Michaelove i moje nevolje

»Kako to mislite – nije u redu? Što ste to primijetili?«

Svojoj punici nikada nisam rekao »ti«, poštivao sam je, četiri smo desetljeća zapravo živjeli zajedno, većinu toga vremena u istomu prostoru, ali uvijek je ostalo »Vi, Baka!« Nije to bila udaljenost, nego poštivanje. Premda se nikada nisam ni osobito zbližio s njom, osim u obiteljskim praktičnostima tipa »što ću sutra skuhati« ili slično.

»Pa, nekako… čudno se ponaša. Kad se igra, sam, tu na dvorištu, nekako neobično stresa glavom, onda kao da nešto broji, pa se zavrti, pa opet oni pokreti glavom, to ni kod jednoga djeteta nisam vidjela, a kad ga zovnem, kao da se taj čas probudio, kao da ne zna gdje je… ne znam, možda da ga odvedete doktoru?«

»Ma, Baka, sva su djeca takva! Kad su sama, negdje su u svojemu svijetu, zamišljaju nešto, on ima svoje autiće i nešto njima slaže i razlaže, normalno je da to prati i nekakvim pokretima, nekada ovako nekada onako, to je uvijek spontano – ništa mu nije.«

Profesor Keros, čuveni zagrebački anatom čije prezime je ujedno i ime jedne koščice u nosnoj šupljini koju je on otkrio kao posebnu i što je ušlo u svjetsku medicinsku literaturu, inače voli šale, viceve, anegdote, dosjetke; evo jedne!

Postoje tri vrste liječnika. Prvi ništa ne znaju, ali sve mogu: tramvaj ti otkine nogu ili ti ljubomorna žena zbog ljubavnice otkine pišu, ako ga nije bacila u wc i spustila vodu, kirurzi ti to uspješno prišiju gdje je i bilo. Drugi sve znaju, ali ništa ne mogu. Imaš li rak, sve će ti objasniti: koje je vrste, koliko ti još života preostaje, jer oni sve o tomu znaju, ali pomoći ti nema. Treći su oni – već spomenuti – za kožu ili glavu: ti niti što znaju niti što mogu.

Dosjetka je općepoznata. I sada da gnjavimo dijete, vodeći ga onima trećima, koji niti što znaju niti što mogu, ako nešto nije uredu, a već smo ga ugnjavili neuspjelom operacijom uha zbog mojega straha, da ga druga djeca ne povrijede…

Ipak smo poslušali Baku. Izmjerili su koliko je pametan za svoju dob – iznad prosjeka. Nikakvih pokazatelja nikakve bolesti nema. Bilo nam je drago kada smo to i Baki mogli reći. Ona ga odgaja. Nešto mi se učinilo da je baš i nismo uvjerili. »Onda, dobro!«, slegnula je ramenima. Bila je obična tvornička radnica, sa četiri osnovne, radišna i brižna, ali nije bila glupa. No, to se sve ubrzo zaboravilo. I nije bilo razloga pamtiti.

Da bih mogao ponešto ispričati o odrastanju sina, moram govoriti i o supruzi Avi i o sebi, o ponečemu između nas dvoje i našemu odnosu prema Michaelu, ali prije svega – o mojim bitkama da moja obitelj opstane, da ima gdje živjeti i da živi ljudski, da uvijek ima sve za svakidanje potrebe, a i za lagodniji život, ako se ikako bude moglo, a moglo se, jer socijalizam je, i pored svega nevaljala u njemu, ipak bio »raj za sirotinju«…

Imao sam i znatnije primisli: izvesti svoju obitelj iz seljačkoga siromaštva, iz siromaštva uopće, uvesti je u srednji građanski sloj, među obrazovane i imućne, svakako najprije među obrazovane, da se moja djeca obrazuju do završetka studija bez svih tih silnih prepreka koje sam ja morao preskakati prije cilja, više radeći nego studirajući, da ne provode svoje živote u oskudici i neizvjesnosti, u stisci i vječnim neprilikama zbog neimanja… O, da! Stalno sam smišljao i to kako imati hrpu djece, puno njih, da nitko od njih ne bude kao ja – jedinac, izložen svima, bez milosti i zaštite, samac u nesklonoj mu sredini, bez ikoga svoga, bez ikoga bliskoga, bez brata i sestre, »sinak tužan bez iđe ikoga«. Ali kako do svega toga!?

