Internetski portreti hrvatskih pisaca

Internetski portret - uzrok ili posljedica popularnosti?

U ovom našem vremenu kada informacijsko-komunikacijske tehnologije donose kontinuirane društvene promjene na svim komunikacijskim razinama, posebno je zanimljivo istražiti kolika je uloga »novih« elektronskih medija u kreiranju mišljenja javnosti i kako internet utječe na popularnost pojedinoga pisca. U ovom radu kao osobit fenomen obrađen je internetski profil književnika Mire Gavrana, a njemu su suprotstavljeni - internetskoj publici intrigantni - pisci dvojne pripadnosti i pisci u egzilu, uz pokušaj da se otkriju razlozi zbog kojih su neki pisci na internetu zastupljeniji od ostalih, ponekad i kvalitetnijih pisaca.

Iznimno složen medij kao što je to internet možemo promatrati i posve odvojeno od svijeta realnosti i fokusirati se isključivo na informacije koje dobivamo posredstvom međumrežja. U zakonitosti virtualnoga svijeta pomalo je teško proniknuti znanstvenicima humanističkoga usmjerenja koji se internetom koriste u potrazi za podatcima koje će iskoristiti i izabrati na osnovi prijašnjih znanja i iskustava. Prema kojim načelima pojedini internetski servisi i tražilice pronalaze podatke u mnoštvu informacija i koji su uvjeti za njihov odabir te stvaranje hijerarije u izlistavanju internetskih domena? Upravo ta hijerarija stranica, dakle njihov poredak, može odigrati vrlo veliku ulogu u stvaranju internetske slike bilo kojega pojma pa tako i osobe; znanstvenika, političara, gospodarstvenika ili pisca i time uvjetovati recepciju kod korisnika interneta.

Brojni su i zamršeni procesi kojima se pretražuje golem virtualni svijet međumrežja, a sva složena načela poznata su samo nekolicini vrhunskih stručnjaka pojedinih multinacionalnih kompanija koji ih povremeno nadopunjuju kako bi oni i ostali nepoznanicom. Ta tajnovitost vrlo je važna da bi se osigurala objektivnost interneta; naime, različitim marketinškim stručnjacima također je važno znati bar neke od njih kako bi stranice određene tvrtke ili proizvoda mogli uvrstiti što ranije na poredak pri izlistavanju nađenih stranica za pojedini pojam jer se većina korisnika interneta zadovolji informacijama koje dobije na nekoliko početnih ponuđenih adresa. Postoje čak i tvrtke koje se bave preoblikovanjem internetskih stranica svojih klijenata kako bi se one pojavile na samome vrhu internetskih tražilica.

Najvažniji kriteriji internetskih odabira pri traženju pojedinoga pojma su učestalost i broj navođenja traženoga pojma u pojedinome tekstu, kao i broj posjetitelja pojedine stranice sa što više različitih mjesta u kraćem vremenskom odsječku. Iste odrednice koriste se pri traženju svih pojmova pa tako i pri stvaranju internetskih portreta pisaca. Osobito je zanimljivo proniknuti duboko u virtualni svijet i shvatiti kakva je slika pojedinoga pisca, čime je ona stvorena i koliko je autopoetična.

Portret Mire Gavrana

Osobiti internetski fenomen je portret Mire Gavrana koji je na europskim internetskim portalima, dakle u virtualnom svijetu, čak popularniji nego što nam se čini u stvarnosti. Proniknućem u njegov internetski profil gotovo da se može pojmiti i kompleksnost internetskog oblikovanja prezentacije, a time i recepcije, koja ne samo da je multimedijalna i interaktivna već je i multidisciplinarna jer ne razlikuje diverzitet područja, vrsta i žanrova stvarajući difuznu koglomeraciju informacija sjedinjenu oko osobe hrvatskoga prezentnoga pisca. Što je to Miru Gavrana izdiglo iznad ostalih hrvatskih pisaca slične kvalitete, tematike i žanra?

