Gramatika kao značenje

Hrvatska je jezikoslovna javnost dočekala s golemim zadovoljstvom novu knjigu profesora Ive Pranjkovića Gramatička značenja u kojoj je objedinjeno dvadeset teorijskih radova o jezičnim kategorijama i kategorijalnim značenjima u hrvatskome standardnom jeziku te o takozvanim malim riječima. Dio je tekstova koji čine tu knjigu već bio objavljen u različitim časopisima i zbornicima, a dio je nastao na temelju tematskih predavanja na Zagrebačkoj slavističkoj školi i poslijediplomskim studijima kroatistike i lingvistike. Knjiga se sastoji od dva dijela. Prvi dio nazvan je Gramatičke kategorije i načini njihova izražavanja, a govori i općenito i konkrento o jezičnim kategorijama. U radovima je drugoga dijela, nazvanoga Gramatika malih riječi, riječ o suznačnim riječima u hrvatskome jeziku koje su u jezikoslovlju često bile zapostavljane i znatno manje opisivane i promišljane od samoznačnih.

U tekstu Gramatika govornika i sugovornika autor progovara o mnogim gramatičkim kategorijama u vezi s govornim činovima. Tako kategorija lica gramatikalizira sudionike govornoga čina, kategorija vremena i prostora – koje su gramatičke univerzalije – gramatikaliziraju se jer se svaki govorni čin mora odvijati u vremenu i prostoru, a kategorijom modalnosti gramatikalizira se odnos premeta govornog čina i stvarnosti ili sudionika govornoga čina. Nekim je vrstama riječi komunikacijska uloga u prvom planu (lične zamjenice, lični oblici glagola, čestice) pa su i one opisane u tekstu o odnosu gramatičkih kategorija i govornih činova.

Tekstu Kategorijalna svojstva imenskih riječi svrha je proširivanje spoznaja o naravi imenskih riječi u cjelini i o posebnoj naravi pojedinih imenskih riječi (imenica, pridjeva, zamjenica i brojeva). Gramatičke kategorije u užem smislu izražavaju se morfološkim paradigmama, a imaju kompleksne implikacije u odnosu sa svakom pojedinom vrstom imeničkih riječi (i s obzirom na leksik i s obzirom na sintaktički ustroj hrvatskoga jezika). U ovom su poglavlju obrađene implikacije vezane za kategorije broja i lica. Tekst Glagolske kategorije prema imenskima nastoji dati odgovore na pitanje što se događa s glagolskim kategorijama kad postanu obilježje drugih vrsta riječi, tj. zadržavaju li svoja obilježja ili se ta obilježja mijenjaju s obzirom na vrstu riječi. Naime, različiti aspekti pojedinih kategorija jako se mijenjaju u ovisnosti o tome odnose li se kategorije na imenske ili glagolske riječi, osobito s obzirom na njihovu sintaktičku narav. Kategorije koje se odnose na imenske riječi važni su konstituenti imeničkih konstrukcija, a kategorije koje se odnose na glagole važni su dijelovi rečeničnog ustroja, posebice predikativnosti.

Tekst Domašaji i ograničenja lokalističke teorije padeža bavi se izražavanjem prostornih odnosa. Tumačenje padeža prema kojemu su glavna padežna značenja ona prostorna datiraju jako daleko u prošlost (13. stoljeće), a prisutna su i u najrazličitijim suvremenim teorijama (generativna gramatika i kognitivna lingvistika). Prostorni pak odnosi, uz one vremenske, najzastupljeniji su odnosi u jeziku, a izražavaju se tvorbeno, leksički, morfosintaktički, sintaktički i suprasintaktički. Vremenski su odnosi, uz prostorne, među najčešćima jer se svaki govorni čin odvija u vremenu. O njima je riječ u tekstu Izražavanje vremenskih odnosa. Vrijeme onoga što se priopćuje stavlja se u odnos s vremenom kada se to priopćuje, dakle kada se odvija govorni čin. Vremenski se odnosi izražavaju na morfološkoj (posebni oblici glagolskih vremena), sintaktičkoj i leksičkoj razini.