Iz mojega tadašnjeg položaja seoskoga, ne »druga nastavnika«, osim službeno, nego »gospona vučitela« i podstanara u sobi s jeftinom kič-slikom srca Isusova nad rabljenim ležajem koji škripi, bez ikakvih intelektualnih radnih uvjeta, gdje je zahod »tam dole vu dvorišču«, a tu mora paziti da ga krmača ne ugrize za stražnjicu, a nos začepiti s dva prsta dok ne iziđe iz nužnika sklepanoga od neoblanjanih dasaka, sto i više kilometara od Zagreba, u selu Blatoglibu, iz takve moje tadašnje društvene smještenosti, sa zanimanjem ovisnim »o društveno-političkoj situaciji«, jer nastavnicima hrvatskoga jezika uvijek se gledalo da toga hrvatskoga ne bude previše, osobito ne na nedopušten način, recimo da nastavnik nije dovoljno »društveno svjestan« ili »odgovoran u skladu s ulogom koju ima u socijalističkom odgoju mladih naraštaja« – lako tu ulogu može izgubiti, a dobiti je netko drugi, ili da njegovi postupci nisu »u skladu sa socijalističkim moralom«, gdje se naljepnice »nacionalist« treba čuvati kao britve, a »bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti« stalno isticati, kao »u ime Oca i Sina…« u crkvi; jednako je tako opasno i biti »religiozan«, to je bilo nadasve negativno, a taj hrvatski nikada i ne smije biti samo hrvatski, nego »hrvatsko-srpski«, reci da »predaješ hrvatski« negdje na javnomu mjestu, na kakvu seminaru na primjer i – već si u opasnosti, a i u novinarstvu je sve to jednako tako, još i »na kvadrat«, pa i »na kub«; dakle, sva ta moja maštanja o stvaranju obitelji s više sinova i kćeri bila su na granici sna i tlapnje, ali – nisam odustajao, makar u mislima, u željama, pa i u nastojanjima…

Još nedavno, prije godinu i manje, dok smo se povremeno Michael i ja nalazili na piću, u kafiću uz Ban-banku, gdje je stručnjak za unutarnji računalni sustav, kada bih se zaželio vidjeti ga ili kada bih se vraćao odnekuda i kada smo se dogovarali kada ćemo Mirjam i ja k njemu i njegovoj Goranki, dakle u najsmirenijemu razdoblju našega odnosa, kada je sve nekako, ma kako, konačno ipak bilo sjelo na svoje mjesto i kada sam se ja pomirio i s onim u sebi nepomirljivim, tužniji nego ikad, ali i stanovito smiren i pomiren sa sudbinom - u razgovoru je došlo do neke moje opaske koju ponoviti ne znam, ali odnosila se na njegovo odrastanje; ako sam ja često i bio zaokupljen nečim drugim, tu je uvijek bila njegova majka, mislim da sam rekao nešto slično tomu. Prije nego navedem njegovu rečenicu koju sam zapamtio u zarez točno, valja kazati da on mene od svojih studentskih vremena ne zove drugačije nego »Jako«, imenom, ali majku je uvijek zvao »mama«; sada prvi put nije bilo tako.

»Čuj, Jako, ti si uvijek bio namrgođen i šutljiv, odvratan, a Stanislava je najhladnije biće koje sam ikada u životu sreo.«

U inače rijetko smirenu razgovoru s njim ovo je zazvučalo zajedljivo, i izgled mu se u hipu izobličio kao da je upravo u trenutku dok to izgovara – ugledao gadljiva žohara! A onda se opustio, posegao za uobičajenim pivom koje je ima pred sobom, kao čovjek koji je konačno zadovoljan time što se nečega sebi teška i neugodna zauvijek riješio.

Ne mogu se pomiriti s time da bi moglo biti tako kako je rekao, a nije ni posve točno, jer znam da i nije bilo tako, svakako da je bilo i drugačije, ali moram priznati: moj stariji sin ima sjajan dar zapažanja, pronicljiv i precizan.

