Platonovsko vraćanje ljubavi kao zagrljaju vječnosti

Nakon Odisejevih pjesama, kanconijera ljubavi i čežnje iz 2007. godine, Tomislav Marijan Bilosnić ponovno se vraća velikoj homerovskoj temi. Za njegovu novu zbirku Odisej pritom bi se moglo kazati da autor u svom poetskom biću sažima cjelinu svoje zrele poetike započete još 2001. godine kada su Odisejeve pjesme i nastale, i kada se njegova riječ počela zaogrtati ruhom augustinovskih ispovjednih spoznaja i platonovskog promišljanja ljubavi kao čežnje za vječnim. Stoga je, generalno rečeno, Bilosnićev Odisej prizma u kojoj se ogledaju sve njegove tematske i stilske različitosti iz Tigra, Kuće, Afrike i Ogledala - sada sjedinjene pod jedinstveni ključ intimnog pitanja pjesništva i života.

Autor ne poseže slučajno u vječnu i univerzalnu temu Homerove Odiseje, ne prihvaća tek tako igru na skliskoj oštrici noža univerzalne simbolike na kojoj je izgrađena cijela zapadnoeuropska kultura, ne odvažuje se naivno stati za kormilo koje su prije njega držali najveći. U svojoj zrelosti, potpunoj duhovnoj ravnoteži, s mišlju upućenoj prema vječnoj spoznaji, on u Odiseju sada prihvaća svoje tigrovsko lice, svoje »lice prije svih ogledala«, lice zavičaja čije je otkrivanje vječno putovanje. Bilosnićev Odisej zasigurno je jedna od njegovih najintimnijih knjiga, knjiga u kojoj razotkriva temeljno pitanje – tko sam ja i što je svijet u čije sam more voljom Višnjega bačen? Ova je lirika izgrađena na velikoj dvojnosti – univerzalne i intimne priče, mitske i zbiljske dimenzije, straha pred konačnom sudbinom susreta na Itaki i hrabrosti da joj tigrovski pogleda u lice.

Bilosnić je zbirku kompozicijski odredio snažnom simbolikom koja priziva sliku konačnosti, zaokruženosti životnog puta u čijem je središtu prostor, pa se sam zavičaj tu prepoznaje kao slika Bachelardove oniričke kuće – kuće djetinjstva i snova, kao os iz koje je sve krenulo i u kojoj će sve završiti s vječnim zagrljajem. Poezija Bilosnićeva Odiseja progovara dakle o životnom usudu koji svojim cikličnim hodom spaja kolijevku i itačku ložnicu u točku vječne čežnje, u odraz konačnoga cilja – susreta u Apsolutu.

Autor je zbirku podijelio na dva tematski simetrična dijela i u simboličkih sedam ciklusa. Naime, broj sedam ovdje nosi kršćansku simboliku konačnoga broja, odnosno broja stvaranja svijeta. U toj slici Bilosnić ispisuje vlastito stvaranje/traganje/putovanje krećući od mitske Troje, od dana prokletstva lutanja, do konačnoga povratka u ishodište. Stoga knjiga počinje ciklusom »Trojanski konj«, dakle s jedne strane Odisejevom pobjedom i znakom kraja Trojanskoga rata, ali ujedno i znakom koji ga je učinio prokletim na njegovu povratku domu. Knjiga završava ciklusom »Itaka«, u kojem je pjesnik snagom lirske suptilnosti izrekao svu bol i sav strah očekivanja doma nakon cijeloživotnog lutanja, da bi se u posljednjoj pjesmi »Postelja« zagrljaj sa žuđenom ženom pretvorio u eter, u nerazdvojni duhovni sklad i zemaljsko nepostojanje. Simbolika kompozcije ali i motivske usklađenosti je time jača kada znamo da su prvi ciklus kao i posljednji u kojem središnje mjesto zauzima Odisejeva ložnica, u čijoj je tajni Penelopa prepoznala svoga muža, obilježeni simbolikom drva.

