Kroz pripovjednu šumu kratke priče

Knjiga Uvod u hrvatsku kratku priču osječke književne teoretičarke i kritičarke Helene Sablić Tomić djelo je realizirano u opsegu od 205 stranica, a strukturiraju ga pet dijelova napisanih u formi predavanja. Ovaj je potez autorici prije svega omogućio jednostavnost i neposrednost pri ukazivanju na razne teorijske dvojbe, a u cjelini, zaslužan je i za dojam otvorenosti teksta koji su sebi nosi stanoviti poziv na komunikaciju, tj. daljnje promišljanje pročitanog. Autorica je, dakle, željela prodrmati hrvatsku kratku priču tekstom koje će biti nemoguće samo pročitati i knjigu zatvoriti bez emocija, već koji će potaknuti raspravu.

U prvom predavanju autorica se bavi teorijskim pristupom kratkoj priči i nastoji prikazati njezine generičke osobine, upozoravajući nas doduše odmah na terminološku i genološku zbrku iz koje se nameće potreba jasnijeg definiranja kratke priče, i to primjerice na osnovi dva predavanja o noveli Slavka Kolara iz 1948. godine, te Milivoja Solara s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, a zatim i na osnovi mišljenja teoretičara kao što su Krešimir Nemec, Ian Reid, Miroslav Šicel, Beata Thomka i Brander Matthews. Na njihovim tekstovima autorica nam naglašava terminološku nesređenost i zaključuje kako genološka tumačenja novele, pripovijesti, crtice i kratke priče kao »iste« književne forme govore u prilog slabe terminološke organizacije za književne kategorije kraćeg proznog sastava koje ne posjeduju monotipsku čistoću.

Kreće autorica stoga strpljivo i temeljito analizirati obilježja kratke priče od forme i opsega, preko strukture teksta, te konačno do promišljanja o jeziku i stilu. Potrebno je ovdje naglasiti kako je autorica analizirala do kraja teksta više od sto kratkih priča, podsjetivši nas tako, usput, i na velike mogućnosti analize i interpretacije teksta, ali s mogućom definicijom nije nas predugo držala u neizvjesnosti – ona nam je ponuđena već u prvom predavanju: Kratka priča jest oznaka za otvoren (i na početku priče i na njezinu kraju) prozni iskaz, koji zapisom o fragmentu iz svakodnevnice upućuje na stanje unutar tog fragmenta, ostvarujući pritom formalnu i stilsku ekonomičnost s ciljem postizanja jedinstvena dojma.

Što se kategorizacije kratke priče u književnoj klasifikaciji tiče, autorica je prihvatila mišljenje da je kratka priča podvrsta novele, vodeći se tragovima istraživanja Krešimira Nemeca koji kratku priču slijedi od sredine 19. stoljeća, pišući o njoj kao o fazi evolucije novele, te Iana Reida koji kratku priču i novelu smatra srodnim, čak simbiotičkim kategorijama. No, opće karakteristike kratke priče, zaključuje autorica, upućuju na suvremenost same podvrste pa je kratku priču moguće promatrati i kao postmodernističku novelu kojom se vrlo emancipirano i fleksibilno reagira na zbilju.

Predavanja Helene Sablić Tomić nisu jednolična, već autorica na razne načine postiže dinamičnost i animira čitatelja. Tako, primjerice, umjesto zaključka prvog predavanja ona unosi dijelove intervjua koji je vodila Gordana Spasić s autorom kratkih priča Davidom Albaharijem. Osim toga, svako predavanje započinje citatom iz neke od relevantnih kratkih priča, a da čitanje ne bi zapalo u vizualnu monotoniju brine se i grafičko uređenje – ponuđene su nam, tu i tamo kroz tekst, naslovnice što časopisa, što zbirki kratkih priča.

Slijedi najopsežniji tekst u knjizi, u kojem se Helena Sablić Tomić bavi poviješću hrvatske kratke priče. Doduše, već u uvodu nas čeka promišljanje o (ne)mogućnostima pisanja književne povijesti kroz primjere iz studija teoretičara Davida Perkinsa (autor knjige Je li književna povijest moguća?), što nas dalje vodi preko njemačkog filozofa Wilhelma Diltheya (utemeljitelj književne povijesti koja posebice vodi računa o duhu vremena –Geistesgeschichte) i teoretičara recepcije Hansa R. Jaussa, sve do Rolanda Barthesa, na tragu čijeg prvog objektivnog pravila književno-povijesne djelatnosti (a koji glasi: objaviti sistem čitanja jer neutralnog sistema nema) odlučuje autorica krenuti u nacrtno čitanje povijesnog kontinuiteta kratke priče, određeno društveno-političkim i kulturnim kontekstom.

