Blumfeld, postariji neženja

Blumfeld, postariji neženja, uspinjao se jedne večeri prema svome stanu, što je predstavljalo mukotrpan posao, jer stanovao je na šestom katu. Za vrijeme uspona pomislio je, kao i toliko puta u posljednje vrijeme, da je taj potpuno usamljenički život zapravo prilično naporan, da se sad doslovce potajice mora uspeti tih šest katova, ne bi li stigao u svoju praznu sobu, tamo bi opet doslovce potajice odjenuo kućni haljetak, pripalio lulu, malo čitao francuski časopis, na koji je godinama bio pretplaćen, uz to srknuo gutljaj trešnjevače koju je spravljao sam, te naposljetku, nakon pola sata, otišao u postelju, prije čega će mu valjati u potpunosti presložiti krevetninu, koju bi spremačica, neprijemčiva za bilo kakvu pouku, svaki put razbacala kako bi joj se prohtjelo. Bilo kakav pratitelj, bilo kakav promatrač za te djelatnosti Blumfeldu bi bio itekako dobrodošao.

Već je bio razmišljao ne bi li trebalo nabaviti psa. Takva životinja je zabavna, te prije svega zahvalna i vjerna; jedan Blumfeldov kolega ima takvog psa, taj se ne priključuje nikome doli svome gospodaru, a ako ga nekoliko trenutaka nije vidio, smjesta će ga dočekati uz glasan lavež, čime očito želi izraziti radost što je ponovno pronašao svoga gospodara, tog izuzetnog dobrotvora. Doduše, pas ima i svojih mana. Ma koliko čistim ga držali, on će ipak unerediti sobu. To se nikako ne može izbjeći, jer ne može ga čovjek okupati u vreloj vodi svaki put prije nego što će ga povesti sa sobom u sobu, a ni zdravlju mu nešto takvo zasigurno ne bi godilo. Blumfeld, opet, ne podnosi nečistoću u svojoj sobi, njemu je čistoća nešto bez čega ne može i po tom se pitanju više puta tjedno prepire s nažalost ne pretjerano pedantnom spremačicom. Budući da ona slabo čuje, on je obično uhvati za ruku i odvuče do onih mjesta u sobi gdje ima prigovore čistoći. Zahvaljujući toj strogoći postigao je da red u sobi bar približno odgovara njegovim željama. Ali kad bi nabavio psa, on bi prljavštinu, od koje se dotad tako pažljivo branio, takoreći dobrovoljno usmjerio prema svojoj sobi. Pojavile bi se i buhe, vječiti pratitelji pasa. A kad bi se u sobi jednom udomaćile buhe, daleko ne bi bio ni trenutak kad će Blumfeld svoju udobnu sobu morati prepustiti psu i potražiti za sebe novu.

Ali nečistoća je bila samo jedna od psećih mana. Psi se i razbolijevaju, a pseće bolesti zapravo ne razumije nitko. Onda će životinja čučati u nekom kutu ili hramati, cviljeti, kašljucati, gušiti se od nekakva bola, on će ga zamotati u vuneni pokrivač, zviždati za njega neku melodiju, gurnuti pred njega mlijeko i njegovati ga u nadi da je, što uostalom nije ni nemoguće, posrijedi prolazna boljka, ali može se raditi i o ozbiljnoj, odvratnoj i zaraznoj bolesti. Pa čak i da pas ostane zdrav, jednom će sigurno ostarjeti, on se neće moći odlučiti da se vjerne životinje pravodobno riješi i doći će vrijeme kad će ga vlastita starost promatrati iz suznih psećih očiju. A onda će se morati mučiti s tom napola slijepom životinjom oslabjelih pluća i gotovo nepokretnom od sala, i time skupo platiti radosti koje mu je pas nekoć pričinjao. Ma koliko da bi Blumfeld sad rado imao psa, on će se radije još trideset godina sam uspinjati stubama nego da ga kasnije maltretira jedan takav stari pas, koji će se, uzdišući pritom glasnije i od njega samog, uz njega s mukom vući stubama...

Tako će, dakle, Blumfeld ipak ostati sam, jer nema on potrebe neke stare frajle, koja u svojoj blizini želi imati neko podređeno živo biće, koje će smjeti štititi, prema kojem će moći biti nježna, koje neprestance želi opsluživati, tako da joj u tu svrhu dostaju mačka, kanarinac ili čak zlatne ribice. A ne uzmogne li to, bit će zadovoljna i cvijećem ispred prozora. Blumfeld, naprotiv, želi imati samo pratitelja, životinju za koju neće morati mnogo brinuti, kojoj zgodimični udarci nogom neće naškoditi, koja za nuždu može prenoćiti i na ulici, ali će, kad Blumfeldu bude do toga, smjesta biti spremna lajati, skakati i lizati mu ruke. Nešto takvo Blumfeld želi, ali budući da to, kako uviđa, ne može imati bez prevelikih nedostataka, on odustaje od svoga nauma, ali se sukladno svojoj temeljitoj prirodi s vremena na vrijeme, primjerice, te večeri, vraća istoj zamisli.

Dok gore, pred vatima svoje sobe, iz džepa izvlači ključ, zamjećuje neki zvuk koji dopire iz njegove sobe. Osebujan je to, klepetav zvuk, veoma živahan, veoma pravilan. Budući da Blumfeld netom bijaše razmišljao o psima, on ga podsjeća na zvuk koji proizvode šape kad naizmjence udaraju o pod. Ali šape ne klepeću, dakle, posrijedi nisu šape. Blumfeld hitro otključava vrata i uključuje električno svjetlo. Za taj trenutak nije bio pripremljen. Pa to mora da je neka čarolija, dvije male, bijele celuloidne lopte s plavim prugama poskakuju na parketu jedna pokraj druge gore-dolje; kad jedna od njih udari o pod, druga je u zraku, i tako neumorno izvode svoju igru. Jednom, još kao gimnazijalac, Blumfeld je u sklopu jednog poznatog električnog eksperimenta vidio male kuglice kako poskakuju na sličan način, ali ovo tu su razmjerno velike lopte, slobodno poskakuju u sobi i nitko ne provodi električni eksperiment. Blumfeld se saginje prema njima da ih bolje promotri. Nedvojbeno, to su sasvim obične lopte, u svojoj unutrašnjosti vjerojatno sadrže još nekoliko manjih lopti i one su te koje proizvode klepetav zvuk. Blumfeld poseže rukom u prazno, da ustanovi ne vise li možda na nekakvim koncima, ali ne, one se kreću sasvim samostalno. Šteta što Blumfeld nije malo dijete, dvije takve lopte bile bi za njega radosno iznenađenje, dok sada sve to na njega ostavlja prilično neugodan dojam. Ipak nije sasvim bezvrijedno da čovjek kao neženja na kojeg nitko ne obraća pažnju živi svoj tajni život, ali sad je netko, sasvim svejedno tko, prozreo tu tajnu i ubacio mu u sobu te dvije neobične lopte.

