Dojmljiva knjiga uspomena i portreta

U Kapitolu u Zagrebu nedavno je objavljena knjiga hrvatskoga glumca Zlatka Viteza, umjetničkoga voditelja Glumačke družine Histrion, koja se rasprostire na čak 412 stranica, a njen naslov Između glumišta i politike može iznenaditi samo potpunoga nepoznavatelja Vitezova života i djela. Urednik i priređivač knjige, Bože Čović, precizan i točan predgovor Sveto trojstvo Vitezove osobnosti započinje rečenicom: »Danas u hrvatskom glumištu ne postoji osobnost koja poput Zlatka Viteza izaziva tako ekstremno oprečna reagiranja, ocjene i sudove u stručnoj i u najširoj javnosti«. U tri bitne odrednice, paradigmatske osi koje snažno određuju osobu i posebnu prepoznatljivost Zlatka Viteza, on uvrštava: Vitezovu poetiku, Vitezovu etiku i Vitezovu filantropiju.

Vitezovu poetiku Čović vezuje uz pučko kazalište, etiku uz domoljublje, a filantropiju uza skrb za drugoga, pa se tim provodnim nitima određuje i cijela koncepcija knjige. Ona je sastavljena od Vitezovih objavljenih autorskih tekstova, intervjua tiskanih u Hrvatskom slovu, Hrvatskom glumištu, Danasu, Glasu Zagorja, Krapinskom vjesniku, Vjesniku, Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Glasu Slavonije, Globusu, Zapadu, Obzoru, u kazališnim knjižicama, programima i knjigama drugih autora, ali i u posebnim prigodama, npr. na Festivalu glumca u Vinkovcima ili na otvaranju izložbe glumca Darka Ćurde. Uz nekrološke i komemorativne tekstove objavljeni su i dijelovi iz intervjua, ali i nekoliko tekstova koji dosad nikad i nigdje nisu bili tiskani.

Knjiga je podijeljena u šest, pomislivo biblijskih dana i antičkih činova, poglavlja koja uokviruju dio Umjesto prologa (numeriran je rednim brojem 1) i dio Umjesto epiloga (nije numeriran). Poglavlje Umjesto prologa, sastavljeno od teksta Zbogom glumi i Autobiografski proslov, nudi svojevrstan ključ za čitanje ove jedinstvene, intrigantne i kazališno poticajne knjige u memoarskim, dnevničkim i polemičkim vratima specifičnih glumčevih i političarevih zapisa. Knjigu otvara poglavlje Glumište i politika, uokvireno tekstom o Vladi Gotovcu, Vitezovu duhovnom ocu, i tekstom O redatelju, generalu i prijatelju Slobodanu Praljku. Poglavlje Hrvatsko glumište, osobni pogled i angažman, započinje Porukom uz Svjetski dan kazališta, a okončava tekstom Većina kazalištaraca šuti. Poglavlje O kazalištarcima i prijateljima započinje Sjećanjem na Zvonimira Rogoza, a okončava tekstom Kako je to bilo. Poglavlje Oko Glumačke družine Histrion otvara tekst Glumac / redatelj, a zatvara tekst Vrnul se Viki. Poglavlje Nadahnut Krležom mapira se početnom točkom Uz Panoptikuš i završnom O »novim čitanjima« Krleže u povodu riječke premijere A.D. 2007. Prijeepiloško poglavlje O Zagrebu, nogometu... započinje tekstom S užitkom grmim: »Slava tebi, Zagreb grade, divni moj«, a okončava tekstom Ostavka. Već iz samih naslova tekstova vidljivo je da je knjiga napisana izravnim, in medias res polemičkim stilom, a iz kompozicije i strukture da uobličuje glavne autorove preokupacije i da predstavlja temeljit uvid u autorov život i u kronotop područja u kojima autor djeluje, i umjetnički i politički.

