Dobrodošla i korisna hrestomatija

Dugogodišnji profesor na Pedagoškom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Joža Skok, čije su antologije, posebno one na kajkavskom idiomu poznate, u svome projektu Garestinski hortus verbi podaruje nam, kako stoji u podnaslovu, hrestomatiju pisaca koji su povezani s Varaždinom, dakle književnopovijesnu antologiju i pregled, koja može imati višestruku funkciju, od leksikona do čitanke primjerice. Mi ćemo ovom prigodom reći tek nekoliko načelnih značajki, i nećemo ulaziti u pojedinačne prezentacije autora sabranih u knjizi.

U svoju hrestomatiju Joža Skok uvrštava autore koji su rođeni u Varaždinu, one koji su vezani uz taj grad i regiju bilo biografski, bilo da su tematizirali tu regiju, bilo da su jezično crpili iz govora te regije, kao primjerice Miroslav Krleža od svoje bake Terezije. Kriterij mu je književnopovijesni, jer nam autor prezentira djelatnike od Ivana Pergošića, iz 16. stoljeća, do Denisa Peričića iz druge polovice 20. stoljeća, u svemu 67 autora, dakle impozantan broj odreda relevantnih pisaca. Jasno je također da su prezentirani autori reprezentanti svih književnopovijesnih razdoblja i različitih stilskih paradigmi, ali i različitih rodova i vrsta. Izbor je, dakle, nastojao biti dvojak – kako reprezentativan za određeno razdoblje, pa je on književnopovijesni, tako i za samoga prezentiranog autora, pa je on antologijski.

Ova i slične knjige, izbori, pokazuju da je Skok vrstan poznavatelj dotična korpusa hrvatske književnosti, pouzdan antologičar književnosti svoga zavičajnoga areala, dok se posebno odlikuje interpretativnim pristupom svakome pojedinome autoru. I u prezentaciji svakog autora Skok je pokazao doličnu književnopovijesnu i književnoznanstvenu, pa dakle i metodološku opskrbu. Oni se odlikuju bibliografskim podacima djela i značajne literature o svakom uvrštenom autoru, kratkom biografskom naznakom, kulturnim kontekstualiziranjem, žanrovnkim i stilskim pregnantnim određenjem, semantičkim i tematskim značajkama. Stoga bi se moglo reći da Skok nudi svojevrsni minipoetički portret pojedinoga književnika, s njegovim stilskim i književnopovijesnim karakteristikama i doprinosom.

A kad je riječ o književnim povjesničarima i kritičarima, Joža Skok riše metodološke značajke dotičnika, bilo da se radi o modelu književne povijesti (Šicel, Švelec, Crnković), bilo da je riječ o tipu metode književne kritike (Žimbrek, Ladika). Pri tome Skok jednakom ozbiljnošću pristupa »malima« kao i velikim i značajnim autorima jer su oni svi, kako bi rekao Antun Barac, pridonijeli razvitku korpusa hrvatske književnosti u najširem smislu. A i to je odlika svijesti književnoga povjesnika, te posebno antologičara, koji znade da je primarni zadatak sređivanje i katalogiziranje stanja u dotičnoj književnosti, a ne samo strogo reduciranje na temelju estetskoga učinka. Još nam uvijek pri sistematiziranju književnosti trebaju više, dakle, Barčevi a manje Haleri...

Važno je pri tom napomenuti, a o tome nas uvjerava i ova Skokova hrestomatija, kako autori i njihova djela nisu tek ilustracija partikularnih pokrajinskih geta, nego su oni sudionici i participatori cjelokupna kretanja višestoljetne hrvatske kulturne, umjetničke i književne proizvodnje, pa se dakle i odlikuju »zbirnim«, »općim« značajkama, a ne izoliraju se nekom svojom pokrajinskom atribucijom značajnom samo za uži regionalni krug. Kao takvi oni pridonose općoj slici hrvatske kulturne i umjetničke scene, obogaćujući je upravo svojim posebnostima koje nisu ekskluzivne i neuklopive u tu cjelinu.

Knjiga Jože Skoka Garestinski hortus verbi (za koju autor već najavljuje i drugo, dopunjeno izdanje, op. ur.) nesumnjivo ima kulturnu i književnopovijesnu vrijednost za upoznavanje Varaždina i uopće te regije sjeverozapadne Hrvatske, jer ona svjedoči o višestoljetnoj kulturnoj i posebice književno-jezičnoj djelatnosti u tome prostoru. Ta je knjiga kao i druge iz autorova značajnoga istraživačkoga projekta, ali i izvan njega, dokaz književnopovijesnih i književnoznanstvenih sinteza neumornoga pregaoca na polju hrvatske književnosti, a posebice kajkavskoga idioma, i regije varaždinskoga kraja. Stoga se i Jožu Skoka može pridružiti plejadi njegovih velikih predhodnika, od kojih je svakako i učio, od Vatroslava Jagića do Miroslava Šicela.