkaz kao ravnatelj galerije i zabranili mi držati predavanja u galeriji.«

Zoran Grijak u spomenutom radu citira i dr. Olgu Maruševski, koja je o Kršnjavijevom »konvertitstvu« napisala sljedeće:

»Njegova je politička biografija kontroverzna ukoliko je cijela situacija trajno bila takva. On je politički vezan uz Strossmayera, i to svim žarom i iskrenim uvjerenjem, jer zna da mu je time otvoren put u karijeru koja mu je namijenjena. Narodnjak je, u duhu jugoslavenske ideologije Račkoga i Strossmayera. No, politička se situacija mijenja. Kršnjavi vrlo dobro zna da u uvjetima Khuenova vladanja kao politički oponent ne može ništa uraditi doli eventualno privatno galamiti ili pisati knjige, ali ne i nastaviti posao koji je započeo. Treba se preorijentirati. Hitro je iskočio iz obzoraških kola kad je vidio – kako sam kaže – da će se otkotrljati u bezdan. Popeo se u Khuenov fijaker obilno iskorišćujući činovničko mađaronstvo na korist umjetnosti, prosvjete i školstva. (...) Kad se diskreditirala unionistička politika, od civisa hungaricusa postao je starčevićanac, frankovac, velikoaustrijanac, pozivajući se na 1527. i 1712., a hrvatske je velikaše iz 1102. nazvao rezolucionašima (aluzija na tzv. Riječku i Zadarsku rezoluciju 1905., op. Z. G.). Kao vječni opozicionar rastao se i od frankovaca, privrženog dinastiji Mađari ga nazvaše Jelačićem 20. stoljeća. U obrani svoje političke nedosljednosti poziva se na sv. Pavla kojemu nitko nije predbacivao što je bio poganin Savao.«

Dakle, Kršnjavi se u domovinu vratio 1877. godine, želeći raditi za svoj narod i strastveno je nastojao kulturno i prosvjetno podići Hrvatsku. Kako piše Gotić, želio je dokazati da se unatoč ograničenjima zbog Hrvatsko-ugarske nagodbe može više učiniti od negiranja stvarnosti ili predavanja apatiji. Postao je stoga Khuenov »mameluk« (doslovno: bijelo roblje, a u prenesenom smislu: slijepo odani poslušnik) čime je dobio biljeg političkog prevrtljivca i izdajnika i to ga je pratilo do kraja života.

3.

Kršnjavi je u politici, služeći Khuenovu režimu, morao doista »gutati dlakave žabe« i ponekad postupiti protiv svoje savjesti. Tako je čak morao lažno svjedočiti na suđenju pravašima Davidu Starčeviću, Josipu Gržaniću i Eugenu Kumičiću u prosincu 1885. , na kojem se htjelo dokazati da Khuen nije dobio znameniti saborski »vritnjak«. Nadalje, Kršnjavi se poslušno zalagao za uvođenje mađarskog kao obveznog predmeta u gimnazijama, do čega je i došlo 1894. No, zauzvrat je Kršnjavi 1891. bio imenovan ministrom prosvjete, tj. čelnikom vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu, na kojem mjestu je uspio »naplatiti« sve što je za Khuena morao napraviti u politici i s kojeg položaja će trajno zadužiti svoj narod.

Kao zastupnik u Saboru vladine Narodne stranke od 1884., prema dr. Arijani Kolak Bošnjak, Kršnjavi je aktivno sudjelovao iznoseći stajališta o različitim pitanjima - o gospodarskoj problematici, promjeni saborskog poslovnika, povratku arhivskih spisa iz Budimpešte i drugom. Nakon što je 1891. postao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kršnjavi se, iako prisustvuje saborskim sjednicama, rijetko uključuje u rasprave. Kao predstojnik nekoliko je puta raspravljao o pitanjima vezanim uz školstvo i o osnovi zakona o proračunu za 1896. godinu. U prvoj fazi saborskog djelovanja (do 1891.) Kršnjavi je raspravljao o različitim temama, dok se u drugoj ograničio uglavnom na teme koje su bile vezane uz njegovu funkciju odjelnog predstojnika, utvrdila je Kolak Bošnjak.