Stotinjak Vitezovih tekstova povezuje autorov jedinstven stil, preplet pripovjednoga, polemičkoga, esejističkoga i ispovjednoga diskursa, okvira kolumne i javnoga nastupa: čvrsto, jasno i za čitatelje atraktivno strukturirane misli odzrcaljuju autorov prohod kroz vrijeme i prostor te snažan spoj emotivnosti, racionalnosti i kritičnosti usidren u temeljnim egzistencijalnim postajama. Premda se može pravdati razmišljanje da se u ovoj knjizi politika isprepliće s kazalištem i s kulturom, a ljubav prema sportu, posebno nogometu i prema kajkavskom idiomu s ministarskim i saborskim mandatom, u Vitezovoj knjizi glavni protagonisti nisu pojmovi i ideologije, nego prijatelji, profesori i uzori koji su mu odredili i koji mu određuju život. Prije svih, od redatelja to su Kosta Spaić i Tomislav Tom Durbešić, od pjesnika Vlado Gotovac, od urednika Ivan Šibl i Vlasta Gotovac, od glumaca i likovnih umjetnika Josip Bobi Marotti, Darko Ćurdo, Mladen Crnobrnja Gumbek i Branka Cvitković.

Uz Vladeka Vukovića i Histrion kao pojavu i osobu glumca, paradigmu pučkoga hrvatskoga glumišta, Zlatko Vitez donosi portretne skice ljudi s kojima se rado susretao: Slavka Goldsteina, Savke Dabčević Kučar, Mika Tripala, braće Veselica, Franje Tuđmana, Dražena Budiše, ljudi koji su do danas ostali stigmatizirani kao hrvatski nacionalisti. Vitez cijeli svoj rukopis obrubljen i određen snažnim govorničkim nabojem, argumentacijom i emotivnim iskazom gradi upravo na pokušaju točnoga, pravednoga i istinitoga određenja godine 1971., pokreta Hrvatskoga proljeća i stradalnika Hrvata koji su, nezasluženo, proveli godine i desetljeća u zatvorima, pritvorima i izvan javnoga života.

Kosta Spaić pri kraju svog mandata na Dubrovačkim ljetnim igrama izjavljuje: »Želio sam proizvesti duševni mir u ljudima. I u ovima na sceni i u onima u publici«. A Zlatko Vitez, njegov student i mlađi suputnik, ovom knjigom otvara hrabro, bez zadrške, skrivene stranice hrvatske prošlosti i suvremenosti, želeći postići duševni mir u svjedocima, suputnicima i sutrpiteljima vremena koje im je nepravedno okrenulo leđa i onemogućilo normalan život, u ljudima koji su naslijedili stigmu i ponos hrvatskih proljećara, u ljudima koji su se borili za istinu, poštenje i snagu duha iza zatvorskih rešetaka, bez putovnica, bez posla, bez mogućnosti javnoga djelovanja i govora...

Knjiga Zlatka Viteza može se stoga čitati kao biografija i kao autobiografija, može se pokazati kao otvarateljica stranica glumčevih zapisa i stranica dnevnika aktivnoga i manje aktivnoga političara. Može se čitati i kao knjiga jasnih i snažnih polemika i rasprava, koje uvijek počinju bez viška uvoda, bez uvertire, bez dvoumljenja, bez okolišanja, kao i predstave u pučkom teatru, kao i životna svakodnevica, ali i kao esejistička knjiga o Krleži, Matošu, hrvatskim pjesnicima. Ogromna memorija po kojoj je Zlatko Vitez poznat u javnosti i u krugu prijatelja kao živa enciklopedija povijesti, kulturne povijesti, političkih događanja, napametnoga znanja stotine stranica hrvatskih pjesnika – u ovoj knjizi se otkriva kao tezoro pamćenja onoga pučkoga, etičnoga i poetičnoga hrvatskoga društva koje je, igrom čudnih, sudbinskih, nametnutih političkih i nesretnih okolnosti, stalno zbog nečega moralo skrivati svoj identitet, svoju specifičnost i različitost od drugih.

