Vježbanje parezije

Književnik Andrej Nikolaidis (1974.) izuzetno je zanimljiva pojava na crnogorskoj književnoj sceni. Kao pisca karakterizira ga odmaknutost od prevladavajućih modela pisanja jer je, prije svega, njegova autorska poetika zasnovana na suprotstavljenosti klišejima i unaprijed zadanim kalupima. Osim toga podosta su Nikolaidisovih proza objavili hrvatski izdavači – romane Sin (2006.) i Dolazak (2009.), zbirku kolumni Sunčani dan na La Plaza de la Constitución (2009.), a najpoznatiji je njegov romanu Mimesis (2003.) koji je i u Hrvatskoj stekao status kultne knjige.

U novom romanu Odlaganje. Parezija prepoznatljiva su sva dosadašnja obilježja Nikolaidisova specifičnoga književnog pisma, ali i brojne odrednice iz njegova životopisa, jer je neimenovani pripovjedač po mnogo čemu sličan autoru potpisanom na koricama knjige. Tako u prvome licu jednine pripovjedač izvještava o bitnim događajima iz svoje obiteljske prošlosti, a ujedno oštrim komentarima zasijeca u natrulo tkivo društvene stvarnosti, izražavajući doslovce svoju zgađenost okružjem u kojem se nalazi. Nikolaidisov roman svojevrstan je nastavak njegova Mimesisa u kojem je autofabulacija pomiješana s naglašenim angažmanom usmjerenim na brutalno obračunavanje s političkim natražnjaštvom, nicanjem uvijek istoga povijesnoga korova i okoštalošću guslarskoga modela kulture.

Prema vlastitu priznanju, u svojoj je novoj prozi Nikoladis pokušao iznijeti sadržaje koji zbog svojeglavosti teksta »punog bijesnih pasa« u prvom romanu nisu došli do izražaja unatoč početnoj namjeri pisanja. U tom smislu valja protumačiti čin odlaganja u pripovijedanju koji u autorovoj interpretaciji biva osvijetljen autoironičnim metakomentarom o vlastitoj naraciji kao simulaciji ili maski za priču punu buke i bijesa koju iznosi šekspirovski luđak, a ne znači ništa. Odlaganje je postalo konceptualni okvir cijeloga romana pogotovo zato što u njemu nema klasične radnje.

Glavni narativni tijek odnosi se na pripovjedačevo komentiranje nepodnošljive zbilje koju s nikad dovoljno sigurne promatračke distance opisuje u svojim književnim djelima, novinskim člancima i kolumnama. Pri tom narator komentira redovito negativne reakcije političara, pojedinih vlada zemalja u okruženju, drugih novinara i tajkuna isprovociranih njegovim tekstovima punim oštre satire, ironije i sarkazma uperenih protiv neofašizma, malograđanštine, licemjernog poricanja zločina, ideološki manipulirane medijske propagande, tranzicijske preobrazbe lopova u biznismene i sličnih boljki suvremene Crne Gore (Hrvatske, Srbije...).

Da bi objasnio svoje (pro)kazivanje istine o nabujalim negativnostima koje mu smetaju uz rizik da bude izložen životnoj opasnosti, pripovjedač upotrebljava pareziju kao pojam preuzet iz knjige Vladanje sobom i drugima Michela Foucaulta. Parezija je posebna vrsta istinita govora kojim se služe učitelj i učenik. Poznat je primjer u kojem tiranin Dionizije na Platonov komentar da neuspješno traži dobrog čovjeka u tiraninovu društvu baca Platona u okove uz izjavu da sputavajući lanci neće smetati filozofu tako uzvišena duha. Prema tome nije posrijedi pedagoška metoda, nego govor kao izravna uvreda koja izaziva srdžbu i koja ima ozbiljne posljedice jer rezultira smrću. Kao zastupnik Nikolaidisovih ideja narator tvrdi da je njegova parezija u vječnom odlaganju, jer ako je i dalje živ znači da parezija kao maksima njegova cjelokupna stvaralaštva u biti nije postigla svoj cilj – niti je do kraja »sasjekla« metu niti je ubila njezina tvorca.

Pripovijedanje kao odgađanje usred kojeg, paradoksno, ipak nastaje tekst o odlaganju ima ulogu naglašavanja zbiljskosti onoga o čemu se govori, jer pripovjedač smatra da se jedino posredovanjem nepatvorene stvarnosti omogućuje artikulacija neizgovorljivoga koje ne podliježe bilo simboličkome poretku bilo jezičnome sustavu. Iz toga proistječe i njegovo obrtanje uobičajenoga shvaćanja odnosa izmaštanoga i činjeničnoga sloja u tekstu i odluka da u romanu koji će tek napisati njegov dokumentarni sloj tretira kao fikciju na isti način na koji povjesničari, političari i crkva fikciju uzdižu na razinu dokumenta. Posrijedi je postupak romana u romanu ponovno u maniri odgode jer se pripovjedni materijal za planirano djelo, označen i drugačijom vrstom slova u odnosu na preostali tekst, rascjepkano umeće u preostale dijelove okvirnoga romana. Takva dijarijska poglavlja služe također kao predasi od poglavlja obilježenih eksplozivnom retorikom i nepoštednom kritikom političke i društvene situacije.