Googleova tražilica (15. veljače 2013.) nudi izbor od čak 675 internetskih stranica posvećenih njemu, a zanimljivo je da su odmah ponuđeni i dodatni pretraživači vezani za pojedina njegova djela, biografiju, bibliografiju, lektiru… Naravno, kada se koristimo podatcima s tražilica, potrebno je uistinu i pregledati sve ponuđeno jer tražilice nude sve tekstove s traženim riječima pa se treba uvjeriti koje stranice zaista govore o konkretnom traženom piscu (za pojam Miro Gavran Google je 15. veljače 2013. u 0,24 sekunde pronašao čak 213.000 rezultata, što ne odgovara broju koji se odnose na pisca Miru Gavrana). Hrvatske stranice prezentiraju uglavnom cjelokupnu osobu Mire Gavrana, nude njegovu biografiju i naglašavaju činjenicu njegove opsežne prevođenosti na brojne jezike što i jest jedan od osnovnih razloga i njegove iznimne internetske popularnosti. Navode i različita Gavranova gostovanja; od posjeta školama do sudjelovanjima na premijerama predstava, što pokazuje Gavranovu aktivnost ne samo u pisanju, nego i u osobnoj prezentaciji i popularizaciji vlastita djela.

Miro Gavran danas je jedini živući autor u Europi koji ima »vlastiti« književni festival Gavranfest u Slovačkoj na kojemu se izvode samo njegova djela; on je i suvlasnik putujuće kazališne družine; njegova djela prevedena su na 32 jezika, a knjige izdane u više od 150 izdanja u Hrvatskoj i svijetu, a sve to uz više od 200 svjetskih kazališnih premijera. Tako iznimna velika i mnogorazinska aktivnost svakako nalazi i na internetski odjek. Izostavimo li stranice na hrvatskom jeziku, pojavit će se njemačke, austrijske, češke, slovačke, francuske, poljske i brojne druge stranice koje se mnogo manje bave Gavranovom osobom i općenito njime kao piscem, nego predstavljaju uprizorenja njegovih drama u različitim europskim gradovima. To su uglavnom internetske afiše predstava ili vrlo pohvalne kazališne kritike.

Vrlo je malo književnih kritika posvećenih djelima Mire Gavrana; o njemu se u Hrvatskoj piše kao o iznimno aktivnom u društvenom životu, a u Europi kao o vrlo plodnome dramskom piscu; svuda se naglašava njegova popularnost, prevođenost i izvođenost na daskama brojnih kazališta, te se spominju i filmovi nastali prema njegovim djelima. Rijetko se ističe kvaliteta njegova rada kao razlog uspjeha pa se čini kako popularnost stvara još popularnosti bez davanja razloga za to. Virtualna stvarnost interneta daje preslik isječka realne stvarnosti i multiplicira ga te ga odašilje na zaslone korisnika prenaglašenim pojedinostima koje su se u procesu preslikavanja pokazale bitnima. Naglasak se stavlja na interesnu sferu dnevne aktualnosti (događanje, gostovanje, premijera…) što je inače zakonitost interneta koji teži za brzinom, novošću, zanimljivošću i aktualnošću, a manje za književnoteorijskim i vrijednosnim istinama koje su spore, nisu dnevno aktualne, a time su i manje zanimljive najširem krugu korisnika. Pritom njihovo zanimanje za pojedinu stranicu postavlja, među ostalim, tu stranicu na visoko mjesto u tražilicama i time potiče stvaranje mišljenja, odnosno uvjetovanost društvene recepcije. Time je internetska popularnost djelomično uvjetovana sama sobom, odnosno zatvara krug između podataka koji se nude i koji se žele primiti - stavljajući između njih znak jednakosti koji ne mora biti stvaran, ali se takvim prikazuje.