Fotografiju nasmijanoga Zlatka Viteza na naslovnici potpisuje Radomir Sarađen, a onu na zaslovnici, Viteza u viteškom oklopu i naslovom Samo za te dragi kaj, Mario Jurjević. Dobro i pregledno grafičko oblikovanje zasluga je Ivana Savićevića Podgajskoga. Fotografije i crteži u knjizi, najviše povezani s Vitezovim glumačkim ulogama, donose se iz autorova arhiva. U drugom izdanju ove knjige, ako do njega dođe, ne bi se smjele ponoviti korektorske pogreške, a trebalo bi se dodati kazalo imena te više voditi računa o preciznu ruhu bibliografskih podataka. Ove manje nepreciznosti neće umanjiti vrijednost knjige koja se može čitati i kao roman o prijateljima kojih je sve manje, i kao narativno-polemička galerija portreta, i kao velika glumačko-redateljska knjiga o hrvatskoj stvarnosti i suvremenosti. Na histrionskoj pozornici uvijek u središtu kreativnosti, inicijativa, redateljskih, glumačkih i producentskih vodećih uloga, na intimnim pozornicama hrvatskih proljećara i umjetnika Vitez je često na sceni sa strane, ili iza scene – kao onaj Garderobijer koji jedini razgovara sa Serom, sa strane kao dobar ili jedini prijatelj, kao Horacije. Onaj Horacije koji hamletovsko »Sve ostalo je šutnja« pretvara u prijateljski govor i razgovor, u filantropsku gestu, u ulogu promicatelja istine o teškim patnjama i o ljudskim prostranstvima hrvatske šutnje i nepodnošljive težine postojanja.

U Epilogu knjige Zlatko Vitez, koji se od bavljenja glumom (ne režijom i kazalištem ni vođenjem Histriona i Histrionskoga doma) oprostio u naponu snage i koji je kao vjerojatno najmlađa osoba dobio Nagradu hrvatskoga glumišta za životno djelo, zapisuje: »Ispričavam se dragim kolegama i samome sebi jer je ljepše misliti da je kazalište bolji svijet, zaštićena niša u strahotama dnevnih vijesti o zločinima i nesrećama, svijet koji se brani prepuštanjem drugima da vode ‘politiku’... Dakle, polako se opraštam i ostajem vjeran histrionskom kazalištu, svim drugim glumama koje život donosi i, naravno, svojoj obitelji, jer tako na kraju treba kazati svaki glumac na kraju proslave«.

Ovom je knjigom Zlatko Vitez ušao u brojne intimne i javne prostore hrvatske kulture, pokazao mladim ljudima tko su bili Tomislav Durbešić i Kosta Spaić, na zanimljiv i istinit način otvorio vrata povijesti umjetničke i kulturne svakodnevice, pa ne bi bilo čudno kad bi se knjiga Između glumišta i politike počela koristiti kao sveučilišni priručnik na umjetničkim akademijama i fakultetima, na koje sve češće dolaze mladi ljudi koji o velikanima hrvatske književne riječi, glume, režije, glazbene i likovne umjetnosti ne znaju ništa ili znaju malo i površno. Ova je knjiga i iskrena, često bolna, uvijek slojevito impostirana posveta vremenu u kojemu nije bilo ni estradizacije ni površnosti i u kojemu je povlastica bila poznavati sreću dubokog i istinitog stvaranja pravoga kazališta, utemeljenog na misli i dugotrajnoj pripremi. U ovoj su knjizi autorici ovih redaka najlucidniji i najprepoznatljiviji tragovi sjećanja na dane »kad se autor bavio glumom, a ne ona njime, i kad se politika bavila njime, a ne autor njome«; sjećanja od srca i zajedničkih uspomena na dane i drage nam ljude i nezaboravne prijateljske susrete ispunjene egzistencijalnom i emotivnom dubinom.