Kao što je trojanski konj izgrađen od drva, i njegovom simbolikom pjesnik otvara zbirku pjesmom »Trojanski konj«, on zbirku i zatvara opet u znaku drva. Naime, tajna Penelopine i Odisejeve ložnice u postelji je izgrađenoj u deblu žive masline. U tom smislu Bilosnić zasigurno ne postavlja u međusobni odnos slučajno mitološki sveta drva – cedar, hrast, tisovinu i maslinu. Ujedno to su i stabla koja obilježavaju njegov mediteranski zavičaj koliko i onaj prvotni Odisejev; no s druge, one dublje strane, odčitano kršćanskom simbolikom – za pjesnika je drvo simbol križa. Simbol životnog putovanja i patnje, ali i znak konačnoga povrtka Ocu. Simbol drva ovdje se nameće kao znak koji je pjesnik/Odisej prepoznao izašavaši iz Platonove spilje, i krenuvši za njim nastavio put sve do vlastite žive ložnice, asocirajući time da ljubav koja je spremna na čekanje, odricanje i neposjedovanje kao takva može biti put do Apsoluta. U toj je slici također i prepoznatljivo Platonovo viđenje najuzvišenije dimenzije ljubavi, kada u razgovoru s Diotimom objašnjava da ljubav između dvoje ljudi može zadobiti božansku, duhovnu dimenziju onda kada je u potpunosti spremna odreći se svega tjelesnoga i zemaljskoga, dakle kada se dodir pretvori u duhovni znak. Stoga je za Platona najuzvišeniji brak iz kojega proizlaze plodovi umjetnosti kao spomen vječnog trajanja ljubavi i odanosti održane pod velom patnje i boli. Pod tim se svjetlom može čitati i posljednja pjesma Bilosnićeve zbirke »U postelji«:

Po snazi me prepozna
po tuzi svojoj
po neraskidivom korijenju prstiju
U postelji koja nas obujmi
u ležaju koji se raspinje poput pustinje
u sobi u kojoj se noć produžava
kidajući latice sa svjetala uljanica
po koži ih rasipljući
po vrtlogu usana.
Prepozna me
dok sam je dodirivao po rubovima čežnje

U pjesme svoje nove zbirke Bilosnić nedvojbeno unosi temeljnu antičku simboliku, i čini se da bi se i na toj razini mogla odčitati njihova kompozicijska, tematska i refleksivna ravnoteža. Naime, u cijeloj knjizi često se pojavljuju motivi konja i svjetla, zmije i mora. Svjetlo i more motivi su i simboli Odisejeve plovidbe kao puta prema vječnosti između svjetla naklonjenog Apolonova sunca, i tame razjarenog Posejdonova mora. Ujedno to su simboli muške i ženske uravnoteženosti, dakle apolonijskoga i ktonskoga. Na istom principu vage supostoje u njegovim pjesmama motivi konja i tigra u odnosu na zmiju. Zmija se kao u ilirskoj mitologiji veže uza zemlju, uz mater-elementarnost, stoga je baš u tom kontekstu vrlo zanimljiva pjesma »Molitva Ateni«, u kojoj Odisej božicu mudrosti zavjetuje da mu čuva sina, umećući ovdje neobičnu sliku mitološkog motiva zmije. U istoj pjesmi pjesnik/Odisej refleksivno zadire u smisao svoga lutanja, putovanja i osvajanja, jer kako zaključuje – »osvojeno je samo ono što je u srcu zatočeno«. Ovo je samo jedan od primjera Bilosnićeve poetike kojom gradi zbirku Odisej, dakle, uvezujući odavno poznatu simboliku on baš njome ispisuje vlastitu intimu, tajanstvenu zbilju. Time svjedoči da je svaki ljudski život neponovljiva tajna u svojim patnjama, putovanjima i očekivanjima, ali da pritom samo duboka bol, bol koja nadilazi tijelo, istim riječima i poznatim slikama može ispisati uvijek novu odu ljudskom trajanju.