»Privatna inicijativa« je u socijalističkoj Jugoslaviji u šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća, zbog »poboljšanja standarda radnoga naroda«, već u stanovitoj mjeri bila ograničeno ozakonjena pa je u nedalekom Kajbušvaru neki taksist otvorio privatnu auto-školu i došao među nas nastavnike u Blatoglib, već nakon nekoliko mjeseci Avina i mojega boravka tamo; on je jeftiniji od »državne škole«, dolazi po vas pred vašu školu, tu vas i vrati nakon vožnje, za određenu paušalnu svotu garantira položen ispit, ako ne prođete »od prve«, i obučava vas dalje, »sve dok ne položite«. Već nakon devet sati vožnje izveo me na ispit i – položio sam, ali voziti znao nisam; propis je bio trideset sati, moj učitelj vožnje i moj ispitivač mogli su podijeliti novac za onaj plaćeni a neodrađeni dvadeset i jedan sat; kasnije u Zagrebu, kada sam konačno nabavio polovnoga fiću, i to od brata onoga Velčića, »republičkog sekretara«, odnosno ministra »odgoja, obrazovanja i kulture«, onoga koji je konačno odobrio izgradnju blatoglibske škole »sirotice« – morao sam ponovno platiti da naučim voziti.

Meni je za prvu ratu uplate taksistu iz Kajbušvara nedostajalo nešto malo novca i obratio sam se Avi. Ne sjećam se točno kako smo bili utvrdili novčane odnose, ali znam da sam kasnije, a najvjerojatnije već i tada, svaku svoju plaću, gotovo svu ili baš svu davao »u kuću«, dakle njoj, a ona je onda sa svojom mamom, Bakom Domenikom, utvrđivala što i kako treba; ja nisam brigao o nabavkama i kućnim potrepštinama, ni o igračkama i robici za Michaela, a svoje sam posebne potrebe, pa i neke one osnovne, namirivao od honorara; objavljivao sam često u časopisima, uz povremene, a kasnije gotovo redovite priloge u televizijskomu »Malom svijetu«…

Ne, ona za to nema, neće mi dati, ne moram baš ovaj mjesec uplatiti za vožnju, neka uplatim kad budem imao, auta ionako nemamo, »a nećemo ga nikad ni imati«. Bila je velemajstorica ubijanja čovjeka u pojam time svojim »nećemo nikad«, »neće nikad«, »nećeš nikad«, ali tad sam joj još pokušavao objasniti da mi samo privremeno ustupa dio moje vlastite plaće koju sam ionako već njoj dao, da ću joj to namiriti iz prvoga honorara, da neće predugo na to čekati, ali bolje da ništa ne lupetam – ostala je neumoljiva. A ja zatečen, omamljen, ojađen, iznenađen: »Znači li onda to da je sve moje - naše, a sve tvoje - samo tvoje?«. »Tako je«, rekla je iskreno.

* * *

Premda je zaborav moj spasilac, pamtim da se taj razgovor zbio »na vrtu«, na onoj prečici prema vlaku za Zagreb, dakle najvjerojatnije nekoga petka popodne, žurili smo na onaj »u četiri«, išli smo dijelom toga puteljka jedno uz drugo, a dijelom jedno iza drugog, nisam joj vidio lice kada je to rekla, ali sam je sačekao na proširenju blatoglibskoga putića da ga vidim; nije me htjela ni pogledati, jače je požurila, ja sam zašutio, ona je zašutjela, sve do vlaka smo šutjeli, i u vlaku smo šutjeli, sve do Zagreba smo šutjeli, i u Zagrebu smo šutjeli, i cijeli tjedni predah smo šutjeli, i sljedeći tjedan smo šutjeli, drugi, pa i njezini roditelji, nisu primjećivali da mi međusobno šutimo; navečer smo, liježući u postelju, jedno drugomu okretali leđa i šutjeli, »dav ti pleći neće vidit tve prilike«, kao u »Jeđupki« dubrovačkoga renesansnoga spjevaoca, ali ne zbog ljubavnice, nije je bilo, nego jer nisam znao što bih joj rekao, a i nisam imao potrebe da joj išta kažem, pametnije mi je, a i pristojnije bilo ne dodirivati je, tu u istoj sobi s njezinim roditeljima, na raširenu kauču, jedva metar od njihova kreveta i Michaelova krevetića. Da, Michael je bio u pravu: često sam bio namrgođen i šutljiv.

