Koncepcija vrta

* * *

Kasno ljeto. Grane voćaka blago opterećene divljim plodovima. Popodnevno sunce iskosa sjenči platna obješena oko vrata stabala. Znatiželjnici i djeca zaviruju u lebdeće površine i značajno se pogledavaju krećući se od periferije ka središtu.

Na sredini zapuštena vrta skupljene hrpice raznih plodova. Treba ih samo zdrobiti prstima i razmazivati po bjelini obješenih praznih platana. Vrtna bi izložba do sumraka mogla biti otvorena.

* * *

Pamučna magma mjesečine buja i lebdi preko krovova, slijeva se u cilindar vrta i ispunjava ga do vrha. Aure trešnjinih cvjetova svijetle kao sanjivi lampioni. Oči u oči s punim mjesecom. Ignoriranje ne pomaže. Grlo je sve stisnutije. Na moru bi se znalo, ali što da se u vrtu učini s ovakvom svjetlosnom melodramom?

* * *

Pisanje kao život. Kao da jest i kao da nije. U jednom trenutku u život mu se uvukla poredba, kao trakavica, kao mimetički metilj. Odjednom sve kao da je postajalo nešto drugo, a opet kao isto. Postao je sudionikom parazitskog i istodobno kreativnog oponašanja. Tako izdužen i sklizak ikon mogao se uvući u svaku stvar, u svaku stvarnost. Kao je postao granica, ali i most, spona, membrana između stvarnosti, smislova, svjetova, nečega s nečim i ni sa čime. Magična rječca što se nudila bez ikakve odgovornosti, kao zec iz šešira, kao zrcalo s lažnim odrazom, kvazi original, Deus ex machina. Prezirao ga je, iako je tako često ukazivao na njegovu domišljatost i ludizam. Obožavao ga je, premda mu je, tako ljigav, često izazivao gađenje. I sada, nakon mnogih godina ispisivanja, bojanja, razmazivanja i dekodiranja raznovrsnih genetskih materijala na svjetlosnoj paleti vrta, preostalo mu se zapitati - Ja kao potrošena poredba? Ja kao preparirani parazit? Kao da nije i kao da jest.

* * *

Utjelovljen je u prostoru. Tijelom ulovljen. Izloženo tijelo kao izlož(b)eni prostor.

I njega čini izloženim. Odavno otvorena izložba nema stalni postav. Izmjenjuju se instalacije tvarnosti i duhovnosti, organskog i anorganskog, nakita i uporabnih predmeta, performansi ugode i boli, ružnoga i ljepote. Izložba je otvorena do daljnjega. Niti ju je otvorio, niti će je zatvoriti. Kustos Vrijeme zvecka ključevima…

* * *

Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome. Kamo god bi pogledao vidio bi tragove. Osjećao ih je kao ožiljke u prostoru. Prepoznavao ih je i kao znakove, poruke, namjere, potrebe, smisao. Kakvih, čijih tragova ima u njemu? Želi li u sebi tuđe tragove? Je li on trag nekome? Voli li svoje tragove? Ostavlja li tragove ili ih zapravo skriva?

* * *

Jutro. Prigušeno crkveno zvono pod pokrivačem. Nedjelja. Miris svježe posteljine. Toplina. Osluškuje u polumraku. Uskoro će začuti majčin korak. Blago će se rastvoriti škure i rasvijetliti onaj osmijeh. Miris kave već je u nosnicama. Onda očekuje nježan poljubac u otkriveni obraz. Očekuje. Ali, odnekud oštar miris svježe naoštrenih olovaka. Sad će poljubac u obraz. Očekuje. Ali, odnekud vonj terpentina. Svježe boje. Gipsa. Obraz nervozno čeka poljubac. Nosnice miris kave. Čeka korake…U hladnom polumraku osluškuje. Uporna tišina. Vrt.