On želi uhvatiti bar jednu od njih, no one mu se izmiču i mame ga za sobom kroz sobu. Previše je glupo, pomišlja on, tako trčati za loptama, pa zastaje i promatra ih kako se, jer od potjere se očito odustalo, i same zaustavljaju na istome mjestu. Ali ja ću ipak gledati da ih uhvatim, odluči Blumfeld u mislima i pojuri prema njima. One se smjesta daju u bijeg, ali Blumfeld ih raširenih nogu tjera u jedan kut sobe i ispred ormara, koji tamo stoji, polazi mu za rukom uhvatiti jednu. Hladna je to, mala lopta, koja se okreće u njegovoj ruci, očito željna da mu utekne. A i druga lopta, kao vidi nevolju svoje družice, poskakuje više no prije, izdužujući skokove sve dok ne dodirne Blumfeldovu ruku. Udara o njegovu ruku, udara sve bržim skokovima, mijenja točke napada, a onda, jer ne može postići ništa protiv ruke, koja je sasvim obuhvatila drugu loptu, poskakuje još više i očito želi doseći Blumfeldovo lice. Blumfeld bi mogao uhvatiti i tu loptu, pa ih obje negdje zatvoriti, ali u tom trenutku čini mu se iznimno nečasnim poduzimati takve mjere protiv dviju malih lopti. Ipak je veselje posjedovati dvije takve lopte, a uskoro će se sigurno i umoriti, otkotrljati ispod nekog ormara i ostaviti ga na miru. Unatoč takvu razmišljanju, Blumfeld, ipak, obuzet nekom vrstom srdžbe baca loptu na pod i pravo je čudo da se njezina slaba, gotovo prozirna celuloidna ljuska pritom nije rasprsnula. Bez prijelaza dvije lopte vraćaju se svojim ranijim niskim, međusobno usklađenim skokovima.

Blumfeld se u miru razodijeva, slaže odjeću u ormaru i kao uvijek točno provjerava je li spremačica sve ostavila u redu. Jednom ili dvaput osvrće se preko ramena za loptama, koje, jer nitko ih više ne prati, odjednom kao da prate njega, jer su doskakutale za njim i sad skakuću tik iza njegovih leđa. Blumfeld oblači kućni haljetak i želi otići do suprotnoga zida, ne bi li uzeo jednu od lula koje tamo vise na stalku. Prije nego što će se okrenuti, jednu nogu nehotice pomiče unazad, ali lopte mu uspijevaju izmaknuti i ništa im se ne događa. Dok odlazi po lulu, lopte ga prate u stopu; njegove papuče vuku se po podu, korak mu je nepravilan, pa ipak, svaki put kad stane, iza sebe gotovo u isti čas čuje udarce lopti koje idu s njime ukorak. Blumfeld se neočekivano okreće da vidi kako im to uspijeva. Ali tek što se okrenuo, lopte su napravile polukrug i već se ponovno nalaze iza njega, što se ponavlja svaki put kad se okrene. Poput podređenih pratitelja one nastoje izbjeći zadržavanje ispred Blumfelda. Dosad su za to smogle hrabrost očito samo da bi mu se predstavile, ali sad su već stupile u službu.

Do sada je Blumfeld u svim iznimnim slučajevima, kad mu ne bi dostajalo snage da ovlada situacijom, kao pomoćno sredstvo birao da se pretvara kao da ništa ne primjećuje. Često mu je to već pomoglo i obično bi bar poboljšalo njegov položaj. Tako se, dakle, ponaša i sad; zastaje ispred stalka s lulama, napućenih usana bira jednu od njih, puni je posebno temeljito iz unaprijed pripremljene vrećice s duhanom i sasvim bezbrižno pušta loptice da poskakuju iza njega. Jedino ne zna kako da ode do stola, jer jednak takt njihova poskakivanja i njegovih koraka sad ga gotovo već boli. Tako stoji, puni lulu nepotrebno dugo i odmjerava razdaljinu koja ga dijeli od stola. Napokon prevladava svoju slabost i prevaljuje put udarajući nogama o tlo tako glasno da lopte više i ne čuje. Ali nakon što je sjeo, one iza njegova stolca ponovno skakuću čujno kao i prije.

Iznad stola, nadohvat ruke, na zidu je pričvršćena polica na kojoj okružena malim čašicama stoji boca s trešnjevačom. Pokraj nje nalaze se naslagani svesci francuskog časopisa. Upravo danas stigao je novi svezak i Blumfeld ga skida s police. Na rakiju sasvim zaboravlja i čini mu se da se danas samo utjehe radi ne daje ometati u svojim uobičajenim poslovima, jer ne osjeća ni istinsku potrebu za čitanjem. Suprotno navici da pažljivo okreće list po list, on otvara svezak na nekom nasumice odabranom mjestu i tamo ugleda veliku sliku. Prisiljava se da je pomnije promotri. Ona prikazuje susret između ruskog cara i francuskog predsjednika. Susret se događa na nekom brodu. Posvuda uokolo, pa sve do u daljinu, još je mnogo drugih brodova, a dim iz njihovih dimnjaka gubi se na svijetlom nebu. Obojica, car i predsjednik, upravo su dugačkim koracima pohrlili jedan ususret drugome i sad se hvataju za ruke. Iza cara, kao i iza predsjednika, stoje još po dva gospodina. Za razliku od prijaznih lica cara i predsjednika, lica njihovih pratitelja veoma su ozbiljna, a pogledi svake prateće skupine uprti su u njihova vladara. Niže dolje, susret se očito odvija na najvišoj palubi broda, stoje odrezani rubom slike dugački redovi mornara koji salutiraju. Blumfeldovo zanimanje za sliku postupno raste, potom je malo odmiče od sebe i promatra treptavih očiju. Oduvijek je imao mnogo smisla za takve scene. Činjenica da glavni likovi tako neusiljeno, srdačno i lakomisleno stišću jedan drugome ruku njemu se čini vjerodostojnom. I isto je tako točno da njihovi pratitelji – uzgred, naravno, veoma visoka gospoda, čija su imena navedena ispod slike – svojim držanjem čuvaju ozbiljnost povijesnog trenutka.

I umjesto da s police skine sve što mu je potrebno, Blumfeld sjedi mirno i gleda u glavu lule koju još uvijek nije pripalio. On vreba. Iznenada, sasvim neočekivano, njegove ukočenosti nestaje i on se iznenada okreće zajedno sa stolcem. Ali i lopte su oprezne i budne, i bez razmišljanja slijede zakon koji vlada njima; u isti mah kad se i Blumfeld okreće one mijenjaju mjesto i skrivaju se iza njegovih leđa. Sad Blumfeld sjedi leđima okrenut prema stolu, držeći u ruci hladnu lulu. Lopte sad poskakuju ispod stola i slabo se čuju, jer tamo je sag. To je velika prednost, čuju se samo prigušeni, mukli zvukovi, čovjek mora biti veoma pažljiv da ih još razabere. Blumfeld, međutim, jest veoma pažljiv i dobro ih čuje. Ali to je samo sada tako, nakon nekog vremena vjerojatno ih uopće više neće čuti. Činjenica da su lopte na sagu tako malo primjetne Blumfeldu se čini njihovom velikom slabošću. Treba im samo podmetnuti jedan ili još bolje dva saga i one su gotovo nemoćne. Doduše, samo za određeno vrijeme, osim toga, samo njihovo postojanje već znači određenu moć.

* * *

Sad bi Blumfeldu dobro došao pas, takva mlada, divlja životinja lako bi s loptama izašla nakraj; on zamišlja kako taj pas šapama poseže za njima, kako ih tjera s njihova mjesta, kako ih goni uzduž i poprijeko po sobi i naposljetku grabi zubima. Lako je moguće da će Blumfeld u dogledno vrijeme ipak nabaviti psa.

Zasad, međutim, lopte se moraju bojati samo Blumfelda, a on trenutno nema volje da ih uništi, tko zna, možda mu za nešto takvo samo nedostaje odlučnosti. Navečer se umoran vraća s posla kući i sad, kad mu je mir toliko potreban, netko mu je priredio to iznenađenje. Tek sada osjeća koliko je zapravo umoran. Uništit će on te lopte svakako i to u najskorije vrijeme, ali zasad ne, vjerojatno tek idući dan. Sagleda li se sve to sasvim bez predrasuda, lopte se, zapravo, ponašaju dovoljno skromno. Mogle bi, primjerice, s vremena na vrijeme doskakutati, pokazati se i vratiti na svoje mjesto, ili bi mogle poskakivati više, udarati odozdo o ploču stola i u tome pronaći obeštećenje za prigušivanje sagom. Ali one to ne čine, one Blumfelda ne žele nepotrebno razdražiti, već se očito ograničavaju samo na ono neophodno i nužno.

