Nutrina je pravi izgled svijeta

Stvaralaštvo Vesne Krmpotić (Dubrovnik, 17.VI.1932.) predstavlja zasigurno jednu od neobičnijih duhovnih pustolovina u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Njezino kompetentno amalgamiranje duhovnosti navlastito obilježene hinduističkom tradicijom s hrvatskim književnim kontekstom i raznim njegovim značajkama pokazalo se kao daleko uspješnija »implantacija« od mnogih drugih, vrlo često pomodnih i nategnutih pokušaja da se dalekoistočne duhovnosti i književni oblici koji su iz njih proizašli posve udomaće u hrvatskoj poeziji ili prozi.

Između ostalog, uspjelost spomenutog amalgama Vesne Krmpotić očituje se po tome što se, premda zapodjenute u rukavcima indijske duhovnosti, njezine pjesme i žanrovski raznovrsne proze prelijevaju na univerzalno svjetsko duhovno nasljeđe, na dubinske dijaloge s velikim osobnostima iz vrlo različitih religijskih tradicija, kultura i književnosti. Mjera spomenute uspješnosti je, nadalje, i nedvojbena pjesnikinjina sraštenost s raznolikim, ali ipak i međuovisnim modelima suvremenoga hrvatskog poetskog pisma, još od, primjerice, njene važne participacije u krugovaškom naraštaju i snažnog nadahnuća poezijom Tina Ujevića i Vesne Parun. Ona je, također, jedna od rijetkih naših pjesnikinja/pjesnika koja je tijekom dugih desetljeća nakon Drugog svjetskog rata - u modernome i estetski relevantnom slogu – očuvala naglašenu osobnu duhovno-religioznu poetsku usmjerenost.

S druge strane, karakter iznimno dojmljivog, često potresnog ljudskog svjedočanstva, ali i znatne pripovjedne vještine imaju autoričina djela u proznom slogu, nadasve knjiga Brdo iznad oblaka, u kojoj opisuje traumatičnu borbu za spas sinovljeva života. Vesna Krmpotić pisala je i esejistiku i radio-drame, napravila je antologije indijskih književnosti i stare egipatske književnosti te tematske antologije spiritualne provenijencije, prevodila Vatsyayana, Erskinea, Caldwella, Steinbecka, Tagorea.

Nagrađena je Godišnjom nagradom Vladimir Nazor 1975., Nagradom Vladimir Nazor – za životno djelo 1999., Nagradom HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesama »108×108«, zatim Odlikovanjem za zasluge u kulturi 2008., te ove godine Nagradom Tin Ujević Društva hrvatskih književnika za zbirku pjesama Žar-ptica. Ta je zbirka, u kojoj Vesna Krmpotić još jedanput pokazuje iznimnu poetsku snagu i svježinu, i povod za ovaj razgovor s autoricom bezbrojnih knjiga, među kojima je i jedinstveni poetski projekt od 108 knjiga po 108 pjesama. Ovdje donosimo važnije naslove iz njezine opsežne bibliografije:

- Poezija; pjesme, Zagreb 1956.

- Plamen i svijeća; pjesme, Beograd 1962.

- Jama bića; pjesme, Beograd 1965.

- Raskorak; izbor iz pjesništva, Kruševac 1965.

- Indija; eseji, putopisi, Zagreb 1965.

- Krasna nesuglasja; pjesme, Zagreb 1969.

- Hiljadu lotosa; antologija, eseji, prijevodi, Beograd 1971, 1972, 1987.

- Dijamantni faraon: antologija središnjega glasa; proza; Zagreb 1975, 1981; Beograd 1988, 2002.

- Čas je Ozirise; proza, Beograd 1976, 1989.

- Ljevanica za Igora; pjesme, Beograd 1978.

- Eyes of Eternity; proza, New York 1979

- Dvojevanje; pjesme, Zagreb 1980.

- Jednina i dvojina; pjesme, Beograd 1981.

- Dvogovor; izabrane pjesme, Zagreb 1981.

- Vilin svlak; pjesme, Zagreb 1983.

- Orfelija; pjesme, Zagreb 1987, 1988.

- Košulja sretnog čovjeka; proza, Beograd 1986; Zagreb 1987, 1989, 1995, 2003.

- Plamen neupaljene svijeće; antologija odnosnih stihova i proze, Zagreb 1987.

- Brdo iznad oblaka; proza, Zagreb 1987, 1988, 1989, 1990, 1991, 2000.

- Niska; izabrane pjesme, Banja Luka 1989.

