Književna putovanja u tranziciji

Na samom početku treba naglasiti kako je knjiga Gradovi, sela, dvorci iznimno djelo u kojem se na orginalan način predstavljaju poznata mjesta – gradovi, sela, dvorci, ali i mjesta koja nikada nisu postojala niti će postojati. Urednica knjige, suvremena hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Lukšić, ističe kako nije željela napraviti vodič trkačima za prostorom, već približiti razna mjesta čitateljima kroz poglede književnika, književnih znalaca. Urednica nas, naime, supostavljenim pričama, odabranim odlomcima iz književnih tekstova, vodi na jedinstveno literarno putovanje u kojem nećemo naći praktične informacije, već neobične, nekad i fantazmagorične opise raznih destinacija.

Na ovome mjestu trebalo bi se podsjetiti na književno djelo, putopis iz 18. stoljeća, a riječ je o knjizi Lawrencea Sternea Sentimentalno putovanje po Italiji i Francuskoj, koje je posebno baš zato što afirmira putopis kroz subjektivno viđenje. Naime, do tada su putopisi bili klasični, objektivizirani opisi prostora, a Sterne u svoja zapažanja unosi i anegdote, filozofske diskurse, reminiscencije. Tako i knjiga Irene Lukšić zapravo afirmira imaginarne opise gradova i sela, kojima nipošto nije cilj prikazati kako ta mjesta izgledaju po nekim objektivnim kriterijima. Sve je u oku promatrača, u ovom slučaju sugovornika ili pak u očima pisca koji piše o određenome mjestu koje ga je fasciniralo.

Sterne je imao klasifikaciju putnika, a to duhovito čini i Irena Lukšić. Postoje, kaže ona, filmski tipovi, učitelji, bijesne domaćice, poslovni čovjek, žena u crnom, dobar dečko. Naime, krećući se kroz prostor, ne pristupa svaki putnik kretanju i prostoru identično. Neki putnici su zagledani više u sebe nego u prostor, neki vole preciznost, ali ima i onih koji stalno prigovaraju. Sve su to suputnici. A putovanje može biti i kako kaže naslov knjige Xaviera de Maistrea Putovanje po mojoj sobi (1974.), jer se i ne-kretanjem, već imaginiranjem možemo kretati vremenom i doživljavati neke osobite senzacije.

Putovanje u Lukšićkinoj knjizi je podijeljeno na kontinente i na države, te na postojeća i nepostojeća mjesta. Neki sugovornici govore iz prve ruke o svojim susretima s nepoznatim krajevima, a uz te zapise nalaze se dijelovi iz romana. To je ujedno i odlična persuazija – nagovor na putovanja, ali prije svega na literarna putovanja. Temeljna teza knjige i jest da su gradovi, sela i dvorci odnekud prepisani – iz sjećanja, snova, fotografija ili tuđih književnih djela. Time zapravo nestaje granica između fikcije i fakcije, jer svaki opis već sadrži nešto izmišljeno, neki dodatak. Ipak, najzanimljiviji dijelovi knjige su oni u kojima se govori o izmišljenim mjestima, razorenim gradovima, te sumnjivim mjestima. Ova sumnjiva mjesta ostaju u međuprostoru – ne postoje u stvarnosti, ali možemo ih zamisliti na nekome mjestu.

Naime, ova knjiga predstavlja književnu mapu u kojoj su ucrtana ne samo različita mjesta, već prije svega neobični (putopisni) romani koji su prevedeni u jedinstvenoj, višestruko nagrađivanoj ediciji Na tragu klasika. U toj se ediciji predstavljaju autori iz ne-anglofonih književnosti. Danas se, kao što je poznato, prevode uglavnom književna djela iz američke i britanske književnosti, a pritom npr. književnost Srednje Europe i afrička književnost ostaju izvan planova velikih izdavačkih kuća (naravno, osim ako nije riječ o nobelovcima). Tako se ovdje na poseban način i reklamiraju djela npr. Ilje Stogofa, Viktora Pelevina, Gazdanova, Rose Montero, Gillesa Leroya, Banane Yoshimoto, Karen Blixen, Petera Nadasa itd. Pritom je vrlo zanimljiv pogled pisaca koji dolaze iz Europe i način na koji doživljavaju druge civilizacije i obrnuto. Uostalom, putovanje je i čitanje, jer, kako ističe autorica, čitajući i sanjareći čovjek osvaja nove prostore.

U Lukšićkinoj knjizi nalazimo i zanimljiv tekst »Prevodilac u tranziciji« u kojem naša ugledna prevoditeljica upozorava na težak položaj književnih prevoditelja danas. Naziva ih nevidljvim i nepravedno zapostavljenim dušama. I posve je u pravu, jer bez njihova velikog truda ne bismo bili u prilici čitati razne kvalitetne knjige. Uostalom, prevoditelji su važni i za stvaranje i za afirmaciju nacionalne književnosti, jer prevođenje danas nije samo prevođenje teksta, već i prevođenje kultura, ono koje omogućuje interkulturalni dijalog. Zato je i ova knjiga o imaginarnim i stvarnim mjestima prije svega nagovor na čitanje vrijedne literature, koja nije isključivo europska i anglofona.