Sve to ne znači da takva slika ne odgovara stvarnosti. Jer, Miro Gavran je uistinu popularan i izvođen u mnogim europskim zemaljama, ali njegov profil na globalnoj mreži nije plastičan i potpun, nego zapravo vrlo površan. Opsežan je i kvantitativno zauzima velik internetski prostor, no kvalitativno je manjkav, nudi popularnost radi popularnosti, ne naglašavajući književnu, nego kazališnu kritiku čiji je onda Gavran ipak samo dio. Stoga je njegov profil skica koja ne daje književnokritičarski kvalitativni sud nego ističe popularnost kao gotovo jedini razlog zbog kojega treba pristupiti tome piscu, ponajprije kao gledatelj predstave (ili filma), a gotovo uopće ne kao čitatelj. Vizualnost kazališta i filma čini se dodatnim motivom za vrijednosni internetski sud jer je vizualnost također i jedna od temeljnih odrednica interneta te se kroz tu zajedničku prizmu i zajednički sustav vrijednosti kazalište i film stavljaju ispred knjige koja je vizualno statična i potencijalno manje zanimljiva internetskom korisniku, odnosno ciljanom primatelju poruke, predviđajući pri tom horizont njegovih očekivanja.

Pisana književnost stavlja se, dakle, u drugi plan, no i taj drugi plan na primjeru Mire Gavrana ponovno je kvantitativno široko prezentiran i donosi brojne recenzije knjiga prevedenih u određenoj zemlji. To su većinom reklamne recenzije pojedinih izdavačkih kuća koje opetovano ne donose stvarni vrijednosni sud, nego plošnu afirmativnu prezentaciju djela toga pisca kao nečega što bi se trebalo kupiti/čitati/posjedovati. Jedini realni prikaz recepcije koji nije tržišno usmjeren može se iščitati na pojedinim forumima koji donose stvarne sjedinjene dojmove internetsko-književne, kazališne i filmske publike koja razmjenjuje mišljenje, no i ondje se ponavlja niska kvalitativna razina prikaza. Ukupni internetski profil Mire Gavrana svakako je vrlo afirmativan za toga pisca i nesumnjivo vrlo laskav i poticajan za cijelu hrvatsku književnu produkciju, no objektivno mu moramo zamjeriti nedostatak plastičnosti i razmjerno nisku književnokritičarsku razinu koja, čini se, u virtualnom svijetu međumrežja nema važnost koju joj mi pridajemo.

Internetski portreti pisaca dvojne pripadnosti

Interkulturna fluentnost između različitih međuknjiževnih zajednica najočitije se odražava pri internetskom pristupu piscima dvojne pripadnosti koji u svojim djelima oživotvoruju različite međuknjiževne procese i uzajamnosti dviju književnih zajednica te dopunjavaju praznine između tradicionalnog tumačenja nacionalne književnosti i klasične komparatistike svjetske književnosti. Iako ćemo, opterećeni naslijeđenim načinom proučavanja nacionalne književnosti i veličanja vlastite kulturne zajednice, možda osjetiti potrebu uvrstiti određene pisce samo u čvrsto ograđeni vlastiti etnički prostor, a multidimenzionalni i interkulturalni prostor interneta vrlo će nam brzo i vrlo zorno pokazati da je vrijeme takvoga proučavanja književnosti prošlo. Pokazuje se nužnost interkulturalnog pristupa koji mora nadvladati etnocentrični refleks što se pojavljuje pri proučavanju djela i recepcije brojnih hrvatskih pisaca pa tako i Miljenka Jergovića, kojega smo spremni bezuvjetno uvrstiti u isključivo hrvatske pisce, a Bosnu i Hercegovinu proglasiti samo državom njegova rođenja. No, internet nam, bez ikakve subjektivnosti, nudi sasvim drugačiju realnost.

Ako u tražilice upišemo Jergovićevo ime, gotovo će se ravnopravno izmjenjivati hrvatske i bosanske pa čak i neke srpske stranice koje sve govore o »svojem« piscu pokazujući besmislenost nacionalnog i monokulturnog pristupa te nužnost interkulturalne interpretacije kao jedine mogućnosti. Koliko je ta bikulturalna pripadnost pisca zanimljiva ostalim narodima i kulturama pokazuju internetske stranice na engleskom jeziku; one gotovo sve započinju Jergovićevim životopisom inzistirajući na biografskom pristupu, koji je u suvremenoj književnoj interpretaciji trenutačno prevladan, a na mediju interneta vrlo rijedak. Koliko se Jergovićevo djelo promatra kroz osobu pisca pokazuju i brojni opširni intervjui u kojima Jergović govori o vlastitim iskustvima, razmišljanjima o književnosti, drugim piscima i najrazličitijim temama nevezanim uz njegova djela. Gotovo je apsurdno to što se na tražilicama primarnijim pokazuju stranice na kojima Jergović daje kulinarske recepte ili koje govore da se u nekom trenutku obrijao, od književnih kritika njegovih romana. No to ne govori niti o piscu niti o njegovim djelima nego o stvarnoj ili pretpostavljenoj recepciji internetske književne (ili neknjiževne koja je brojnija te stoga i daje takve rezultate) publike.

