Izidor Kršnjavi i simbolika zagrebačke Zlatne dvorane

Zlatna dvorana u Opatičkoj ulici 10 u Zagrebu ubraja se u dvorane carskoga sjaja. Osmislio ju je Izidor Kršnjavi dok je bio predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, s porukom da je gradu Zagrebu neophodna kvalitetna nastava humanističkih i katoličkih temelja, što je pokazano uljanim slikama na stropu, kartušama i reljefima. No Zlatna dvorana nosi i dodatnu poruku o povijesnoj povezanosti Hrvatske s ugarskom krunom, uključujući pritom sve hrvatske zemlje – Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju s Dubrovnikom. Tu je poruku shvatio i car za posjeta Zagrebu 1895. godine, što je Kršnjavoga stajalo položaja i onemogućilo završno uređenje dvorane.

1.

Pozivajući se na vremensku distancu, povjesničari u Hrvatskoj do 1990. nisu rado pisali o novijoj povijesti. Ako se to i činilo, bila je to povijest pobjednika, a o mnogim važnim ličnostima i zbivanjima pisano je krivo ili nikako. Time je bio pogođen i dr. Izidor Kršnjavi i ban Khuen Héderváry, s tim što su se zasluge prvoga na otvorenju Obrtne škole osamdesetih godina 20. stoljeća ipak spominjale, a Héderváry je i tada a i danas tretiran kao zagrižljivi mađaron. Tajilo se čak da je rođen u Nuštru i da odlično govori hrvatski jezik, pa mislim da je vrijeme pisati istinu, jer su i ban i njegov predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kršnjavi učinili mnogo da Zagreb postane moderan grad i privredno, kulturno, novčarsko, prosvjetno i prometno sjedište Hrvatske, zanemarivši zbog toga Slavoniju i prepustivši njezin razvoj nosiocima krupnoga kapitala.

Danas se s punim pravom ističu nemjerljive zasluge Izidora Kršnjavoga za hrvatsku znanost, umjetnost i prosvjetu.* Od 1891. do 1896. predstojnik je Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu, državnik koji je osmislio zgradu u Opatičkoj 10 kao simbol hrvatske kulture, a u njoj Zlatnu dvoranu kao srce zgrade, koja poručuje da Hrvatska mora biti katolička te imati svoje sveučilište ne samo s filozofijom, bogoslovijom, prosvjetom i pravom, nego i medicinom i još dva važna fakulteta, kako to pokazuju prazne kartuše naznačujući da proces osmišljavanja hrvatske znanosti još nije dovršen. Povijesnim slikama Kršnjavi nastoji očuvati sjećanje na usku povijesnu povezanost Hrvata s ugarskom krunom, te upozoriti da Trojednica Hrvatska, Slavonija i Dalmacija zajedno s Dubrovnikom moraju biti cjelina koja omogućuje razvoj i prosperitet, te u savezu s Mađarskom kako je bilo od Kolomana 1102. do 1848., odnosno od 1868. nadalje.

Dinko Šokčević iz Pečuha, porijeklom Hrvat, trebao je govoriti o Zlatnoj dvorani na znanstvenom skupu koji je 21.–23. studenoga 2012. bio posvećen Isi Kršnjavom – velikom utemeljitelju, no nije došao, te nam preostaje njegova knjiga Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata (Zagreb, 2006.), gdje obrazlaže da veze Mađara i Hrvata u prošlosti nisu uvijek bile loše, dapače, bilo je i dobrih odnosa, pa čak i u doba bana Khuena Héderváryja. Ipak nije istaknuo da su Mađari 1848. godine propisali mađarski jezik službenim jezikom i u Hrvatskoj, te da su Hrvati sve do 1918. kritizirali mađarsko nametanje jezika u julijanskim školama. Iako Mađari nisu javno postavljali takav zahtjev priznavši Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. hrvatski jezik službenim, ipak su dogovor kršili u zajedničkom hrvatsko-ugarskom parlamentu u Budimpešti, gdje su hrvatski poslanici bili u velikoj manjini i uvijek nadglasani. Prema Nagodbi, upravo su Mađari odlučivali o gospodarstvu i prometu u Hrvatskoj, gdje se nije mogla graditi ni jedna tvornica ni željeznička pruga bez njihova dopuštenja, a i obrt se mogao razvijati samo prema Obrtnom zakonu iz 1884. koji nije uvažavao hrvatske posebnosti. Najgore je bilo što je Vojna krajina zadržana kao vojna baza Monarhije sve do 1873. godine, kad je napokon počeo proces razvojačenja, ali i trajno zadržavanje Dalmacije i Dubrovnika pod izravnom upravom Austrije i Carevinskog vijeća, iako je Nagodbom rečeno da je Dalmacija sastavni dio Hrvatske.

Rođen u Našicama u obitelji oca Hrvata i majke Mađarice, Kršnjavi je odrastao pod jakim mađarskim utjecajem u gradu gdje je osnovana jedna od najvećih industrija Monarhije – Našička d.d., i gdje su stolovali veleposjednici Pejačevići i pomađareni hrvatski banovi, Ladislav Pejačević i sin mu Teodor. Nije stoga čudno što je i Kršnjavi postao hrvatski unionist i smatrao da je za Trojednicu, kako se Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju nazivalo od 1848. godine, bolje da bude vezana uz Ugarsku nego uz Beč. Vremena su bila takva da se morao poslužiti nepopularnim metodama, postavši predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi kao Khuenov pristaša. Bio je svakako najbolji predstojnik i učinio je u kratkom razdoblju više nego mnogi drugi u duljem vremenu. Gradio je i uređivao škole, restaurirao i ukrašavao crkve, podizao kulturne ustanove, osmislivši mjesto koje će Hrvate motivirati i poticati u izražavanju kulturnih i kršćanskih korijena. U knjizi Izidor Kršnjavi kao graditelj (2013.) Dragan Damjanović je prvi put obradio čitav Kršnjavijev opus, no Zlatna dvorana nije tu dobila mjesto koje joj s obzirom na simboliku pripada.

Carski Beč je Kršnjavomu, kao i većini Slavonaca, ostao u nemilu sjećanju jer je ratove vodio žrtvujući graničare i pretvorivši veliki dio Hrvatske u vojni tabor. Priznavši Hrvatskoj 1868. službeni hrvatski jezik, pravo da razvija svoju kulturu i ima svoju vojsku, Mađari su poštovali hrvatsku samosvojnost uspostavljenu Pacta conventom i Pragmatičkom sankcijom iz 1713. godine, kojom je otac Marije Terezije car Karlo IV. Hrvatima obećao poseban status jer su prije Mađara priznali kraljevsko nasljedstvo ženskoj lozi. Toga su se Habsburgovci uglavnom pridržavali, te je Trojednica imala poseban status u okviru Monarhije kakav nisu imali drugi slavenski narodi – Česi, Slovaci i Poljaci, iako su bili brojniji politički narodi sa svojim jezikom i pismom. Osupnuti germanizacijskom politikom cara Josipa II., Hrvati su zadržali latinski jezik u službenoj uporabi sve do 1847. godine, suprotstavivši se i na taj način nastojanju Mađara da u Hrvatskoj ojačaju položaj mađarskoga jezika. Suprotstavili su se i Bachovoj germanizaciji (1853.–1859.), pa se činilo da Hrvatsko-ugarska nagodba osigurava Hrvatskoj potrebnu individualnost na području jezika i kulture.

Kršnjavi je shvatio da treba ojačati kulturu i prosvjetu te poticati razvoj znanosti. Vidio je na Dunavu Glorijetu, a u Italiji rimske pape koji su stjecali moć i ugled izgradnjom velebnih crkava i spomenika. No znao je da ne može protiv sustava Hrvatsko-ugarske nagodbe, a poučen negativnim iskustvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, odlučio se, nakon razgovora s carem u Bjelovaru 1886., za mjesto predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi, gdje je realizirao mnoge graditeljske projekte, među kojima Opatička 10 na Gornjem gradu zauzima važno mjesto. Radi se svakako o zgradi koja je čitava spomenik Izidoru Kršnjavomu te odražava njegova gledišta na nastavu, kulturu i povijest.

Radeći 24 godine u Opatičkoj 10 svakodnevno sam prolazila prostorima iz kojih se otpremanjem zlatnih stolica iz Zlatne dvorane u Beograd (1920.) izgubila izvorna raskoš, ali slike na zidu Zlatne dvorane koja je u moje vrijeme služila kao čitaonica Arhiva Instituta za radnički pokret, Pompejanska dvorana i ukrašeno stubište činili su da zgrada usprkos oštećenjima sačuva izvornu poruku. Umjetnine rađene za nju i u njoj nastoje nam poručiti da je hrvatska kultura humanistička, zasnovana na tekovinama Grčke i Rima, a Zlatna dvorana poseban je fenomen, iako su se korisnici dvorane u 20. stoljeću do 1990. svojski trudili da ometu prvobitni plan njezina ukrašavanja umetanjem drugih sadržaja i narušavanjem jasnoće vizije o hrvatsko-mađarskom zajedništvu do vremena kad smo na Cetinu 1527. sklopili ugovor s Ferdinandom Habsburškim, priznavši Habsburgovce svojim vladarima.

