Pohvale svijetu očuđenih pojava

Da je glede specifičnih vlastitosti poetskog izričaja opravdano smatrati Stijepu Mijovića Kočana zasebnikom i samosvojnikom, neuvrstivim u tijek bilo koje pjesničke struje, u okrilje ikoje književne škole, pa tako ni u »razlogovce«, koji snažno i pozitivno obilježiše doba njegova profiliranja – isticali su mnogi koji o Kočanovoj poeziji pisahu razložno i primjereno. U rečenome smislu najprikladnijim se čini navesti sumarne i precizne zamjedbe Ernesta Fišera u pogovoru Kočanove stihozbirke Konavoski vez (Zagreb, 1988.): »... po svojim poetsko-estetskim (ili naprosto: literarnim) opredjeljenjima on je, naizgled, podjednako blizak i »krugovašima«, i »razlogovcima«, i »poletovcima«, kao uostalom i odzvucima cjelokupne mediteranske pjesničke tradicije i iskustvima najrecentnijih, avangardnih, modernističkih i postmodernističkih obrazacâ pisanjâ«.

Ustanoviti je da Kočan u Ode himne ne, recentnoj mu zbirci pjesama – ostaje svoj i prepoznatljiv. Napose na izričajnom planu koji je u njega začudan preplet poetskoga i referencijalnog. Njegova se referencijalnost najvećma očituje u tehnici pjesničke naracije označenoj metaforom »izravno u stroj«. To podsjeća na modernistički rukopis poetski intoniranih prozâ Jamesa Joycea i Virginije Woolf, tekstova što nošeni su osobitom strujom svijesti, mentalnom rijekom; gdje pisanje ne oponaša iskustvo, nego ga nediskurzivno, gotovo nesvjesno ispituje i neposredno ispisuje; a upravo ta izravnost i prisnost preobličuju prirodnost u (naizgled paradoksalno) simbolizam i nadstvarnost, metafizičnost, platonovsku idealnost i idejnost. Sve se to jasno i dojmljivo zrcali primjerice u pjesmi Pohvala jednim lijepim sisama na predstavljanju knjige o hrvatskom romantizmu.

Već pri susretu s tim dugačkim naslovom, spomenuh se rečenice jednog od začetnika estetskog modernizma, Charlesa Baudelairea: »Romantizam je nebeski i đavolski blagoslov, kojem dugujemo vječne stigme«, ili izvorno: »Le romantisme est une bénédiction céleste, ou diabolique, à laquelle nous devons nos éternels stigmates«. A Kočan na početku pjesme veli: »Pristojno bi trebalo kazati za grudi torzo ili prsa / ali zaboga – ta to su ipak sise i to kakve – prelijepe / ni malene ni preveć velike – antički skladne i uzdignute«. Tjelesnost je dakle oformljena u skladan uzor, u kanon, u ideju. Premda u zbirci pjesma pripada »Zagrebačkom ciklusu« – ili možda upravo zbog toga? – donosi jasnu metaforu plovidbe. U njoj je žena simbol života koji se ciklički kreće i obnavlja unutar mitskih kozmogonijskih i teogonijskih rituala u okrilju Mediterana, a povezanost svega toga s renesansnim (novo)platonizmom hrvatskoga pjesništva, prošlošću i prostorom pojmljenim kao locus amoenus, razvidna je u daljnjim Kočanovim versima gdjeno, skolastički kazano, maštovna slika (phántasma) nadrasta prizor te iz sebe porađa zȁčeti pojam iliti conceptus: »Ona međutim sjedi tamo na rubu prostora odsutna / čeka da je pozovu odsvirati sljedeću skladbu / diše dubokim udisajima odplovila nekamo u svoj svijet // I obje joj dišu ravnomjerno napinjući se i one / pod laganom nježnom košuljom izazovna otvora / uzorne kao Afroditine ali u drugačijem položaju // Premjestila se naime od klavira tamo nakraj reda / ta dva kroka jakim bedrima čine je besramno požudnom / gibka je s velikim vlažnim očima kao nastrijeljena srna // »Jur nijedna na svit vila...« ali koliko ih je već negdje / uze ti pogled i ne da mu uzmaka nu gle – Bože spasi / »čîn da bude vjekovìta nè daj vrîme da je shara«.

Postmoderni intertekstualno-ludistički modus mediteranskoga teksta – kako to raščlanjuje Sanja Knežević u hvale vrijednoj knjizi Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva (Zagreb, 2013.) – ovdje može biti vjerodostojno razmotren kroz »ontološki ludizam« (Dubravka Oraić Tolić). Naime, Kočan u rečenoj pjesmi ulazi u citatni dijalog s Hanibalom Lucićem, pri čemu petrarkističkim i (novo)platonističkim obuhvatom oblikâ ženina tijela, naznačenog simbolom vječne žene Afrodite, postiže historističko i palimpsestno preplitanje baštinjenih mediteranskih kultura, odnosno pripadnih im mitologija, pjesničkih izričaja i filozofijskih sustava. Tako čitava pjesma obiluje antropocentričnošću i vitalizmom, mitologijom i platonizmom, što neke su od bitnih odrednica pojma mediteranizam.