Nakon što su hrvatski sveučilištarci spalili mađarsku zastavu (zapravo platno u bojama te zastave!) za posjeta Franje Josipa I. Zagrebu 16. listopada 1895. godine, Khuen je smijenio Kršnjavoga s mjesta predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, što je bio od studenoga 1891. i u kojem razdoblju je zaslužan za svoja najveća postignuća. Točnije, Kršnjavi je bio prisiljen podnijeti ostavku 5. travnja 1896. i povukao se do daljnjeg iz politike.

O tome on u svojem Autonekrologu piše:

»Za boravka kralja Franje Josipa u Zagrebu god. 1895. spalili su sveučilišni đaci javno mađarsku zastavu da tim prosvjeduju protiv mađarske prevlasti. Kršnjavi je tobože zato morao odstupiti. Uistinu je njegovo revnovanje mnogima u Budimpešti i u Zagrebu bilo zazorno, pa je njegovo umirovljenje već prije bilo zaključeno. Tek su visoki ‘orden’, kojim ga je kralj htio odlikovati, opet odnijeli – poradi te zgode – natrag u Beč.«

Dr. Zlatko Matijević, koji inače za Kršnjavoga kaže da je bio jako uspješan političar, o razlozima njegova odlaska 1896. godine veli da su Khuen i mađarski politički krugovi mislili kako je Kršnjavi »malo previše zagrabio«. Khuen i Mađari su strahovali da je on i politički postao opasan i da želi postati banom (barun Rauch je kasnije, 1908., nudio Kršnjavome da bude podban, a nekoliko puta su ga htjeli postaviti za gradonačelnika Zagreba, ali i tada su se bojali da je presnažan).

Kako piše Kristian Gotić, Kršnjavi je i u svojoj političkoj mirovini ostao blizak vladinoj Narodnoj stranci. Kao unionist smatrao je da do ujedinjenja hrvatskih zemalja, koje je preduvjet daljnjem materijalnom i kulturnom procvatu, može doći najprije pod krunom sv. Stjepana. Ostao je, piše Gotić, unionist sve dok s političke scene 1906. nije nestala Narodna stranka. O ponovnom povratku te godine u aktivnu politiku sam Kršnjavi je zapisao:

»Budući da je Narodna stranka unionista, kojoj sam pripadao, od svojih vođa ostavljena na cjedilu i žrtvovana od Budimpešte, osjećao sam se oslobođenim svake daljnje obaveze. Faktički sam od vođa Narodne stranke bio osramoćen, jer jednostavno nisu hjteli i da ja budem u vodstvu, ali sam bio odan dokle god je partija živjela, postojala. Kad je bila uništena, nije mi ostao nikakav drugi izbor, jer sam htio politički djelovati, nego da ili kao grof Pejačević pređem riječkim rezolucionistima, protiv kojih sam se borio, jer sam oduvijek prema vodećim ljudima te grupe bio u živom neprijateljstvu (postupak grofa Pejačevića može se uopće smatrati niskim, podlim) ili da se priključim Stranci prava.«

Kršnjavi, dakle, bira ovo drugo i iste godine pristupa Čistoj stranci prava – frankovcima, koja se službeno zvala Starčevićanska stranka prava, što je u javnosti odjeknulo kao veliko iznenađenje. Kršnjavi je prihvatio program stranke prema kojem će svim zakonitim sredstvima raditi na sjedinjenju Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Međimurja, BiH i Istre u jedno samostalno državno tijelo u okviru Habsburške monarhije. Kao pravaš, Kršnjavi je prosvjedovao protiv Riječke rezolucije, ali i deklaracije hrvatskih zastupnika »rezolucionaša« u Budimpešti u kojoj priznaju pripadnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije - Ugarskoj. U to je vrijeme Kršnjavi bio razočaran što je suradnja rezolucionaša s mađarskim političarima u Hrvatskoj proglašavana realpolitikom, dok je njegovo ranije nagodbenjačko djelovanje žigosano kao izdaja. Kršnjavi se kao pravaš zalagao i za uvođenje općeg prava glasa, u čemu povjesničari vide njegovu liberalnu orijentaciju.