Jednako često sam u Zagrebu odlazio nekamo iz toga Avina roditeljskog stančića, jer i nisam imao gdje boraviti u njemu, boraviti je prezahtjevna riječ, nisam imao gdje biti, u kuhinjici su, dakle, bila dva stolca, više ne stane, u sobi jedan, s kojega je dobri i ni za što više zainteresirani moj punac gledao televiziju na stolićku između vrata i prozora, tu je, prekriživši noge, i pušio, Baka je svako malo provjetravala, mi smo sjedali na kauču, Domenika bi sjela na krevet, ako je na tv bila popularna američka serija, »Ben Quick«, kako li, ali ona uglavnom nikada i nije sjedala, uvijek je bila u pokretu, uvijek oko Michalea, uvijek s njim, pazila je na svaki njegov korak, i kada se na dvorištu igrao – nadzirala ga je, ona je svoju dužnost odgajateljice shvatila vrlo ozbiljno i sva joj se posvetila, imala je puno radno vrijeme i pun smisao postojanja, Michael je bio prvi i tada jedini njezin unuk, ona nešto važno radi, prijateljica ionako nema, kuma dođe, istrese trač i otiđe, ali nisu nešto bliske, sestru Valiku baš i ne voli, jedva čeka da ode, uvijek dosadna s tih svega nekoliko milijuna svojih svjetā i preporuka kojih za sve i u svakoj prigodi ima, iako baš nikomu nisu ni od kakve potrebe, ako Ava i ja zajedno ne bismo izveli Michaela, obično u obližnji park, da tamo jurca na svojemu tricikliću, a utrkivao se sa zamišljenim nekim i u dvorištu pred onim ostavama za drva, osobito kada zločestih susjeda nije bilo doma, srećom - često ih nije bilo, ni mene često nije bilo doma.

Sa starim Poljancem sam jedino rado razgovarao, pa nas dvojica smo sve ovo i doveli u red, sve vlastitim rukama, beton smo ručno miješali, podne daske zabijali, da se tu ponovno može živjeti, ali nije mi bilo moguće razgovarati s njim dugo, obične dnevnosti bismo brzo iscrpili; tražio sam sugovornika ili sugovornicu gdje god sam mogao, ali moja studentska generacija se razmiljela kuda koji, ja inače nisam šutljiva osoba, rado sam rječit, čim mi se pruži prigoda, ali nje nije bilo; u Blatoglibu najradije razgovaram sa starom školskom čistačicom, ona je tamo jedina intelektualka i o svemu se s njome može divaniti, sve razumije; subotom i nedjeljom Zagreb je prazan, ja i ne volim velika društva, jedan sugovornik – dosta, često sam bio negdje u nekoj tihoj krčmi, kafića tada još nema, osobito nasilničke glazbe u njima, često u krčmama i pišem, u neke tekice koje imam uza se u džepu, i pisaći stroj sam tih dana kupio, svoj prvi i jedini, on je sada tamo u Blatoglibu, i danas ga imam, istočnonjemačku »Eriku«, desetak puta popravljanu jer su joj se lomila slova, a i ta Istočna Njemačka se slomila, sama u sebi, kao što se i sav tada moćni socijalizam slomio, također sam u sebi, »satiru se sama u sebi silna carstva i moguća«, a »moguća« su zbog rime, znači – moćna carstva, »stalna na tom svijetu samo mijena jest«; tamo po krčmama sam najviše i rasipao svoju nadarenost na sitno i nevažno, u stančić Poljančevih vraćao sam se na objed, a onda opet na večeru, eto, često spominjem baš to »često«, mojih je izbivanja doista bilo često, a vremena za Michalela i druženja s njim rijetko; tako su moje nevolje postajale i njegove, što tada ni on ni ja nismo znali, znalo se desiti da Michaela jedva i pozdravim i zagrlim, nije se baš ni dao previše grliti, bio sam mu stranac koji svako mala navraća u njegov život, ali tu se ne zadržava, stalno nekamo odlazi, grješan sam...

- Jesi! No čemu to ponavljati? Kasno je za sve - čujem prijekor onoga svoga unutrašnjeg sugovornika.

