Ujevićev ženski imaginarij

Secirajući svoje »mrsko ja«, a počevši od možda najkompleksnijega introspektivnoga proznog zapisa, »somnambulne skice« nazvane Ispit savjesti (1923.), »napisane jednoga čudnog i teškog jesenjeg dana 1919.« (Ujević, 2002.), preko kraćeg ispovjednog teksta Kralj boema se ispovijeda na pragu 1930., do feljtonističkih proza iz 1938. Ljudi za vratima gostionice te Skalpela kaosa – Tin Ujević iskazuje nedvojbeno kontroverzan odnos prema ženi i erosu, odnos koji upozoruje, djelomice i tumači složenost ali i prijepornost ženskog imaginarija kojim je neravnomjerno protkan njegov golemi pjesnički opus.

Ono što je zajedničko svim žanrovskim i kronološkim instancijama Ujevićeva djelovanja - jest iskustvo erosa kao »nepobjediva borca« (isto, 131) bez kojega »nema pjesnika« (isto, 69). Iduća je konstanta osobno bolno iskustvo zbog kojega je »popljuvan, išćuškan, premlaćen, izmučen, pedepsiran i prebit u nepovredivoj, u neoskrvnjenoj ljubavi i to mi je donijelo patnje kakve se bojah da nije čovjek prije mene iskusio. Danas, možda samo na ovaj trenutak, ne ljubim, ne ljubim više ni jedne žene, ne ljubim više ni ljubavi, kojoj postavljam prestroge uslove, ne znam da li ću je ikada ljubiti, i da li će se ijedna naći da mene ljubi« (isto, 100-101). Dakle, »pogođen«, doslovce »prepiljen« u ljubavi koja je »užasna živčana katastrofa« (isto, 69) od koje su se svojedobno »razboljeli« njegovi osjećaji i njegove misli, Ujević je ipak sustavno svjestan opasnosti koja polazi od nametanja »mrskoga ja«, tj. od nasilnoga miješanja osobnosti i naizgledne važnosti »ličnog slučaja« s univerzalnim, tipskim slučajem čovječanstva, opasnosti od zbunjujuće zamjene »lirskog egoizma« s »dubokom ljudskom jednodušnošću i bezimenošću«, pa zato suvereno tvrdi da je »najbolji put do sebe, prevazići se«, prestati postojati: »No tako sam sretan što sam prestao postojati, što sam umro« (isto, 122).

Korak je dalje ideja kako je ljubav najljepša i najzanimljivija samo u umjetnosti (»Ljubav se potpuno ostvaruje samo s umjetničkom ljepotom«, isto, 125), a pritom erotika poprima religioznu, umalo mističnu dimenziju, očituje se kroz idealnu ljubav koja otvara poglede na neizmjernost. Slijedi autopoetska primjedba o tomu kako su »psihologija unutrašnjeg života i mistika erotizma dvije najglavnije crte moje zbirke« (tj. Leleka sebra; isto, 121). No u zapisu Žena u dušinom ogledalu (1930.) okomljuje se na nagonsku, čulnu ljubav koja je ponor, bolest, bezumlje i slijepa sila, a njezine izazivačice su »draž i otrov ovoga svijeta« (Ujević, 1979., 225). Na dnu pak religioznih, kozmičkih ili metafizičkih nemira vidi izbrisanu čulnost i oduhovljenu sjenu žene kao »ovaploćenu božju ideju«, mističnu Damu iskupljenu patnjom, a da se »ništa sa savršenom ženom ne može usporediti osim savršena pjesma« (Ujević, 1979., 226).

Eto nas tako, uz pomoć autorova (samo)komentara, dakako u svjetlu njegovoga intimnoga kao i sociopolitičkog i ideologemskoga predkonteksta - i do promišljanja o figuri žene u Ujevićevu pjesništvu, do iščitavanja njezine »navigacijske« uloge diljem pjesnikova opusa. Žena je nedvojbeno varijabilni, dakle nepouzdani pjesnički objekt, onaj koji plutajući i krivudajući postaje poluga koja pokreće, a povremeno i trijumfira u procesu za ovog pjesnika tipičnoga »mazohističkog razdiranja« (Milanja, 2004., 75).