Kršnjavi se nije slagao s načinom kako Beč vodi politiku u Monarhiji, a osobito ga je ljutilo što se Dalmacija nije spojila s ostalim dijelovima hrvatskoga teritorija i nakon 1868., kao i to što je Bosna i Hercegovina 1879. stavljena pod upravu Beča i Budimpešte, a ne hrvatske Zemaljske vlade. Predugo i bez suradnje s Banskom Hrvatskom, osobito na području gospodarstva, provodilo se i razvojačenje Vojne krajine. Kad je Kršnjavi došao na mjesto predstojnika, sve je već bilo podijeljeno i stvorene su velike administrativne barijere između podijeljenih područja s važenjem različitih zakona, tako da je suradnja na tim područjima bila silno otežana. Nije mogao utjecati na te promjene, pa se usredotočio na promjene u kulturi, poručivši ukrašavanjem Zlatne dvorane da su Hrvatska, Slavonija i Dalmacija s Dubrovnikom cjelina, sjedinjena kulturom, znanošću i vjerom.

Ban Khuen Héderváry nije u pogledu Dalmacije nikad izrazio svoj posebni stav, pa nije to mogao ni predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi. No, njegov studij prava u Beču od 1887. pokazuje da si je za cilj postavio učvršćenje hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture, što je snažno pokazao kad je po povratku u zemlju 1891.–1896. obnašao dužnost predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu. Njegovim je zalaganjem 1880. osnovan Muzej za umjetnost i obrt, a 1882., uz suradnju s Hermanom Bolléom, i Obrtna škola. Zamisao o simboličkoj zgradi i dvorani hrvatske kulture vjerojatno je osmislio putujući Italijom i Bavarskom, gdje je vidio kako umjetnici doprinose jačanju moći vladara i papa.

2.

Shvatio je Izidor Kršnjavi da se Zagreb mora mijenjati arhitektonski, i to izgradnjom reprezentativnih zgrada. Nije mogao graditi zgradu Sabora jer se upravo gradio raskošni parlament u Budimpešti, pa je posegnuo za izgradnjom škola, restauracijom vrijednih crkvenih objekata i izgradnjom simbolike u zgradi koja je bila moderator hrvatske prosvjete i kulture. Odlučio je da se sva njegova stremljenja jasno izraze u palači u Opatičkoj 10. Na tom prostoru stajala je zgrada u kojoj je živio Nikola Škrlec, veliki župan Zagrebačke županije i jedan od najistaknutijih državnika i pouzdanika carice Marije Terezije u Hrvatskoj, ali i čovjek koji je u doba germanizacije Josipa II. zaključio da je optimalno za Hrvatsku povezati se crkveno i administrativno s Ugarskom, pozivajući se na osamstoljetne veze s njom od Pacte convente iz 1102. godine. Zgrada je trebala simbolizirati etiku i estetiku hrvatskih zemalja.

Tek što je došao na položaj predstojnika Kršnjavi se prihvatio realizacije svoje ideje, nastavljajući je i nakon predstojnikovanja, u vrijeme kad su naslikane i izlivene umjetnine s važnim porukama za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, kad se učestalo negodovalo protiv Nagodbe. Zbog promjenjive politike te sudbine Kršnjavoga i bana Khuena Héderváryja 1903. godine, dovršenje slika bilo je izloženo kojekakvim utjecajima, pa su i poruke postale zamagljene. Olga Maruševski je izvrsno obradila cijelu zgradu, ali kod obrade sadržaja povijesnih slika možda je bila manje uspješna, jer je povjesničarka umjetnosti a ne povjesničarka. Samo interdisciplinarnim pristupom mogu se razriješiti poruke Zlatne dvorane, a ja sam se pri tome poslužila njezinim analizama i opisima, dajući povijesnim slikama vlastitu interpretaciju.

Kršnjavi je kuću u Opatičkoj 10 kupio za Vladu i počeo ju uređivati. Na mjestu te kuće su prije 1706. stajale četiri drvene kuće zagrebačkih obrtnika. U 18. stoljeću sagrađena je zidana kuća Josipa Magdića, prisjednika Sudbenoga stola, koji je dobio od grada na korištenje i staru kulu. Poslije je tu živio već spomenuti Nikola Škrlec, jedan od najistaknutijih hrvatskih državnika druge polovice 18. stoljeća. Od Škrlecovih potomaka kupili su kuću plemići Vojkovići (Vojkffy), poznati kao branioci hrvatske državnosti i autonomije još u doba Pragmatičke sankcije. Ana Paravić rođ. Vojkffy dala je srušiti veći dio stare zgrade zajedno s kulom, a novu je palaču sagradio Bartol Felbinger, u kojoj su dulje vremena živjeli članovi velikaške porodice Kuković. U centralnoj dvorani palače, budućoj Zlatnoj dvorani, priređivane su u 18. stoljeću galantne zabave koje oštro kritizira Josip Matasović. Pri adaptaciji palače za sjedište Odjela za bogoštovlje i nastavu, Kršnjavi nije zaboravio ni tu njezinu namjenu. Trebala je postati dvorana hrvatske elite i stalno podsjećati na hrvatsku povijest i tradiciju: katoličanstvo, tisućljetne veze s Mađarima, na znanost i umjetnost zasnovane na tradiciji Dubrovnika kao kolijevke hrvatske kulture.

Slavonac Kršnjavi, sklon raskoši koju je viđao kod plemstva, odlučio je Zagrebu i Hrvatskoj ostaviti trajnu uspomenu na svoju vladavinu, ali i na povijesne veze Hrvata s Mađarima. Je li imao u planu i druge ideje - nikad nećemo saznati, jer je predstojnikovao svega pet godina, a Zlatna je dvorana sve do 1991. bila uglavnom zatvorena za obične građane, skrivajući dugo čuvanu tajnu kojom se nitko ni u vrijeme monarhističke ni u vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bavio. Da bi potvrdio važnost svoje predstojničke uloge za prosvjetu i kulturu, čitavu je zgradu obilježio grčko-rimskom tradicijom, dominantnom u humanističkom obrazovanju mladih ljudi.

Na fasadi u nišama postavio je Kršnjavi glave grčkih filozofa Platona i Aristotela, rad Rudolfa Valdeca. U praznim nišama kod ulaza trebale su biti biste Tome Akvinskoga i Francisa Bacona, nastavljača antičke filozofije, no to nije uspio ostvariti, a niše su i danas prazne. Stubište je ukrašeno raskošnim likovima muza Ivana Tišova. Dekor na stubištu i u raskošnoj Pompejanskoj dvorani, desno od Zlatne dvorane, naslikao je Ivan Clausen, a ukrašena je medaljonima Sokrata, Hipokrata, Platona, Aristotela, Perikla, Homera i Euripida kao najvećih znanstvenika i umjetnika staroga vijeka. Tu su i freske s pričama iz antike, koje su izradili Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Ferdo Kovačević i Ivan Tišov, ukomponirane u slike iz trećega i četvrtoga razdoblja u Pompejima, s dominirajućom crvenom i crnom bojom. Na zidovima Pompejanske dvorane zidne slike ilustriraju poučne epizode iz antike, a slike grčkih filozofa i istaknutih ljudi u medaljonima podsjećaju da su umjetnost, medicina, filozofija i pravda značajne društvene poluge. Ispod medaljona Platona i Aristotela smještene su glave satira, a jedna od njih prikazuje Kršnjavoga u izvedbi Otona Ivekovića.

U sobi predstojnika optočenoj hrastovinom iz Slavonije, tzv. Renesansnoj sobi, nalazi se pet slika Bele Čikoša Sesije, naslikanih između 1896. i 1898. godine, a prikazuju likove iz Danteove Božanstvene komedije. Jedna je vezana uz Homera i Dantea, druga prikazuje Odiseja kako ubija prosce, treća Dantea pred vratima Čistilišta, četvrta ubojstvo Cezara, a peta predstavlja Walpurginu noć – demone i utvare u ludom plesu pred Mefistom. Time je vjerojatno Bela Čikoš izrazio eliminaciju svojega Slavonca Izidora Kršnjavoga iz političkoga života Hrvatske. Slike su postavljene 1898. godine i nose poruku o neizvjesnoj sudbini Hrvatske, u kojoj ima svega više nego svjetla i pravde.

Kršnjavi se odmah dao u potragu za umjetnicima koji će Zlatnu dvoranu oslikati povijesnim motivima. Neke je već prije poslao na usavršavanje i školovanje u inozemstvo, a sada ih je mogao i stipendirati sredstvima Zemaljske vlade. I kad je zgrada u Opatičkoj bila spremna za unutrašnju dekoraciju, okupio je oko sebe šest probranih umjetnika i još neke za druge umjetničke radove. Težište je stavljeno na Zlatnu dvoranu, koju su radila dva slikara iz Dalmacije i Dubrovnika – Celestin Medović i Vlaho Bukovac, tri Slavonca – Robert Frangeš Mihanović, Bela Čikoš Sesija i Ivan Tišov, te jedan umjetnik iz sjeverozapadne Hrvatske – Oton Iveković.

3.

