Obrat unutar lirskoga subjekta

Ružica Cindori u svojoj je novoj zbirci pjesama pod naslovom Zaboravište uspješno unijela dvije bitne poetičke novosti u svoje pjesništvo. S tematskog aspekta to je znatnije oslanjanje na prirodu i ekologizirajuće mogućnosti koje ona otvara subjektu, a s izraznog aspekta riječ je ponajprije o obliku pjesme u prozi, što - već a priori - na neki način uvjetuje drugačiji karakter njene poezije u odnosu na prethodne zbirke. Uglavnom, autorica je sada počela mijenjati položaj lirskoga subjekta u svojim pjesmama. Dosad je većinom bilo dominanto izravnije ili neizravnije tematiziranje njegove često tjeskobne emotivnosti i odnosa prema vanjskom svijetu, najčešće u vidu omraze prema urbanoj hladnoći i praznini te razljuđenosti zbog globalne tehnologizacije.

U knjizi Zaboravište Ružica Cindori u velikoj se mjeri povlači iz tih, sasvim pak razumljivih, tugovanki i sarkastičnih zgražanja nad svijetom ispraznih medijskih spektakala, silikona, kiča, kriminalnog bogaćenja, ili gradskog sivila, tramvaja prepunih nervoznih i umornih ljudi, te zaglupljujućih poslova koji čovjeka posve funkcionaliziraju. Kolika je naša stvarna natopljenost urbanim i medijskim crnilom može se uistinu doživjeti tek kad se pjesnikinja snažno poveseli da je uopće i mogla pomisliti i jednu misao izvan toga crnog kruga. Takvu pak misao, takav doživljaj, kao da još jedino može naći u kozmičko-prirodnom poretku koji još uvijek, kao neki biblijski čisti Ostatak, može proviriti izvan zlosilne ljudske povijesti: »Sunce, jutros. Poput grma žutilovke. Evo napokon znaka lišena zlokobnosti!«

No, pjesnikinja je svjesna kako nije dovoljno da njezina poezija ekologizira samo svijet oko sebe, već se onaj najvažniji obrat mora dogoditi unutar samoga lirskog subjekta. On je taj, unutar svoje teško ugrožene, ali još uvijek postojeće slobode, koji se na neki način mora osloboditi i samoga sebe, odnosno razriješiti se od onoga po čemu je postao posve sličan ispraznome i zlokobnom svijetu. Ružica Cindori stoga je u ovoj knjizi, kako rekoh, stala mijenjati poziciju subjekta, ali istodobno i narav objekta. Lirski se subjekt, naime, u velikoj mjeri počeo povlačiti, utišavajući omrazu prema svijetu, ali i osobnu tjeskobnu ispraznost po kojoj je postao nalik tome svijetu. On se u nekim trenucima čak izravno proglašava odsutnim, a ta se odsutnost, nadalje, navodi čak i kao neki uvjet da svijet, u prvome redu prirodni, ozdravi od čovjeka i njegovih trovačkih sadržaja i djelovanja: »Sada si odsutan. Od te odsutnosti pobijeli morska pučina«. Mnoge Ružičine pjesme zato više i nemaju unutartekstovnoga izricatelja, a regulacija teksta prepušta se pjesmovnoj svijesti koja se poglavito posvećuje uživljavanju u objekt, odnosno prirodu i njezine mijene. Spomenuta svijest jasno je pak prisutna, i to u izboru onoga što se unosi u tekst i afektivnom odnosu prema tome izboru. Stoga su te pjesme u isto vrijeme i evociranja krajolika, i emotivna stanja, i promišljeni koncept umjetničkog postupka kojim se tekst oblikuje.

Isto tako, i sam glavni objekt – priroda – u poeziji Ružice Cindori ima nekoliko aspekata. Ona se deskripcijski zahvaća u svojemu od subjekta neovisnom bivstvovanju, uočavaju se njezine mijene, nijanse, ljepotnost i smislenost, čime već sama po sebi postaje estetizirajući čimbenik, donositeljica mira i svrhovitosti (»Još ima skrivene topline u skutovima šume, tu su se skutrile mlade lisice svjetlucavih očiju. One dolaze u bunovne mokre snove, mekanim repovima razgone tmaste jesenske oblake. Samo tada jabuke ponovno imaju istu jedru slatkoću koja daje snagu da se prezimi«). Priroda, nadalje, biva i baudelairovski »hram u kojem čovjek prolazi kroz šumu simbola« i u kojem se sugerira međusobna korespondentnost svega u kozmosu i tajnovitost postojanja.