U prvim Ujevićevim pjesničkim objavama (deset pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici, u zbirkama Lelek sebra i Kolajna) žena postoji na krivudavoj crti od neopetrarkističke figure apstraktne no ipak nerijetko erotizirane, žuđene ali i nedostupne žene do adoracijskog historicističkog i mitskog intertekstnog odnosa s povremenim postajama na arhetipskoj rodnoj sponi. Pjesnikov galantni odnos poprima višestruke vizure koje se dinamički postvaruju u raznovrsnim pretapanjima. Koncepcija žene u nekim najčešće ranijim stihovima realizira se u spoju superiornosti (»kao neko biće iz Višega Svijeta«; Ujević, 2008., 25) i enigmatičnosti (»Što si? Zagonetka«; isto, 24). U stihovima znakovite Sfinge (Hrvatska mlada lirika) simbolizira ju zagonetka nepomične kamene slitine krilate žene i lava u kojoj se krije »neodgonetnuta tajna hijeroglifa« (isto, 13), ali i neosjetljivost (»gleda na sve muke što ih čovjek muči/ s okom od granita i bešćutne kore«; isto, 13).

No, u stihovima Žene među kraljicama odnos se trubadurske adoracije iskazuje u gesti poniznosti (»pred vašim likom koljeno se savi«; isto, 40), ali i u slutnjama o ishodu pronicanja u žensku tajnu, tj. u njezinu ambivalentnost, prvenstveno u bipolarnost duše i tijela, koja se pak pjesnički otjelovljuje čas u muškom, čas u ženskom kôdu: muški se hedonizam i čulna žudnja sustavno suočuju s polivalentnom ženskom »glumom« u kojoj se ona pojavljuje kao naizmjenična ili istodobna »lavska gordost i plahota srne« (isto, 40), »ledena Neva« i »carica tijela«, Marija i Eva, u kontaminaciji svetosti i svjetovnosti, čednosti i grijeha. Muški je subjekt u stalnom subordiniranom postavu na koji ga tjera nedohvatna, istodobno čedna i erotizirana ženska figura. Odatle i sustavni skokovi od postupaka neotrubadurske divinizacije (»božanska ženo«; isto, 106) do erotske tjeskobe (»sin tjeskobe«; isto, 98) pa i fobičnosti (»i jer te volim, ja od tebe bježim«; isto, 106). Iskazni subjekt prebiva u »muškoj zbilji« (isto, 51), koja uključuje inferiornost i prizemljenost (»svijet je tako golem, a ja tako sitan«; isto, 85), ekstazu pri istraživanju tajne drugoga (uz pomoć petrarkističkog dekora: kosa, oči, zjene, usne, ruke, tijelo, pokreti), koja povremeno prelazi u nostalgiju prema domaćem krajoliku (»za maslinama našim, za Salonama, / večernjim zlatom blagih Zdravomarija, / za blagom mira, sjetom i madonama, / i čistim srebrom naših rodnih arija«; isto, 43), ali ne u matoševskoj, niti mnogo eklatantnijoj harambašićevskoj ideji o ženi kao jedinoj domovini.

* * *

U tekstu Žena u dušinom ogledalu Ujević izričito kaže kako se u prostorima koji sadrže krasnu prirodu, odnosno mističnu slutnju ženskog ideala, najčešće i rađaju pjesnici koji za njim tragaju. To je i razlog zašto se u njegovu pjesništvu figura žene, na putu od idealizacije prema mistifikaciji, krije u višesložnoj nomenklaturi: od Gospe ili Dame više ili manje erotiziranoga ženstva, koje, prema Frangešu »ima obilježja realnosti ali se u realnosti ne konstituira« (Frangeš, 1986., 349) te je povremeno obavijeno aurom pjesnikove repulzivnosti - do »kontaminacije Beatrice i Laure koja je čista apstrakcija, filozofska ideja« (isto, 349), a služi kao izravna duhovna i umjetnička poticajna sila (prema Ujeviću, ona je čudesan izvor, bogato asocijativno kontekstuirana Hipokrena), ili pak postoji u mnogobrojnim historicističkim ulogama, dakle kao memorabilne figure iz prošlosti i dijelovi međukulturnog interteksta (dakako obogaćena liturgijskom alegorikom, semiotikom, leksikom), a kojima se matoševski upozoruje na ništavnost suvremenosti u odnosu na duh prošlosti.