- Pir sunca i mjeseca; eseji, Zagreb 1989.

- Izgubljeni biser; proza, Zagreb , 1987, 1990.

- Tvoja takvoća; pjesme, Zagre 1990.

- Bhagavatar; proza, Zagreb 1990, 1991.; V.B.Z. 2006.

- Stotinu i osam; pjesme u prozi , knjiga I, Skoplje 1990; Zagreb 1991, Ljubljana 1996.

- Stotinu i osam; pjesme u prozi; knjiga II, Skoplje 1990, Zagreb 1991, Ljubljana 1996.

- Una goccia di quel Mare; izabrane pjesme – prijevod, Bari 1992.

- To ljubav ide prema nama; studije; Zagreb 1993.

- Tisuću lotosa; antologija, eseji, prijevodi, Zagreb 1994.

- Stotinu i osam; pjesme u prozi, knjige III, IV, V, Beograd 1993, Zagreb 1995.

- Stotinu i osam; pjesme u prozi, knjige VI, VII, VIII, Beograd 1995.

- Troočica s planete svjetlosti; roman, Zagreb 1995.

- Unus ad unum; pjesme, Zagreb 1997.

- Sedam koraka oko vatre; pjesme, Čačak 1998; Zagreb 1999.

- Put Jednote, 1998.

- Stotinu i osam puta stotinu osam, Beograd 1999.

- Kvintet solo, Zagreb 2001.

- Druga strana ničega; pjesme, Zagreb 2003.

- 108×108; (11.644 pjesama), vlastito izdanje uz potporu prof. Igora Grbića, 2006.

- Među najljepšima najljepše; komplet od šest knjiga, VBZ, Zagreb 2006. (Priručnik za predsjednike i prinožnik za narod, Priče mudrosnice, Basne, Anegdote i zgodopisi, Priče, Bajke)

- Što sam ono htjela tobom reći; Mala virtualna knjižnica hrvatske ljubavne lirike, 2008.

- Žar-ptica; pjesme, Zagreb 2012.

http://www.digitalne-knjige.com

Uredila je i sastavila:

- Antologiju indijskih književnosti od najstarijih vremena do XVII. stoljeća

- Antologiju stare egipatske književnosti.

Poezija uvijek želi nemoguće

* Gospođo Krmpotić, kako biste najkraće predstavili - Vesnu Krmpotić?!

- Kako najkraće opisati Vesnu Krmpotić? Kao spisateljicu sa zagrebačkom diplomom psihologije i engleskog (u New Delhiju je kasnije diplomirala i bengalski jezik), koja je u desetljećima svoga rada objavila takvu količinu knjiga koja bi bila dovoljna za nekoliko književnih biografija. Pripadajući isprva krugovaškoj generaciji hrvatskih pjesnika, ona je postupno nadilazila generacijska i druga ishodišta, upijajući dalekoistočne tradicije i pokazujući svojim knjigama da je »nutrina pravi izgled svijeta«. Njen književni put obilježile su knjige Plamen i svijeća, Dijamantni faraon, Čas je Ozirise, Jednina i dvojina, Košulja sretnog čovjeka, Brdo iznad oblaka, Stotinu i osam i druge...

* Kako vidite složeni odnos književnosti i duhovnosti, postoji li za Vas neki autonomni književni, umjetnički prostor, ili je poezija samo jedan oblik prenošenja duhovne stvarnosti?

- Ako sam dobro razumjela Vaše pitanje... rekla bih da je duhovnost za neke od pisaca, od umjetnika, nešto poput zraka bez kojega nema ni slova, ni stiha, ni poteza kistom. Pri tome tema, sadržaj, ne mora biti posvećena duhovnosti. Jer duhovnost nije samo tema, duhovnost je stav, pogled na svijet, pisali mi o ratu ili o blatu.

A poezija... ona po stotinu-i-tisućiti put želi nemoguće, i u tome je njezina neumorna draž. Poezija bi htjela doprijeti do te konačne riječi vrhovnice, do svesadržajne riječi-majke, do stiha koji je izvor-i-ušće ljepote i istine. Znalo se ili ne znalo da se to radi, da se od toga ne odustaje, da se u tomu ne sustaje, da se za tim žudi. To jest, vrhunski pjesnici ne odustaju od pokušaja toga vrhovnog dosega, znali ili ne znali da im je taj doseg pogon i smjer.