Doduše, to najnužnije sasvim je dovoljno da Blumfeldu ogadi boravak za stolom. Nekoliko minuta on tek sjedi tamo, a već pomišlja da ode na počinak. Jedan od razloga za to je i taj što ovdje ne može pušiti, jer je žigice ostavio na noćnom ormariću. Morao bi, dakle, otići po žigice, ali ako već ode do noćnog ormarića, bit će mu svakako bolje da tamo i ostane i legne u postelju. A tu je i jedna primisao: on, naime, vjeruje da će lopte u svojoj slijepoj pomami da se uvijek zadržavaju iza njega skočiti na postelju i da će ih tamo, kad jednom bude legao, zdrobiti, htio on to ili ne htio. Prigovor da bi, primjerice, ostaci loptica također mogli poskakivati, on odbija. I ono što je neobično mora imati granice. Čitave lopte skaču i inače, premda ne neprekidno. Krhotine lopti nikad ne skaču, pa tako neće skakati ni ovdje.

»Naprijed!«, poviče, nakon što ga je takvo razmišljanje učinilo gotovo obijesnim, i s loptama za leđima kreće prema postelji. Njegova nada kao da se potvrđuje, jer dok namjerno zastaje sasvim blizu postelje, jedna lopta smjesta skače na nju. S druge strane, događa se ono što nikako ne bi bio očekivao, jer druga lopta nestaje ispod postelje. Na mogućnost da bi lopte mogle poskakivati i ispod postelje Blumfeld nije ni pomišljao. Zgranut je ponašanjem jedne od lopti, ali svejedno osjeća koliko je to nepravedno, jer će ta lopta poskakujući ispod postelje svoju zadaću obavljati možda i bolje od one na postelji. Sad sve ovisi o tome za koje će se mjesto lopte odlučiti, jer da bi mogle dugo raditi razdvojeno, u to Blumfeld ne vjeruje. I zaista, u sljedećem trenutku i lopta koje je bila dolje skače na postelju. Sad ih imam, pomišlja Blumfeld vreo od radosti i trga sa sebe kućni haljetak, ne bi li se bacio na postelju. Ali u taj čas ista lopta ponovno skoči pod postelju. Iznimno razočaran Blumfeld se naprosto snuždi. Lopta je gore očito samo razgledala teren i taj joj se nije dopao. A sad je slijedi i druga lopta, i ta, naravno, ostaje dolje, jer dolje je bolje. »Sad ću te bubnjare cijelu noć imati ovdje ispod sebe«, pomišlja Blumfeld, stišće zube i kima glavom.

Žalostan je, a da zapravo i ne zna čime bi mu lopte tijekom noći mogle naškoditi. Njegov san je odličan, taj sitni zvuk lako će prevladati. Da bi bio sasvim siguran u to, on im u skladu s iskustvom koje je stekao gura pod postelju dva saga. To mu izgleda kao da ima malog psa, kojem želi napraviti mek ležaj. A kao da su lopte također umorne i pospane, njihovi skokovi niži su i polaganiji nego prije. Dok kleči pokraj postelje i osvjetljava ih noćnom svjetiljkom, Blumfeld na mahove vjeruje da će lopte na sagovima ostati ležati zauvijek, toliko slabo padaju, toliko sporo se kotrljaju u stranu. Tada se, međutim, ponovno pridižu i poskakuju kao što im je dužnost. Ali lako je moguće da će Blumfeld, kad u zoru bude pogledao ispod postelje, tamo zateći dvije tihe, bezazlene dječje lopte.

Ali one kao da svoje skokove neće izdržati ni do zore, jer tek što je legao u postelju, Blumfeld ih više ne čuje. Napreže se da nešto čuje, osluškuje nagnut preko ruba postelje – niotkuda ni zvuka. Toliko snažno sagovi ne mogu djelovati, jedino objašnjenje je da su lopte prestale skakati, bilo zato što se s meka saga ne mogu dovoljno snažno odraziti, pa su stoga privremeno odustale od poskakivanja, bilo zato, a to je vjerojatnije, što nikad više neće skakati. Blumfeld bi mogao ustati i pogledati kako zapravo stoje stvari, ali on, zadovoljan činjenicom da je napokon zavladao mir, radije ostaje ležati, jer u lopte, koje su se primirile, ne želi dirati ni pogledom. Rado odustaje i od pušenja, okreće se na stranu i smjesta tone u san.

Ali nije da mu baš ništa ne remeti san; kao i uvijek, ni taj put ništa ne sanja, ali spava veoma nemirno. Tijekom noći bezbroj puta ga budi obmana da netko kuca na vratima. On dobro zna da nitko ne kuca; tko bi to kucao usred noći, pa onda još i na njegova vrata, vrata usamljenog neženje? Iako je, međutim, sasvim siguran u to, on se ipak svako malo budi iz sna i na trenutak napeto gleda prema vratima, usta su mu razjapljena, oči razrogačene, a uvojci kose tresu se na njegovu vlažnom čelu. On pokušava prebrojiti koliko se puta tako već probudio, ali omamljen nevjerojatnim brojevima do kojih dolazi ponovno zapada u san. Vjeruje da zna odakle dolazi kucanje, ono se ne događa na vratima, nego negdje sasvim drugdje, ali on se obuzet snom ne može prisjetiti na čemu se temelje njegove pretpostavke. On zna samo da se mnoštvo sićušnih, odvratnih udaraca skuplja prije nego što će se pretvoriti u veliko, snažno kucanje. Pretrpio bi on rado svu odvratnost malih udaraca, kad bi samo mogao izbjeći kucanje, ali iz nekog razloga za to je prekasno, on na to više ne može utjecati, prilika je propuštena, ponestalo mu je čak i riječi, otvara usta, nijemo zijeva, pa razljućen zbog toga zgura lice u jastuke. Tako prolazi noć.

Ujutro ga budi spremačica, s uzdahom olakšanja on pozdravlja njezino nježno kucanje na vratima, na koje se prije uvijek žalio, i već hoće da vikne »naprijed«, kadli začuje još jedno, istina, slabo, ali doslovce ratoborno kucanje. To su lopte ispod postelje. Probudile su se, zar su za razliku od njega preko noći skupile novu snagu? »Odmah«, dovikuje Blumfeld spremačici, iskače iz kreveta, ali predostrožnosti radi tako da mu lopte ostanu za leđima, baca se, uvijek okrenut leđima prema njima, na pod, iskreće glavu, pogledava prema njima i – najradije bi opsovao. Poput djece, koja noću odguruju sa sebe mrske pokrivače, lopte su, vjerojatno malim trzajima, koji mora da su trajali cijelu noć, sagove toliko izgurale ispod postelje da pod sobom ponovno imaju goli parket i mogu stvarati buku. »Natrag na sagove«, kaže Blumfeld srdito i tek kad su se lopte zahvaljujući sagovima ponovno stišale on poziva spremačicu da uđe. Dok ona, debela, tupa žena uvijek uspravna hoda, stavlja na stol zajutrak i obavlja nekoliko nužnih radnji, Blumfeld u kućnom haljetku stoji nepomično pokraj postelje, ne bi li lopte zadržao ispod nje. Pogledom prati spremačicu da ustanovi primjećuje li ona nešto. Budući da slabo čuje, to je vrlo nevjerojatno i Blumfeld svojoj lošim snom izazvanoj pretjeranoj razdražljivosti pripisuje činjenicu da mu se čini kao da spremačica s vremena na vrijeme ipak zastaje, hvata se za neki komad namještaja i ipak osluškuje uzdignutih obrva. Bio bi sretan kad bi mogao ponukati spremačicu da malo ubrza svoj posao, ali ona gotovo da je polaganija nego inače. Šeprtljavo se natovaruje Blumfeldovom odjećom i izlazi s njom na hodnik, dugo je nema natrag, a udarci s kojima vani obrađuje odjeću odjekuju jednolično i sasvim izdvojeno. I sve to vrijeme Blumfeld mora čekati na postelji, ne smije se ni pomaknuti, ako ne želi da lopte povuče za sobom; kavu, koju tako rado pije što je moguće topliju, mora ostaviti da se ohladi i ne može učiniti ništa drugo nego da bulji u spušteni zastor na prozoru, iza kojeg mutno sviće dan.