Da, jest. I prekasno. Ponavljam to zato… zato što…

- Ne znaš reći ni za što ni za koje. A i nema tu neke jasnoće, i to je istina. Ponavljaš to jer se želiš opravdati, prije svega sam sebi i sam pred sobom, objasniti okolnosti, svoju mladost i nedoraslost očinstvu, kazivati sve to što ti se čini da umanjuje tvoj grijeh i tvoju krivicu.

Grijeh i krivicu. Bez mogućnosti pokajanja i oprosta. S kaznom bez ikakvih olakotnih okolnosti.

- Bez ikakvih olakotnih okolnosti, da! Pa nisi na sudu nego u životu, toga tu nema. Kažnjen si trajno i neublaživo. To ti je valjda konačno jasno?! Kazna je – doživotna.

Grijeh i krivicu spočitavam samomu sebi moguće i stoga što sam rijedak među svojim zemljacima koji grijeh i krivicu ne traže prvo u drugima i izvan sebe, nego najprije u sebi, iako znam da me to niti malo ne izvlači ni iz čega.

Sve je to moglo biti tako kako kazujem da je bilo, a da ne bude ni mojega grijeha ni moje krivice. To doista nije opravdanje, to je činjenica.

- Sada misliš na to kako je bilo tebi dok si bio samo sin. Neusporedivo teže nego tvojemu sinu. Dobro, to jest činjenica, ali te kao oca ipak ne opravdava.

Grješan sam kao otac, ne poričem, griješio sam i kao sin, zapostavljao sam u studentskim danima i oca i majku, mjesecima im se ne javljajući, tamo – zamalo pa tisuću kilometara daleko, na kraju svijeta, a onda bih u stisci zavapio da pomognu, značilo je da mi pošalju koji novčić, tamo s kraja svijeta gdje je neusporedivo teže ikakav novčić priskrbiti, premda sam znao proćerdati i ono malo što bih s mukom sam stekao, i propiti i umlatiti uludo, nesređen i rastrzan svojim jalovim pitanjima o općoj društvenoj svijesti i savjesti, o sudbini svijeta i smislu življenja, ne pitajući se čime mi već ostarjeli otac može pomoći, jer ni otac ni majka nisu imali čime pomoći ni sebi, a ako su ikako mogli - meni su pomagali uvijek prije nego samima sebi.

U tomu trenutku ja sam ipak ostavio iza sebe u sebi burne i olujne godine društvenoga, duhovnoga i duševnoga prilagođavanja; kada sam prvi put spazio Avu – opila me i tako pijanom svako mi je stvarno piće bilo suvišno, krčme i svoju raniju mokru braću u njima napustio sam zauvijek, skupa s pjesničkim maglama i snohvaticama, osim da se ponekad povučem u osamu nekoga neposjećena stola u kutu i tamo hvatam sebe u sebi; bio sam u jednomu i otac i sin, kao otac, svjesno zapostavljajući vlastitu takozvanu karijeru – kako i treba biti - svojemu sinu osiguravam sigurnost i mirno djetinjstvo, a kao sin ne mrzim svojega oca, iako me naoko grubo i vidno, a zapravo samo prividno zapostavljao, dapače, njemu nastojim osigurati mirnu starost, dakle brinem i o ocu i o sinu; jesam li i stoga trebao biti kažnjen baš tako kako jesam kažnjen?!

- Vučeš me za jezik... Ne priznaješ onostrano i nadnaravno, izruguješ se s vračevima, a sadašnju svijest u dobroj ti mjeri određuju dvije vračbine - ponovo čujem prijekor unutrašnjeg sugovorniaka.