Međutim, u Ujevića sve je moguće pa u toj povorci žena one međusobno rado zamjenjuju uloge, koje pak sustavno titraju između realnosti i apstrakcije, putenosti i mističnosti, »jer život nije samo heraklitovska rijeka, on je i vulkan, i gejzir, i koješta. A prije svega, više od svega: kinematograf« (Ujević, 2002., 121.). Zato se i u njegovu pjesništvu, kao u npr. u pjesmi Naše vile, upravo filmski i u furioznom ritmu smjenjuju ženske figure mučenica, svetica, književnica, banica i nimfa zagubljenih u recentnoj uljudbi niske duhovnosti, nedvojbeno inferiorne u odnosu prema minuloj prošlosti. Te figure pjesnički subjekt smješta u područje duhovnoga i nadahnjujućega ali minuloga, imputira kritiku nestabilnog intelektualnog i svjetonazorskog statusa nove epohe; kaotičnosti i materijalizmu modernog društva suprotstavlja idealističke pjesničke tlapnje i vizije naivnog predstavnika »uvrijeđena spola«, srca »ranjena od strijela« (Ujević, 2008., 173); njihov je odnos metaforično ljubavnički: one su izgubljene ljubavi, koje su umjesto da »tješe i jačaju junaka« postale zlokobne (jer su ih »zauvijek uklele«), nestalne su kao duga (luk koji uzalud pokušava povezati idealizirane prostore prošlosti s opustošenom zbiljom); za njima iz »muške zbilje« čezne pjesnički subjekt u koga je nada bliža tlapnji no ispunjenju (jer su i one i krajolik zapravo neosjetljivi prema njegovim težnjama), pa su konačni učinci - klonulost i nostalgija.

I druge historicističke ženske prispodobe, uz naglašeni kulturni kontekst i stereotipne pokazatelje fizičke ljepote, imaju nešto od (ne)tjelesnosti i bešćutnosti sfinge iz istoimene rane Ujevićeve pjesme. Te su moćne žene iz prošlosti imenovane: primjerice, mučenica i zavodnica Vivijana, Evina prethodnica Lilit, božica ognjišta i čestitosti Vesta, biblijska zavodnica-heriona Dalila, Izolda iz srednjovjekovne ljubavne storije, Parka s pređom života i smrti, nestvarna Dora Remebot kao ideal svete žene, ali i Bogomajka, Marija, univerzalna majka-roditeljica Eva (»Majka je Bog«, isto, 31; »O ženo, djevojko i grešnice, ti si čovjeku mati«, isto, 341); u Ljudima za vratima gostionice (1938.) primjetno je i Ujevićevo blago skretanje prema transrodnoj, odnosno endogamskoj vizuri (»Mene je slučaj Androgina toliko potresao da mu dugujem mržnju na ženski rod, zaboravljajući da je bio muškarac«; »Endogamija me užasavala kao oblik incesta. Znam doduše da sjena incesta postoji u svakoj ljubavi. Svaka je žena majka i sestra. To su barem jedine riječi koje joj upućujemo«; Ujević, 1986., 149).

Ipak, moćne žene iz prošlosti na svoj način povremeno pomažu pjesniku pri »Otkupljenju« (Ujević, 2008., 29): mistificirana žena njegovu »zemsku ljubav« potiskuje »rajskom vjerom« u iskupljenje u procesu pjesničkoga nadahnuća, dakle, ona pjesniku, koji pred njom najradije kleči, nudi »plavu mjesečinu«. Pjesnik u okrilju velikoga ženstva sluti umjetnički podražaj, a ljubav pritom poistovjećuje s ljepotom - o čemu himnički pjeva: »Nek zemsku ljubav spasi rajska vjera,/ Sveta Madona naše svjetske Muze,/ i nek uz tihi jauk kornemuze/ razvije duša sokolova pera« (isto, 31). Ljepota mistične žene pretvorana je u ideju, kako naglašava i sam Ujević u zapisu Žena u dušinom ogledalu:

»Čulnost je bila izbrisana, sva oduhovljena, a onaj stav, onaj krik u prostoru bio je za me, bez svetogrdnje, kao ovaploćena božja ideja. Stvaralac je, napokon, izvolio da bude lijep u svojemu djelu, i govorio je ovdje moćnije nego kroz zemljotrese i oluje. A nije rješavao samo jedan šablonski problem oblika. Bilo je čudnovato, ali se činilo da tu treperi (na kojem mjestu? Uprite prstom u tu tačku!) iskričava, leptirska Psiha. Dakle, ono neopipljivo, bestvarno, bestjelesno, kamo ne dopire kirurški nož, protezalo se, sjalo je na platnu, i grijalo me. Život je bio ispunjen kad su to oči vidjele« (Ujević, 1979., 222).

