Kuća na prodaju

MUŠKARCI

Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu
ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Oko im je sada prazno od prizora koji
druge plaše ili im na kraju mjeseca
donose veliku brigu.

Mrtvi muškarci prelaze cestu da bi došli
na svoja nekadašnja živa mjesta, sjeli i
pjevali, jeli i ljutili se.

Šutjeli i plakali, iako to muškarci,
osobito oni mrtvi, ne čine pred licem
majke. Ili zabrinutog oca.

Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu
ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Oni stižu od svoje do kuća u kojima
su njihovi bližnji.

Oni traže one s kojima će podijeliti
alat za gradnju i rušenje, klanje životinja
i branje nevještog grožđa ili plodova
koji su prispjeli i sada ne znaju
tko će ih i kamo staviti na stol.

Mrtvim muškarcima koji prelaze cestu
ugašene su u ustima cigarete i riječi.

Jednom od njih stolarska olovka
svijetli iza uha.
Obična olovka kojom su zabilježene
mjere za buduće prozore, vrata.

Nešto sasvim nepoznato i
nezavršeno.

Nepoznato i nezavršeno
i njemu i onome koji sada gleda
svjetlo iza uha i ne zna
što bi moglo značiti.

ZVIJEZDE

Josef Metzger sjedi na ljuljački u dvorištu,
drži se za lijevu i desnu stranu,
odguruje nogama i laganim zamasima
odvaja od zemlje na sekundu-dvije.

Kad mu topli lahor dodirne lice,
zatvori oči i onda ih na povratku
brzo otvori.

I tako svaki dan:
između doručka i ručka, ručka i večere.

Svoje sam napravio, kaže djeci
koja ga žele skinuti s ljuljačke i zauzeti
njegovo mjesto, ne dolazi u obzir,
ponavlja, kad je od svih napušten i sam.

Ne mijenja plan kad kiša pada,
dok mu se modro radno odijelo raspada,
kad zabrinute sestre zbog njega napuštaju
svoj posao, bolnice ili staračke domove
u koje su zapale.

Neki tvrde da do kasno u noć čuju škripu
ljuljanja pod zvijezdama.
Josef Metzger sjedi na ljuljački u dvorištu,
drži se za lijevu i desnu stranu,
odguruje nogama i laganim zamasima
odvaja od zemlje na sekundu-dvije.

Kad mu topli lahor dodirne lice,
zatvori oči i onda ih na povratku
brzo otvori.

I tako svaki dan:
između doručka i ručka, ručka i večere.

Kad sve prijeđe svoju mjeru i
kad im nema druge, jedino što im
preostaje jest nada da će ga uvjeriti
njegova umrla žena.

Ona dođe i kaže:
pogledaj se, vidi kako izgledaš,
ne može više tako.

Svoje sam napravio, kaže ženi
kao što je rekao djeci, sestrama,
ne dolazi u obzir, ponavlja,
kad je od svih napušten i sam.

Josef Metzger sjedi na ljuljački u dvorištu,
drži se za lijevu i desnu stranu,
odguruje nogama i laganim zamasima
odvaja od zemlje na sekundu-dvije.

Kad mu topli lahor dodirne lice,
zatvori oči i onda ih na povratku
brzo otvori.

I tako svaki dan:
između doručka i ručka, ručka i večere.

Ali kad se svi pomire s tim da je on
takav i da je učinio što je trebao učiniti,
kad se pomire s tim da postoje takva
godišnja doba i takvi muškarci s umrlim
ženama, dođe niotkuda njegova majka.

Ali o tom trenutku nitko ne želi ni
misliti.

KONJ

Joso Mrkonjić stoji na jednoj
nozi ispred svoje kuće, gornjim
tijelom naslonjen na žičanu
dvorišnu ogradu.

Jedino tako, mrk, čvrstih ruku
i tamnog lica, može stajati.

Desnu je nogu izgubio u
drugom ratu, što samo znači
da je postojao prvi (i još jedan
poslije drugoga).

Sigurno da u svakom ratu
neki ljudi izgube nogu.
Desnu ili lijevu, zbog istih
ili sličnih razloga.

On stoji i gleda dok cestom
prolaze konji koji voze kruh
za radnike s obližnjega dobra.

Pričaju da je izgubio nogu
zbog konja kojeg su vojnici
u povlačenju htjeli željeznicom
na silu odvesti u Njemačku.

Oni koji su čitali knjige kažu
da se to nije jedanput dogodilo
u prvom, drugom i da će se
ponoviti u bilo kojem ratu.
Samo da se zna, kažu oni koji
djeci pričaju priču iz rata.

Djeca tako imaju pouzdan razlog
za igru i uče kako se dijeliti na
dobre i zle.

KUĆA NA PRODAJU

Može se opisati jednostavno
kuća na prodaju u Gunji
dvije tisuće i trinaeste godine:
prostrana i očuvana,
s dvorištem i vrtom, zelenom travom
i niskim voćkama, s ljetnom kuhinjom,
dobrim alatima i pouzdanim komšijama,
s udobnom drvenom klupom ispred nje,
da se može vidjeti svijet koji prolazi
(i koji odlazi).

Oglašeno je kuća na prodaju,
kuća održavana rukama različitih
zanatlija: zidara, stolara, električara,
bravara, parketara, keramičara,
krovopokrivača, rukama poznatih
i nepoznatih majstora, neznalica,
sumnjivih namjernika, kuća rađena
i čuvana rukama njezina vlasnika
Antuna Antala (koji je s posljednjim
ratom otišao u Švedsku i tamo
umro).