Zamišljen roman odnosi se na dnevničke bilješke kotorskoga svećenika u kojima iznosi svoja iskustva o slučaju progona i uništenja navodne vještice iz Trojeva u okolici Skadarskoga jezera. Svećenik M. opisuje i traumom ispunjen odnos s posesivnom majkom koja ga ucjenjuje svojom bolešću pa M. dnevnik temelji opet na odlaganju odluke da bude ili dobar svećenik ili dobar sin, tj. da na majčino liječenje (ne) potroši novce koje mu je samo za crkvene potrebe povjerio čovjek na samrti. Tom je temom Nikolaidis stvorio pandan svojem romanu Sin u kojem je opisao isto tako problematičan odnos glavnoga lika s ocem. Važno je istaknuti da je pripovjedač svjestan kako je dnevnički tekst oblikovan pod utjecajem prilagodbi inicijalom također označene osobe V. koja mu je i uručila primjerak zapisa. Unatoč tome prerađenom tekstu pridaje se veći stupanj vjerodostojnosti i smislenosti od stvarnosti kojoj se pridružuju oznake apsurda i besmisla.

Koliko je krhka granica između »nemoguće« stvarnosti i mogućega izmaštanog svijeta književnoga djela pokazuje i Nikolaidisovo umetanje u strukturu romana većih ulomaka iz svojih dviju kolumni »Benjamin i Verhoeven u Banja Luci: Srebrenica Troopers« i »Neprijatelj nije prestao pobjeđivati«. Takvim spajanjem trenutačnog djela u nastanku i prethodnih publicističkih napisa dodatno je naglašena istinolikost kojoj teži narator s namjerom da literaturu premreži što većim postotkom stvarnosti koja, prema njegovu mišljenju, po svojim obilježjima i jest (iskonstruirana) fikcija. Znakovito je da je tema obiju kolumni pokolj u Srebrenici na čijim je temeljima nastala paradržavna tvorevina koja, unatoč postojanju formalne metafizičke istine o zločinu u Bosni, onemogućuje konkretnu, fizičku uobličenost te istine koja bi nastala poništenjem političkih posljedica genocida, odnosno njegove praktične isplativosti.

Nikolaidis je ujedno i izvrstan teoretičar kulture. Vidljiva je sposobnost njegova uopćavanja osobitih ekonomskih, političkih i socijalnih pojava koje nerijetko tumači uz pomoć teorijskih postavki, primjerice, Michela Foucaulta ili posebno mu omiljena Waltera Benjamina. Značajno je pozivanje na Benjaminov interpretacijski opis slike anđela povijesti koji se sastoji u anđelovu promatranju ljudske prošlosti kao lanca događaja ujedinjenih u gomilu katastrofa. Tim se tumačenjem najbolje razjašnjava pripovjedačeva/Nikolaidisova nevjerica u napredak koji je zbog svojih posljedica u biti još jedna nihilistična ideologija.

U romanu je naročito uočljiv Nikolaidisov filozofski pristup temama koje kritički raščlanjuje. Pri tom valja zamijetiti žižekovski i lakanovski utjecaj koji je osobito vidljiv u Nikolaidisovoj knjizi eseja Homo Sucker (2010.) o poetici apokalipse u suvremenoj kulturi. Esejistički je diskurs romana prožet političkom, filmskom i psihoanalitičkom teorijom s čijim se pojmovima pripovjedač ironično poigrava dajući im nova značenja, a istodobno ih približujući njihovoj praktičnoj primjeni u tumačenju društvenih fenomena. Na primjer, narator u romanu tvrdi da do njega ne dopiru brojni prijeteći represivni organi, ali da su oni tako pogodno izloženi za simboličku kastraciju u njegovim tekstovima, tj. za postupak kojem moćnici i trebaju biti podvrgnuti kako bi se neutralizirala njihova pogubna sila.