Redoslijed nastajanja slika za Zlatnu dvoranu nije redoslijed povijesnih zbivanja, a nastajale su u razdoblju od petnaestak godina. Zbog burne političke scene mijenjali su se i nazivi slika, prilagođujući se onodobnoj neuravnoteženoj politici Monarhije prema svojim perifernim dijelovima, pa i prema Hrvatskoj. To, kao i postavljanje i skidanje slika radi izlaganja na izložbama, unijeli su popriličnu zbrku u redoslijed koji se u 20. stoljeću nije znao objasniti, pogotovo stoga što nakon 1918. nije bilo oportuno spominjati višestoljetne državne veze Hrvata i Mađara, dok je granica na Dravi u monarhističkoj Jugoslaviji strogo čuvana.

Vremenski prva slika Dubravka poznatoga slikara Vlahe Bukovca nastala je 1892. godine. Bukovac nije izlagao na izložbi u Zagrebu 1891., ali se glas o njemu proširio te je posredovanjem Franje Račkoga još za boravka u Parizu 1892. dobio narudžbu za sliku Dubrovačka književnost, odnosno Dubrovački humanizam i renesansa, poznatiju pod nazivom Dubravka, koja je 1895. postavljena u lođi Zlatne dvorane gdje je car pio kavu prilikom posjeta u listopadu iste godine. Bukovac je naslikao vrlo složenu kompoziciju gledatelja Gundulićeva Osmana, odnosno prizor u kojem satir hoće zaklati kozu, a to mu brani Dubravka, po čemu je slika i dobila ime. U prvom planu je nekoliko izvrsnih portreta: fra Sebastijan Dolci koji nešto govori Benediktu Stoyu, Dinko Ranjina, Benedikt Rogači, Junije Palmotić, Marko Galjuf i Rajmond Kunić, a na stubama stoje Ruđer Bošković i dominikanac Serafin Cervi. Na povišenu mjestu stoji Gundulić okružen Cvijetom Zuzorić, Nikom Bonom, Dinkom Zlatarićem i Ilijom Cervom, a ispod njih se nižu ostali dubrovački velikani. Na prozoru pak stoji Bukovac sa suprugom Jelicom u zelenkastoj haljini, te Medo Pucić i Bela Čikoš Sesija sa suprugom Justinom. Tu je i Danica Budmani, dok je njezin otac Pero Budmani smješten na dnu slike uz stup portika. Jedan je lik i Ante Tresić Pavičić. Sve se događa u lođi duždeve palače, a Bukovac je na toj slici sjedinio lica iz različitih stoljeća što je bila novina u hrvatskom slikarstvu.

Reakcija carevih pratilaca na Dubravku bila je neugodna i stajala je Kršnjavoga pročelničkog položaja. Bukovac stoga ne prilazi odmah slikanju druge dogovorene slike Promicanje i unapređenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Slavoniji za banovanja Dragutina grofa Khuen-Héderváryja, ali je dovršio banov portret koji je vjerojatno trebao visjeti u Opatičkoj 10 ili u banovoj palači. Bukovac je dakle trebao, prema narudžbi Izidora Kršnjavoga, naslikati tri slike. Sve tri slike su izrađene, ali je prethodno spomenutoj slici izrađenoj 1896. izmijenjen sadržaj i naziv u Živio kralj, a nalazi se u lođi na mjestu gdje je nasuprot visjela Dubravka. Naime, pristajanje Bukovca da naslika Khuena toliko je ogorčilo đakovačkog biskupa i mecenu J. J. Strossmayera da ništa nije naručivao kod njega, smatrajući da je sramota što najpoznatiji hrvatski slikar izrađuje portret omrznuta mađaronskoga bana. No Bukovac je trebao mnogo novca za obitelj i naviknuti stil života te za započetu gradnju kuće na Zrinjevcu s atelijerom.

Izidor Kršnjavi je za sliku Promicanje i unapređenje znanosti, a prije putovanja u Crikvenicu 1893., ostavio Bukovcu upute tražeći da u centar slike postavi bana, oko njega predstojnike odjela Zemaljske vlade - Vončinu, Speveca i Kršnjavoga, a u medaljonima predstavnike hrvatske znanosti i umjetnosti, no Bukovac je odbio izraditi tako dirigiranu sliku Živio kralj. Odbijanje izradbe naručene slike s likovima bana i vladinih činovnika dovelo bi Bukovca u nezavidan položaj da ga nije spašavao prijatelj i bogati privrednik Dragan Vranyczany nalazeći mu klijente među bogatim i uglednim ljudima koji su se htjeli portretirati, pa su u tom vremenu nastali odlični portreti zagrebačke privredne elite. Tako je Bukovac već u kasnu jesen 1893. godine mogao prirediti prvu izložbu u Akademijinoj palači u Zagrebu, koju je posjetilo više od 2000 ljudi, i na kojoj su pored portreta Khuena izloženi i portreti Janka Draškovića, predsjednika Akademije Franje Račkoga i drugih uglednika.

Godine 1894. Bukovac slika zagrebačke privrednike, a dovršene slike izlaže u dućanu namještaja Bothea na početku Ilice. Dakako, Kršnjavi je reagirao na Bukovčev neposluh te je u glavnoga slikara za Zlatnu dvoranu promovirao Celestina Medovića. To je Bukovca silno povrijedilo, iako mu je Medović bio prijatelj. Stoga je na vrijeme izradio sliku Dubravka, kojoj se car za boravka u Zagrebu 1995. godine divio u Zlatnoj dvorani koja je podsjećala na dvoranu gdje je krunjena carica Marija Terezija u Budimu 1840. Ljepota dvorane osvojila je cara, divio se Tišovljevim slikama koje su Zagreb predstavile gradom znanosti, prosvjete, umjetnosti i vjere. Činilo se da je car prihvatio Kršnjavijev rad, no spominjanje Dubrovnika kao hrvatske Atene nije nekima u carevoj pratnji bilo po volji, pa mislim da je ta slika Kršnjavoga stajala položaja. On je maknut, a slika se s Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. godine nije vratila.

Slika Živio kralj prikazuje otvorenje donjogradske gimnazije 14. listopada 1895. u prisutnosti naroda i predstavnika svjetovne vlasti - bana Khuena, kralja Franje Josipa I. i Kršnjavoga. Svoj odnos prema vlasti Bukovac je iskazao time što je u prvi plan slike stavio razigrane djevojčice okićene trobojnicom i djevojke među kojima je i časna sestra. Tu je i žandar okrenut leđima, također okićen trobojnicom, te mladići glazbenici u narodnoj nošnji. Kralj je prikazan tek u trećem planu s banom u crvenoj odjeći desno od sebe i Kršnjavijem u crnoj odjeći lijevo, dok su ostale ličnosti javnoga života izmiješane s narodom. Kako bi naglasio važnost otvaranja donjogradske gimnazije, Bukovac je naslikao devet hrvatskih trobojnica i događaj prikazao kao odu narodne radosti, a ne kao zaslugu vladarske elite. Osnovnu tematsku zamisao smislio je Kršnjavi još 1875. u Rimu, želeći da se slika zove Otvaranje Zagrebačkoga sveučilišta, što je možda naznačeno i u skici Apoteoza hrvatske prosvjete iz 1893. Ideju je Bukovac modificirao više puta. Izradivši sliku ispunio je obavezu da naslika dvije slike za Zlatnu dvoranu. No Dubravka je završila u Budimpešti, a druga je daleko od onoga što je prvotno zamislio Kršnjavi, koji nije mogao prežaliti sliku hrvatske kulturne i znanstvene elite. Postavljanje slike Živio kralj obavljeno je u Zlatnoj dvorani bez kraljeve nazočnosti tek 1898. godine. Kršnjavi je kritizirao sliku, uglavnom zbog slikareva minoriziranja predstavnika vlasti, a vjerojatno mu je smetala i razigranost djevojčica u prvom planu naslikanih u modernističkoj maniri. Bukovac je potvrdio vještinu slikara masovnih scena, i to je jedna od poznatijih njegovih slika, no ipak je zbog mrskoga Khuena manje poznata od Gundulićeva sna naslikana za zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Sjećanje na Dubravku živjelo je sve do raspada monarhističke Jugoslavije, a Vlada je Nezavisne Države Hrvatske u Opatičku 10 smjestila Ministarstvo nastave. Angažirani slikari Krsto i Željko Hegedušić izradili su 1943. u Pompejanskoj dvorani veliku zidnu fresku koja podsjeća na povezanost juga i sjevera Hrvatske, s prikazom humanističkoga Zagreba i renesansnog Dubrovnika te tridesetak najvažnijih ličnosti iz hrvatske umjetnosti, gdje dominiraju Marko Marulić i Ivan Gundulić, ali i predstavnici sjeverne Hrvatske, osobito franjevci i pavlini književnici, a na slici su i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Neki likovi ni do danas nisu identificirani, jer Hegedušićev nacrt nije pronađen ili se nije sačuvao. Očito je slika nastala pod utjecajem otuđene Dubravke i podsjeća na potrebu trajne kulturne i prosvjetne veze hrvatskog sjevera i juga.