S Odisejevim tigrom Bilosnić se poistovjećuje u pjesama, dok je njegov potez povezivanja nove zbirke s pjesničkom zbirkom Tigar iz 2004. godine u najmanju ruku zanimljiva autorska gesta, a da ne pomislimo kako bi to mogao biti i svojevrstan ključ odčitavanja cijele njegove nove faze. Naime, ciklus »Helena i junaci« on zaključuje pjesmom »Odisej je tigar« iz spomenute ranije zbirke. Na taj način pjesnik vrlo otvoreno identificira motiv tigra i motiv Odiseja kao vlastito autobiografsko, intimno ruho. Obojica lutalice, obojica zaštićeni simboličkim velom Apolona, u riječi traže put i ljubav. Nije li pjesnik-tigar koji se prepušta strasti života jedan od posljednjih pjesničkih moreplovaca, nije li slika tigra znak da je takva vrsta pjesnika, pjesnika kojima je eros jedini izbor na putu prema astralnim dimenzijama trajanja u snovima o ljepoti, zapravo pred izumiranjem? U tom ključu Bilosnić će kazati: »Tigar je Odisej / načinjen od očiju punih zvijezda / lutalica koji živi od samog lutanja«.

Na motiv tigra naići ćemo i u pjesmi o Hektoru – »Druga priča o Hektoru, ili kako se rat smije junacima« – u kojoj autor refleksivno zaključuje misao o ratu i borbi, ali i svoju vlastitu filozofsku misao: »Kada si preslab za borbu / zagrli neprijatelja / Tako govore oni koji žive s tigrovima«. Ipak, pjesma »Odisej« iz istoimenoga ciklusa programatska je pjesma zbirke, a moglo bi se reći i cijele Bilosnićeve nove faze. Također, ona kompozicijski ima središnje mjesto jer upravo od nje pa sve dalje pjesme postaju intimnije, dok je mit o Odiseju i Homerova priča o njegovu povratku slikovno ruho u koje je pjesnik odjenuo vlastitu zbilju. Pjesmu »Odisej« stoga donosimo u cijelosti:

Ako me ne očisti ovaj put
ako me ne očisti lutanje do smrti
što će me iskupiti
Grabio sam sve što je žudnja stvorila
i more sam žvakao
da bih ovladao znanjem
A sad ne znam
što se to sve bliže ukazuje preda mnom
Bog ili provalija
ili grčka vedrina koja se poslije toliko stoljeća mrači
Bijedni, slijepi moreplovac
čija se izgubljenost zove putovanjem
Ako me ova sjedinjenost s morem
ne učini vrijednim soli
ako me daljina
koju ne umijem ni imenovati ni odrediti
ne nauči pjevati
da mi se u pjesmi vrati Itaka
nitko i neće znati da sam živio (...)

»Muze, nimfe i ostala bića« u svojoj mitološkoj polustvarnosti, zaustavljajući Odiseja na njegovu putu i lutanju, čine ga čarobnijim, za pjesnika bogatijim propitivanjem kada i kojim putem valja konačno i nezaustavljivo krenuti prema Itaki, jer što se cilj čini daljim čežnja za njim sve ja jača. Je li to za Odiseja bio put užitaka i strasti (»Kirka«), ili je to put nagosti od svega ljudskoga, bijeg od nagona za posjedovanjem (»Nausikaja«), put čarolije predavanja ljubavi u tijelu kao mitskoj zemlji (»Kalipsa«), teško je odgovoriti. U konačnici svaki je od tih putova, zapravo jedini put prema Itaki, svaka je žena na putu Odisejeva lutanja izgubila tijelo nudeći mu sliku Penelope, i svaka je od njih njegove stope približavala itačkoj ložnici.

Ciklus »Odiseja, ili svakodnevno vraćanje zavičaju« posve je autoreferencijalnog ozračja. Pjesnik ističe kako je njegov životni put, zapravo pjesnička odiseja, a konačan cilj zavičaj. Stoga bi se dalo primijetiti da je pjesnikov odnos prema prostoru-gradu-zavičaju jedna od njegovih temeljnih problemskih preokupacija. Njegov odnos sa žuđenom Penelopom ispisan je u slici zavičajnog pejzaža, jer kako apostrofira u pjesmi »Sve se ponavlja« – »Život je u zemlji i ženi«. Bilosnić stavljajući na vlastito lice masku antičkoga Odiseja, pod njegovom se krinkom otvara zavičaju želeći objasniti zašto je njegov put bio lutalački, a u slici zavičaja prepoznati čeka li ga Penelopa u svojoj boli.