Kršnjavi je htio da Čista stranka prava bude protuteža Hrvatsko-srpskoj koaliciji, ali u kasnijim događajima potonja je dobila političko prvenstvo, a pravaši su marginalizirani. Na kraju je Kršnjavi, razočaran frakcijskim borbama unutar Čiste stranke prava, napustio i tu stranku. Učinio je to vjerojatno i zbog predstojećeg spajanja Čiste stranke prava s klerikalnom strujom oko lista »Hrvatstvo« i stvaranja Kršćansko-socijalne stranke prava, jer kao liberal uopće nije podržavao ideje političkih klerikalaca.

Gotić procjenjuje i da je Kršnjavi, kao čovjek koji je svim bićem pripadao kulturnom krugu srednje Europe (a još se u mladosti razočarao u jugoslavenskoj ideji, op. a.), bio rezigniran činjenicom da se Hrvati sve više okreću južnoslavenskim integracijama.

Izidorom Kršnjavim, posebno njegovim pravaškim razdobljem, mnogo se bavi i dr. Stjepan Matković. I on ističe da je Kršnjavi u cjelini bio pragmatičan političar koji je u danom povijesnom trenutku tražio okvir u kojem može postići najviše: »Krenuo je kao narodnjak, pristaša južnoslavenske Strossmayerove opcije, a kad se ta opcija na određeni način raspala priključio se Khuenu i to maksimalno iskoristio za opće interese. Bio je patriot i puno je napravio za svoju zemlju. Nakon toga izlazi iz Narodne stranke, ima jedan intermezzo u kojem se toliko ne bavi politikom, a poslije pada unionističke Narodne stranke s vlasti uočava povijesni trenutak promjena političkih snaga unutar Habsburške monarhije i pokušava u toj svojoj trećoj etapi preko pravaštva ostvariti neke ciljeve. Smatrao je da je te 1906. najbolje tražiti oslonac u Beču«.

Kršnjavi je vrlo dobro uočio, nastavlja Stjepan Matković, da se tada otvorio prostor i pravašima. Bio je uvjeren da se preko pravaške ideje može rješavati hrvatsko pitanje u okviru Monarhije. U politici hrvatsko-srpske koalicije, pak, vidio je prijetnje koje mogu narušiti neke hrvatske interese i ići više na ruku Srbima nego Hrvatima.

»Inače, prije svog angažmana među frankovcima, Kršnjavi je imao i kritika prema pravašima. Tako im je u jednom saborskom govoru 1895. godine rekao da je ideja neovisne hrvatske države neostvariva. Tada je smatrao i da su preradikalni. No, 1906. drži da se zbog izmjene političke situacije pravaši mogu prilagoditi i ne biti stalna opozicijska strana, koja će samo radikalnim istupima tražiti ostvarenje nekih političkih ciljeva, nego postati jedna politička skupina koja će se pripremiti za vlast«, naglašava Matković i objašnjava:

»Godine 1910. pravaši su doživjeli unutarnje i vanjske udare: na saborskim izborima nisu osvojili vlast, a dogodio se i raskol u stranci – izlazak tzv. ličke grupe, Ante Pavelića zubara i Mile Starčevića, koji su formirali novu pravašku stranku. Kršnjavi je, osim toga, smatrao kako sve veći utjecaj u kreiranju pravaške politike imaju i određeni crkveni krugovi, kršćansko-socijalni, s kojima će se frankovci, koji su zapali i u financijsku krizu, u rujnu te 1910. godine ujediniti.«

O Izdoru Kršnjavom kao članu Pravaške stranke dr. Zlatko Matijević je napisao:

»Kršnjavi je u svom dugom životu bio član samo dviju političkih stranaka: Narodne stranke i Starčevićeve hrvatske stranke prava (frankovci), koje su stajale na suprotnim stranama hrvatskoga političkog spektra. Nakon saborskih izbora održanih 1906. Narodna stranka doživjela je poraz i nestala je s hrvatske političke pozornice. Bio je to povoljan trenutak da Kršnjavi donese odluku o napuštanju stranke i pridruži se, ujesen iste godine, oporbenoj stranci frankovačkih pravaša. Postavši jedan od vodećih članova stranke, nastojao je iskoristiti svoje bogato političko iskustvo za rješavanje hrvatskoga pitanja unutar granica Austro-Ugarske monarhije. Za njega nije bilo dvojbe da su frankovački pravaši, predvođeni Josipom Frankom, jedina stranka u Hrvatskoj koja nije napustila ideju održanja cjelovite Monarhije, što je bila osnova za ostvarenje programa samostalne Hrvatske u federativnoj habsburškoj Monarhiji. Kršnjavi se izjasnio za uspostavu Velike Hrvatske unutar Velike Austrije (Groß Österreich) što se, prema njegovu shvaćanju, moglo postići izbornom reformom, tj. uvođenjem općega prava glasa. Njegove tadašnje političke ideje bile su u suglasju s planova velikoaustrijskoga kruga, s kojim je održavao veze, o preuređenju Monarhije nakon što prijestolonasljednik Franjo Ferdinand preuzme vlast.«

Na izborima za hrvatski Sabor u veljači 1908. Kršnjavi nije uspio osvojiti zastupnički mandat kao kandidat frankovačkih pravaša. Budući da je izbornu pobjedu izvojevala Hrvatsko-srpska koalicija, ban Pavao Rauch nije imao stabilnu saborsku većinu na koju bi se mogao osloniti u provođenju svoje politike te je, na temelju kraljeve odluke, Sabor bio raspušten. Izvan hrvatskoga Sabora ban Rauch je mogao naći potporu jedino kod Starčevićeve hrvatske stranke prava. U banovim je očima među frankovcima osobito visoko kotirao upravo Kršnjavi, kojega je stoga želio vidjeti na položaju predstojnika odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade, tj. podbana.

Neposredno nakon saborskih izbora u Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava, uslijed neslaganja oko interpretacije pravaškoga programa i načina njegove provedbe u konkretnim političkim okolnostima, dolazi do krize koja će u travnju 1908. dovesti do stranačkoga raskola. Jedna od omiljenih meta nezadovoljnih frankovaca, predvođenih Milom Starčevićem, bio je i Kršnjavi kojem se zamjeralo nastojanje da stranku učiniti »regierungsfähig«, tj. sposobnu za preuzimanje vlasti. Kršnjavi je, kao iskusan političar, bio odlučan glede političke prakse držeći da je dužnost svake stranke doći na vlast, jer samo tako može ostvariti svoje ciljeve. Za dolazak na vlast bio je voljan pristati čak i na privremeno suspendiranje nekih bitnih dijelova stranačkoga programa (državnopravna pitanja).

Nakon višemjesečnih pregovora sredinom rujna 1910. dolazi do stranačke fuzije kršćanskosocijalne skupine oko Hrvatstva i Starčevićeve hrvatske stranke prava u novu stranačku formaciju pod imenom Stranka prava. Iako se Kršnjavi nesebično zauzimao za udruživanje frankovaca i kršćanskih socijala, za njega više nije bilo mjesta u novoj stranci. U prosincu 1911. objavljena je kratka vijest da je Kršnjavi nekoliko mjeseci ranije svojevoljno napustio stranku. Bila je to zakašnjela reakcija na već okončani proces odvajanja Kršnjavoga od frankovačkih pravaša i njihovih kršćanskosocijalnih saveznika.«

4.