Ne vjerujem da su vračbine, u tomu i jest muka, jer Ljubčo, Makedonac, nije bio vrač, socijalistička ili komunistička policija, kako hoćeš, ne bi ga zaposlila i plaćala kao »specijalnog suradnika u istrazi« da on nije mogao na temelju neke izgubljene stvari, dugmeta, olovke, dijela odjeće, vlasi kose, bilo čega osobnog – odrediti gdje je sada taj zločinac i tako puno puta pomoći da ga se nađe i uhiti. To tvrdim s dosta sigurnosti jer sam i sam imao sličnu sposobnost dok nisam pao, povrijedio oko i dobio potres mozga; nakon tog događaja te sposobnosti nemam. A kao četverogodišnjak sam se igrao pod trpezom u rodnoj kući u Dubravama, nekoliko dana nakon dolaska »narodnooslobodilačke vojske«, u listopadu 1944., partizani su bili odveli mojega oca, nije se znalo ni zašto ni gdje, mama je zdvajala i plakala pitajući susjedu s kojom je pila kavu zna li »pogledat u kafu«, kad će se i »oće li se moj Mijo ikad živ vratit«; Kate Perova je rekla da ona to ne zna, »ja znam«, povikao sam ispod stola, »što ti znaš, oko moje«, »da će se ćaća vratit«, »kad će se vratit«, »šjutra«, »kako to znaš«, »vidim ga da ulazi na vrata«, »na koja vrata«, »ova tu«, »a ne sad nego šjutra ga vidiš«, »e«, nasmijale su se, a Kate me Perova pomilovala po glavi, »ajde, dobro«; ali sutra se otac doista pojavio, ušao je baš onako i baš onakav kako sam ga vidio da ulazi, i sada ga vidim u toj slici; majka je to svima u selu razglasila kao »Božje ukazanje momu đetetu«.

- A ono zanimljivo, što ti je Ljubčo rekao?

Da moram ispaštati za zlo koje je moja baka napravila nekomu, »očeva majka, je li tako«, »ne, ona druga«, moja omiljena baka koja se igrala sa mnom, koju sam obožavao, ali to je doista u području nevjerojatnoga i ne vjerujem u to, no činjenica jest da mi se sve zamisli ruše i nestaju, da jest kako jest… Ljubča su kasnije dohvatili neki zagrebački fratri, mislim da su ga i iscjeljivali, kod njih je i boravio, iako pravoslavac, jednom sam ga sreo u Gundulićevoj, bio je smušen, kao da je drogiran, rekao mi je gdje je i da »svakako trebam znati da je njemu tamo dobro«, čuo sam kasnije da je umro u nekoj vrsti vjerskoga ludila…

- A tko je taj drugi vrač?

Nije vrač, vračara je, a zapravo je diplomirana profesorica psihologije i sociologije ili nekako tako, udana, s jednim djetetom; u jednom tiražnomu tjedniku ja sam imao kolumnu o knjigama, ona o sudbinama i karakterima, više o karakterima na osnovi datuma rođenja; kada smo se jednom susreli, rekao sam joj datume i sate Michaelova i Tomislavova rođenja, ništa drugo, a sve ono što je ona o njima rekla – odgovaralo je tadašnjim i kasnijim činjenicama. Za Avu i mene ustvrdila je da smo nas dvoje »tu samo da zajednički imamo djecu, ništa drugo«. Ne pitaj me još nešto, ništa dalje ne znam i ne želim znati, oba su susreta bila slučajna, ne idem vračevima, ako to nisu liječnici, a moj me prijatelj Keros i od toga odgovara, jer »kad god odeš doktoru, nađe ti nešto i onda si bolestan i nesretan«. Ne rekoh li već da je moj prijatelj i sam doktor i profesor doktorima, a da je sklon vicu i dosjetkama inače; lakše se diše…

* * *

- Kada ste - nakon onoga zarona u šutnju tamo »na vrtu« - konačno ipak progovorili, ti i Ava, što ste jedno drugomu rekli?

Nemam pojma ni što ni kada ni kako, ali mi smo zapravo četiri desetljeća šutjeli, s povremenim nekim izmjenama osnovnih obavijesti o dnevnim zbivanjima, o djeci; u sva ta četiri desetljeća i kusur zajedničkoga života na prste jedne ruke daju se izbrojiti nekakvi naši razgovori, pa čak i dogovori, bila je to stalna šutnja, osim da se govorom obavi ono najnužnije, ali češće presijecana kratkim i oštrim svađama. Imala je Ava savršen orijentir što će me povrijediti, koja riječ i kada – precizno bi je usmjerila u pravomu trenutku i - ja bih opet zašutio…

- Pretjeruješ, naravno, samo da bude slikovito, ali zašto se tada niste razišli?