A pojmovi kriza identiteta, poraz ideala, napuštanje utopijske ideje svijeta i bijeg od zbilje, koji najčešće se povezuju s postmodernim doživljajem svijeta – ne imaju, unatoč prisutnosti mitologije i historičnosti, mjesta u dotičnoj Kočanovoj pjesmi. Tu su lijepe grudi nekovrsnom sinegdohom izlučene iz cjeline ženina bića, da bi bile individualizirane i supstancijalizirane. Pritom Kočana (uz)nosi »automatizam mašte« (Ante Stamać), nezatomljiv nahrup ulančanih čuvstveno-misaonih zaokupljenosti. Premda je u svemu tome glazbenica ljupkih grudi i gipkih bedara uhvaćena časovitim dojmom, obuhvaćena slijedom izmičućih trenutaka – ona nije deapsolutizirana, nego je njena ljepost, posve modernistički, divinizirana, prikazana Božjim djelom i darom; pa biva, participirajući na ontološkoj snazi i vječnosti svojega Tvorca, izvanvremenska i ujedno svevremenska: opetuje se u lijepim ženama od iskona do ovodobnosti. Slika i dojam uzdižu se time u kanon i pojam. Pa tako i stigme, o kojima govorio je Baudelaire, nose Božji pečat. Utisnut u vidu urođene ideje ljepote, kako to, nasljedujući Platona, naučavaše René Descartes. Tom urođenom idejom obilježio je Tvorac i skladnu ženu i pjesnika što udivljeno ju motri. Dakle, stigme ljepote i sklada ne utiskuje đavao, zloduh (genius malignus). Zahvalno Bogu kao dobrom demijurgu, Kočan pjesmu zaključuje dvostihom: »Ali neka – neka ih je dala naslućivati neka hvala joj / Svevišnji – hvala i Tebi jer si ih stvorio«.

Valja uza sve istaknuti da to nipošto ne znači kako je Kočanovo poetsko tkanje nekakav kompilatorski sinkretizam ili nekritički irenizam – nego je riječ o dijalektičkoj napetosti koja u nizu sintezâ donosi zbilju u svoj njezinoj višeslojnosti i mnogoaspektnosti. U tom smislu znalački piše u pogovoru Tonko Maroević kako zbirka Ode himne ne »okuplja stihove nastale u novome mileniju, a u kojoj kao da su akumulirana sva najbolja svojstva njegove [tj. Kočanove – op. M.M.L.] protejske naravi i empirijske uronjenosti u svijet oko sebe. Doista, u pjesmama ukoričenima u ovaj svezak autor se manifestira podjednako kao lirik i kao satirik, još jednom potvrđuje kao rapsod zavičaja i neravnodušni komentator aktualiteta, definitivno afirmira kao pjevač s doživljajnim pokrićem i samosviješću korištena medija«.

Nadalje, Maroević ističe da u ovoj stihozbirci »ulazimo u apologiju životnosti, u adoraciju sitnoga kao bitnoga, u aklamaciju prirodnosti, biofilnosti, ljepote okoliša«. Posrijedi su ode, a ne himne, jerbo himna i himan idu uz velike stvari: naciju i državu, Boga i svetca. Apologija životnosti očituje se u višeslojnoj zaokupljenosti vitalizmom. S njime smo se u ovom prikazu već susreli kod pjesme što životonosnim svojim porivom (élan vital) slavi ljupke grudi i njihovu jednako ljupku nositeljicu. Također je taj vitalizam prisutan i u inim Kočanovim pjesmama: Pohvala nogama jedne hrvatske političarice, Pohvala crnici koja na pariškom placu kupuje košulju, Pohvala mladoj Hrvatici koja bere ciklame. Posrijedi je, dakle, vitalizam što prebiva u duhovnoj ili razumskoj duši, u kojoj sadržane su senzitivna i vegetativna duša, kao što naučavaše već Aristotel.

Međutim, Kočanov se vitalizam očituje i u suosjećanju s čisto vegetativnom dušom. Navodim u tom smislu dvije strofe pjesme Pohvala rogaču kojega sam nakanio ubiti: »Jer – i stabla su živa bića i kad im se uzima život / u panici su pate vrište u smrtonosnu hropcu / ali nama nečujni krik jedino je što mogu uraditi // Platio sam bio rođaku da posiječe golem rogač / divlji samonikao na dolcu iznad pradjedova gumna / jer žilama je ugrozio jedinstveno skladnu građevinu«. Kočanov rogač trebaše umrijeti jer potkopao je kamene ploče predačkog vršilišta, gumna, kruhodajne bašćine. Lirski subjekt nalazi, dakle, posve u duhu predsokratovskog hilozoizma, da i najobičnije stvari, bilo žive bilo nežive, imaju dušu iz koje prosijeva i titra svjetlo života.