* * *

S vremenom se Ujevićeva ambivalentnost u odnosu prema ideji žene zaoštrava, napose u času kad potiskuje mistiku njezine »muzealnosti« te pred sobom vidi isključivo »modernu« ženu koja prijeti fatalnošću. Tada se u rodno diferencirane figure Druge gubi i aura uzvišenosti, nedostižnosti pa i produhovljene erotičnosti pristigle iz tradicionalne trubadurske opijenosti spolom. Moderna žena postaje izdanak egistencijalne praznine pa pjesnik pred demonskom ljušturom negdašnje Dame dakako više ne pada na koljena nego bježi: »Praznina svijeta, i ništavnost stvari,/ stoputa čuta, stoputa viđena,/ crna crnina, i strahota tvari/ opet se vraća pogibeljna žena« (Ujević, 2008., 61). I dok je Ujevićeva sfinga iz Hrvatske mlade lirike zračila ženskom mističnošću i bila pod nadzorom »skromne hrišćanske Madone« (isto, 13), moderna, tašta sfinga »đavolja je Paska« (u ironično naslovljenoj pjesmi Čari žene); ona primjerice u zbirci Mamurluci i pobješnjela krava »palucavih očiju« upozorava kako je riječ o ubojitoj ženi-zmiji koja hipnotički »travi i truje« (isto, 599), o onoj koja se srami vjere te iz čijih očiju »svjetlomrca trulež vjekova« (isto, 599).

Ujević je i dalje sustavno svjestan polivalentnosti ženske figure; npr. u pjesmi naslovljenoj Mašta povodom očiju (u zbirci Ojađeno zvono), štoviše izravno govori o dvije žene (»Sanjao sam jutros san o dvije žene:/ to su dvije duše kroz dvije razne zjene,/ jedna gleda bistro, a druga kroz mrene./ Koja od njih može da me strasno krene?/ Oči pune magle očaraše mene«. isto, 294). On govori o tomu kako prava svrha bića leži u zamagljenoj, dakle mističnoj, zoni (»i samo u tajni pravo biće živi«; »Mnogo žena pod koprenom koju ne marim skidati. Da se ne izgubi tajinstvo«, Ujević, 1986., 295 i 48). Vraća se također na pojavu žene kao buditeljice ideje, na duhovno majčinstvo žene, smješta ju na polje »intelektualnog Erosa« (isto, 62).

Pjesnikov je stav prema erotici nedvojbeno promjenljiv; ona u stihovima iz kasnijega razdoblja više nije zabranjen i magičan, a zapravo neodoljiv predio rodnog maštanja, povremeno i patnje (»Ljubav ljubavi, to je čista vatra/ izgorjeh od nje«; Ujević, 2008., 63); erosu je s vremenom pripalo područje odioznosti, štoviše, postao je znak zla, bolesti, pogube, smrti. Primjerice, u stihovima Vrućica od žene (Ojađeno zvono) zla ga je Žena opsjela »krvavim demonom želje«, pa se muško tijelo pretvara u lomaču, a krv u putenu bjesnoću. Pritom je i ženska pojavnost promjenljiva: čas je Himera (u značenju šenoinskog zmijolava; pjesma Siromaški put), čas hijena i vampir (San uskrsava sablasti), pa groteskna utvara (»Kao vizija pred poglede se tura/ ženska spodoba što pleše po žici./ U ludoj vrevi se miješaju i spliću/ lica bijela od pudera i bljutava od šminke«, isto, 450); povremeno je griješna, štoviše bestidna (»Ja te bezutješno gledam u žalosnim maštama/ gdje piješ, pjevaš, pušiš i plešeš u baštama«, isto, 341), čas prolazna, uzaludna, tj. besmislena postojanja (Ukleta djevojaštva).