To nas je i vlastiti sin pitao, Michael, naravno, jednom, puno, puno kasnije, otvoreno, oboje zajedno, sjedili smo u dnevnomu boravku Stana: »Zašto se vas dvoje ne razvedete?« Oboje smo se digli i izišli, ni na pamet nam nije padalo razvoditi se, ni meni ni njoj, nismo li dali bračni zavjet, ali – nije samo to bio razlog. »Vas dvoje ste slični kao jaje jajetu«, rekla je jednom moja sestrična dok smo se posvađali pred njom u autu, tijekom ljeta, u vožnji, vikao sam iz petnih žila, do promuklosti, a Ava me podjarivala, stalno me i bolno ubadajući riječima; ne sjećam se više zbog čega smo se pograbili, uglavnom zbog svega, zbog bilo čega, zbog svega i svačega, ne znam, ne sjećam se, ali neke trenutke ipak trajno pamtim, i taj, tu rečenicu; i bilo je tako, to o sličnosti, uostalom – dva horoskopska ovna, jedan od tisuću takvih brakova se održi, kažu, a ja zapeo da to bude baš taj, naš! Ava je vjerovala u nas, u mene.

Bio sam omamljen Avom, nisam li to upravo rekao, ovisan o njoj, uživao sam gledati je, uživao sam u zavisti svih muških primjeraka koji su nas poznavali, pa i onih nepoznatih, na ulici, uživao sam što je sa mnom, uživao sam i s njom, kada je to ona htjela – i ona je sa mnom uživala, to pouzdano znam, pretvarati se nije znala: ma što se događalo i dogodilo, ja i dalje nisam mogao zamisliti svoj život bez nje. Uživao sam što je »moja«, ma kako god to psihići tumačili, a imam poznanika i prijatelja i te sorte. Sjećam se da sam tijekom služenja vojnoga roka u novčaniku imao dvije Avine fotografije, jedna je bila u kupaćemu kostimu, u Malunu, na stijeni uz more, kada smo prvi put bili u Dubravama kod mojih; vojnici koji su, svi pet-šest godina mlađi od mene, kao i obično, došli na moj krevet »po škiju, da zapale«, vidjeli su slučajno tu sliku i nisu vjerovali da mi je to žena, »ma daj, profa, priznaj da drkaš na nju«, »vidi ti profu, a mi mislili da je on ozbiljan«; tek pošto sam im pokazao Avin portret s posvetom otraga – »jebo te, stvarno, ej, je li to ta ista, pa jest, lebac ti ljubim, e pa, profa, evo ruka - svaka čast«; dalje su me gledali kao da sam egipatsko božanstvo...

Jesam, ozbiljno sam tada razmišljao da je napustim, ali već sam imao jedno neuspjelo napuštanje Ave, znao sam da i ovo neće uspjeti, nisam ni pokušavao. Nisam mogao bez nje, ali nisam mogao ni s njom i to je moje trajno prokletstvo.

- Ili si samo mislio da ne možeš, jednako kao kada si bio uvjeren da ne možeš bez cigareta, a onda se ipak pokazalo da itekako možeš, nije li tako? - nastavio me provocirati moj unutrašnji sugovornik.

Ovo sada počinje sličiti na nekakav interview, ta tvoja pitanja, pustimo to, dopusti da nastavim priču!

- Radije dovrši temu o Michaelu, priča nije zec, vratit ćemo joj se.

Bez moje priče nema ni svih mojih nevolja s Michaelom, a ni njegovih nevolja sa mnom, one su u priči...

* * *

Dakle, stalno sam tražio mogućnost kako otići iz Blatogliba: primili su me za asistenta, kako se to tada zvalo, s mogućnosti skoroga doktorata, jer magisterij sam već imao, i obećanje skore docenture i profesorskoga zvanja na upravo zasnovanoj Pedagoškoj akademiji u susjednom Kajbušvaru, čak bih od početka imao »svoj kolegij«, uskoro veliki stan u središtu grada; neka je studentica već nakanila doći vlakom u Blatoglib, da se sa mnom dogovori o njezinu ispitu, jer, »ona putuje teti u Osijek, pa da to obavi prije puta«, poduzetna cura, ali ja sam čekao rezultat još jedne molbe, sa srednje kemijske tehničke škole u Zagrebu: i tamo sam prošao, tamo sam odmah i otišao, već u rujnu, nakon samo tjedna rada u blatoglibskoj »sirotici« koja je još sva mirisala po svježe lakiranim parketima.