Stoga su nam iscrpno, kroz pregršt interpretacija kratkih priča karakterističnih za pojedina razdoblja (da spomenemo, kao možda i ključno razdoblje, samo modernu koja je u kratkoj priči pronašla upravo savršenu formu za brojna umjetnička propitivanja odnosa konteksta i individualne egzistencije, što je rezultiralo punom afirmacijom i recepcijom kratke priče), predstavljeni kako događaji u Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća pa sve do modernih vremena (kod nas, nažalost, prvo neposredno, a kasnije i posredno obilježenih ratom). Prikazani su i svi bitni autori i književne struje (npr. Antun Gustav Matoš se spominje kao afirmator kratke priče, zatim su tu neizbježni Kozarac, Kamov, Andrić, Krleža, Šoljan, ali i fantastičari, proza u trapericama, hrvatsko ratno pismo i sasvim moderni, energični medijsko-književni ratnici, riječ je naravno o FAK-ovcima) koji su imalo bitni za tematiku hrvatske kratke priče. Naravno, svoje interpretacije autorica i dalje potkrepljuje citatima književnih povjesničara i teoretičara kao što su Miroslav Šicel, Krešimir Nemec, Julijana Matanović, Katica Čorkalo, Andrea Zlatar, Dubravka Oraić Tolić i drugi.

Poseban naglasak pritom je stavljen na kratku priču osamdesetih godina prošlog stoljeća i časopis Quorum, što je razdoblje kada se manirizam, koji se obično pojavljuje kada dođe do zasićenosti jednog stilskog razdoblja temama i načinima njihove obrade, presvlači u postmodernizam, koji je usustavljen unutar manirističkih zakonitosti aklasičnog razdoblja. Autorica nas upozorava da većina obilježja takvog aklasičnog razdoblja (remećenje ustaljenih shematiziranih pravila, samo izabrani pojedinci mogu dešifrirati tajne poruke dvostrukog žiota jezika, tekst koji postaje narativni labirint unutar kojeg se snalaze jedino oni koji pravilno riješe postavljene anagrame i palindrome) dolaze do izražaja u Quorumovu modelu kratkih priča. Prije trećeg predavanja koje će se baviti upravo kratkom kratkom pričom i osamdesetima, autorica nas upućuje na tekst Krešimira Bagića koji predlaže tri koncepta koje narativno oblikuju autori Quorumova naraštaja: riječ je o prozi urbanog pejzaža, minimalističkoj i konceptualnoj prozi.

U interpretacijama kratkih priča quorumaša Helena Sablić Tomić već u uvodu znatnu pozornost obraća na društveno-politički kontekst, razumijevanje kojeg je izrazito bitno za shvaćanje zašto su baš to bile godine inicijative i akcije koje se mogu promatrati kao rezultat organiziranog kolektivnog ponašanja. Kratka priča je, dakle, kao materijalizacija društveno-kulturnog stanja upravo tih godina doživjela svoju potpunu afirmaciju, pri čemu se misli na njezinu sve veću zastupljenost na stranicama novina, dok je pojava časopisa Quorum, prvog postmodernističkog časopisa u Hrvatskoj, najavila na neki način i popuštanje režimskog nadzora kulture. Riječ je o časopisu čija je koncepcija pratila suvremena kretanja u književnoj teoriji, a književnost je tada smještena u kontekst drugih medija. Intermedijalnost i veza s popularnom kulturom bila je zaokružena i suvremenim dizajnom časopisa i fotografijama.

Bitno je naglasiti da u tom vremenu klasični tip kratke priče doživljava krizu identiteta, a kriza komunikacije čita se na njezinu značenjskom planu. Također, budući da imamo sociološki prostor u kojem gotovo da se ne može govoriti o nečemu što je teorija komunikativnog djelovanja, a u minimalistički određenim pričama s ironijskim odmakom (ta proza svoj genotekst nalazi u kratkim pričama Donalda Barthelmea, Roberta Coovera i Johna Bartha) autor, tekst, lik i pripovjedač u svome dubinskom genotipu postaju odraz sveopće krize komunikacije, pa se može reći da osnovna značajka kratke kratke priče jest minimalizam, i to na više razina.

Analizirajući dalje poetiku kratke kratke priče kroz više priča Zorice Radaković, Stanislava Habjana i Predraga Vrabeca, autorica nadalje dolazi do zaključka o najčešćim temama, osnovnim poetičkim značajkama, te unutarnjoj dinamici teksta kratke kratke priče. Kratka kratka priča, zaključak je, dijelom je postmodernističkog traganja za malim pričama koje nastaju, kako bi to rekao Mihajlo Pantić, kao kombinacija melankolije i narcizma, ironije i samoironije, destrukcije koja prethodi reakciji i kreacije koja tendira svome dokinuću. Ona funkcionira kao književna kategorija koja na najizravniji način komunicira s izvanknjiževnom zbiljom.