Kad se počela oslikavati Zlatna dvorana samo su Bukovac i Medović bili umjetnici svjetskoga glasa, pa je na njih Kršnjavi i računao. Najprije je stupio u dodir s Bukovcem koji je u Zagreb došao 1893. i naslikao Dubravku, sliku nesretne sudbine koja je trebala biti prva verzija zamišljene a nikad naslikane slike Promicanje znanosti i umjetnost. Druga njegova slika u Zlatnoj dvorani Živio kralj nosi i naziv Mimohod školske mladeži pred Kraljem odnosno Otvorenje Donjogradske gimnazije 1895., a na njoj su prikazani crkveni dostojanstvenici, car i ban te ministar predsjednik Bánffy i Kršnjavi, ali u drugom planu. Nakon što je Dubravka skinuta, trebalo je u lođu staviti drugu sliku primjerenu političkom trenutku i udovoljiti taštini cara, pa je Bukovac naslikao sliku otvorenja Donjogradske gimnazije koja ja postavljena u nišu, no ni na koji se način nije uklapala u kompoziciju dvorane, kao što se ne uklapa ni duboki reljef mladića na konju kipara Roberta Frangeša Mihanovića, postavljen 1908. u doba bana Pavla Raucha, s imenima predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu. Ovaj je reljef poslije 1918. uklonjen, a na njegovo mjesto postavljen je duboki reljef glave Izidora Kršnjavoga u okruglom medaljonu, koji je izradio Ivo Kerdić.

Što je još vidio car u Zlatnoj dvorani 1895. godine? Na zaobljenom svodu Ivan Tišov naslikao je četiri uljane slike koje prikazuju zadaće Odjela za bogoštovlje i nastavu. Kršnjavi je vjerojatno vidio sličan prikaz na svodu nedovršene carske palače koju je počela graditi Marija Terezija i Josip II. na Dunavu. Prva velika alegorija Bogoštovlje prikazuje Mariju kako s malim Isusom sjedi na prijestolju, a kraj nje su pokretač ambrozijskog crkvenog pjevanja sv. Ambrozije, Katarina Aleksandrijska, po kojoj je nazvana i crkva sv. Katarine u zagrebačkom Gornjem gradu, jedina đačka crkva u Zagrebu, gdje se nalazi i Klasična gimnazija. Na slici je i sv. Pavao, utemeljitelj kršćanske crkve, uokolo stoje anđeli i stari svećenik, simboli katoličke vjere kao temelja društva. Druga alegorijska slika Nastava prikazuje Isusa kako poučava, a njegove riječi pažljivo sluša muški i ženski svijet različite dobi. Treća, manja alegorija u liku zamišljena učenjaka prikazuje znanost, a četvrta manja alegorija u liku harfistice, čiju nebesku glazbu slušaju tri djevojke, tematizira umjetnost.

Dva su kruga ispod toga također posvećena zadaćama Odjela za bogoštovlje i nastavu. Tu Tišovljeve slike prate medaljoni i duboki reljefi izrađivani više godina, koje car nije vidio. Ispod svoda, a iznad četiri ulaza u dvoranu, smješteni su duboki reljefi kipara Roberta Frangeša Mihanovića, poznata po spomeniku kraljauTomislava pred Glavnim kolodvorom u Zagrebu. Iznad ulaza u Pompejansku dvoranu smještena je Teologija – žena s križem u ruci te jednom otvorenom i jednom zatvorenom knjigom u krilu. Iznad vrata koja vode prema Renesansnoj sobi predstojnika Odjela, reljef je Medicine s likom Eskulapa koji pregledava bolesno dijete. Nad lijevim ulazom je reljef Filozofije u liku zamišljena filozofa, a nad desnim je ulazom Justitia. Zanimljivo je da kartuše imaju samo teologija i medicina, što znači da je ostavljena mogućnost i za prikaz drugih znanosti, vjerojatno prirodnih. Iako je otvaranje medicinskog fakulteta obećano još 1868., otvoren je tek 1917. No medicina je već prisutna u životu: otvoreno je rodilište u Petrovoj ulici, održavani su medicinski tečajevi i tiskan je kvalitetan časopis Liječnički viestnik koji više godina uređuje Lobmayer.

4.

Sve slike u Zlatnoj dvorani pripadaju povijesnom slikarstvu i direktno su ili indirektno vezane s Mađarima kao političkim i katoličkim narodom u srednjem vijeku. Ostaje međutim pitanje koje je slike Kršnjavi uspio izložiti kao predstojnik, a koje su dogovorene i izrađene kasnije? Za ostvarenje zamisli da zgradu u Opatičkoj oslika kao hram umjetnosti i znanosti morao je skupiti sve sposobne umjetnike, pa i one koji bi to kraćim školovanjem mogli postati. Za to mu je poslužila prva međunarodna izložba umjetnina u Zagrebu 1891., koju je kao predstojnik Društva za umjetnost i umjetni obrt otvorio prigodom jubilarne izložbe »Pola stoljeća Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i 40. godišnjice Šumarskog društva’’. Izloženo je tu mnogo fotografija, arhitektonskih nacrta, odjeće iz kaptolske riznice, radova učenika Obrtne škole, slike Nikole Mašića i Ferde Quiquereza, figure Ivana Rendića, a od slikara koji su kasnije izrađivali slike u Zlatnoj dvorani sudjelovao je samo Medović glavom naslikanom 1884. i portretom sv. Franje Asiškog. Sklon redu sveca siromaha Franje, vrlo omiljena u narodu, Kršnjavi je bio izvanjski član Prvoga reda sv. Franje, a ne Trećega reda kako se često spominje, pa je pod tim utjecajem napisao romane o sv. Franji. Prvi put se na toj izložbi javlja i Oton Iveković slikom Smrt Nikole Zrinskog, koja prikazuje kako vepar u međimurskoj šumi ubija bana. Nastupili su i brojni strani umjetnici, što je ojačalo želju Kršnjavoga da najveću pažnju posveti školovanju domaćih umjetnika u Beču i Münchenu.

Ubrzo je okupio iznenađujući broj umjetnika rođenih u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Tu se na prvom mjestu našao slikar Celestin Medović s kojim je bio blizak po franjevačkoj liniji. Medović je za Zlatnu dvoranu izradio velike slike svečanih i šarenih figurativnih kompozicija. Bio je najveći majstor na tom polju u svoje vrijeme, izvrstan u prikazu crkvenih prizora. Bljesak i razigranost svijeća te igru svjetla na glavama puka uočio je u franjevačkom samostanu barokne crkve u Kuni. Prvi je put pokazao svoju darovitost za ove teme i scene u slici Gospe sa sv. Nikolom, zaštitnikom pomoraca, i sv. Spiridonom, zaštitnikom maslinika, naslikanih za baroknu crkvu Crne Gospe u Loretu. Kao član Provincije sv. Franje (zaređen 1880. u Dubrovniku) odlazi u Rim (živi u irskom samostanu sv. Izidora) od 1883. studira u Firenzi i drugim talijanskim gradovima, zadivljen obiljem slika i umjetničkih djela, pa se u Italiju i kasnije vraćao.

Na preporuku bečkoga slikara E.J. Schindlera nastavlja Medović 1888. godine studij na Akademiji u Münchenu, 1890. se vraća u Hrvatsku, ponovno je 1892. u Münchenu i Parizu, a 1893. postaje počasni član pariške Akademije umjetnosti. Po povratku u Dubrovnik dobiva atelje u Pucićevoj vili, ali na nagovor Franje Račkoga napušta Dubrovnik 1894. i 1895. stiže u Zagreb, gdje Kršnjavi od njega naručuje čuvenu sliku Splitski crkveni sabor 925. godine, prvu koja je dobila stalno mjesto u Zlatnoj dvorani. Kršnjavi ga je već 1891. smatrao najznačajnijim hrvatskim slikarom povijesnih scena, želio je da izradi i druge slike za Zlatnu dvoranu, te mu pripadaju čak četiri slike od šest postavljenih na zidovima, ali bez kronološkoga slijeda.

Nedvojbeno se Kršnjavi u izboru tema za prve tri slike inspirirao djelom Tome Arhiđakona Historia Salonitana, o kojem je napisao i posebnu studiju. U djelu se opisuje dolazak Hrvata u novu domovinu, rano srednjovjekovno razdoblje hrvatske države, dolazak Arpadovića na hrvatsko prijestolje i dr. No, kako je u Hrvatskoj postojalo jako antimađarsko raspoloženje, Mađari su na tim slikama morali biti što neuočljiviji.

Na prvoj su Medovićevoj slici Dolazak Hrvata na more prikazani hrvatski velmože i predstavnici ratničkog naroda iz Azije (Avari, kao aluzija na Mađare!). Smještena između Splitskoga sabora i ulaza u Pompejansku dvoranu, izvrsna je, no Kršnjavi je dvojio oko njezina sadržaja, te skicu naručio i kod Otona Ivekovića s kojom je bio još nezadovoljniji, pa je obješena slika Dalmatinca Medovića.