Dodatno zanimanje inozemne književne i neknjiževne publike (na mediju interneta gotovo je nemoguće razlučiti profil publike) za Jergovića potiče i srednjoeuropskom uljudbenom krugu vrlo egzotičan pa time i zanimljiv rat u njegove obje domovine koji se odražava u fikcijskoj stvarnosti nekih njegovih djela, ali i općenito kompleksni međuljudski odnosi kroz različite odsječke povijesti i suvremenosti, ponajprije u Bosni pa onda i u Hrvatskoj. Njih Jergović majstorski oslikava u svojim romanima i pripovijetkama donoseći istodobno i realnost i začudnost u nerazlučivoj homogenosti. Osim toga, internetsku popularnost tome piscu daje i sudjelovanje na različitim književnim događanjima i tribinama, članstvo u pojedinim stručnim povjerenstvima za dodjelu književnih nagrada i, općenito, društvena aktivnost koja je uvijek medijski popraćena te stoga ima i internetski odjek, jer međumrežje teži dnevnoj aktualnosti i brzoj izmjeni informacija.

Važno je naglasiti da je i sam Jergović prepoznao važnost interneta te uz vlastiti blog piše i na različitim forumima, iskorištavajući i tu prednost međumrežja koju gotovo već možemo smatrati medijem unutar medija zbog ekspanzivnog porasta broja korisnika i specifičnosti prenošenja poruka i informacija. Kao i drugim piscima, i Jergoviću još veću popularnost donose najrazličitiji knjižarski i izdavački portali. Od kada je Amazon.com pokrenuo internetsku prodaju knjiga i time prvi putem interneta zaradio milijune, gotovo svakodnevno se na internetu pojavljuju najrazličitiji prodavači i preprodavači knjiga želeći ponoviti njegov uspjeh. Kvaliteta tih portala i njihovih prezentacija kreće se od vrlo ozbiljnih, stručnih i pouzdanih prikaza pa sve do spama.*

Takvi portali u znanstvenom istraživanju mogu biti samo dodatni izvori informacija zbog neobjektivnosti i ponajprije prodajne uloge, ali mogu biti i pokazateljem ponude djela nekoga pisca kao i njegove prevođenosti i zastupljenosti na pojedinom tržištu. Čak i u tržišnoj analizi ne smiju biti jedini pokazatelj, jer često se knjige naručuju i od distributera iz drugih zemalja, čitaju se u originalu ili u prijevodu na neki srodni ili poznati jezik, a neka se djela nude isključivo u knjižarama (ili čak kioscima), a ne putem interneta. I inozemni i hrvatski izdavački i knjižarski portali nude brojna djela Miljenka Jergovića, što pokazuje zainteresiranost čitatelja za cijeli njegov opus, za razliku mnogih koji su inozemnu popularnost stekli samo jednim djelom. Također, Jergović je poznat izvan bikulturne sfere Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što nije oprimjereno u ostalih pisaca dvojne pripadnosti; oni ostaju unutar međuknjiževne zajednice svojih dviju matičnih zemalja, kao što neki pisci nikada ne steknu popularnost izvan vlastitoga društva.