Tekst duhovita naslova Načini izražavanja načina kazuje kako ono što se naziva načinom u jeziku može imati dva značenja. Prvo se značenje odnosi na subjektivnu ili objektivnu modalnost i naziva se modus. Subjektivna modalnost pokazuje odnos govornog lica, a objektivna odnos prema stvarnosti. Drugo se značenje odnosi na kvalificiranje po nekoj relevantnoj osobini. Poglavlje govori o tom drugom značenju riječi način, koje se najčešće izražava adverbijalima. Način je složena i apstraktna kategorija koju je teško razlikovati od kvalitete, kvantitete, mjere i intenziteta te komparacije. O načinu se govori i u tekstu Načinska i poredbena značenja. Riječ je, dakle, o srodnim, komplementarnim i zamjenjivim, ali ne i istim kategorijama. Na primjer, način se može izraziti usporedbom: radi kao mrav. Značenja načina i poredbe isprepletena su i povezana i često se šire na druga značenja, primjerice na količinu, stupanj, posljedicu i intenzitet.

Interesantan je tekst O naravi i nekim normativnim aspektima kategorije živosti zbog toga što pokazuje kako živo i neživo u gramatici i izvanjezičnom svijetu nisu jedno te isto. Postavlja se pitanje zašto je ta distinkcija prisutna samo u muškom rodu jednine i dolazi se do zaključka da bi formalna izjednačenost nominativa i akuzativa imala najveće posljedice s obzirom na red riječi u hrvatskome jeziku te da bi izazivala nesporazume (primjeri: *Ivan tjera vepar. *Pas ne voli vuk.). Kod imenica koje ne označavaju živo biće takvih nesporazuma ne može biti. Tekst Sintaktički status kvantifikatora u tzv. velikoj i maloj množini bavi se složenim gramatičkim problemom određenja sintagme dva čovjeka, koju neki lingvisti nazivaju nominativom male količinske množine ili paukala. Iznesen je zaključak da je riječ o posebnoj okamenjenoj konstrukciji, ostatku duala, koja se naziva paukal ili mala množina.

Sljedeći tekst (O problemima temeljnih gramatičkih kategorija oblika i vrsta riječi) načelno govori o gramatici bosanskoga jezika i opisu kategorijalnoga aparata u njoj te iznosi pohvale nekim definicijama i primjedbe na račun drugih. Premda je riječ o konkretnom komentaru na jedno jezikoslovno djelo, iz tog se teksta može puno naučiti o jeziku općenito. Zanimljiva je, na primjer, kritika definiranja padeža na previše sintaktički način te problematično određenje imenica kao riječi koje najčešće određuju samostalne pojave iz izvanjezične stvarnosti, dok se nesamostalne pojave (mjesto, vrijeme, uzrok) izražavaju prilozima, glagolima i pridjevima. Takvo je određenje prikladno za znanstveno tumačenje razlika među vrstama riječi, ali je preapstraktno za gramatički priručnik široke namjene.

Prezent u hrvatskome standardnom jeziku i slovenski efektivni prezent kontrastivni je autorov rad u kojem se iznosi teza kako prezent svršenih glagola kojim se izražava radnja bliska pravoj sadašnjosti nije stran ni hrvatskome standardnom jeziku, iako je u slovenskom jeziku i kajkavskom narječju puno češći. Dapače, takva je upotreba svršenoga prezenta (Odmah dođem. Odmah se vraćam. Ne usudim se.) prihvatljiva i uvriježena u razgovornom stilu standardnoga jezika. A u tekstu Glagoli govora i njihove dopune provedena je analiza najčestotnijih glagola govorenja u hrvatskome jeziku – govoriti, reći, kazati, kazivati, razgovarati i pričati. Semantiku tih glagola tvori ne samo jezgreno značenje, nego i mogućnost kombiniranja s drugim riječima, odnosno s drugim značenjima. Spojidbena su svojstva u uskoj vezi s njihovim značenjem, a njihove denotacijske i konotacijske vrijednosti jako valencijski nijansirane.