Može se opisati jednostavno
kuća na prodaju u Gunji
dvije tisuće i trinaeste godine.
Može se doći i vidjeti ono što je na
prodaju i tko je kupi može biti
miran i siguran u njezinu
dugovječnost.
Ono što nije oglašeno jest
da je njezin umrli vlasnik obilazi
i nadalje, brine o njoj i popravlja je,
kad je vrijeme za to, kad se to
već nekako može.

KOVAČ

Mihajlo Kovač misli da
je imao veliku sreću što se
njegovo prezime podudara
s njegovim zanatom.

Kaže: kao dijete želio sam biti
kovač i sretan sam da to jesam.

Govorio bi to djeci okupljenoj
oko golemog mijeha,
a njihova lica žarila su se
kada je udarao po željezu.
Gostima, u dvorištu, pokazivao
je snagu vatre i čekića, ruku.
Ponovio bi to i svojoj ženi
koju su zvali Majstorica.

Kad su na nagovor njihove
kćeri krupne Estike (uvijek je
grickala pržene sjemenke od
bundeva), otputovali iz Gunje
u nepreglednu Australiju,
pričalo se da netko i dalje
u kovačnici majstora Mihajla
Kovača noću puše u mijeh,
raspiruje vatru, lupa i
pravi potkove za konje.

Tko nije putovao svijetom
i želio da bude majstor
na svom mjestu, da se zove
po svom zanatu, bio kovač
ili ne, zna da to nije istina i
da to nikako nije moguće.

ZECARA

Zvali su ga baš tako
Zecara. Detalji oko
njegova nadimka nisu
poznati.

Živio je u onom dijelu
Gunje gdje je džamija.

Zecara je moglo biti
od zec, hitar kao zec,
hrabar kao zec.

Ali to bi onda bila
opasna zabuna,
loša slutnja.

Učiteljice su učinile
što su mogle. Zvale su
mu majku u školu i
rekle joj pred svima
da ne može, za kaznu,
s razredom na izlet u
Bosansku Bijelu.

Zabranili su i jednoj
djevojčici da se s njim druži
za vrijeme velikog odmora.

O njemu i njegovu nadimku
ništa nisu znali Albanci
koje je htio prevariti na kartama
u noćnom vlaku München –
Zagreb.

Izbacili su ga na
jen-dva-tri iz vagona,
daleko prije granice,
kao zeca.

RADNO VRIJEME

Po Đuri Staniću moglo
se navijati sat svako božje
popodne, kad bi u bilo koje
godišnje doba, od ponedjeljka
do petka, u pola pet izašao
iz autobusa.

Ručak je završio
i on bi se laganim korakom,
redovit kao japanski vlak,
uputio u gostionicu.

Nije bilo važno
hoće li se vratiti kući
dva ili tri sata kasnije,
s manje pouzdanim korakom,
ili s nekom većom brigom.

Zvijezde su bile jasne,
budućnost i poslovi sigurni
kao radno vrijeme ispisano

kredom na mračnim ulaznim
vratima mehaničarske radionice
u Drenovcima.

GROŽĐE

Pratiti krave od točke
A do točke B složen
je matematički problem
za dječake od sedam ili
devet godina.

Prašina s kojom se
bore kravlji repovi i
štapovi u njihovim
rukama sada su samo
mrtvo slovo na
papiru.

Marko Peić, gunjanski
gostioničar, iznosi pred
dječake sok od grožđa,
odrina je nestvarna
pozornica, prsten na
njegovoj ruci znak
neuhvatljive buduće
sreće i –

i onda sve to nestane.

KOSTI

Kada u vrt dođe
gluhonijemi Đurica,
započinje ljeto.

Govori prstima:
zvijezda, salto, stoj na
rukama, pozdrav
Suncu.
Svako jutro otvori
čitanku ljeta. Nijemo tijelo
teksta.

Radost je bila sigurna
na pragu kuće.

Nešto je bilo glasno?
Nešto je govorilo?

Stranice između redova
sada puni praznina.
Slova su znaci mrtvih i
napuštenih mjesta.

Majka na pitanje:
je li živ gluhonijemi Đurica?
– kaže da njegove kosti
pokriva crna zemlja.

Nešto je bilo glasno?
Nešto je govorilo?

Njegova je nijemost glasnija
od riječi, od privremene tišine
i nemoći.

Od ljeta.
Od smrti.*

_______________

*Bilješka o autoru: Miroslav Mićanović, rođen 15. kolovoza 1960. u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva 80-ih i 90-ih Strast razlike, tamni zvuk praznine (Quorum, 1995.). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (2006.), prevedene na engleski i mađarski jezik. Priredio izbor kratkih priča Krom i pakao (2012.). Voditelj radionica poezije i kratke priče. Živi u Zagrebu.

Dosad je objavio: Grad dobrih ljudi, 1984, elektroničko izdanje, 2005; J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović, Četiri dimenzije sumnje, 1988; Zid i fotografije kraja, 1989, elektroničko izdanje, 2008; More i prašina (s V. Zelenko), 1991; Zib, 11998, 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović, Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, 12002, 22003; Trajekt, 2004, Prom (Trajekt), Katowice, 2011; B. Čegec, S. Karuza, M. Mićanović, Tri krokodila, 2005; Zapadni kolodvor, 2006; Jednosmjerna ulica, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, Ljubljana, 2011; Dani, 2011; Divji pes, Ljubljana, 2011; Vrt s 1001 žaruljom, 2012.