Napokon je spremačica gotova, želi mu dobro jutro i okreće se prema vratima. Ali prije negoli će se definitivno udaljiti, ona još zastaje na vratima, malo pomiče usnice i upućuje Blumfeldu dugačak pogled. Blumfeld je već želi ukoriti, ali ona napokon odlazi. Blumfeld bi najradije širom otvorio vrata i viknuo za njom da je glupa, stara, otupjela žena. Ali dok razmišlja o tome što bi joj, zapravo, mogao prigovoriti, on pronalazi samo besmislicu da ona nedvojbeno nije primijetila ništa, a ipak je htjela ostaviti dojam kao da je. Kako li su mu misli samo zbrkane! I to od samo jedne loše prospavane noći! Za loš san malo objašnjenja pronalazi u činjenici da se prošlu večer nije odao svojim navikama, da nije pušio, pa čak ni pio rakiju. Ako jednom, i to je ishod njegova razmišljanja, ne pušim i ne pijem rakiju, ja spavam loše.

Odsad će više paziti da se osjeća dobro i s time započinje tako da iz kućne apoteke, koja visi iznad noćnog ormarića, uzima vatu, radi od nje dvije kuglice i njima začepljuje uši. Onda ustaje i radi probni korak. Lopte ga, doduše, prate, ali on gotovo da ih ne čuje, a još malo dodatne vate čini ih sasvim nečujnima. Blumfeld napravi još nekoliko koraka, što mu uspijeva bez posebnih neugodnosti.

Svatko je za sebe, kako Blumfeld, tako i lopte; oni su, doduše, vezani jedni za druge, ali se međusobno ne smetaju. Samo dok se Blumfeld jednom malo naglije okreće, a jedna od loptica ne uspijeva dovoljno brzo učiniti suprotni pokret, on je udara koljenom. To je jedina nezgoda, inače Blumfeld mirno pije kavu, gladan je kao da tu noć nije spavao, nego prevalio dug put, pere se hladnom, nevjerojatnom osvježavajućom vodom i oblači se. Dosad nije razmaknuo zastore nego je predostrožnosti radi radije ostao u polumraku; za loptice mu, naime, ne trebaju tuđe oči. Ali sad, kad se priprema za odlazak, on mora lopte nekako zbrinuti za slučaj da bi se usudile – u što, doduše, ne vjeruje – poći za njim i na ulicu. Tu mu na pamet pada dobra zamisao, on otvara velik ormar za odjeću i staje okrenut leđima prema njemu. Kao da slute što se s njima namjerava, lopte izbjegavaju unutrašnjost ormara, iskorištavaju svako mjestašce preostalo između Blumfelda i ormara, a ako ne ide drukčije na trenutak uskakuju i u ormar, ali smjesta ponovno bježe iz tame, preko ruba; dalje u ormar ne može ih se ni dobiti, jer one će radije povrijediti svoju dužnost i stati Blumfeldu gotovo uz bok.

Međutim, ta mala lukavstva neće im ništa pomoći, jer sad Blumfeld sam natraške ulazi u ormar i one ga moraju pratiti. Time je njihova sudbina zapečaćena, jer na dnu ormara nalaze se različiti manji predmeti kao što su čizme, kutije, mali kovčezi, koji su svi – Blumfeldu je sad žao zbog toga – dobro poredani, ali ipak jako ometaju lopte. A kad Blumfeld, koji je u međuvremenu gotovo zatvorio vrata ormara, jednim velikim skokom, na kakav se godinama nije bio odvažio, napušta ormar, pritišče vrata i okreće ključ u bravi, lopte su zatvorene. »To mi je, dakle, uspjelo«, pomišlja Blumfeld i briše znoj s lica. Kako li lopte samo buče u ormaru! Stječe se dojam da su očajne. Blumfeld je, naprotiv, veoma zadovoljan. Napušta sobu, a pust hodnik na njega odjednom djeluje blagotvorno. Iz uši izvlači vatu, razdragan mnoštvom zvukova kuće koja se budi. Ljudi oko sebe ne vidi mnogo, jer još je jako rano.

* * *

Dolje na hodniku, ispred niskih vrata, kroz koja se ulazi u spremačičin podrumski stan, stoji mali desetogodišnji dječak. Slika je i prilika svoje majke, nijedna ružna crta stare nije zaboravljena u tom dječjom licu. Krivonog, ruku zavučenih u džepove hlača, stoji on tamo i huče, jer sad već ima gušu i teško može udahnuti. Ali dok Blumfeld inače, kad mu se dječak nađe na putu, ubrza korak, ne bi li po mogućnosti izbjegao njegov prizor, danas bi gotovo zastao kod njega. Ma bio dječak i čedo te žene, što ga je donijela na svijet i ostavila mu da nosi sve znakove svoga podrijetla, on je zasad ipak dijete, u toj bezobličnoj glavi ipak se roje dječje misli, ako bi ga se razumno oslovilo i nešto pitalo, on bi vjerojatno zvonkim glasom, nevino i s poštovanjem odgovorio, i čovjek bi nakon dosta prevladavanja mogao pomilovati i te obraze. Tako razmišlja Blumfeld, ali ipak prolazi pokraj dječaka. Na ulici zamjećuje da je vrijeme ipak ugodnije nego što je mislio dok je još bio u sobi. Jutarnje magle razilaze se i otvaraju pogled na dijelove plava, snažnim vjetrovima pometena neba.

Zahvaljujući loptama Blumfeld je iz sobe izašao mnogo ranije nego inače, čak je i novine nepročitane zaboravio na stolu, u svakom slučaju time je dobio mnogo vremena i sad može hodati polaganije. Neobično je koliko ga malo brinu lopte otkako se rastao od njih. Dokle god su ga pratile u stopu, moglo ih se smatrati nečime što mu pripada, nečime što pri prosuđivanju njegove osobe na neki način valja također uzeti u obzir, dok su sad bile samo igračka kod kuće u ormaru. Blumfeldu tu pada na pamet da bi lopte možda najbolje mogao učiniti neškodljivima time da ih vrati njihovoj istinskoj namjeni. Tamo na hodniku još uvijek stoji dječak, Blumfeld će mu pokloniti lopte, neće mu ih posuditi, nego izričito pokloniti, što je istovjetno sa zapovijedi za njihovo uništenje. A čak i ako bi slučajno ostale čitave, one će u dječakovim rukama ipak značiti manje nego u ormaru i čitava će kuća vidjeti kako se dječak s njima igra, druga djeca će mu se priključiti, a opće mišljenje da su posrijedi lopte za igranje, a ne, recimo, Blumfeldovi životni pratitelji, postat će to nepokolebljivo i nepobitno.