U takvoj simbolizaciji, kako kod Baudelairea i mnogih drugih pjesnika, tako i u poeziji Ružice Cindori, povlašteno mjesto imao simbol šume, kao što smo već vidjeli i u prethodnom navodu. Ona pak, kako znamo, može sugerirati zlokobnost, mračnu tajnovitost, opasnu iracionalnost, no naša pjesnikinja šumu u prvome redu predočuje kao sinegdohu čitave prirode, i to kao prostora žaštićenosti, spokojnosti, ispunjujuće oduhovljenosti, prisnog tajanstva (»U šumama, gdje stabla rastu besvjesno, tamo je meko inje za moj potiljak i vatra suhog lišća da grije moje suho srce«).

Uopće, priroda, kao i njezin umjetnički prikaz na slici, za pjesnikinju je - kao sušta suprotnost artificijelnom i rugobnom urbanitetu - princip oduhovljenja koji svijet dinamizira uvis, daje mu ne posve čitljivu, ali itekako postojeću okomicu: »Čitav krajolik stremi nekim nevidljivim vratima koje slika nije uspjela doseći, ali sugerira njihovo postojanje i samo slikar sigurno zna gdje su, možda na zatamnjenom nebu čija ogromna kupola tišti povijena stabla, ogradu i krov«. Napokon, za Ružicu Cindori priroda je i riznica slika, odnosno pjesničkih motiva, u čijem se, katkad i slobodnijem prekombiniranju, očituje, kako rekosmo, sam umjetnički postupak, bio on ponekad impresionističke, ekspresionističke, hermetističke ili kakve druge provenijencije.

Ako je naša pjesnikinja u prirodi našla spasonosno rješenje za ovaj pokvareni svijet, ako je shvatila i nužnost samopročišćenja pa i samoponištenja da bi mogla sudjelovati u tome oslobađanju, to ne znači da je posve negirala vlastitu osobnost putem koje se jedino i može iskusiti jedinstvo s kozmosom. Zato se u novoj knjizi Ružice Cindori neprestano događaju dva naizgled suprotna, a zapravo međusobno uvjetovana procesa – ljuštenje vlastitih neautentičnih slojeva i istodobno pronalaženje, kako bi rekao Milivoj Slaviček, »davno odbjeglog vlastitog srca«, odnosno, svoje istinske, dubinske egzistencije koja je ujedno sukladna i smisaonosti ugrađenoj u čitav kozmos i prirodu (»U podrumu ostavi rešetke i natoči si sunca. Kao zatravljen galeb grcaj u modrilu. Zaboravi sebe. Ne odaj se glasom. Znat ćeš gdje prestaje grad: tamo je mrak mekani plašt, a stabla ti prisno dišu u lice. Možeš napipati preplašenog ježa, ono što se nekad zvalo srcem«).

U tome kontekstu možemo shvatiti i naslov zbirke pjesama Zaboravište, kao i sličnih riječi i sintagmi koje se višekratno pojavljuju u knjizi, kao što su, primjerice, »zaboraviti«, »biti oslobođena obaveze da pamti«, »posjeći stablo koje išta pamti«, »nehajno se spustiti u zaborav«. Ova zbirka uistinu i jest svojevrsno zaboravište svega što sprečava najprisnije prianjanje uz nutarnji život godišnjih doba, odnosno, uranjanje u fenomene svagda promjenjivog prirodnog bivanja koji su zapravo - svojom raznolikošću i ljepotom - očitovanje bogatstva samoga bitka. Tako bismo zaboravljanje kod Ružice Cindori na neki način mogli prispodobiti onome što u poeziji Slavka Mihalića znači »odmeđivanje«, a to je postupna emancipacija pjesme, između ostalog, od posvemašnje prevlasti društvenoga konteksta, kao i onoga što je taj kontekst, volens-nolens, već ucijepio i u pjesnikovu osobnost.