Prezentan primjer pisca dvojne pripadnosti je i Marica Bodrožić. Rođena je u Zadvarju u Dalmaciji, a s deset godina seli se u Frankfurt. Prihvaća njemački jezik kao jezik svoga umjetničkog izričaja i u drugoj domovini ostvaruje zapažen uspjeh zbirkom pripovijedaka Tito je mrtav; u njoj kombinira njemački jezik i hrvatske motive stvarajući interkulturnu uzajamnost dviju država koje su vrlo rijetko na taj način ostvarivale međuknjiževne procese. Zanimljivo je reći da je u nje interkulturalnost toliko naglašena i očita da je u obje zemlje u potpunosti izostao etnocentrični refleks. Stoga se na njemačkim internetskim stranicama o M. Bodrožić piše kao o hrvatskoj, a na hrvatskim kao o njemačkoj spisateljici, dok austrijske stranice pišu na oba načina. Bodrožićka je toga u potpunosti svjesna te u intervjuu za Vjesnik 8. lipnja 2004. kaže: »U trenutku kada izgubite jezik i identitet, postajete stranac/.../ Ne osjećam veliku potrebu za nacionalnim određenjem, ali ponekad osjetim traženje u jeziku. Prvenstveno se pronalazim u njemačkom jeziku, ali i francuski mi je vrlo bitan, a malo po malo i hrvatski mi postaje važan. Kada sam pisala Tito je mrtav, bila sam uvjerena da ju pišem samo na njemačkom jeziku, dok mi je hrvatski prijevod pokazao da u njoj ima dosta vjetra iz prvog, hrvatskog jezika»( www.splitsko-ljeto.hr ).

Nemoguće je, ali i nepotrebno, u potpunosti razlučiti koliko pojedini bikulturni pisac »pripada« kojoj monokulturnoj strukturi i koliko je »naš«, a koliko »njihov«. Interkulturalnost se nameće kao jedino polazište u interpretaciji njegova djela. Vlastiti subjektivni sud pisca također ne može biti relevantna odrednica (sjetimo se pisaca koji su se kroz povijest odrekli svojih domovina, a koje ipak ostvaruju utjecaj na njihova djela, ali i na recepciju). Jedino recepciju možemo promatrati razdvojeno, ako je potrebno.

Pisci u egzilu

Suvremeni hrvatski pisci u egzilu donose i hrvatskoj, a onda osobito globalnoj internetskoj publici, svojevrsnu razinu čuđenja (zašto se moralo emigrirati?), a time i zanimljivosti. Dok Hrvate iznenađuje uopće potreba za emigriranjem, jer se prisjećaju vremena istinskih emigranata iz razdoblja totalitarizma, inozemni čitatelji osupnuti su začudnošću i egzotičnošću kulturne emigracije te time i zainteresiraniji za pisca-emigranta koji i samim svojim statusom stječe popularnost, a tek nakon toga i svojim djelima, inzistirajući upravo na priči o političkom egzilu gotovo kao na marketinškom triku. Ti isti pisci zatim i objavljuju u Hrvatskoj, dolaze u Hrvatsku potpisivati i promovirati knjige, naravno, bez ikakvih problema, potpomognuti još i inozemnim ugledom.

Dvije su hrvatske spisateljice iz te kategorije najzastupljenije na europskim internetskim stranicama. Riječ je o Slavenki Drakulić i Dubravki Ugrešić.

Slavenka Drakulić osobito je aktivna u prikazivanju Hrvatske kao zle i fašistoidne države i česti su njezini tekstovi ponajprije o politici, a manje o književnosti koji su zastupljeni i na internetu i vrlo često strastveno komentirani i na hrvatskim i na europskim internetskim stranicama. Može se primijetiti da internetske tražilice na sam vrh svrstavaju upravo Drakuličine tekstove u kojima kritizira stanje, politiku, odnose u Hrvatskoj koji uspješno isprovociraju internetsku publiku na brojne, često ogorčene replike; odmah zatim slijede različita polemiziranja o Drakuličinom ocu oficiru JNA, njezinim supruzima, majci, hrvatstvu i brojnim različitim temama kojima nije mjesto u znanstvenom istraživanju profila. Tek nakon toga, uz mnogo manju posjećenost, pojavljuju se stranice knjižarskih portala koje na prodaju nude Drakuličine knjige donoseći pri tome i oskudne recenzije njenih djela.