Blumfeld otrči natrag u kuću. Dječak se baš spustio niza podrumske stube i želi dolje otvoriti vrata. Blumfeld, dakle, mora pozvati dječaka i izgovoriti njegovo ime, koje je smiješno kao i sve drugo što se s dječakom može dovesti u vezu. »Alfrede, Alfrede!«, viče on. Dječak se dugo nećka. »Ma, dođi k meni«, viče Blumfeld, »dat ću ti nešto«. Kroz suprotna vrata izašle su dvije kućepaziteljeve djevojčice i znatiželjno zastale lijevo i desno od Blumfelda. One shvaćaju mnogo brže od dječaka i ne razumiju zašto smjesta ne dolazi. Mašu mu, ne ispuštajući pritom Blumfelda iz vida, ali ne mogu dokučiti kakav to dar očekuje Alfreda. Mučene znatiželjom pocupkuju s noge na nogu. Blumfeld se smije kako njima, tako i dječaku. Taj kao da se napokon sredio i sad se krut i troma koraka uspinje stubama. Čak ni po hodu on ne odudara od svoje majke, koja se, uzgred, pojavljuje na podrumskim vratima. Blumfeld viče više nego glasno, ne bi li ga i spremačica razumjela i, ukoliko bude potrebno, nadzirala izvršenje njegova naloga. »Gore u svojoj sobi«, kaže Blumfeld, »imam dvije lijepe lopte. Hoćeš li ih?« Dječak samo nakrivljuje usta, ne zna kako bi se ponašao, okreće se i upitna pogleda pogledava prema majci. Ali djevojčice smjesta počnu skakutati oko Blumfelda i moliti ga za lopte. »I vi ćete se smjeti igrati s njim«, kaže im Blumfeld, ali čeka da mu dječak odgovori. On bi lopte mogao smjesta pokloniti i djevojčicama, ali one mu se čine nekako odveć lakomislene i sad ima više povjerenja u dječaka. Taj se u međuvremenu posavjetovao s majkom, a da s njom pritom nije razmijenio ni riječi, i na Blumfeldovo ponovljeno pitanje potvrdno kima glavom. »Onda pazi«, kaže Blumfeld, koji rado previđa činjenicu da ovdje za svoj dar neće dobiti nikakvu zahvalnost, »ključ od moje sobe ima tvoja majka, njega moraš posuditi od nje, ja ću ti dati ključ od svoga ormara s odjećom i u tom ormaru s odjećom su lopte. Ormar i sobu pažljivo zaključaj za sobom. Ali s loptama možeš raditi što te volja i ne moraš mi ih više vraćati. Jesi li me razumio?«

Ali dječak nažalost nije razumio ništa. Blumfeld je tom bezgranično tupom biću htio sve rastumačiti posebno jasno, ali je upravo zbog te namjere sve ponavljao odveć često, govorio mu odveć naizmjence o ključevima, sobama i ormarima, i dječak zbog toga ne bulji u njega kao u svoga dobrotvora, nego kao u napasnika. Djevojčice su, međutim, odmah shvatile sve, pa se sad stišću oko Blumfelda i pružaju ručice da uzmu ključ. »Čekajte malo«, kaže Blumfeld, ljutit sad već zbog svih. A i vrijeme prolazi, ne može se on više dugo zadržavati s njima. Kad bi bar spremačica napokon rekla da ga je razumjela i da će za dječaka obaviti sve kako je rekao. Umjesto toga, međutim, ona još uvijek stoji dolje na vratima, smješka se neprirodno kao što to već čine stidljive nagluhe osobe i možda zaista vjeruje da se Blumfeld gore iznenada oduševio njezinim dječakom i sad ga ispituje tablicu množenja. Blumfeld, opet, ne može sići niza stube i viknuti spremačici na uho svoju molbu da ga dječak za miloga boga napokon oslobodi lopti. Dovoljno se već bio savladao, ako je ključ svoga ormara na čitav dan nakanio povjeriti toj obitelji. Ne da bi poštedio sebe, on ovdje pruža ključ dječaku, umjesto da ga sam odvede gore i preda mu lopte. Ali ne može mu on gore prvo pokloniti lopte, a onda mu ih, kako bi se to vjerojatno i dogodilo, odmah potom ponovno oduzeti i odvući ih za sobom kao pratnju. »Ti me, dakle, još uvijek ne razumiješ?«, pita Blumfeld gotovo žalosno, nakon što je zaustio da mu ponovno sve objasni, ali je od dječakova prazna pogleda smjesta opet odustao od te nakane. Takav prazan pogled čovjeka čini bespomoćnim. Mogao bi ga zavesti da kaže više nego što hoće, samo da se ta praznina nekako ispuni razumom.

»Mi ćemo mu donijeti lopte«, viču djevojčice. One su lukave i shvatile su da lopte mogu dobiti samo nekim dječakovim posredstvom, ali da se oko tog posredovanja moraju pobrinuti same. U kućepaziteljevoj sobi otkucava sat i opominje Blumfelda da požuri. »Onda uzmite ključ«, kaže Blumfeld i ključ mu se više izvlači iz ruke nego što bi im ga on davao. Sigurnost s kojom bi ključ bio dao dječaku bila bi neusporedivo veća. »Ključ od sobe uzmite dolje kod žene«, dodaje Blumfeld, »a kad se vratite s loptama, morate oba ključa vratiti ženi«. »Da, da«, viču djevojčice i već trče niza stube. One znaju sve, baš sve, i kao da ga je zarazila dječakova tupost, Blumfeld sad sam ne razumije kako su tako brzo mogle shvatiti sva njegova objašnjenja.

Sad dolje već navlače spremačicu za skute, ali Blumfeld, ma koliko primamljivo bilo, ne može više gledati kako će obaviti svoj zadatak i to ne samo zato što bi već bilo kasno, nego i zato što ne želi biti nazočan kad lopte izađu iz njegove sobe. On želi čak biti nekoliko ulica dalje kad djevojčice gore budu tek otključavale vrata njegove sobe. A ne zna on i što još sve može očekivati od tih lopti. I tako drugi put tog jutra izlazi iz kuće. Vidio je još kako se spremačica doslovce brani od djevojčica, a dječak pokreće svoje krive noge, ne bi li majci pritekao u pomoć. Blumfeld ne shvaća zašto se takvi ljudi kakva je konobarica na svijetu rađaju i razmnožavaju...

* * *

Putem prema tvornici rublja u kojoj je Blumfeld zaposlen razmišljanja o poslu lagano počinju prevladavati. On ubrzava korak i unatoč kašnjenju, koje je izazvao dječak, u svoj ured stiže prvi. Taj ured je prostorija obložena staklom, a sadrži jedan pisaći stol za Blumfelda i dva stojeća pulta za Blumfeldu podređene praktikante. Iako su ti stojeći pultovi tako mali i uski kao da su namijenjeni školskoj djeci, u tom je uredu ipak jako tijesno i praktikanti ne smiju sjediti, jer onda ne bi bilo dovoljno mjesta za Blumfeldov stolac. I tako po čitave dane stoje pritisnuti uza pult. Za njih to je zasigurno veoma neudobno, ali na taj način i Blumfeldu se otežava da ih promatra. Često marljivo hrle za pultove, ali ne da bi radili, nego da se uzajamno došaptavaju ili čak malo odrijemaju. Blumfelda oni jako ljute i ni izdaleka ga dovoljno ne podupiru u silnom poslu koji mu je povjeren. Taj posao sastoji se u tome da on obavlja sav robni i novčani promet s radnicama koje rade kod kuće, a tvornica ih zapošljava zbog proizvodnje određene fine robe. Da bi se mogla procijeniti veličina tog posla, mora se steći podrobniji uvid u čitavo stanje. Ali otkako je prije nekoliko godina umro Blumfeldov neposredni pretpostavljeni, taj uvid više nitko nema i zato ni Blumfeld nikome ne može priznati da je ovlašten vrednovati njegov rad.