Gledano kronološki, druga je slika Pokrštavanje Hrvata Bele Čikoša Sesije, rođenjem Osječanina, na kojoj se pored pokrštenih i u svijetle boje obučenih ljudi nalaze i oni koji još nisu pokršteni, a njeguju iranski kult paljenja vatre (sačuvan u običaju ivanjskih krijesova). Oko narudžbe za ovu sliku vodila se borba. Naime, za slike s crkvenim motivima bio je specijaliziran Medović, a kako je njegova slika Srijemski mučenici s prizorom pogubljenja kršćana u Sirmiumu (Srijemskoj Mitrovici), sa znakovitom vizurom Rima u pozadini, izložena u Budimpešti na Milenijskoj izložbi, bio je siguran da će dobiti narudžbu i za sliku Pokrštavanje, odnosno misionarski rad Ćirila i Metoda među Slavenima. Za izradu te slike kandidirao se i Oton Iveković koji je još 1890. načinio malu sliku Krštenje Hrvata po Ćirilu i Metodu, a motiv mu je bio poznat i drag. No izradu slike dobio je Bela Čikoš Sesija, a danas se nalazi između izlaska na balkon na Ulicu Pavla Radića i ulaza u Renesansnu sobu.

Kronološki gledano treća je slika Splitski crkveni sabor 925. u splitskoj crkvi Sv. Duje, smještena između prozora na Tkalčićevu ulicu i slike Dolazak Hrvata na more. Na njoj je Medović po strogim instrukcijama Kršnjavoga izradio likove koji odlučuju o sudbini glagoljaške biskupije Grgura Ninskoga. Tu vidimo kako visoki crkveni dostojanstvenik ozbiljno razmišlja o problemima Ninske biskupije, predočen vjerojatno likom slikara Medovića, a vidimo i kralja Tomislava na prijestolju i Grgura Ninskog, ali u pozadini. U tom minoriziranju narodne crkve i narodnoga vladara vidi se stav Kršnjavoga o koristi saveza Hrvatske s Ugarskom. Slika pokazuje dominaciju latinskog obreda, pa je u crkvenom smislu sve do Josipa Jelačića, odnosno do imenovanja Jurja Haulika zagrebačkim nadbiskupom, Hrvatska potpadala pod ugarsku crkvenu jurisdikciju.

Kršnjavi je pomno razmišljao kako koncipirati ovu sliku, a njegov je stav iskazan likom svećenika latinskoga obreda u raskošnoj crkvenoj odori, dok su sve druge osobe u tamnoj i jednostavnoj odjeći. Sadržaj slike je dobro promišljen i postavlja pitanje pripadnosti crkve u Hrvatskoj, značajno i za njezinu političku pripadnost, kako to pokazuje sudbina Međimurja, koje je zahvaljujući jurisdikciji Zagrebačke nadbiskupije 1918. pripalo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, poslije pada Sirmija pod avarsku vlast, i Sisačka biskupija je došla pod metropolitansku upravu Salone, odnosno Splita nakon propasti Salone, da bi kasnije pripala Zagrebačkoj biskupiji, koja je najprije bila pod jurisdikcijom ostrogonske, a potom Kaločke nadbiskupije. Zaključak Splitskoga sabora iz 1185. godine o prostiranju Splitske nadbiskupije sve do granice Zagreba, uključujući i Krbavu, proširuje temu ove slike na šire vremensko razdoblje postavši ključno za crkvenu povijest Hrvatske.

Kad su dalmatinski gradovi pripali Hrvatskoj, splitski je nadbiskup Ivan tražio da on upravlja crkvenim poslovima na području svih dalmatinskih biskupija, pa i onima gdje je crkvenu vlast imao hrvatski biskup iz Nina, Grgur. U Splitu su tada održana dva crkvena sabora, 925. i 928. Na Drugom saboru nadbiskupu Ivanu priznata je vrhovna crkvena vlast na čitavom hrvatskom području, kninska je biskupija ukinuta, a Grgur je dobio skradinsku biskupiju. Bogoslužje staroslavenskim jezikom imalo se ograničiti na dio redovnika i na crkve bez latinskih svećenika, a kako je takvih bilo podosta, bogoslužje se na crkvenoslavenskom jeziku sačuvalo, a s njim i hrvatsko narodno pismo glagoljica, pa i u javnim spisima. To je postalo značajno obilježje naše narodne kulture, jer niti jedan drugi narod pod dominacijom pape nije imao to pravo. Rasprava je održana u prisutnosti kralja Tomislava u splitskoj stolnoj crkvi u doba velike moći hrvatskoga kraljevstva. Medović je pokazao svu raskoš svoje slikarske palete i umijeća u slikanju masovnih scena, ukazavši ne samo na posebnost bogoslužja u Hrvatskoj, nego i na vladavinu kralja Tomislava koji je prema Tomi Arhiđakonu vladao od Jadrana do Drave, o čemu govori i Kršnjavijeva studija. Naslikao je splitsku katedralu onako kako ju je vidio u svoje vrijeme, tj. sa svodom iz doba renesanse, s lusterom iz 11. i oltarom iz 15. stoljeća, a svećenici su obučeni u venecijanski brokat i svilu visokog srednjovjekovlja, što ne priliči skromnosti desetoga stoljeća i bizantskom stilu. Slika je zbog toga izložena oštroj kritici.

Četvrta slika, za razliku od prvih triju, nosi već jasnu poruku. Na njoj je Medović prikazao zaruke hrvatskoga kralja Zvonimira sa sestrom ugarskoga kralja Ladislava Jelenom lijepom (Zaruke kralja Zvonimira s ugarskom princezom Jelenom), čime je stvorena rodbinska veza između ugarskih Arpadovića i hrvatskih kraljeva, dajući pravo ugarskom kralju Kolomanu da poslije smrti Petra Svačića pridruži hrvatsko kraljevstvo ugarskoj kruni, što je i učinjeno 1102. te ostalo tako do 1918. godine. Slika se nalazi između ulaza i lođe na strani Renesansne dvorane, i vrlo je raskošna.

Petu sliku izradio je učenik Ferde Quiquereza, slikar Oton Iveković (Klanjec, 1869.–1949.), a prikazuje dogovor ugarskog kralja Kolomana, okrunjena krunom sv. Stjepana, s predstavnicima hrvatskih plemena na Dravi. Na slici se jasno uočava Kolomanova grba i jednooka sljepoća, čime je Iveković izrazio nesklonost prema mađarskom kralju. Prvu je svoju sliku o rastanku Katarine od Petra Zrinjskoga naslikao 1887., a potom je kao odan zavičajnik naslikao i niz povijesnih slika o smaknuću Petra Zrinjskoga i Frana Krste Frankopana, kao i sliku smaknuća seljačkoga vođe Matije Gupca nakon ugušenja Seljačke bune 1573. Čitav je život bio orijentiran prema nacionalnom povijesnom slikarstvu i temama iz hrvatske prošlosti. Izlagao je na mnogim izložbama, promovirajući povijesne hrvatske teme, a s prijateljem Medovićem ilustrirao je Marulićevu Juditu 1901. godine. Obnavljao je i naš najpoznatiji srednjovjekovni grad Veliki Tabor stanujući u njemu više godina, pa se zahvaljujući njegovim ulaganjima ta vrijedna građevina sačuvala do današnjih dana. Nazvana Poljubac mira, slika prikazuje pogodbu velikaša iz rodova Kačića, Kukara, Šubića, Svačića, Čudomirića, Mogorovića, Gušića, Karinjana, Lapčana, Polečića, Lačničića, Jamometića i Tugomirića s mađarskim kraljem Kolomanom, kojem se ti rodovi obvezuju ratovati o svom trošku do Drave, a o kraljevu trošku preko Drave. Taj je sporazum poznat kao Pacta conventa, a tekst je sačuvan u trogirskom rukopisu Tome Arhiđakona. Kršnjavi je taj dogovor zamislio kao prijateljsko sučeljavanje najmoćnijih ljudi toga vremena, i nije ulazio u problem vjerodostojnosti ugovora, pa su Mađari i u njegovo vrijeme tvrdili da su došli u posjed Hrvatske pobijedivši Hrvate, što je potaknulo Nikolu Tomašića da napiše posebnu knjigu na tu temu. Slika je postavljena na ulazu u predstojničku sobu, a kraj nje je slika s još jednim važnim momentom iz hrvatske povijesti.

I konačno šesta slika postavljena nasuprot Zarukama nazvana je Krunidba Ladislava Napuljskog 1403. godine. Međutim mislim da je naslov izmišljen, jer teško bi bilo moguće da se tako velebna slika izradi u spomen sramotne prodaje Dalmacije Veneciji za 100.000 dukata. Sliku je radio Medović, a nekoliko godina kasnije postavljena je između ulaza u Pompejansku dvoranu i izlaska na stubište desnoga bloka zgrade, prikazuje krunidbu, no kojega kralja? Olga Maruševski misli da je to krunjenje Ladislava Napuljskog Anžuvinca (1386.–1409.). Mi pak mislimo da je to krunidba Vladislava Jagelovića – u prisutnosti kraljice Elizabete, kćeri češkoga kralja Žigmunda Luksemburškog koji je i ugarsko-hrvatski kralj (1387.–1437.) – i Marije, kćeri Ludovika Anžuvinca, koja je bila žena Albrehta Habsburškog i s njim imala sina Ladislava Postuma (Posmrče), prikazana na slici u liku paža. On je došao na prijestolje kao Ladislav V. i vladao je od 1444. do 1457. Tom je slikom Kršnjavi lukavo i tajnovito riješio problem prijelaza hrvatske krune od Anžuvinaca i Jagelovića na Habsburgovce. Bilo je to u mutnom i burnom vremenu velikih borbi za vlast u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Bosni, koje su onemogućavale pripremu za uspješnu borbu protiv Osmanlija koji su već osvojili Srbiju. To doba velikih smutnji i borbe za vlast nazivano je i dobom propadanja.