U pjesmama Pohvala seoskoj lokvi u sredini kraškoga polja, Pohvala kolovoškoj kiši, Pohvala zagrebačkoj magli, Pohvala mojoj dragoj koja mi namiješta suncobran, Pohvala jesenjoj zraci koja ti obasjava dio lica, Pohvala čovjeku koji na Zrinjevcu razgovara sa svojim psom itd., posrijedi je oneobičavanje običnosti, očuđavanje naizgled beznačajnih fenomena. Zatim valja spomenuti ironiju i satiru u pjesmama Pohvala savezničkim vojnim zrakoplovima 1945. i Pohvala virusima još brojnijim od ljudi, a gorčina ljudske egzistencije progovara iz pjesme Pohvala potonuću, koja izražava postmodernistički bijeg od zbilje i krizu identiteta: »Potonuti valja odmah / i što dublje / u san ili u zbilju svejedno / oni su ionako podjednako / i zbiljski i snoviti / i bezbrojne su i neprekidne niti / koje ih vežu u jedno / ne vidimo ih niti ih ćutimo / niti ih možemo pojmiti / niti mozak uspijeva obaznati išta [...] A najljepše je potonuti u smrt / podjednako i u san i u zbilju«.

Domišljata igra sličnozvučnica susreće se u Pohvali utihi a osobito utiji, gdje pjesnik bonacu povezuje s utijom, raguzizmom (zapravo turcizmom) koji označava glačalo: »Ona utijom utijava robu velike lincune u širokim zamasima / i njihova je površina – dotad nagrešpana – odjednom smirena / stišana utišana utijana ravna kao sinje more u početku svega«.

Posljednja pjesma u ovoj stihozbirci, Pohvala narodu Vrabaca, ironizira sveđer prijeporan međuodnos morfonološkog (poznatijeg kao korijenski) i fonološkoga ortografskog načela. Razvidno je da Kočan veoma dobro zna kako kolebanje i odvagivanje između ta dva načela bijaše doista tipično za stariju hrvatsku književnost, pa dijakronijski koherentno slijedi jezičnu tradiciju. Tako u rečenoj pjesmi donosi vers: »I kokoši su ptice naravno slatki [kurziv M.M.L.] mali pilići pi-pi-pi«, (a ne »sladki«). Zaista veličajne ima u tom uzore: »Jer ne mogu slatkost veću / umisliti dovik vika« (H. Lucić, Jur nijedna na svit vila); »O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô...« (I.Gundulić, Dubravka). No kada se /k/, /h/, /p/ i ostali bezvučni suglasnici nađu u složenicama iza prijedloga pod, od itd., Kočan tada ne zapisuje jednačenje po zvučnosti. Tako nahodimo primjerice podpuna, odkriva (a ne »potpuna«, »otkriva«). I za to imade mnoštvo poticajnih primjera u povijesti hrvatske književnosti. Navodim samo jedan: »Al ona koj odkriv otajstva istinu / i u krilo se uviv, izgubi jačinu« (M.Marulić, Judita). Kočan je u Pohvali narodu Vrabaca zajedljiv kada kaže: »Hrvati ih u svom čudnom jeziku ponižavaju vježbajući njima / nametnute glasovne promjene »vrabac – vrapca« u nekakvim / božemioprosti kosim padežima izživljavaju se sami na sebi«.

Naposljetku je kazati da stihozbirka Ode himne ne zasigurno zavrjeđuje biti smatrana iskrenim i lijepim, umnim i umješnim djelom, koje dohvaća život i zbilju u bogatstvu različitosti: susreću se u njoj mediteransko i kontinentalno, ruralno i urbano, arkadijsko i realno, esencijalno i egzistencijalno, slatko i gorko, adoracijsko i ironijsko, moderno i postmoderno. U jedroj sintezi motivsko-tematskih zaokupljenosti i tankoćutnom kolopletu izražajnih vrsta dojmljiv je način kojim prividna običnost uzgrednih fenomena uzlijeće na krilima asocijativnih slijedova i automatizama laganih misli, bivajući očuđena poetskom imaginacijom te ponesena gipkim i sočnim jezikom, ulančanim i skladnim, gdje sretno se pretapaju stih i rečenica. Dobrodušnim, otvorenim i marnim recepijentima, štiocima, ova će poezija uzvratiti snagom nenametljive svoje ljepote iz koje prosijeva autentični čovjek i okolni mu svijet.