Tvorničar, gospodin Ottomar, primjerice, očito podržava Blumfeldov posao. On, naravno, priznaje zasluge što ih je Blumfeld stekao tijekom dvadeset godina, koliko radi u tvornici, i ne priznaje ih samo zato što bi morao, nego i stoga što Blumfelda cijeni kao vjerna čovjeka vrijedna poštovanja – ali ipak, on u isti mah i podcjenjuje njegov posao, uvjeren, naime, da bi se taj mogao urediti jednostavnije i u svakom pogledu korisnije nego što to čini Blumfeld. Govori se, što zasigurno nije nevjerodostojno, da se Ottomar na Blumfeldovu odjelu pokazuje tako rijetko samo da bi samog sebe poštedio ljutnje zbog Blumfeldovih metoda rada. Biti tako neshvaćen za Blumfelda je sigurno žalosno, ali tu nema pomoći, jer ne može on prisiliti Ottomara da, primjerice, mjesec dana neprekidno boravi na Blumfeldovu odjelu, prostudira mnogostruke načine posla koji tamo valja obaviti, primjenjuje vlastite, navodno bolje metode i uvjeri se kroz slom odjela, kojim bi iste nužno urodile, da je Blumfeld u pravu. Zbog tog razloga, dakle, Blumfeld svoj posao obavlja odlučno kao i prije, malo se prestraši kad se Ottomar nakon dugog vremena pojavi, ali onda se s osjećajem dužnosti podčinjenog ipak odlučuje na slabašan pokušaj da Ottomaru objasni ovu ili onu metodu rada, na što ovaj nijemo kima glavom i spuštena pogleda odlazi dalje. Uzgred, Blumfeld bitno manje pati od tog nerazumijevanja, nego od pomisli da će, kad će jednom morati otići sa svog radnog mjesta, to smjesta uroditi zbrkom koju nitko neće umjeti razriješiti; jer on u tvornici ne poznaje nikoga tko bi ga mogao zamijeniti i preuzeti njegovo mjesto tako da bi se u pogonu mjesecima mogli izbjegavati makar i samo najteži zastoji.

Kad šef nekoga podcjenjuje, zaposlenici, naravno, gledaju da ga u tome nadmaše. Stoga svatko od njih podcjenjuje Blumfeldov rad, nitko ne smatra nužnim da zbog izobrazbe neko vrijeme radi na Blumfeldovu odjelu, a kad se uzimaju novi zaposlenici, nitko ih iz vlastitih pobuda ne dodjeljuje Blumfeldu. Uslijed toga Blumfeldovu odjelu nedostaje prinova. Blumfeldu, koji je dotad, uz potporu jednog sluge, na odjelu sve obavljao sasvim sam, trebali su tjedni najteže borbe dok nije zatražio da mu se dodijeli praktikant. Gotovo svakog dana Blumfeld bi se pojavljivao u Ottomarovu uredu i objašnjavao mu mirno i opširno zašto je na njegovu odjelu neophodan praktikant. On, govorio bi, nije nužan zato što bi se Blumfeld želio poštedjeti, Blumfeld se ne želi štedjeti, on odrađuje svoj više nego dovoljan dio i ne pomišlja da s time prestane, ali neka gospodin Ottomar razmisli kako se posao razvio tijekom vremena, svi odjeli povećani su na odgovarajući način, samo se na Blumfeldov odjel uvijek zaboravlja. A kako li je opseg posla tamo samo narastao!

Kad je Blumfeld započinjao, tog vremena gospodin Ottomar zacijelo se više i ne sjeća, tamo se radilo sa samo desetak švelja, a danas im se broj kreće između pedeset i šezdeset. Takav posao iziskuje snagu, Blumfeld može jamčiti da je u potpunosti troši za dobrobit posla, ali odsad više ne može jamčiti da će ga ubuduće obavljati u cijelosti. Istina, gospodin Ottomar Blumfeldove molbe nikad nije doslovce odbijao, to ipak nije mogao napraviti jednom starom činovniku, ali način na koji ga je slušao, kako je mimo Blumfelda i njegovih molbi razgovarao s drugim ljudima, davao mu polovične pristanke, a za nekoliko dana sve opet zaboravio – taj način bio je prilično uvredljiv. Ne toliko za Blumfelda samog, Blumfeld nije fantast, ma koliko čast i priznanje bili lijepi, Blumfeld može i bez njih, on će svejedno izdržati na svome mjestu koliko god dugo to bude moguće, u svakom slučaju, on je u pravu, a pravu naposljetku, ma potrajalo to katkada i dugo, valja ipak odati priznanje.

I tako je Blumfeld naposljetku zaista dobio čak dvojicu praktikanata, ali kakvi su to praktikanti bili! Čovjek bi pomislio da je Ottomar uvidio da svoj prezir prema odjelu može pokazati još jasnije ako zaposli tu dvojicu praktikanata, nego ako ih i dalje bude odbijao. Bilo je moguće čak i da je Ottomar tješio Blumfelda i ostavljao ga da čeka toliko dugo samo zato što je tražio dvojicu takvih praktikanata, a nije ih mogao pronaći, što je nadasve razumljivo. A Blumfeld se sada nije mogao pravo ni požaliti, jer odgovor bi ionako mogao predvidjeti, pa dobio je dvojicu praktikanata, iako je zatražio samo jednog; toliko je okretno Ottomar sve bio sredio. Naravno da se Blumfeld ipak žalio, ali samo zato što ga je njegova nevolja doslovce prisiljavala na to, a ne zato što bi se sad još nadao pomoći. A nije se žalio ni izričito, nego samo usput, kad bi se za to ukazala neka povoljna prilika. Svejedno se među zlohotnim kolegama ubrzo proširila glasina da je netko pitao Ottomara je li moguće da se Blumfeld, koji je ipak dobio tako izuzetnu pomoć, još uvijek žali. Na to je Ottomar navodno odgovorio da je to istina, da se Blumfeld još uvijek žali i da to čini s punim pravom. On, Ottomar, napokon je to uvidio i namjerava Blumfeldu postupno dodijeliti po jednog praktikanta za svaku švelju, dakle, sve u svemu njih šezdesetak. A ako ni oni ne bi dostajali, poslat će mu ih još i s time neće prestati dok ludnica, koja se na Blumfeldovu odjelu godinama razvija, ne bude potpuna.

Istina, u toj primjedbi dobro se oponašao Ottomarov način izražavanja, ali njemu samom, Blumfeld u to nije ni najmanje sumnjao, nije bilo nakraj pameti da se ikad, makar i na sličan način očitava o Blumfeldu. Sve je to bila izmišljotina lijenčina u uredima na prvom katu; Blumfeld je prešao preko nje – a volio bi da je tako mirno mogao prijeći i preko postojanja praktikanata. Ali oni su bili tu i više se nisu mogli ukloniti. Blijeda, slabašna djeca! Prema svojim dokumentima trebali su već proći razdoblje obaveznog školovanja, ali u to Blumfeld nikako nije mogao povjerovati. Štoviše, rado bi ih bio povjerio nekom učitelju, toliko im je još trebala majčina ruka. Nisu se još znali normalno kretati, a dugo stajanje nevjerojatno bi ih umaralo, posebice u prvo vrijeme. Ako bi ih ostavio bez nadzora, u svojoj slabosti odmah bi pokleknuli, pa se nakrivljeni i pognuti stisnuli u neki kut. Blumfeld je nastojao da im objasni kako će čitav život ostati bogalji, budu li neprestance toliko popustljivi pred vlastitom komotnošću. Naložiti praktikantima neku malu kretnju bio je velik izazov; jednom zgodom jedan je trebao odnijeti nešto svega nekoliko koraka dalje, ali je potrčao s pretjeranim marom i natukao si koljeno na pultu. Soba je bila puna švelja, pultovi puni robe, ali Blumfeld je morao sve to zanemariti, odvesti uplakana praktikanta u ured i tamo mu na koljeno staviti mali povez.