* U Vašem pjesničkom projektu 108 knjiga po 108 pjesama, kojemu gotovo nema premca u svijetu, autorska instanca premješta se u samoga Stvoritelja, u Autora svakoga autorstva. Pišemo li mi ili bivamo ispisani, mislimo li mi poeziju ili ona misli nas!?

- Uvijek sam se osjećala kao olovka u ruci Pjesnika. Nisam razmišljala, premišljala, o čemu pisati. Sjela bih u vlak ili u avion, izvadila bih spremnu bilježnicu, i do kraja vožnje ili leta, knjiga je najčešće bila dovršena – knjiga od preko 400 pjesama (vlak Beograd-Zagreb, ili obratno - let za Podgoricu, Sarajevo ili obratno, da ne govorim o letu za Bangalore Delhi, Yucatan ili Tokyo).

Kazala sam da se osjećam kao »olovka«. No dodala bih još nešto: takva olovka, pisac, nije tek prazna ploča. Ona je instrument s već ugrađenim pravopisom i sluhovitošću - takvom ja svoje kolege i sebe vidim. A Pisac, Autor, Nadahnitelj, koliko je u nama, toliko je i oko nas. Koliko u našem sokaku, toliko i u cijelom svemiru. Treba to samo prihvatiti kao stvarnost – ako smo sluhovita olovka, čut ćemo Njegovu riječ. Čuđenje je isprva slatko, prijatno, ali do izvjesne mjere. Potom sve to čemu smo se čudili biva prihvatno, prirodno. Odgovor, dakle, glasi: On je pisac, mi smo sluhoviti prepisivači.

* Koje su Vam vrste poezije i pjesnici tijekom života bili najbliži? Koji još pjesnici tako snažno kao Vi nastoje postići jedinstvo subjekta i objekta?

- Koji sve pjesnici, čije sve pjesme? Mnogi i mnoge. Od pjesnika i nadahnitelja Evrope rekla bih da me se najvećma dojmio Rilke, potom Goethe, Baudelaire, Keyserling, Ujević. A kad sam svojedobno prevela Tagora (zbirka »Gitanđali«), onda sam ludnula za Istokom, posebice za Indijom. Ništa mi nije nadmašilo Upanišade – teo-poeziju otprije nekoliko tisuća godina, koja i danas zrači svevremenošću i vitalnošću. Jedinstvo koje spomenuste, potresno je a prirodno je – jer prepoznajete ono nešto što ste vi sami, prepoznate svoju vlastitost za kojom ste (često i ne znajući) tragali.

* Vaša nova zbirka pjesama pod naslovom Žar-ptica, objavljena u nakladi Matice hrvatske, nagrađena je prestižnom Nagradom Tin Ujević Društva hrvatskih književnika. U toj je Vašoj knjizi jako je naglašeno pjesničko nastojanje da se izrazi neizrecivo, da se nadčulno iskustvo onog božanskog nekako uprisutni u čulnome jeziku. Može li to nastojanje uopće uspjeti? Zašto ga poezija uvijek iznova iskušava?

- Sam pokušaj da iskažete neiskazivo nosi u sebi sirenski zov – uvijek iznova nov i neodoljiv! Reći ono što je riječima na nedohvatu, samo je po sebi izazov, mamac i čarolija. Ali slutnja kuda je riječ htjela da nas odvede, ostaje s nama i u nama, i širi naš unutarnji obzor neprimjetno. To se ne može prevesti, prepričati, a ostavlja nas bogatijima i sretnijima i spremnijima za susret sa svijetom, sa sobom, s Bogom. I to je odlika istinske poezije. Ne mora svaki čitatelj biti tumač i znalac – dovoljno je da pije to vino, da sluša pjev te žar-ptice. Uvijek iznova utažen i neutažen.

* Kakva je temeljna inspirativna nit zbirke Žar-ptica? Koji je njezin glavni duhovni i poetski razlog i poetički modus unutar kojega je oblikovana?

- Pa to je ista ona nit koja juri kroz sve i objavljene i neobjavljene mi zbirke. Što je žudnija za tim da kaže ono konačno, da skopča ogrlicu, to je ono što imenovaste kao poetski razlog i poetički modus. Ja bih dodala: to je ono što je riječju neiskazivo, i što se uvijek iznova nada da će biti iskazano... Da, to je neiskazivost koja je sama po sebi put-i-putovodnik.

* Postoji li u Vašoj književnosti razlika između Autorova govorenja i Vašega autobiografskoga glasa, primjerice u proznim djelima, kao što je knjiga Brdo iznad oblaka? Kada i kako u Vašim djelima progovara prvi, a kada drugi glas?