Posljednja dva predavanja, naslovljena Tematski sustav kratke priče i Autor, pripovjedač, lik, efektno su zaokružila cjelinu koja bi trebala dati malo teorijskog vjetra u leđa - u odnosu na novelu - marginaliziranom žanru kratke priče. Prvo se autorica ukratko osvrnula na, već označen u predavanju o povijesti hrvatske kratke priče, njezin tematski sustav od realizma do suvremenosti. Pri tome se najviše zadržava na postmodernističkoj književnosti koja tematizira samu sebe, a atmosfera duha i razbijena slika svijeta pogoduje reaktualizaciji kratkih proznih oblika, te je bilo važnije naznačiti trenutke stanja, a ne zbivanja u životu junaka. Short cuts analize, kako ih je definirala sama autorica, ipak postaju nešto detaljnije prilikom analize tematskog sustava quorumaša. Riječ je o zanimljivim postupcima kao što su samokomentiranje pojedinih postupaka u vlastitom tekstu (Ljiljana Domić, Josip Cvenić, Dražen Mazur), intertekstualno komuniciranje (Davor Slamnig, Irena Lukšić, Ljiljana Domić, Edo Popović, Delimir Rešicki) i najčešća tema kratkopričaša osamdesetih – grad (Mate Bašić, opet Popović, Mladen Kožul), a ta se tema proteže i u ratne devedesete, jer grad u svojoj utrobi krije mogućnosti za sve vrste ljubavi i mržnje, za lutanja, za šetnje starim trgovima, za poneki oblik zaborava, za prazninu zatvorenih prozora, za izdužene ulice, kako je to upečatljivo opisala Irena Vrkljan.

U posljednjem predavanju autorica se dotaknula pozicije autora kroz povijest, naratološkim pristupima poziciji pripovjedača (Tko govori?), te lika. Na primjeru ženskih likova s prijelaza stoljeća pokazano je kojim se strategijama oni oblikuju i na koji način se uspostavlja trodjelna komunikacija na relaciji autor-pripovjedač-lik. A posebno zanimljivo je, spomenimo i to, autoričino gledanje na ženske likove kao signale poetičkog pretapanja stilskih razdoblja uzimajući u fokus zanimanja kratke priče autora iz Slavonije. Pritom se traži odgovor na pitanje: Je li ženska individualnost narativno osviještena kao prostor samorealuziranja ili je potisnuta u skladu s društvenim normama koje propisuje zajednica, što vodi izdvajanju dva osnovna tipa ženskih likova - na mitski (arhetip žene, majke, udovice, ljubavnice) i individualni tip (likovi koji su nakon prepoznatog tjelesnoga drugoga, krenule i u realizaciju duhovno drugog). Takve nam likove autorica predstavlja na primjerima likova iz priča Živka Bertića, Joze Ivakića, Ive Kozarca, Josipa Kozarca i Josipa Kosora, zaključujući da se osnovna razlika između prve i druge skupine ženskih likova ogleda u činjenici da se likovi prve skupine primarno ostvaruju u socološkom prostoru, dok likovi individualiziranog tipa ne pristaju ni na jedan kompromis već se samorealiziraju u dubinskoj strukturi koja punim intimnim zgusnućem projicira izrazitu osobnu razliku.

Čitajući Uvod u hrvatsku kratku priču Helene Sablić Tomić čitatelj zaista ima osjećaj da sluša zanimljivu seriju predavanja, jer autorica ne piše šturim formalnim stilom, već piše neposredno, izlaže svoja razmišljanja uz pregršt primjera i interpretacija i uvijek nastoji poticati na razmišljanje. Helena Sablić Tomić ulaže veliki napor kako bi nas zainteresirala za daljnje istraživanje, što je vidljivo ne samo po velikom broju interpretiranih kratkih priča, već i po stalnom upućivanju na dodatnu literaturu i čitanje kratkih priča na koje se nije imala vremena (zapravo, prostora) pobliže osvrnuti. Konačno, autorica se potrudila dodatno nas zainteresirati neočekivanim krajem knjige, u vidu gosta-predavača Julijane Matanović. Uz to, imamo nakon teksta na raspolaganju i vrlo koristan Izbor iz lektire.

Ova knjiga nam, možemo zaključiti, na pregledan i zanimljiv način pomaže doći do novih spoznaja o hrvatskoj kratkoj priči. Stoga se autorica već na početku knjige s pravom nada da će ona potaknuti i - istraživačke šetnje, izazovna lutanja i dokoličarska hodanja pripovjednim šumama u kojima ćete otkrivati staze i skrivene puteljke koji će oblikovati neke nove izbore i drugačija čitanja hrvatske kratke priče.