I taj mar praktikanata bio je samo izvanjski; poput prave djece katkada bi se htjeli istaknuti, ali mnogo češće, štoviše, gotovo uvijek, htjeli bi samo obmanuti pozornost pretpostavljenog i prevariti ga. U vrijeme kad je bilo najviše posla, Blumfeld je jednom zgodom mokar od znoja projurio pokraj njih i zamijetio kako skriveni među balama robe razmjenjuju markice. Htio ih je istući šakama po glavama, za takvo ponašanje to bi bila jedina primjerena kazna, ali bili su djeca, a Blumfeld nije mogao nasmrt premlatiti djecu. Tako se nastavio mučiti s njima. Isprva je mislio da će mu praktikanti biti od pomoći pri neposrednim poslovima, koji su u vrijeme raspoređivanja robe iziskivali puno napora i budnosti. Mislio je da će stajati za pultom, otprilike na sredini, sve vrijeme držati stvari pod nadzorom i upisivati robu, dok će praktikanti po njegovim zapovijedima trčkarati amo-tamo i raspoređivati je. Zamislio je da će njegov nadzor, koji, ma koliko oštar bio, neće biti dovoljan u takvoj gunguli, da će biti nadopunjen pozornošću praktikanata i da će ti praktikanti s vremenom skupljati iskustva, da neće više u svakoj pojedinosti ovisiti o njegovim zapovijedima, te da će sami naučiti kako da po pitanju potrebe za robom i povjerljivosti međusobno razlikuju švelje.

Mjerena prema praktikantima koje je dobio, bila su to sasvim prazna nadanja i Blumfeld je ubrzo uvidio da im uopće ne smije dopustiti da razgovaraju sa šveljama. Nekim šveljama oni, naime, od samog početka uopće nisu odlazili, jer su prema njima osjećali odbojnost ili strah, dok su drugima, koje su voljeli, često trčali ususret sve do vrata. Njima su donosili sve što bi poželjele, gurali im, iako su švelje bile ovlaštene za prijem, sve to u ruke s određenom skrovitošću, skupljali na jednoj praznoj polici za te privilegirane švelje kojekakve odreske, bezvrijedne ostatke, ali i sitnice koje su se još itekako mogle upotrijebiti, mahali im time iza Blumfeldovih leđa radosno još izdaleka i dobivali zauzvrat od njih bombone ravno u usta. Blumfeld je, doduše, ubrzo zaustavio sve te nepodopštine, tjerajući ih u pregradak kad bi dolazile švelje. Ali oni su to još dugo smatrali velikom nepravdom, inatili se, obijesno lomili pera i katkada, a da se pritom ipak ne bi usudili dići glavu, glasno kucali po staklu, ne bi li upozorili švelje na loše postupke, koje su prema svome mišljenju morali trpjeti od Blumfelda.

* * *

Nepravdu koju sami čine praktikanti ne mogu shvatiti. Tako, primjerice, u ured gotovo uvijek dolaze prekasno. Blumfeld, njihov pretpostavljeni, koji je od najranije mladosti smatrao da se dolazak na posao bar pola sata prije početka radnog vremena razumije sam po sebi – a na to ga nisu nukali ni laktaštvo, ni pretjerana savjesnost, već samo određen osjećaj za pristojnost – svoje praktikante obično mora čekati dulje od jednog sata. Žvačući žemičku od zajutarka, on obično stoji za pultom u dvorani i provjerava račune u knjižicama švelja. Ubrzo tone u posao i ne misli više ni na što drugo. A onda ga iznenada toliko preplaše da mu pero još neko vrijeme podrhtava u ruci. Jedan praktikant utrčao je u prostoriju, izgleda kao da će se srušiti, jednom rukom pridržava se negdje, dok si drugom zadihan pritišće prsa – ali sve to ne znači ništa drugo nego da se želi ispričati zbog kašnjenja, što je opet toliko smiješno da se Blumfeld namjerno pravi da ništa nije čuo, jer kad to ne bi učinio, morao bi dječaka zasluženo izbatinati. Ovako ga, međutim, samo neko vrijeme gleda, pa mu onda ispruženom rukom pokazuje prema pregratku i ponovno se posvećuje svom poslu. Sad bi se ipak moglo očekivati da će praktikant uvidjeti dobrotu svoga pretpostavljenog i potrčati na svoje mjesto. Ali ne, on ne žuri, on lagano pocupkuje, kao da pleše, ili hoda na prstima, gurkajući nogu pred nogu. Želi li on to ismijati svoga pretpostavljenog? Ni to nije slučaj. Posrijedi je i opet samo mješavina straha i samozadovoljstva, protiv koje je čovjek bespomoćan. Jer kako bi se inače mogla objasniti činjenica da Blumfeld danas, kad je u ured i sam stigao neuobičajeno kasno, sad nakon duljeg čekanja – a nije mu do provjere knjižica – kroz oblak prašine, koju nerazumni sluga pred njim uzvitlava metlom, na ulici vidi dvojicu praktikanata kako mirno dolaze na posao? Čvrsto su zagrljeni i čini se da jedan drugome pričaju važne stvari, koje se, međutim, posla u najboljem slučaju tiču na neki nedopušten način. Što su bliže staklenim vratima, to više usporavaju korak. Napokon se jedan od njih hvata za kvaku, ali je ne pritišće, jer njih dvojica još uvijek razgovaraju, osluškuju i smiju se. »Pa otvori našoj gospodi«, viče Blumfeld uzdignutih ruku na slugu. Ali dok praktikanti ulaze, Blumfeldu više nije do svađe, tako da ne odgovara na njihov pozdrav i odlazi do svog pisaćeg stola.

Počinje Blumfeld računati, a s vremena na vrijeme diže pogled da vidi što rade praktikanti. Jedan je očito jako umoran i pospano trlja oči; kad je svoj haljetak objesio o klin, koristi priliku i ostaje još malo naslonjen na zid, na ulici djelovao je svježe, dok ga blizina posla umara. Drugi praktikant, naprotiv, ima volju raditi, ali ne svaki posao. Tako mu je oduvijek bila želja da smije izmesti prostoriju. No, to je posao koji mu ne priliči, izmetanje priliči samo slugi; sam po sebi Blumfeld ne bi imao ništa protiv da praktikant izmeće, pa neka slobodno izmeće, lošije od sluge on to ne može ni raditi; ali ako praktikant želi izmetati, onda neka naprosto dođe ranije, prije nego što sluga započinje mesti, a ne da za to koristi vrijeme u kojem je dužan obavljati isključivo uredske poslove. Ako pak je dječarac već nedostupan za svako razborito razmišljanje, onda bi bar sluga, taj napola slijepi starac, kojeg šef zasigurno ne bi trpio ni u kojem drugom odjelu doli u Blumfeldovom i koji živi samo još od Božje i šefove milosti, onda bi bar taj sluga mogao biti popustljiv i na trenutak prepustiti metlu dječaku, koji je nespretan, pa će smjesta izgubiti volju za metenjem i s metlom u ruci potrčati za slugom da ga ponuka da je se ponovno lati. Ali čini se da se sluga osjeća posebno odgovornim upravo za metenje: vidi se kako, tek što mu se dječak približio, drhtavih ruku nastoji čvršće uhvatiti metlu i radije će stajati mirno i ostaviti se metenja, samo da može svu pozornost usmjeriti na posjedovanje metle. Praktikant ga sad ne moli riječima, jer on se ipak boji Blumfelda, koji naoko računa, a i obične riječi bile bi sasvim beskorisne, jer do sluge se dopire samo najglasnijim vikanjem. Praktikant, dakle, prvo navlači slugu za rukav. Sluga, naravno, dobro zna o čemu se radi, mrko gleda praktikanta, odmahuje glavom i privlači metlu bliže prsima. Sad praktikant sklapa ruke i moli ga. On se, doduše, ne nada da će moljenjem nešto postići, moljenje ga samo zabavlja i zato moli.