Proizvod Nikolaidisova pisanja jest literatura izrazito samosvjesna svoje angažiranosti na kojoj se inzistira do krajnjih granica. Svrha takvoga djelovanja perom kao mačem najbolje je sažeta u nastojanju za deidiotizacijom društvenoga i javnoga prostora. Nikolaidis žestoko, uz pomoć izrazito verbalno agresivnoga pripovjedača, upozorava na apsurd da ga se optužuje za uznemirujuće i subverzivno pisanje u vezi s istinom o Srebrenici - na koju postaje skandalozno uopće podsjećati jer, eto, to nije politički korektno budući da se time potiče govor mržnje. Takvim obrtanjem više nije problematičan stvaran zločin, nego Nikolaidis koji postaje zločinac i provokator jer upućuje na nesankcioniranost genocida pa mu se prijeti, proziva ga se u različitim protestima i linčuje u medijima, naziva ga se širiteljem mržnje, teroristom i podgoričkim talibanom.

Odlaganje. Parezija svojevrsna je intelektualna (auto)biografija u kojoj je moguće iščitati filozofske utjecaje na Nikolaidisov književni rad, ali i uočiti svu egzistencijalnu tjeskobu aktivnoga i kritički raspoloženoga pojedinca koji u trenucima malodušja sumnja u vrijednost intelektualnoga rada, ironično nazvanoga »prostituiranjem« u javnom prostoru opasnom po život zbog izgovorene ili napisane riječi. Da su Nikolaidisovi tekstovi imali negativnih posljedica svakako je tome dokaz i javnosti dobro poznat iznos od 12 tisuća eura koji je dosuđen kao odšteta Emiru Kusturici zbog piščeve ironije i sarkazma upućenih na račun života i djela toga redatelja. Po skandaloznim učincima njegovih tekstova u javnosti Nikolaidis se može nazvati crnogorskim Thomasom Bernhardom, s kojim dijeli zastupanje filozofije smrti kao životne esencije te sklonost eksplozivnim napadima na državne institucije, nerazumnu masu i istaknute pojedince.

Nikolaidisov tekst prepun je suprotnosti i konfliktnih stavova. Nasuprot političkoj korektnosti koja ne isključuje nemoral postavlja se korektnost zlatne sredine s moralnošću kao glavnom kvalitetom. Nasuprot dodvoravanju svjetini, pripovjedač odabire izolaciju pojačanu slušalicama iPoda u ušima, a malograđanskoj sentimentalnosti, tužnim pričama i »narativnim Mozart kuglama« konkurira povišena retorika bez ikakvoga kompromisa u spuštanju njezine intonacije. Nikolaidisov je roman pesimističan tekst o hiperideologiziranoj zbilji u kojoj jedinu svijetlu točku predstavlja pojam o dosljednoj vjernosti zastupanoj ideji i povlačenju započete crte do kraja, bez odstupanja i odgode. U romanu je antropološki pesimizam doveden do potpunosti svojega ispunjenja. Zaključuje se da čovjek kao vrsta ne valja jer se ne razvija i ne napreduje pa se izlaz vidi ili u samoubojstvu ili u prekidu biološke reprodukcije. Međutim, time nije ponuđeno rješenje ili iskupljenje, nego daljnje samouništavajuće isklizavanje u opasan besmisao, apatiju, neprihvaćanje života i priželjkivanje smrti.

Emocionalno dirljive ulomke pripovjedač je posvetio svojoj baki koja je jedna od utjecajnijih figura njegova života. Mnogi detalji iz pripovjedačeva, tj. autorova djetinjstva koji dosad nisu ispričani našli su svoje mjesto u pripovijedanju o bakinu životu i njezinim poukama, o seljenjima obitelji po Sarajevu te zbog rata u Ulcinj. Time je onim što najbolje zna – pisanjem – simbolički isplaćen dug jednoj značajnoj ženi njegova života usprkos čijoj želji i nastojanjima nije postao uzorit građanin, nego intelektualni delikvent, ali i žrtva medijskoga i političkoga »progona vještica« koji se nad njim provodi u društvenom središtu uz istodobno supostojanje drevnoga oblika stvarnoga progona vještica na društvenom rubu.

Nikolaidisov roman mješavina je dnevničkoga, esejističkoga i (auto)biografskoga diskursa. Mogao bi se istodobno nazvati filozofskim, društvenim, satiričnim i esejiziranim romanom s elementima (auto)biografske proze, a za raspravu ostaje i pitanje je li Nikolaidisovo djelo uopće roman. Njegova zanimljivost sastoji se u govornoj eruptivnosti, provokativnosti postavljenih teza i autorovoj smjelosti da pokuša iskazati neizgovorljivo pa i po cijenu vlastita života. Roman nije vježbanje života, nego vježbanje smrti uz pomoć parezije koja se, treba se nadati pripovjedaču/autoru usprkos, neće ostvariti u svoj svojoj punini, nego će ipak ostati u sferi stalnoga odlaganja.