- Ja se ne bih složila da su to dva glasa. Razlika je u tomu što poezijom i možeš i trebaš reći ono neiskazivo, probuditi u čitatelju unutarnji sluh-i-vid: rekosmo maločas da je ta neiskazivost sama po sebi put-i-putovodnik. Dok u prozi Brdo iznad oblaka - kojoj je glavno obilježje svjedočanstvenost - valja poštovati naoko drukčiji put: točnost i mjeru. U Brdu... sam se trudila da budem u prvom redu svjedokinja, što je meni nesvojstveno, i za što sam neuka, nedarovita. U Brdu... sam bila samo platno za sliku, zrcalo za lik, izvjestiteljica s bojišta za jedan predragocjeni mi život. No taj je svjedočanstveni stav bio dar ili žrtva – inače poruka tog djeteta ne bi stigla do čitatelja. Ali i takvo Brdo iznad oblaka nadahnuto je i vođeno Autorom – to je udarno vidljivo na kraju knjige. I sva zbivanja, u Brdu... nanizana, bivaju onda pročitana kao uspon na brdo iznad oblaka, na brdo duhovne vizije.

* Za Vas se govorilo da pripadate krugovaškoj generaciji u hrvatskoj književnosti, osobito u početku pisanja. U kojoj mjeri Vas je vezivalo neko književno i inspiracijsko s tim piscima i njihovim literarnim svjetovima?

- Svi smo mi bili svjesni da je najvažnije biti drukčiji od onoga što se tada propisivalo – odnosno, biti svoji. Ta drukčijnost je bila naša nepisana dužnost i smjer, i to je bilo ono što nas je međusobno vezivalo, što nas je činilo »našima«. Upravo to, ta svojost, ta drukčijnost, ta ne-njihovost, bila je naš inspiracijski preplet. Svakako da je taj preplet bio prirodniji između pojedinih pisaca – eto, meni su najbliži bili Josip Pupačić, Vlado Gotovac i Antun Šoljan. A Vesni Parun sam se divila, o njoj sam pisala.

Religijska nadahnuća i duhovne renesanse

* Velika ste poznavateljica inijske književnosti, ali i kulture i duhovnosti uopće. Što je unutar tog duhovnog oceana posebno utjecalo na Vas i Vašu književnost?

- Sve! To je najistinitiji odgovor. Koji god me val susreo i zapljusnuo, učinio je da se sjetim da sam ocean! U drugim kulturama po običaju biramo ono nešto što nas se najvećma dojmilo - slažemo sliku, lik i krajolik od takvoga izbora. Ali u kulturi Indije, od početaka pa do današnjice, gotovo sve zaslužuje naš, to jest, moj izbor. Ne znam kako bih to još definirala - kao susret s doživljajima i dojmovima i spoznajama koje nosiš u sebi a ne znaš da ih nosiš, ne znaš da nam je to nešto blisko i naše, unatoč egzo-daljinama. Susreti s Indijom i u Indiji bili su mi kao susreti sa samom sobom, susreti dotada mi polupoznati ili čak nepoznati. Otkrivala sam ih kao vlastite podzemne špilje, bogate draguljima.

* Kada i zašto ste se odlučili »pobjeći« iz svoga sigurnoga utočišta u Zagrebu na ipak neizvjestan studijski boravak u Indiju?

- Presudna je bila ta 1960. godina, kad sam u trenu odlučila napustiti vrlo udobno namještenje na Radio Zagrebu (televizija tada još bila u povojima), tadanju vrlo dobru plaću i moj dom u Amruševoj, dvadesetak koraka od radnog mi mjesta. Moji profesori su pomislili da sam ludnula, pa su me pozvali na razgovor, koji je imao svrhu da me urazumi, da me odvrati od nauma da odem na studijski boravak u Indiju. Jedno od njihovih prvih pitanja bilo je - znam li što su amebe. »Učila sam o amebama«, rekla sam, »ali kad se u prvom redu traži vlastita osobnost, onda amebe i komarci i naočarke postaju smijurija.« I tako ja ostadoh luda – otputovah teretnim brodom u Indiju, kao da putujem kući...

* Gospođo Krmpotić, Vi često tvrdite da sve duhovne tradicije čovječanstva zapravo vode prema istom - jenoj božanskoj svijesti. No, taj je put ipak svugdje osebujan. Kako se u Vašem pisanju odrazila, primjerice, staroegipatska religija i filozofija za razliku od indijske? I što Vam je bilo posebno inspirativno u kršćanstvu i u druge dvije monoteističke religije?