I Troja i Itaka inicijacijske su točka puta. No, Odisejev život postoji prije i poslije Troje, ona se ovdje pokazuje kao Platonova pećina, odraz koji ga potiče na vraćanje u zavičaj koji se pretvorio u oniričku kuću ljubavi. Troja kao i Itaka Bilosnićevim su jezikom opisane materinskom simbolikom, one su s jedne strane ono ktonsko i divlje, a s druge podatno i odano poput zavičajne zemlje, što ga istodobno progoni na lutanje i povratak. Svi simboli koje ovdje Bilosnić plete u snažno vezivo zavičaja – mjesec, kuća, kruh i vino – zapravo su simboli ognjišta, majke i žene.

Prije pjesničkog povratka na Itaku autor u ciklusu »Odisej« zauzima položaj promatrača, ugrađujući u vlastitu lirsku priču sve njezine sudionike, odajući zapravo i svoje strepnje za njih. Priča je to u kojoj autor uistinu sumira život, postavlja pitanje smisla plovidbe. Knjiga gotovo da je mogla završiti i ovim ciklusom, jer lik Odiseja i jest središte Bilosnićeva lirskoga tkanja. Ipak, tako bi pjesnik/Odisej ostao zaustavljen unutar granica ljudskih dimenzija, unutar stvarnoga vremena i prostora. Stoga se sedmi ciklus, u svojoj slici konačnosti otvara kao dan koji postoji u slici sna, kao dan povratka i susreta onakvog kakvog ga pjesnik žudi, i koji tek ima doći.

Itaka je sada sva u slici zbiljskoga zavičaja. Početni i posljednji stihovi pjesme »Evo me na Itaki« slika su cijele zbirke, u njima je put i povratak, iskon koji se pretvorio u kraj. Kao što je cijela zbirka uokvirena simbolikom drva, tako je kompozicijski usklađena i ova pjesma – čiji je početak maslina, a kraj murva; da bi konačno jedno postalo drugo. Stihovi su to koncizne slikovitosti kojom je pjesnik odajući Odiseja, odao i cijeloga sebe, čovjeka koji se više ne osvrće iza sebe na preplavljeno valovlje i potopljeno brodovlje, nego gleda samo preda se, tigrovski se suočava s vlastitom sudbinom.

Pjesništvo kao životni izbor, put apolonskog načela traganja za svjetlom, autorova je konačna pobjeda u liku Odiseja. Njegov konačni zagrljaj u krilu je žuđene i voljene žene, od njegove pjesme koju je ona prepoznala iz »gornje sobe« nema ljepše. Uz Penelopu Bilosnić često veže simbol soli – ona je dakle iskonska maritimna mater-elementarnost, ona postoji u soli svojih suza čekanja, a sol je ujedno i svjetlo mora, njegov kristalni odraz sunca. Stoga ako je Odisej svjetlo, jer pjesništvo začeto u Logosu to jest, a Penelopa slika mora, njegove ktonske boli, njihov zagrljaj prevladava tjelesne i zemaljske označnice, oni postaju jedno tijelo, jedinstvena potpunost – zajednički susret sa Svjetlom.

Kada bi se, dakle, lirski tekst zbirke Odisej supostavio u odnos s Odisejevim pjesmama, prepoznalo bi se da je njihova temeljna ideja ista. U Odisejevim pjesmama Penelopa i Odisej postaju sama Itaka, »veliki bijeli otok«, otok svjetla dakle, jedinstveno tijelo koje se pretvara u eter. Put ljubavi, put pjesništva, pa ako kažemo i ratovanja sa životom samim, uvijek je platonovsko-augustinovski put prema Apsolutu. Stoga se Bilosnićeva ljubavna lirika pretače u refleksivnu, njegova univerzalna tematika progovara o najsuptilinijim pitanjima vlastite duše. U toj činjenici pjesnička knjiga Odisej i jest svojevrsna kruna cijele jedne pjesnikove faze; jer u Odiseju prepoznajemo tigrovski lutalački eros i njegovu kozmološku narav, čežnju za oniričkom Kućom, konfesionalno-refleskivni ton Ogledala, ali i konciznost i univerzalnost pjesničke slike Afrike. Tako je Tomislav Marijan Bilosnić u knjizi Odisej ponudio liriku u kojoj prepoznajemo autohtono svjedočanstvo pjesnika koji je svjestan da je jedan od posljednjih pjesničkih lutalaca.