Tko je doista na slici? Oslikavanje izdajničkoga Ladislava Napuljskoga svakako je apsurd. Kako bi Zemaljska vlada dala 6000 forinti da se izradi slika kralja koji je Dalmaciju prodao strancima? Međutim, izrada slike na kojoj se vidi začetak vladanja Habsburgovaca nad Hrvatskom i prije 1526., dakle prije Cetinskoga sabora, ima smisla, pogotovo stoga što se i Kršnjavi i Pavle Rauch ponovno okreću Beču očekujući od njega da pomogne Hrvatskoj ojačati autonomiju i zaštititi stečena prava. Ako se pretpostavi da je na spomenutoj slici najavljen dolazak Habsburgovaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje, kao i pozivanje na Pragmatičku sankciju, tada naše objašnjenje za sliku ima opravdanje. Trebalo je raditi oprezno, jer su Mađari u Hrvatskoj preuzeli sva financijska sredstva usmjeravajući razvoj gospodarstva i uzimajući uvijek u obzir interese Mađarske. Promjene koje su tražili pravaši na čelu s Josipom Frankom na temelju analize štetnih financijskih posljedica nepotpune primjene Nagodbe, naišle su na nevjerojatne zapreke, smutnje i spletke.

I ovom je slikom kao i prethodnima Kršnjavi poručio i Hrvatima i Mađarima da se Hrvatska nada boljitku od Habsburgovaca. Gotovo je posve sigurno da je na slici prikazano krunjenje poljskoga kralja Vladislava Jagelovića 1440. godine u prisutnosti kraljice Elizabete, Žigmundove kćeri i žene Albrehta Habsburškog, a u duhu dogovora da poslije smrti Vladislava Jagelovića prijestolje prijeđe Habsburgovima tj. Ladislavu Postumu. Na to upućuje lik Elizabete s krunom na glavi i lik dječaka sa žezlom. Elizabeta je na slici u prvom planu, što ne bi bilo da nije vladarica koja sugerira da će hrvatsko-ugarska kruna opet pripasti Habsburgovcima. Nema nikakva smisla, a Medović vjerojatno ne bi ni htio oslikati luksuzno i blještavo krunidbu Ladislava Napuljskog Anžuvinca, koji je sa svojim pristašama zaposjeo Primorje i okrunio se hrvatsko-ugarskim kraljem. A to je učinio i Albrecht Habsburški, već okrunjeni češki i njemački kralj, krunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja u Stolnom Biogradu 1438., o čemu naša historiografija ima nove spoznaje tek u najnovije doba.

5.

Od smrti Marije Anžuvinske 1395. godine započele su borbe za hrvatsko prijestolje. Kandidati su bili muž pokojne kraljice Žigmund Luksemburški, napuljski kralj Ladislav Anžuvinac, hrvatsko-bošnjački kralj Stjepan Dabiša, poljska kraljica Jadviga i njezin muž Vladislav I. Jagelović te Mletačka republika. U to mutno povijesno vrijeme nije bilo lako izdvojiti koja je ličnost najvažnija, pa i ugledni medievist dr. Neven Budak upozorava na subjektivno vrednovanja izvora.

Ladislav Napuljski, srodnik obitelji Anžu, upustio se u konkurentsku borbu sa Žigmundom Luksemburgom, a ne mogavši izaći na kraj s plemstvom, nasljednikom imenuje svoga nećaka, austrijskog nadvojvodu Albrechta. To je ponukalo ugarsko plemstvo da se opredijeli za Ladislava Napuljskog, a na to je onda pristalo i hrvatsko plemstvo, jer je svima bilo dosta rata. U tome je odlučnu ulogu imao i vranski prior, pa je 1402. cijela dalmatinska obala priznala Ladislava Napuljskog za svoga kralja, a za njegova boravka u Zadru ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske okrunio ga je 1403. za hrvatsko-ugarskoga kralja. No dinastičke borbe su se nastavile jer Žigmund nije odustao od hrvatskoga kraljevstva. Na njegovoj je strani bila Dubrovačka Republika i Mikula II. Frankapan s posjedima Modruška i Vinodolska župa, otok Krk, Cres, Lošinj i Rab. Ladislavljevo carstvo počelo se osipati, i ne videći kraja sukobima, 1409. za 100.000 zlatnih dukata prodaje Dalmaciju Veneciji.

Kršnjavi je očito tražio pogodniju ličnost od njega, našavši je u osobi Vladislava Jagelovića 1440. okrunjena za hrvatsko-ugarskoga kralja, koji je obećao da će ga naslijediti sin Jelene i Albrechta Habsburškog, Žigmund Ladislav Postumus. Dakle, u osobi nadvojvode Albrechta Habsburškoga, okrunjena njemačkoga, češkog i ugarsko-hrvatskoga kralja, treba tražiti osnivača velike podunavske austrijske monarhije. On je prvi Habsburgovac koji okuplja velika područja što predstavljaju srž Habsburške Monarhije. Poveo je veliku vojnu na Osmanlije, došao do Slankamena i Titela izgubivši Smederevo (1439.), a na povratku u Beč umire ne dočekavši rođenje sina Ladislava Postumusa 22. veljače 1440. Ladislav je već 15. svibnja iste godine, po želji carice Elizabete, krunjen za cara krunom Ladislava Arpadovića III., pa kad je Vladislav Jagelović poginuo kod Varne 1444. a kršćanska vojska pretrpjela poraz, zapečaćena je sudbina cijeloga područja. Srednja Europa izložena je snažnim i učestalim turskim napadima. Pokušavajući organizirati obranu srednje Europe Vladislav Jagelović zanemario je priobalje gdje se učvrstila Venecija. Tako je Elizabetin sin Ladislav V. Postumus došao na hrvatsko-ugarsko prijestolje te vladao do 1457., podlegavši kugi s navršenih 17 godina. Njegovom smrću propada personalna unija između Austrije, Češke, Ugarske i Hrvatske te zavlada kaos, odnosno razdoblje »rasapa«.

Na slici koju je izradio Medović nalazi se Elizabeta u prvom planu s malom krunom na glavi, a kraj nje dječak sa žezlom u ruci kao znakom kraljevske moći. To je vjerojatno Ladislav Postumus, ali si je Kršnjavi dopustio slobodu da ga učini dječakom, a ne djetetom kakav je bio u godini krunjenja poljskoga kralja za ugarsko-hrvatskog kralja. Kraljica je bila garant da hrvatsko-ugarsko prijestolje zadržava kuća Habsburg, pa su kraljevi iz poljske kuće Jagelović samo kratkotrajna epizoda u vladanju Hrvatskom, a uoči početka novoga doba 1526. godine. Nezamislivo je da bi se Medović toliko trudio oko odjeće i lika lijepe dame u prvome planu kada to ne bi bila kraljica. Kao žena Albrechta Habsburškog i kći Žigmunda Habsburškog imala je veliku ulogu u austrijskom nasljeđivanju Ugarske i Hrvatske, odnosno pripadnosti hrvatsko-ugarskih zemalja kući Habsburg.

Ta je slika izrađena zadnja, 1909. godine, u vrijeme banovanja Pavla Raucha, čiji je dolazak na bansku stolicu zbog mađaronstva praćen velikim negodovanjem Hrvatsko-srpske koalicije, iako mislim da bi historiografija trebala ozbiljno preispitati njegovu ulogu. Bliži Beču nego Budimpešti, izgradio je zgradu Sabornice u Gornjem gradu koja svojom veličinom upućuje na hrvatsku državnost. Osigurao je zemljište za gradnju Sveučilišne nacionalne knjižnice, šaljući posebno povjerenstvo u inozemstvo da prouči najmodernije zgrade europskih knjižnica. Stoga interpretaciju slike Krunjenje treba razumjeti kao najbližu istini. Izidor Kršnjavi je htio poručiti da je Dalmacija i Hrvatska Nagodbom pripala Mađarskoj, ali zbog posebnih okolnosti pripada i Habsburgovcima, carevima Svetoga Rimskog Carstva (1273.–1805.).

U vrijeme izrade slike Kršnjavi nije mogao znati hoće li Rauchova politika u laviranju između Beča i Pešte biti uspješna, pa se osigurao s obje strane ne izjašnjavajući se što slika predstavlja, iako je najluksuznija u Zlatnoj dvorani. Bilo je to pametno. Slika jest doduše ušla u historiografiju kao Krunidba Ladislava Napuljskog, jer su svi znali za sramnu prodaju Dalmacije, no što bi u tom slučaju radili u prvom planu na njoj žena s krunom i paž sa žezlom? Objašnjenje možemo potražiti samo u prethodnoj raščlambi. Slika se zapravo trebala zvati Krunidba Vladislava Jagelovića za hrvatsko-ugarskog kralja 17. srpnja 1440. u Stolnom Biogradu. U ime Odjela za bogoštovlje i nastavu naručio ju je Armin Pavić za 6000 forinti, a obješena je u Zlatnoj dvorani 1909. godine, nakon što je bila izložena na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu. Slika je vrlo lijepa i bogata bojama te razotkriva pripadnost Celestina Medovića zagrebačkoj tzv. šarenoj školi. Takva je bila i politika, što je također iskazano simbolikom oslikavanja šareno obučenih velikaša i velikodostojnika. Na njezinoj lijevoj stani naglašena je pak važnost kršćanstva za budućnost kraljevstva.