Europske stranice, za razliku od hrvatskih, donose i njezine životopise i intervjue, ali i na njima su najzastupljeniji politički, ne književni, nego više komentatorski uratci Slavenke Drakulić; oni su vrhunac zanimanja dosegnuli u vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću pred Haaškim tribunalom, što je Slavenka Drakulić aktivno komentirala posredstvom interneta. Osim političkog angažmana i osobne prisustnosti na internetu, popularnost na međumrežju donosi joj i aktivno promoviranje vlastitih djela kao i nazočnost u društvenim zbivanjima, a međunarodne nagrade dodatni su poticaj i potvrda internetskoj publici da se treba zadržati na njezinu profilu i doznati nešto više.

Sličnom se formulom uspjeha koristi i Dubravka Ugrešić: problematično političko zaleđe, emigracija iz Hrvatske, brojne inozemne nagrade, smišljena internetska prezentacija sa službenom stranicom, ali ipak s većim naglaskom na književna, a manje na politička pitanja. No u svim biografijama i intervjuima istaknuto je spisateljičino antiratno djelovanje i neslaganje s nacionalnom (nacionalističkom?) politikom, kao i njezin status pisca u egzilu. Tek nakon predstavljanja Dubravke Ugrešić slijede stranice koje prikazuju njezina djela, pokazujući opetovano da je upravo začudnost kulturne emigracije privlačna internetskom pretražitelju, a tek onda, mnogo manje, pojavljuje se potreba za upoznavanjem, kupnjom romana ili komentarom pročitanoga djela. Dubravka Ugrešić, kao i svi na međumrežju zastupljeniji pisci, iznimno je aktivna u promoviranju svojih djela, prisutna na različitim sajmovima te se tako na internetu pojavljuje i u formi dnevnoaktualne vijesti.

Kod ovakvih novovjekih pisaca u egzilu gotovo da ne možemo govoriti o bikulturalnosti u smislu pripadnosti državi koju su napustili i državi u koju su došli. Oni se svojim političkim djelovanjem i stalnim vraćanjem i komentiranjem stanja u Hrvatskoj u različitim medijima te odabirom tema svojih djela ne uklapaju u način života zemlje u koju su emigrirali. Pokušavajući naglasiti vlastitu kozmopolitnost, oni naposljetku bivaju svrstani samo u prostore države koja više ne postoji i jedini bikulturalni odnos je onaj između prošlosti i sadašnjosti.

* * *

Profiliralo se mišljenje da fenomen internetske popularnosti nekoga pisca uzrokuje nekoliko čimbenika: pisac, prije svega, mora biti preveden na više jezika kako bi stekao globalnu internetsku publiku, treba biti aktivan u medijima koji se prenose na internet i na samom internetu sudjelovanjem u forumima i raspravama, a poželjno je posjedovanje vlastite službene stranice kao i vlastitoga bloga. Osim toga, mora biti aktivan u društvenim zbivanjima kako bi bio uvršten u dnevnoaktualne internetske vijesti i zanimljivosti, nagrađivan inozemnim nagradama kako bi ga inozemna publika prepoznala, a filmska ili kazališna uprizorenja donose mu dodatnu popularnost. Biografske pojedinosti koje ga vezuju za rat i ratna zbivanja također potiču zanimanje, a i izbor tema je vrlo bitan. Internetsku publiku zanimaju rat, nasilje, feminizam, humorističnost, suvremeni društveni problemi i začudnost. Nakon svega toga, nije naodmet i kvaliteta pisanja koju će čitatelji prepoznati.

Takva, brutalno pojednostavljena formula, uistinu je primjenjiva na sve internetski uspješne pisce. No, mnogo je pisaca koji se odlikuju svim navedenim karakteristikama, ali, unatoč tomu, nisu stekli popularnost na globalnoj mreži. Uzroci popularnosti kriju se, naime, u zamršenim odnosima unutar virtualnoga svijeta i njegove publike.