Drugi praktikant prati sve što se zbiva uz tiho smijuljenje i očito misli, premda je neshvatljivo zašto to čini, da ga Blumfeld ne čuje. Sluge se njegove moljenje ni najmanje ne doima, on se okreće i sad vjeruje da će u sigurnosti moći ponovno koristiti metlu. Praktikant ga je slijedio skakućući na prstima i molećivo trljajući dlanove jedan o drugi, i sad ga moli i preklinje s druge strane. Slugino okretanje i praktikantovo skakutanje za njim ponavljaju se više puta. Naposljetku sluga osjeća da mu je sa svih strana presječen put i primjećuje nešto što je uz samo malčice manju ograničenost mogao zamijetiti i na samom početku, naime, da će se umoriti mnogo brže nego praktikant. Zbog toga on traži tuđu pomoć, prijeti praktikantu prstom i pokazuje prema Blumfeldu, kojemu će se požaliti ako ga praktikant ne pusti na miru.

Praktikant shvaća da se sad mora jako požuriti, želi li uopće dobiti metlu, pa drsko poseže za njom. Nehotičan uzvik drugog praktikanta navješćuje nadolazeću odluku. Sluga taj put, doduše, još uspijeva spasiti metlu tako što uzmiče jedan korak i povlači je za sobom. Ali sad praktikant više ne popušta, razjapljenih usta i blještavih očiju skače prema naprijed, sluga želi pobjeći, no njegove stare noge klecaju umjesto da trče, praktikant poteže metlu i premda je ne uspijeva zgrabiti svejedno postiže da padne na pod i time metla ostaje izgubljena za slugu. Naoko, međutim, i za praktikanta, jer dok metla pada, sva trojica, praktikanti i sluga, isprva ostaju ukočeni, jer sad će Blumfeld primijetiti sve što se dogodilo. Zaista, Blumfeld viri kroz svoj prozorčić kao da su mu tek sada skrenuli pozornost na sebe; on strogo i oštro odmjerava svakog od njih, a ne promiče mu ni metla na podu. Bilo zato što šutnja traje predugo, bilo zato što praktikant ni u svojoj krivnji ne uspijeva potisnuti žudnju za metenjem, on se u svakom slučaju sagiba, doduše, veoma oprezno, kao da poseže za nekom zvijeri, a ne za metlom, uzima je, prelazi njome preko poda, ali je smjesta sav preplašen baca, jer je Blumfeld ustao i izašao iz pregratka. »Obojica na posao i da nitko više nije pisnuo!«, viče Blumfeld i ispružene ruke pokazuje praktikantima put prema njihovim pultovima. Oni ga slušaju, ali ne postiđeno i pognutih glava, već kruto prolaze pokraj Blumfelda i ukočeno ga gledaju u oči, kao da ga time žele spriječiti u nakani da ih tuče. A ipak su iz iskustva mogli u dovoljnoj mjeri naučiti da Blumfeld načelno nikad ne tuče. Ali oni su previše bojažljivi i gledaju da uvijek i bez ikakva obzira sačuvaju svoja stvarna ili prividna prava.*

Preveo s njemačkog jezika:
Boris Perić

_______________
* Bilješka o autoru i djelu: »Blumfeld, postariji neženja« fragmentarna je pripovijetka Franza Kafke (1883.-1924.), pisana od 8. veljače do ožujka ili travnja 1915. godine, a objavljena posthumno. Priklonimo li se tezi koju su zastupali autori poput Hanne Arendt, da iz Kafkina djela prosijava fascinacija funkcioniranjem svijeta kao stroja, o čemu svjedoči i niz Kafkinih dnevničkih bilješki, odnosno, još preciznije, da se u tom »kafkijanskom stroju« može pratiti prelazak s motiva postajanja životinjom, svojstvenog pripovijetkama, na puku mehaničku asemblažu kao središnji motiv autorovih romana, kao što zamjećuju Gilles Deleuze i Felix Guattari, onda bi se »Blumfeld« – čiji protagonist, usamljeni i samozatajni neženja, nakon odvagivanja argumenata za i protiv nabavke psa, u svojem stanu zatječe dvije celuloidne loptice kako mehanički poskakuju jedna nasuprot drugoj – mogao čitati i kao jedno od mjesta na kojima taj prelazak najzornije dolazi do izražaja.

Je li se u motivu neženje zaista zrcalio - kako možemo pročitati u nekim biografski intoniranim interpretacijama - Kafkin intimni strah od stupanja u veze i zasnivanja obitelji ili ne (slične motive možemo pronaći i u drugim pripovijetkama, poput »Svadbenih priprema na selu«, ali i u društvenom statusu protagonista Kafkinih romana), činjenica je da svijet svojom mehaničkom logikom svakodnevice zadaje čvrsta pravila od kojih ni neženja Blumfeld - držeći tajnost svog statusa u zrcalu istog tog svijeta sumnjivom, ako ne i zazornom – ne može pobjeći. Stoga će, pasiviziran i miroljubiv, nelagodnu molekularnu mehaniku loptica isprva nastojati »umrtviti« njihovim zatvaranjem u ormar, te naposljetku njihovim vraćanjem u domenu kojoj po njegovu mišljenju pripadaju, dakle, poklanjanjem djeci, koju, kako vidimo, drži podjednako napornim izvorom nelagode.

Iako je krajnje sporno je li se Kafka u svom pisanju uopće koristio metaforama u klasičnom smislu, neki autori u misterioznim će lopticama prepoznati upravo metaforički prikaz djece. Bilo u tome istine ili ne, bjelodano je da će se loptice, kojih se Blumfeld ipak uspijeva riješiti, pribojavajući se da bi ga njihovo neprestano skakutanje za njim u očima okoline moglo prikazati u neželjenom svjetlu, u drugom dijelu pripovijetke, po dolasku na posao, pretvoriti u dvojicu ništa manje bizarnih, krajnje nespretnih, napornih i poslu nevičnih praktikanata. U njima će zainteresirani čitatelj zasigurno prepoznati tandem šlampavih pomagača, koji u romanu »Dvorac« zagorčavaju život geometru K.-u, a oni, iako i sami hine pseću odanost, već u potpunosti pripadaju završnom segmentu Kafkine pripovjedne mašinizacije svijeta. Ista paralela mogla bi se, dakako, uspostaviti i prema dvojici agenata, koji Josefu K.-u na početku romana »Proces« priopćavaju da je uhićen.

U sprezi sa činjenicom Blumfeldova samačkog života, koji čini socijalni okvir radnje, njegov mehanički, zatajni ustroj nameće i paralelu s tzv. samačkim ili celibatnim strojevima, na koje se u svom »Anti-Edipu« pozivaju Deleuze i Guattari, zasnivajući ih na umjetničkim vizijama Marcela Duchampa. U prilog intenciji prema doživljavanju i opisivanju svijeta kao svojevrsne strojne asemblaže govore svakako i Kafkini dnevnički zapisi iz studenoga 1911. godine, u kojima, između ostaloga, možemo pročitati: »Sve mi izgleda kao konstrukcija«, odnosno: »Ja sam lovac na konstrukcije.« (B. Perić)