6.

U historiografiji se misli da je Kršnjavi maknut voljom bana Khuena Héderváryja. To je samo djelomično točno, jer je ban izvršavao tuđu volju, volju Dvora. Dakako da je na to utjecalo i spaljivanje mađarske zastave, na nekoga se moralo svaliti krivnju što su studenti sudjelovali u tom činu, a Kršnjavi je bio predstojnik za nastavu. Malo dublja analiza pokazuje da je bilo više razloga za smjenjivanje najuspješnijega predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog, jer su to mnogi priželjkivali. Naime, car Franjo Josip je za dva dana boravka u Zagrebu posjetio sve važnije ustanove, prisustvovao svečanom otvorenju Hrvatskoga narodnog kazališta i velikom mimohodu hrvatskoga puka kod otvorenja novosagrađene donjogradske gimnazije. Sve je izgledalo glamurozno, sjajno, svečano, i svi su hvalili bana i predstojnika. Kršnjavi je oduševljen i mijenja svoje raspoloženje prema caru.

U početku nije shvatio što ga čeka, pa 19. listopada 1895. upisuje u dnevnik: Možda najznamenitiji dan moga života. I dalje: Boravak Njegova Veličanstva u Zagrebu opisan je u svim novinama i ovjekovječen fotografijama; u moje je srce uklesan za čitav život. Bio je to vršak moga života; osjećam da se od toga više ništa ne može dogoditi, jer se sunce javnog života kreće svom zalazu. Njegovo Veličanstvo odlikovalo me na izvanredan način. Bio je tako raspoložen kakvog ga je njegova pratnja rijetko vidjela. Tri puna dana pregledavao je samo moje ustanove. Čovjek biva odgajan u vjernosti kralju; ljubav prema kralju shvaća se ozbiljno tek kada se stane blizu svog vladara i kada imadeš priliku da mu priređuješ radost. Tada se električno uspostavlja osobni kontakt. Milost i ljubaznost moga kralja ostaje neizbrisiva. Neobičnu posljedicu imala je cijela kraljevska posjeta! Moji uspjesi bili su preveliki, suviše sjajni, a s mađarske strane se to ne želi priznati. Predsjednik se vlade namrštio kada sam ga posjetio i zapitao kako mu se to svidjelo. – Da, Zagreb će postati kulturno središte prvoga reda. To je i potrebno za jačanje hrvatskog naroda. Samo ako je stvoreno njegovo kulturno središte, može se narod razviti. Najveći neprijatelj Zagreba – a tko bi to htio biti?– mora priznati da se Zagreb razvija u takvo središte. Vi ste tome najviše doprinijeli.

Kao da Kršnjavi instinktivno osjeća kako je pretjerao s ukrašavanjem Zagreba zbog samodopadnoga kralja koji ni zagrebačko Sveučilište nije htio otvoriti dok nije uzelo njegovo ime. Stoga na kraju zapisa kaže da se uslužno zahvalio predsjedniku vlade Wekerleu, ali da mu poslije toga nije bilo sasvim ugodno pri duši. Također zapisuje da je prilikom careva dolaska priredio izložbu u Opatičkoj 10, i da je za sobu predstojnika, obloženu hrastovinom, car rekao: Nitko na svijetu nema ljepših uredskih prostorija od Vas.

Ubrzo su, indirektno, počeli tihi napadi na Kršnjavoga. Ponajviše ga se kritizira što je maženjem studenata dozvolio spaljivanje mađarske zastave na Kazališnom trgu, kao i zbog toga što su studenti nosili ilirske odore. Vladama u Beču i Budimpešti postalo je tada jasno da Hrvatska baš i nije tako pacificirana kako je izvještavao ban Khuen Héderváry, jer je Zagreb sa svojim novim zgradama, od željezničkoga kolodvora, preko Narodnoga kazališta i Obrtne škole, do Sveučilišta i gimnazija, djelovao lijepo i moderno. Suviše carski! Nije očekivao ni da će prvi udar doći upravo od bana kojega je smatrao prijateljem, a lošu vijest prvi mu je donio odjelni savjetnik Ivo Malin. Dojurio je dan nakon odlaska kralja Kršnjavomu s riječima: Vaš položaj je uzdrman nakon Vaših velikih uspjeha za vrijeme kraljeve posjete! No nije rekao ništa pobliže.

Ban međutim nije javno iskazao ljutnju niti je bilo što danima govorio Kršnjavome. Zlatna dvorana ionako nije bila posve dovršena i nije bila otvorena za javnost, pa su i njene slike bile nepoznate narodu. U historiografiji se obično kao razlog banove ljutnje prema Kršnjavome navodi to što su studenti dočekali kralja u preporodnim odorama koje je naručio i platio Vladinim novcem. Kao drugi razlog obično se navodi otvorenje hrvatske gimnazije na Sušaku, za čiju je izgradnju Kršnjavi utrošio velika financijska sredstva, no on je i prije trošio ogromna sredstva za izgradnju i popravak mnogih škola i crkava diljem Hrvatske, pa mu to ban ipak nije nikad prigovorio. Sada je igra postala skrivena: kao vješt i lukav političar ban je pokrenuo prvo proces protiv Stjepana Radića i drugih studenata, dok Kršnjavoga nije naveo niti za svjedoka.

Sva ta događanja bila su neugodna za Kršnjavoga koji nije očekivao tako burnu reakciju, naročito stoga što se u Hrvatskom saboru zalagao da Hrvati imaju samo mađarsko državljanstvo, a to je kasnije bilo presudno za dozvolu ulaska maloga broja Hrvata u Sjedinjene Američke Države kad je 1921. Zakon o useljavanju donesen. Sve je to trajalo godinu dana, da bi 1896. izbilo svom žestinom i Kršnjavi je morao otići. 17. listopada 1895. Otišao je banu ispričavši se zbog narodnih nošnji studenata, ban ga je saslušao podrugljiva izraza lica i okrivio za demonstracije. Prijem je bio tako neugodan da je Kršnjavi počeo bana izbjegavati, šaljući mu na referiranje Malina. Otišao je tek 21. listopada, na izravan banov poziv: Budući da ste se od Vaše boležljivosti oporavili, molim Vas da što prije ponovno počnete uredovati kako ne bi javnost doznala za kombinacije koje se nje nimalo ne tiču. Ponovo je 25. listopada otišao banu, ovaj je bio ljubazan, ali mu je rekao da će idućega proljeća morati dati ostavku. Priznao mu je sposobnost, ali da ne može podnositi njegovu samostalnu politiku prema gore, podsjetivši ga time na nagodbeni dogovor Beča i Budimpešte o podjeli Trojednice. Očito su tvorci Nagodbi smatrali da bi takvo stanje trebalo vječno trajati na korist obje vladajuće nacije u Monarhiji.

Na istoj je audijenciji Kršnjavi zamolio bana da mu pomogne dobiti neki položaj u muzejima i zbirkama carske kuće, jer bi mu odgovaralo živjeti u Beču. No, ban je to odmah otklonio rekavši da i on treba sposobnih sila te će se za Kršnjavoga već naći nešto i u Zagrebu, a želi da i dalje bude narodni zastupnik u Saboru. Bila je to samo utjeha, jer je s gubitkom upravne službe Kršnjavi izgubio i položaj zastupnika vladajuće stranke, te se kasnijih godina javlja samo kao zastupnik slobodnoga kraljevskoga i glavnoga grada Zagreba. Bila je prava sreća što je nakon banova odlaska 1903. ostao potpredsjednik Društva umjetnosti i što je držao katedru povijesti umjetnosti. Primivši do znanja banovu najavu svoga uklanjanja, Kršnjavi je zapisao: Opis današnje audijencije kod bana, kao i događaja ovih dana, dokazat će da su jedino moji uspjesi prouzrokovali moj pad! Dobar nauk za političare. Uostalom to je nauk, koji je vrlo star. Stajao sam pred slobodnim izborom da ništa ne radim i dugo vladam, ili da kratko vladam i mnogo učinim. Izabrao sam posljednje. Padam, ali ne žalim. Mislim da je ipak požalio što nije bio oprezniji, jer je mogao ostvariti još mnoštvo izvrsnih ideja na polju kulture i znanosti, a sve što je kasnije postigao tražilo je mnogo više muke i napora, a uz to je teško živio.