I Ava se svakako, još i više nego ja, htjela vratiti u Zagreb, ali – ona još nije našla sebi mjesto. Predložio sam da se vratimo oboje, da ona nastavi i završi studij, ako se hranimo kod Bake, a negdje blizu iznajmimo jednu sobu, stisnut ćemo se s mojom plaćicom i izglednim honorarima. Odbila je pa sam ja sâm iznajmio sobu nedaleko Bakina stana, jer nije bilo uredu niti sam mogao - bez Ave – noćivati kod Poljančevih. No, niti Ava nije noćivala u mojoj sobi, kad bi petkom navečer iz Blatogliba došla u Zagreb, napravila je to samo jednom ili dvaput, ponekada bi došla na sat ili dva, ali to je i meni izgledalo namješteno i otuđeno, uskoro nije više dolazila nikako, »da Michael ne bude stalno samo s mojom mamom, barem kad sam ja u Zagrebu«. I što mi je preostalo nego da u onu sobu povremeno počnem dovoditi »večernjakice«, tvorničke radnice koje su u večernjoj školi – bilo na svoj ili na tvornički račun, češće na tvornički, ta bila je to »radnička država«, a tvornica »radni kolektiv« – nastavljale »obrazovanje uz rad«. Bilo je i starijih od mene, ja tada još nemam trideset. Kada već ne moram izdržavati i Avu, kupio sam polovni autić…

Michael je bio oduševljen. Tada je još išao u vrtić i njemu je »naš fićo«, parkiran uz tramvajsku prugu na ulici, bio znak da i on ima tatu »koji vozi auto«: nije tada bilo baš previše takvih. Premda je već bilo i onih »s mrcedesima«.

U tomu autu je dobio od mene – što se mene tiče – svoju prvu i jedinu pljusku. Naime, Michael je, osobito pošto je krenuo u školu, poznavao samo dvije teme razgovora: auti i kompjutori; kasnije se tomu pridružilo i uzdizanje u nebesa engleskog: »Čuj, stari, sve što vrijedi je na engleskom«. »I Sveto pismo? I Tvoja krštenica? I Tvoja svjedodžba?.«Ni jedna ti svjedodžba u svijetu ništa ne vrijedi ako je ne prevedeš na engleski, a i Sveto pismo imaš na engleskom, sve što trebaš – imaš na engleskom!« To reći jednomu profesoru hrvatskog! Tada mi je bilo jasno da sam propustio njegov odgoj. Samoodgajao se uz tv i neuku baku, uz crtiće, kasnije i stripove te razne auto-magazine i računalne tiskovine.

No, pljusku je dobio jer sam se pobojao da ne sletim s ceste. Nevjerojatno uporno i nadasve naporno pokušavao mi je dokazati da su jedino kompjutori budućnost, s čime se ja nisam slagao, ali... on je bio u pravu više od mene: jednoga ljeta, u vožnji od Dubrovnika u Dubrave, sjedeći prvi put uz mene, na prednjemu sjedalu, govoreći silno ubrzano, ne bi dovršio prvu rečenicu, a već je počinjao treću, petu, kljucajući me bez predaha i riječima i rukama, ja sam ga zapravo odmaknuo, otresao ga s ruke, vanjskom stranom dlana, nije moglo biti prejako: »Oprosti, nisam znao gdje se gasiš, kad stanemo - ti se opet upali!« Zašutio je i nije više htio razgovarati sa mnom.

Prije nego me zamrzio, Michael me veličao. Baka me veličala, pa i on: »Koliko jezika govoriš?.«Ni jednoga, sine, ni jednoga, i hrvatski još uvijek učim.« Bio je uvjeren da ja time njega namjerno omalovažavam i odbacujem i da ga ne volim. Ovo što slijedi zbilo se već u Stanu.

Pokucao sam, nije se javljao, ušao sam. Michael je ležao nauznak i pušio u zadimljenoj sobi: »Dokad ovako?.«Ti si me stvorio, ti me i hrani!« – odgovorio je mirno a da me nije ni pogledao. Bio je tada u dvadesetoj godini, ne u dvanaestoj – u dvadesetoj...