U kasnijim zbirkama češća je figura moderne urbane žene koju je pjesnik isprva doživljavao s »augustinovsko-petrarkističkim osjećajem samoće« (Frangeš, 1986., 334), što je najavila pjesma Žene (»i svaka tako skriva mrtvaca«; Lelek sebra). Postupno se u Ujevića oblikuje povorka tjeskobnih, žrtvovanih ili zlogukih žena, bludnica, uličnih prodavačica cvijeća koje »nude za zaradu jadnu/ hranu svim očima za požudu gadnu« (Ujević, 2008., 246), zatim »nimfa samoće« (isto, 185), žena »ukletih djevojaštva« (»Svaka je slika uzaludna cvijeta;/ svaka je djelo koje svrhu traži;/ svaka je nemir polovine svijeta«; isto, 392), i tada ih, katkada i s autoironijskom gestom, poistovjećuju s otrovom (»O ženo, tvoje usne idealne/ i tvoje lice okrenuto Gradu/ lani su bili otrov mome jadu,/ čavao mome lijesu – ili malne«; isto, 83), sa smrtnom bolesti duha i tijela (»shrvat će i pjesmu moju, i tebe, Tuberkuloza«; »zovu je ljubav, ona biva smrt«, isto, 165 i 634). Kadšto pjesnik balansira na rubu groteske (u Ushitu cigarete mogla bi se iščitati i aluzija na nikotinski ushit kojemu ne može parirati zavodljivost nage hetere ili bajadere), odnosno ne preže od napadačke prispodobe kao primjerice u zapisu u kojem prijeti gospođicama »nabadanjem na stilograf« (Boko, 2005., 154), da bi napokon poželio ustrajnost u posvemašnjem asketizmu, u životu bez žene (»Bez žene što u četvrti hašiša vuče raskošne nošnje/ i, u skladu s pisanom tkaninom, pravi bijele okrugle zjene/ od strasti da crnu žetvu strasti uokrug požnje«; »Pa da smo kvasac stoljeća, ustrajmo bez priče i bez žene!«; Ujević, 2008., 499).

Sve to je Ujevićeve biografe navelo na različita tumačenja njegove povremene mizoginosti, kao npr.: »Ujević je ženomrzac s kompleksom krivnje i dok su trubaduri pjesmama predobijali žene i prikrivali ono što su s njima činili na tjelesnoj razini, vrgorački je pjesnik trubadurskim tretmanom prikrivao ono što nije činio, pa Pavletić nedvojbeno zaključuje kako iz svega proizlazi da je Ujević vrlo rano, još u mladićkoj dobi postao relativno, djelomično ili potpuno spolno distanciran« Boko, 2005., 155).

* * *

Međutim, uvijek kontroverzni Ujević ni tu ne sustaje, nego istodobno dok se oprašta sa ženom kao »velikom obmanom prirode« (Ujević, 2008., 185), kao s nemogućom, nepostojećem tlapnjom (»Ti si ona koje nema,/ a ja sam onaj koji nije ovdje«, isto, 186), - povremeno ipak nastavlja i potragu za negdašnjom »krtom kćeri Eve« (isto, 167), i to na posve drukčiji, nazovimo ga unanimistički način. I dok je svoju neoplatonističku patnju zbog žene završio u prispodobi mistične žene kojoj je svrha nadahnjivati (»Roso, Mistička Ružo«; isto, 184), u pjesmama o povremenim kozmičkim ekstazama te opijenošću »pobratimstvom u svemiru« on predlaže drukčiju vrstu ženskoga »benefita«. Ljubav među rodovima postaje opravdana, tj. očišćena od zabluda i varka jedino u kozmičkim prostranstvima, u »savršenom svemiru« (Ujević, 1986., 124), koji ukida spol a zadržava psihu: »Meni se čini da je Svemir, ili Nirvana, ona prava Žena. To je barem moja žena, moja zaštitnica. Ne kažem paganski: Muza« (isto, 150); tada se kao »novi trubadur« (isto, 59) vraća himničnosti pa miris ženskih kosa pjesniku dočarava lik uopćene, silne žene koja »čara opojnost širom Vaseljene« (Ujević, 2008., 366).