Sažetak

Za stvaranje internetskog profila pojedinog pisca iznimno je važna hijerarhija stranica koja se formira pri izlistavanju u tražilicama. Proniknućem u internetski profil gotovo se može shvatiti i složenost internetskog oblikovanja prezentacije, a time i recepcije, koja ne samo da je multimedijalna i interaktivna, već je i multidisciplinarna jer ne razlikuje diverzitet područja, vrsta i žanrova, stvarajući difuznu konglomeraciju informacija sjedinjenu oko osobe hrvatskoga prezentnoga pisca. Virtualna stvarnost interneta preslik je isječka realne stvarnosti i multiplicira ga te ga odašilje na zaslone korisnika prenaglašenim pojedinostima koje su se u procesu preslikavanja pokazale bitnima. Naglasak se pritom stavlja na interesnu sferu dnevne aktualnosti zanimljive najširem krugu korisnika čije zanimanje za pojedinu stranicu postavlja, među ostalim, tu stranicu na visoko mjesto u tražilicama i time potiče stvaranje mišljenja, odnosno uvjetovanost društvene recepcije.

_______________
* spam ili junk mail predstavlja za primatelja neželjenu elektroničku poštu koja može u velikom opsegu zatrpati njegov elektronički sandučić za primanje poruka, koja je uz to i bezvrijedna i nenaručena pošta. Neki njegovi oblici su lažne privatne poruke koje mogu voditi do pornografskih sadržaja, proizvodi za koje primatelji nisu imali zanimanja, reklame itd. Ukratko rečeno, spam je poruka koja se šalje primatelju bez njegovog dopuštenja, a koja vrlo često sadrži i prijevaru. Postoje i druge vrste spama, poput spama u blogu, wikijima ili u chat sobama, a može biti riječ i o e-mail spamu, što je i najčešće. Pod spamom obično podrazumijevamo poruke marketinškog karaktera, gdje nepoznati pošiljatelj nudi svoje usluge.

Nažalost, velik broj takvih poruka nije samo smetnja za primateljev sandučić nego je i potencijalna opasnost, jer poruka može biti zaražena virusom, spyware-om ili nekim drugim malicioznim kodom te je najbolje takve poruke pokušati spriječiti programima koji štite od spama. Ako ipak uspiju pronaći put do računala, preporuka je da ih se trajno obriše bez otvaranja. Spam je dobio ime po skupini Monty Python koja je reklamirala mesnu konzervu nazvanu Spam. Osim što spam može korisniku stvoriti velike probleme, može stvoriti i probleme internetu i drugim njegovim korisnicima, a i korisnik može primati više neželjene pošte ako kupuje proizvode koje tvrtka ili kompanija oglašava.(Wikipedija).

Literatura:

1. David Barsamian i Noam Chomsky: »Keeping the rabble in line«. Edinburgh, AK press, 1994.

2. Jean Baudrillard: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti. Zagreb, Naklada Ljevak, 2006.

3. Heather Bromberg: Kulture interneta, Identitet, pripadnost i svijest u virtualnim svjetovima. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2001.

4. Marc Campbell: Web design. Zagreb, Miš d.o.o., 2005.

5. Noam Chomsky: Što čini dominantne medije dominantnima. Zagreb, Europski glasnik, Godište X, br. 10, 2005.

6. Nadežda Čačinović: Doba slika u teoriji mediologije. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001.

7. Régis Debray: Uvod u mediologiju. Zagreb, Europski glasnik, Godište X, br. 10, 2005.

8. Ken Hillis: Kulture interneta, Geografija oka: Tehnologije virtualne stvarnosti. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2001.

9. Chris Jenks: Vizualna kultura. Središnja uloga oka u zapadnoj kulturi. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2002.

10. Zvonko Kovač: Međuknjiževna tumačenja. Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra, 2005.

11. Zvonko Kovač: Interkulturna povijest književnosti / Interkulturna interpretacija. Drugi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova 2. Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, 2001.

12. Barbara Kovačević, Antun Halonja: Jezični problemi u komunikaciji internetom. Drugi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova 1. Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, 2001.

13. Milan Mesić: Multikulturalizam. Društveni i teorijski izazovi. Zagreb, Školska knjiga, 2006.

14. Žarko Paić: Slika bez svijeta. Zagreb, Europski glasnik, Godište X, br. 10, 2005.

15. Pavao Pavličić: Intertekstualnost & intermedijalnost. – Zbornici. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti, 1988.

16. Rob Shields: Kulture interneta. Virtualni prostori, stvarne povijesti i živuća tijela. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2001.

17. Sario Sušan, Dragan Petric: Velika knjiga o World Wide Webu. Zagreb, Znak, 1996.