Posljednji čin političkog angažmana Izidora Kršnjavog bio je kad se 1913. kandidirao na izborima za zagrebačko gradsko zastupstvo i doživio poraz od – nekog klobučara Gerersdorfera. Kad je upitao prijatelja iz mladosti Vladimira Mažuranića zašto će glasovati protiv njega, ovaj mu je odgovorio: »Ti si previše poletan i fantastičan, ti bi grad upropastio«. To, uostalom, svakako ide u prilog i Gotićevoj tvrdnji da su Kršnjavoga suvremenici ili respektirali ili prezirali, ali da ga volio nije uglavnom - nitko.

Povjesničari danas drugačije vrednuju Isu Kršnjavog kao političara i shvaćaju da je njegov pragmatizam bio uvjetovan željom da pomogne domovini. Tako je dr. Ljubomir Antić u izlaganju na znanstvenom skupu »Iso Kršnjavi – veliki utemeljitelj« u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 2012., pod naslovom »Buntovnici i konformisti u hrvatskoj povijesti – slučaj Ise Kršnjavoga«, iznio sljedeće zaključke:

»U zajednicama u kojima se kroz povijest nalazila, Hrvatska je uvijek bila u podređenom položaju. Stoga je sudjelovanje u političkom životu Hrvatima uvijek bio veliki izazov. U slučaju da su ga prihvatili, našli bi se pred dvojbom: nastupati u skladu s vlastitim uvjerenjem ili se prilagoditi prilikama. U prvom slučaju to je – zbog odnosa moći – značilo siguran neuspjeh. U drugom je pak postojala mogućnost postizanja određenog cilja. Zašto je između tih dvaju pristupa politici većina birala onaj koji nije donosio uspjeh? Zato što je, iskompleksirana trajnim strahom za puku opstojnost, hrvatska javnost relativizirala uspjehe/pobjede i neuspjehe/poraze. Suradnja s režimom, za koji se vjerovalo da ide samo za tim da nas izigra, tumačila se isključivo kao djelovanje pro domo sua, dakle kao izdaja općeg dobra. Stoga se percipirala kao moralni poraz i kad je donosila neke uspjehe. Neuspjeh pak zbog odbijanja suradnje s režimom doživljavao se kao moralna pobjeda. Zato se uspješne odbacivalo s gnušanjem, a neuspješne slavilo kao heroje.

S tragičnim herojima, hrvatska se povijest može čitati i kao svojevrsni martirologij. Politika kao ‘umijeće mogućeg’ sporo će se probijati kroz bespuća ‘hrvatske zbiljnosti’. Moralisti će dugo prevladavati nad ‹realistima›. Politika kao pragma ustupat će pred politikom kao medijem u kojem je bitan sklad ‘misli, riječi i djela’. ‘Skresati otvoreno u lice’, udariti ‘šakom o stol’, igrati ‘otvorenim kartama’ i doživjeti poraz, pa i tragediju (osobnu i nacionalnu), značilo je biti heroj; prilagoditi se prilikama i iz suradnje s ‘režimom’ izvući ma koliku korist za zajedničko dobro značilo je biti izdajica. Dugotrajnost takvog pristupa politici stvorila je određeni politički mentalitet bez čije je raščlambe teško sagledati životni put Ise Kršnjavoga.«

Sva prethodna razmatranja i procjene o naizgled kontroverznom političkom djelovanju Ise Kršnjavoga mogli bismo na kraju sažeti u znakovitu izjavu čiji je autor križevački biskup Julije Drohobeczky. On je zaključio: »Neka Vam bude utjehom da ste savjesno radili za napredak svoje zemlje; a vrijeme će doći kada će se o tome Vašem prosvjetnom radu i nastojanju nepristranije i objektivnije suditi, i zasluge Vaše na prosvjetnom polju općenitije priznati i cijeniti«. Uvjereni smo da je nakon 85 godina od smrti Izidora Kršnjavoga, tog pragmatičnog hrvatskog »ministra europskoga duha«, vrijeme za nepristrane i objektivne prosudbe njegova političkog djelovanja konačno i nastupilo, tj. da je to upravo ovo naše vrijeme.