Kolika je novost i poetska svježina intonacije većeg dijela nove zbirke Ružice Cindori možemo pak zorno doživjeti čitajući zadnji ciklus knjige koji je naslovljen kao i njezina druga zbirka – Rez, nezacijeljen. Tu je vjerojatno riječ i o nešto ranije nastalim pjesmama koje zaoštrenije tematiziraju nedostatnost lirskog subjekta, njegova emotivna neprianjanja i lomove, kako sam pjesnikinja kaže: »Još uvijek: nesklad. Još uvijek. Nema snalaženja«. Radi se, dakle, o situaciji prije početka promjene položaja subjekta o kojoj sam govorio na početku teksta, prije zahvaćenosti procesom oslobađanja, odmeđenja, koje su subjektu omogućili kozmičko-prirodna ljepota, sklad i smislenost.

Druga je bitna novost zbirke Zaboravište, kako je već spomenuto, pisanje u poetskom obliku pjesme u prozi. Davno je već primijećeno kako taj oblik, zbog manjka nekih vanjskih formalnih pravilnosti i strukturacija na koje se oslanja pjesma u stihu, a još više ona vezanoga stiha i stalnih pjesničkih oblika, ostvaruje strukturotvorna i ritmotvorna obilježja na ponešto drugačiji način nego pjesma u stihu. U prvome redu pjesma u prozi oslanja se na unutarnji, semantički ritam koji nadoknađuje onaj vanjski, formalni, zatim, na znatnije istaknutu sintagmatsku os, dake, ulančanost diskurza, kao i vrlo pažljive paradigmatske izbore koji tekstu daju začudnost, asocijativnost, simbolizaciju, poetskost, ali ipak ne narušavaju spomenutu ulančanost.

Upavo je tako i kod Ružičinih pjesama koje uspješno balansiraju između slobode poetskih zamišljaja i njihovih kombinacija te, na drugoj strani, razumljivosti teksta, odnosno, njegove značenjske smjestivosti. Treba, nadalje, reći da se tu doista radi o pjesmi u prozi par excellence, a ne – iako je i ona sama ponešto hibridni žanr – o njezinoj još većoj hibridizaciji s naracijom ili esejizacijom. Ova autorica uistinu postiže pjesnički intenzitet poglavitim sredstvima poezije – plastičnošću, misaonošću, emotivnošću, simbolizacijom, oblikotvornom vještinom koja uravnotežuje, dapače, sljubljuje slobodu i oblik. Sve to traženje unutarnjih ritmova u vidljivom, štoviše i tvarnom, obliku pjesme u prozi odlično korespondira s autoričinim tematiziranjem unutarnjih ritmova prirode i kozmosa s kojima se subjekt što preciznije uštimava. Čini mi se stoga da je slobodnije, fleksibilnije strujanje poetskoga teksta radi lakšeg primjeravanja protejskoj prirodi u njezinim cikličkim preobrazbama od proljeća do zime, jedan od glavnih razloga što je cijela zbirka Zaboravište Ružice Cindori ispisana baš u tome pjesničkom obliku.

Na kraju možemo zaključiti da se je Ružica Cindori u novoj zbirci pjesama u velikoj mjeri izmaknula neoegzistencijalističkome krugu koji čovjeka, ali i kakvu pjesničku poetiku, zapravo drži tek u obzoru nedostatnog, mučnog, često i tragičnog opstanka. Tako pak limitiran obzor mnogo puta dovodi i do poetičkog automanirizma koji proizvodi tek ponavljanje jedne te iste egzistencijalne i poetske situacije. Ružica Cindori je, naprotiv, ponudila poeziju raznovrsne slikovitosti i svježe intonacije koja, ako i uočava tamne strane i ograničenosti života i ljudskog duha, uspijeva im pronaći i protutežu u svjetlosnim i ljepotnim kozmičkim, prirodnim pa i duhovnim prostorima. S druge strane, autorica posve ušla u duh poetskoga oblika pjesme u prozi i izvještila se u njezinoj izvedbi. Tako se prometnula u jednu od važnijih i kvalitetnijih protagonistica toga - inače vrlo žilavog i trajnog - žanra u aktualnom hrvatskom pjesništvu.