Premda je školska podjela na riječi po vrstama uglavnom stoji i uvriježena je, u tekstu Suznačne riječi i njihove vrste ipak se dovodi u pitanje. Naime, ako se nepromjenjive riječi gledaju izvan rečeničnoga konteksta, nikad se sa sigurnošću ne može reći kojoj vrsti pripadaju te je zbog toga te riječi jako teško klasificirati. Njima se bavi i tekst Nepromjenjive riječi i gramatika. Samoznačne ili promjenjive riječi mogu se promatrati izvan konteksta znajući kojoj vrsti pripadaju i koja svojstva imaju. Ako nepromjenive riječi gramatikalizacijom prijeđu u nepromjenjive, također mijenjaju svoju narav. Nadalje, tekst Tipologija nepunoznačnih glagola u hrvatskome standardnom jeziku donosi podjelu tih glagola na pomoćne, modalne, fazne i perifazne, a definira ih kao glagole koji traže glagolsku dopunu i ne mogu samostalno imati ulogu predikata. Njihov je opis u jeziku jako važan, jer to je li riječ o punoznačnom ili nepunoznačnom glagolu igra veliku ulogu u tvorbi pojedinih sintaktičkih jedinica (spojeva riječi i rečenica). U tekstovima Što je kao, Vezničko i nevezničko da u hrvatskome jeziku i Zamjenica, prilog, čestica i veznik što – autor se bavi složenim odnosom tih malih, ali kompliciranih riječi koje je teško definirati, svrstati u kategorije i razlikovati.

Kao što je poznato, profesor Ivo Pranjković bavio se najširim spektrom jezikoslovnih tema i o njima objavio golem broj radova i knjiga. Premda je hrvatskoj stručnoj javnosti najpoznatiji kao vrstan sintaktičar i autor knjiga Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku, Hrvatska skladnja, Sintaksa hrvatskog jezika i Druga hrvatska skladnja, pisao je i radove o hrvatskim jezikoslovcima i jezičnoj povijesti te ih objedinio u knjigama August Musić, Adolfo Veber Tkalčević i Filološki vjekopisi. Svoje polemičke tekstove objedinio je u knjigama Jezikoslovna sporenja i Sučeljavanja, radove o jeziku književnosti okupio je u knjizi Jezik i beletristika, radove o hrvatskome jeziku bosanskih franjevaca objavio u knjigama Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrne i Franjevačko spisateljstvo na hrvatskom jeziku, a radove o normativnim pitanjima zajednički je objavio u knjizi Ogledi o jezičnoj pravilnosti.

Bez obzira na vrlo visoku znanstvenu razinu svih spomenutih knjiga, Gramatička značenja ipak su Pranjkovićeva najznanstvenija i najapstraktnija knjiga. Ona je rezultat dugogodišnjeg bavljenja kategorijama u hrvatskome jeziku, što je iznimno zahtjevan lingvistički zadatak kojim se stručnjaci za hrvatski jezik do sada nisu sustavnije bavili te je rad profesora Pranjkovića zbog toga inovatorski i pionirski. Knjigu Gramatička značenja karakterizira iznimno visoka razina znanstvene apstrakcije te je namijenjena osobama s dobrom jezikoslovnom naobrazbom koje žele kritički i znanstveno razmišljati o jeziku i koje žele propitivati postojeće teorije i uvriježena shvaćanja o pojedinim jezikoslovnim temama. Puno izrečenoga u knjizi Gramatička značenja poticajno je svakome lingvistu, bez obzira na njegov specifični znanstveni profil ili uže područje interesa.

Osim koristi koju ova knjiga ima za lingviste i kroatiste koji se bave hrvatskim kao prvim jezikom, knjiga je jako korisna i onima koji se bave hrvatskim kao inim jezikom jer radovi donose obilje korisnih zaključaka i teza na temelju koji se hrvatski jezik može promatrati izvana, dakle optikom neizvornoga govornika koji nema imanentno jezično znanje i koji se puno češće od izvornoga govornika pita zašto je nešto tako kako jest u hrvatskome jeziku. Zbog toga će Gramatička značenja ponuditi puno odgovora na pitanja koja postavljaju neizvorni govornici koji uče hrvatski kao ini jezik te će pomoći lektorima u izradi prikladnog opisa pojedinih segmenata hrvatskoga jezika namijenjen toj specifičnoj nastavi.

Prema riječima samoga autora knjiga Gramatička značenja predstavlja svojevrsnu nadgradnju Gramatici hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, koju je napisao u suautorstvu s profesorom Josipom Silićem. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta napisana je tako da iznosi definicije, podjele, paradigme i druge odgovore na jezikoslovna pitanja, a knjiga Gramatička značenja tako da postavlja nova pitanja na temelju kojih će jednoga dana možda biti napisana i neka nova gramatika hrvatskoga jezika.