* * *

Već prilično dugo nitko nije okopao ni jenu jedinu lijehu, oplijevio ni jednu travku ili korov, nije zalio suhu zemlju, sa strepnjom pogledao u nebo ili nestrpljivo očekivao dozrijevanje plodova. Otvrdlo je srce vrta, išarano mahovinom i žutim lišajem. I kao da više nikakva briga nije ni mogla pomoći.

Je li to bio nemar, nemoć, uobičajen životni oblik ili jednostavno vrijeme umiranja? I treba li umrijeti? Za grudu pigmenta? Za odjek nečije riječi? Za koncepciju nekoga života? Ako treba, neka bude – tepalo mu je i nebu potvrdno treptalo to toplo oko usred hladnog škrtog krša.

* * *

Počinju proljetni radovi. Krtice rovare i ostavljaju crne humke, stabla šire korijenje u crljenici i pukotinama stijenja, svijetlozelene sjenice punih kljunova prelijeću s jednog kraja vrta na drugi, iz mozaika suhozidova izlijeću smeđecrveni stršljenovi i dovršavaju gnijezda. S velikim poštovanjem promatrao je ta požrtvovna bića što svojim raznolikim tijelima stvaraju život i donose dobro.

Iz obližnje vrtače burinom je stizao oštar miris paljevine, ali se rasplinjavao u izmaglici sunčanoga jutra, koje kao da nije dalo da se prekine ta idila njegova pogleda.

* * *

Dar je u bojama. Svijest. Život je u bojama. Bol. U sebi smo boja. Snaga. Propadanje je u bojama. Zrno. Razdijelimo boje gladnima. Kruh. Nevidljivo je u bojama. Nebo. Svevidljivo je u bojama. Boja. Apsolutna. Relativna. Boja pramajka. Ne boj se boje, bojaru! U boju vrati svoj dar!

* * *

Ima kuću kao i H. Bosco. Kuća ima vrt. Vrt je zakopao tjeskobu. Tjeskobi je izraslo tijelo. Tijelom je potekla boja. Boju je skorilo stablo. Stablom je puzao puž.

U puževoj kući tuklo je radosno srce vrta.

* * *

Koncepcija vremena nanošena je u slojevima boje. Koncepcija tišine pritajila se usred iščekivanja. Koncepcija trpnje splela se sa žilama stabala. Koncepcija vrta nastala je na oblacima zemlje. Koncepcija kuće okamina je bivšega života.

* * *

Nebeske arkade povezane stablima trešanja oslikavao je ornamentima s pticama na vrhovima grana. Naravno, najsvjetliji dio zamislio je ispod kupole vrta, nad bazilikom i amfiteatrom. Kuća u uglu - prvobitni oratorij - upijala je tu svjetlost i neutralizirala svaku oštriju liniju ili jaču boju, nastojeći opravdati svoj rubni položaj. Na stazi nedaleko solara, prije same kosine vrta, protezao se zlatni rez.

* * *

Nad vrtom široki oprezni lupinzi lastavica. Pod krovom piskanje. Vapeći kljunovi. Nemirne crne glavice. Zatim streloviti naleti u gnijezdo. Poljupci s hranom. Gnijezdo. Dvorac od blata i slame. Savršenstvo slijepljeno na zidu ispod okapnice. Tko se može mjeriti s tim demijurzima? Koliko god bio domišljat, majstor mimezisa…Samo je stajao i nijemo promatrao. Nije imao ništa za dodati niti za oduzeti.

* * *

Mjesečeva svjetlost. Sjene. Dražest odmjerenih pomaka, trojstvo grana, neba i lišća, unutarnja glazba godova. U odsjaju vrt bi mu se činio čilijim, zbog nečega bi postajao mlađi. Ali, znao je da se ponegdje na ožiljcima stabala taložila guba i divljina. Život je i u nesavršenostima kolao i bezglavo bujao kao polip kojega na vrijeme treba odstraniti.

* * *

Htio je stvarnost. Pisao je. Bilježnice punio gorljivošću. Platna vremenitošću. Volio je pitanja. Zemlju među prstima. Opravdavao je početak i čekao kraj.