- Evo, to je nauk majke Indije: sve religije slave to Jedno, toga Jednoga, tu-Jednu. Sve one su poput boja na paleti slikara, sve su naoko bujne različitosti - ali posvećene istom portretu, istoj slici. Svaka je boja nezamjenjiva drugom, svaka donosi ton i okus svojstvenosti i nezamjenjivosti. A donosi također i slogu u odnosu na druge boje. I naravno, svaka boja donosi i svoj prilog središnjoj slici-poruci. Suštinski je tako. U našoj praksi je ratoborno.

Što se pak tiče Vašeg pitanja o staroegipatskoj religiji-filozofiji, ona je davno odumrla, za razliku od indijske. Uvijek sam žalila zbog našega nedovoljnog znanja o odumrlim kulturama – spomenici, bili ti spomenici čak i piramide – nisu dovoljni da bismo shvatili srž te duhovnosti. Uostalom, piramide su, po svoj prilici bile nešto drugo a ne tek obredne građevine – vjerojatno su bile skupljači i preustrojitelji okolne energije. (Što pokazuju i istraživanja Osmanagića – piramide su bile podizane na pacifičkom otočju, u Kini, u Južnoj Americi, u Britaniji, pa evo, i u susjednoj Bosni – podizane uvijek na isti način, to jest, u skladu sa stranama svjeta.)

A Isusov nauk nisu samo riječi. Njegov je nauk Njegov život, Njegovi postupci. I u svojoj suštini taj je nauk, te su riječi u slozi i s pređašnjim i s potonjim vjerskim nadahnućima i duhovnim renesansama. Usporedila bih ta nadahnuća s livadom različita cvijeća – livada je poziv na izbor, na opredjeljenje, na poštovanje vlastitog htijenja i povijesnog časa. Ali ne smije se zaboraviti da se radi o jednoj istoj livadi, o majci svega tog cvjetnog šarenila!

* Književni kritičar i povjesničar Cvjetko Milanja pripisuje Vam sljedeću (poetičku) namjeru: »...neokcidentalnu supstanciju sadržaja, koja nije puka ‘negativna’ transcendencija i metafizika, podvesti pod okcidentalnu formu izraza, i to dosta konzekventno, pri čemu je jamačno bitna i ‘čistoća’ izvedbe i, što je pak najvažnije, jezik (hrvatski)«. Dodaje i da ste tu »unutar hrvatske književne tradicije - i stilom i tipom vezanog stiha i oblika«. Kakvo je Vaše osobno iskustvo toga »križanja« istočne duhovnosti i hrvatskog poetskog konteksta?

- Ja bih baš voljela da mi gospodin Milanja to još jednom objasni. Ja jednostavno samo volim ono što volim – i to onda krišom ili vidljivo, namjerno ili nenamjerno, nađe mjesta u riječima, u postupcima, u zvuku jezika...

* Da li Vas je dugogodišnje življenje izvan Hrvatske, u Beogradu, moguće udaljilo od matične hrvatske književnosti? Je li Vam je to donijelo i nekakvu drugačiju perspektivu u gledanju na hrvatsku kulturu?

- Naravno, lakše bi mi bilo, daleko lakše, živjeti u Zagrebu, to jest, biti u hitrijem i neposrednijem dodiru s hrvatskim zgodama, zbivanjima i kazivanjima. O tome se radi – o lakšem životu. A što se tiče hrvatskoga jezika, on je čvrsto srastao sa mnom. Što se tiče hrvatskih osvajača jezične i duhovne ljepote, još odavno su mi pod kožom.

* Dobitnica ste brojnih vrlo značajnih književnih nagrada i društvenih priznanja. Što u takvome kontekstu za Vas znači Nagrada Tin Ujević koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika, s obzirom na osobnost i djelo pisca čije ime ta nagrada nosi?

- Ne mislim da je Tin Ujević tek najveći hrvatski pjesnik. Mislim da je on najveći pjesnik Balkana – možda i šire. Još kao gimnazijalka sam ga čitala i divila mu se, iako ga je tadanja ideologija pokušavala gurnuti u zastran. A kad bih ga ponekad susrela na ulici, zastajala sam kao pred čudom, kao pred svetačkim likom, koji se, eto, uputio u šetnju samotnicu, vidljiv nama za ljubav. Sretna sam što sam pred njegovom rodnom kućom u Vrgorcu primila znak njegove daljnje nazočnosti.