Kakve su to kombinacije koje s njim u vezi spominje ban u tom razgovoru, Kršnjavi nije zapisao. Očito je ban tek tada postao svjestan poruka Zlatne dvorane. Prije je vjerojatno mislio da likom kralja slike samo podsjećaju da je Dalmacija sastavni dio Ugarske. Naime, sve slike osim zadnje - Krunidbe kralja - potvrđuju Kršnjavijevo mađaronstvo. Isticanje Dalmacije i Dubrovnika kao sastavnih dijelova Trojednice nije registrirao ili mu nije smetalo. No smetalo je Beču. Knez Windischgrätz podnio je predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu pritužbu zbog Kršnjavijeva govora u Zlatnoj dvorani, istaknuvši da Hrvatska želi sjedinjenje s Dalmacijom. Međutim, tu je činjenicu Kršnjavi saznao tek na carevu pokopu u Beču u studenom 1916., kad je Khuen Héderváry rekao da je nalog za njegovo uklanjanje iz Vlade došlo iz redova liberalne stranke.

Dakako da su nakon toga stali i svi radovi na daljnjoj izradbi slika. Kršnjavi je najprije suspendiran pa nije mogao potpisati veće i vrednije narudžbe. Molio je 27. prosinca 1895. bana da napokon odluči o njegovoj sudbini, misleći da će ga postaviti na čelo Školske naklade u Zagrebu koja je tiskala sve školske knjige u Hrvatskoj i raspolagala znatnim financijskim sredstvima. Priželjkivao je to mjesto vjerujući da će moći utjecati na odgoj mladeži, no ban ga je držao u neizvjesnosti, da bi ga 26. ožujka 1896. razriješio službe dopisom kojim prihvaća njegovu molbu za odlazak iz Vlade i traži da podnese molbu za umirovljenje. Kršnjavi je iznenađen šturim tekstom rješenja, o kojem je u Službenom glasniku Odjela za bogoštovlje i nastavu donesena obavijest, da je Njegovo ces. i kralj. apoštolsko veličanstvo izvoljelo previšnjem rješenjem od 5. IV. 1896. premilostivo odobriti da se odjelni predstojnik kr. hrv. zem. vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu Dr. Iso Kršnjavi, na vlastitu molbu postavi u trajno stanje mira, te kr. državnog nadodvjetnika Otona Krajcsovicha Iločkog premilostivo imenovati odjelnim predstojnikom. Time su razorene sve Kršnjavijeve nade u banovo obećanje da će mu naći ili otvoriti neko prikladno mjesto. Umirovljenje je za njega značilo političku smrt, a postavljanje državnoga nadodvjetnika Krajcsovicha (Spitzera) na mjesto predstojnika bio je signal da će se u Odjelu raditi posve drugačije nego u vrijeme Kršnjavoga, i odmah su smanjene sve investicije u kulturu.

Kršnjavi je u molbi za umirovljenje zamolio da mu se u mirovinu uračunaju i suplentske godine na Gimnaziji u Osijeku (1. X. 1863.– 31. VII. 1866.). Priložio je pismo banu da mu stoji na raspolaganju spreman nastupiti službu sveučilišna profesora ili koju drugu po potrebi. No, ban je odlučio da ga više nema u svojoj blizini, pa je sveučilišnu profesuru mogao obnoviti tek kada je Khuen 1903. godine napustio Hrvatsku. Dapače, pri umirovljenju rekao mu je da ne očekuje odlikovanje uobičajeno za visoke vladine dužnosnike na odlasku. Uskoro su najljepše slike počele odlaziti na Milenijsku izložbu u Budimpeštu (Bukovčeva Dubravka i Mučenici Čikoša Sesije) - odakle se više nisu vratile u Hrvatsku. Dakle, slike dubrovačke kulture i solunskog (?) ili srijemskog mučeništva nestale su iz Zlatne dvorane, koja zbog skrivenih poruka i praznih kartuša dugo nije bila otvorena javnosti, niti su u njoj održavani koncerti kao u Narodnoj dvorani (Opatička 18), a tako je ostalo sve do 1990.

Ipak, nisu svi osuđivali Kršnjavoga. To pokazuje odluka Sveučilišta u Beču da i bez otpusnica Zagrebačkoga sveučilišta Franje Josipa I. dopusti upis izbačenih studenata . To je silno ljutilo Khuena, a osobito kad mu je 1905. Kršnjavi rekao: Unatoč svemu, mislim da se silom nikakva državna ideja ne može ukorijeniti, aludirajući na mađarizaciju Hrvatske. On se zalagao za Hrvatsku pod mađarskom krunom, ali uz zadržavanje hrvatske narodnosti, kako su to činili mnogi hrvatski mađaroni, priželjkujući zaštitu Mađara protiv germanizacije, ali se ne odričući hrvatstva. Kasno su to shvatili i narodnjaci izgubivši zbog toga 1906. svoju stranku. Kršnjavi se više nije vratio na vlast, ostavši samo potpredsjednik Društva umjetnosti u Zagrebu do Khuenova odlaska, kad mu je vraćena katedra povijesti umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu. Više nije imao materijalnu moć koju daje vlast, pa su vjerojatno mnoge njegove zamisli ostale neostvarene. Prema kulturi i znanosti u Hrvatskoj vođena je štedljiva politika, kakva je odgovarala i Hrvatsko-srpskoj koaliciji koja je forsirala gospodarski, a ne i kulturno-humanistički razvoj hrvatskih zemalja.

7.

Odlaskom Izidora Kršnjavoga s mjesta predstojnika i daljnje je oslikavanje Zlatne dvorane došlo u pitanje. Neke su slike dovršene, neke su bile naručene, a neke je tek trebalo dogovoriti, no sve je stalo. Medović putuje u Budimpeštu, pa u Dansku i Njemačku, a onda se nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu seli u rodni Pelješac te se izrada kod njega naručenih slika prolongirala na nekoliko godina. Bukovac pak, glasovit već portretist, izrađuje portret cara veličine 214 x 138 za Zagreb i Beč, te ispravlja negativan dojam koji je stekao slikom Dubravka. Međutim, morao je naslikati i već ugovorenu sliku vezanu uz tadanji trenutak, tj. dolazak cara u Zagreb 1895. godine i veliki defile prilikom otvaranja Donjogradske gimnazije 14. listopada 1895., na kojoj će biti car Franjo Josip, ban Khuen Héderváry i velikodostojnici prisutni na otvorenju.

Ipak, Vlahi Bukovcu se nije dalo zapovijedati. Svoj odnos prema vlasti iskazao je time što je u prvi plan stavio razigrane djevojčice okićene trobojnicom i djevojke među kojima je i časna sestra, tu je i žandar okrenut leđima, i također okićen trobojnicom, te mladići glazbenici u narodnoj nošnji. Kralj je prikazan tek u trećem planu s banom u crvenoj odjeći desno od sebe i s Kršnjavijem lijevo u crnoj odjeći, dok su ostale ličnosti javnog života pomiješane s narodom. Kako bi naglasio važnost otvaranja Donjogradske gimnazije za Hrvatsku, Bukovac je sliku okitio s devet trobojnih hrvatskih zastava te događaj prikazao kao odu narodne radosti, a ne kao zaslugu najviše elite. Osnovnu zamisao imao je Kršnjavi o toj slici još 1875. u Rimu, želeći da se slika zove Otvaranje Zagrebačkog sveučilišta, a možda je to naznačeno i u skici »Apoteoza hrvatske prosvjete« iz 1893. godine. Uglavnom, ideju je Bukovac interpretirao na osebujan način, više puta ju modificirajući.

Sve velike slike u zagrebačkoj Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10 nose poruku da su Hrvatska, Slavonija i Dalmacija jedinstvena povijesna cjelina, zajedničkom poviješću povezana s ugarskom krunom. Kršnjavi je slike pažljivo naručivao, pratio njihovu izvedbu, kritizirao i mijenjao. Cilj mu je bio otpočetka jasan. Zlatna dvorana treba podsjećati na spomenutu zajedničku povijest, a istovremeno inzistirati na cjelovitosti Trojednice utemeljene na stoljetnoj humanističkoj kulturi, znanosti i kršćanskoj tradiciji. Zlatna dvorana ujedno nam daje odgovor i na pitanje - kakav je mađaron bio Izidor Kršnjavi? Bio je hrvatski mađaron, kojem je autonomija Hrvatske, zajamčena Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine, bila nedodirljiva. Poput nekih prethodnika, npr. Nikole Škrleca Lomničkoga, smatrao je zadaćom hrvatskih zemalja da budu poveznica između podunavskoga i jadranskoga prostora stvorena radom i zaslugama školovanih ljudi, pa mislim da bi to i danas mogao biti put prema sigurnoj budućnosti.

Pri korištenju zgrade u Opatičkoj 10 poslije 1918. godine nije se pazilo na očuvanje umjetnina. U početku je bila sjedište Vrhovnoga suda opremljena s 18 glomaznih crnih stolica, uništen je posebno za nju izrađen sag, a nakon drugih korisnika, korisnik je postao Institut za radnički pokret. Danas je vlasnik kuće Hrvatski institut za povijest, a njegov direktor dr. Mirko Valentić (od 1996.) poveo je brigu o restauraciji zgrade i umjetnina. Znanstvenu obradu baštine povjerio je povjesničarki umjetnosti Olgi Maruševski, Jakaši Boriću i suradnicima Konzervatorskoga zavoda Hrvatske. Tako je Kršnjavijeva Zlatna dvorana, njegov pomno građeni spomenik, preživjela sva nesklona joj vremena.