Tako sada Ujević ženu poistovjećuje sa svemirom, a i pjesnički subjekt mijenja vlastitu građu (»Ja sam danas u građi kosti muško biće/ s cjelovom vasione, ove predrage žene«, isto, 318). Zato pjesnik, dakako privremeno, više ne pada na koljena kao nekada pred nedostižnom sfingom nego se futuristički priklanja ženi »novoga kova«, ovjenčanoj »trakom sunca slavna« (isto, 335), koja nalikuje »novoj savjesti«, »mladoj povijesti«, budućnosti koja postaje »đerdan snova« (isto, 271). Štoviše, u pjesmi Kiklop na vodi (Ojađeno zvono) žena postaje erotizirana lađa vodilja diljem svemirskih prostora (»Plovi, lađo, čvrsta u građi svojih bokova,/ plovi, lađo, zvučna u škripu šarafa/ kao žena u igri bujnih bedara«; isto, 251). Ta je Ujevićeva »Barbara« pravo »puteno čudo« (»Ti si strojna, jer sve s tebe puca/ od ljepote i srce nam dršće«, isto, 252); »reska zvijer« ostavlja »vječnu brazdu« i vodi ga prema otkriću zemaljskih, napose oceanskih, divota, nebeskih prostranstava. Dakako, pjesnik pri tome postaje »vasionac«, koji svoje cjelove upućuje stanaricama svemirskoga harema na tko zna kojoj galaksiji.

Ovdje se Ujević u određenom času i nakratko »raskinuo« od ljubavi prema sudionicama svojeg »unutrašnjeg harema«, kao npr. prema ženskoj ljušturi inkarniranoj u figuri lutke-bespolna anđela (Djetinja tlapnja i nijema čarolija lutaka), odnosno prema različitim primjerima žena-sfinga, vampova, svetica, uzvišenih kulturno-povijesnih figura te se kao »svjedok bola jedne epohe« (Ujević, 1986., 259) okrenuo prema idealu silne kozmičke žene te idealu ljubavi utemeljene na rodnom zajedništvu, na pluralnosti i jednodušnosti svijeta, što je, primjerice, u Majdanima u biću na dvije noge nazvao obećanim projektom Magic Cityja, tj. onom instancijom koja »stoji na izlasku iz nezadovoljavajuće povijesti, na pragu sanjane budućnosti« (Ujević, 2008., 898). Istotobno, on u Ljudima na vratima gostionice doslovce kaže: »Tako nam svaka muško-ženska ljubav izgleda veličanstvena samo ako mislimo na cjelinu društvene zajednice, na unutrašnju ljepotu, na dublji razum svemira i pravde. Romantička maštanja! kaže netko. Ali u njima mi radije vidimo oslobođenje od romanesknih obmana i zasade novog reda koji se izjavljuje, razgovijetno, sa zorom bolje budućnosti« Ujević, 1986., 58).

Na tragu takva razmišljanja te u skladu s projektom o »ženskoj pobjedi u porodici svijeta« (isto, 283), Tin Ujević iščitava i magijsku moć umjetnosti u koju je, »umirući od ljepote«, oduvijek vjerovao: »Umjetnost sa svoje strane, u toj vasioni gdje se stradanje priključuje stradanju, kuša da vrši neku ulogu Spasitelja i ona izgleda jedino pribježišće od bolesti i bezumlja. Tako se i poezija i muzika rađaju iz krvavih, iz neobjašnjivih grčeva i srca i živaca: ono što oko, uho i mozak uživaju kao Ljepotu, prošlo je kroz svijest kao kidanje i razdiranje« (isto, 287). Stoga se rodna ljubav u Ujevića nikada i ne ostvaruje u sadašnjici, ona ostaje naime potisnuta u žudnji. Stari ju je »trubadur« pritom gurao u zalihe slavne tradicije i kulturne povijesti, dok ju je novi »trubadur« naslućivao u neizmjernosti, u svemiru budućnosti.

Literatura:

1. Boko, Jasen. 2005. Tin, trideset godina putovanja. Zagreb.

2. Frangeš, Ivo. 1986. Nove stilističke studije. Zagreb.

3. Jelčić, Dubravko. 1979. Približavanje sfingi. Zagreb.

4. Milanja, Cvjetko. 2004. Rano Ujevićevo pjesništvo. »Republika«, 3, 73-82.

5. Pavletić, Vlatko. 1978. Ujević u raju svoga pakla. Zagreb.

6. Rafolt, Leo. 2002. Odgođeni oproštaj-modusi pjesničkog svijeta u Ujevićevoj Kolajni. »Republika«, br. 5-6, str. 149-165.

7. Stamać, Ante. 1971. Ujević. Zagreb.

8. Ujević, Tin. 1966. Sabrana djela, XIV. Zagreb.

9. Ujević, Tin. 1979. Odabrana djela, 3. Zagreb.

10. Ujević, Tin. 1986. Izabrana djela,VII. Zagreb.

11. Ujević, Tin. 2002. Tin u izlogu. Zagreb.

12. Ujević, Tin. 2008. Dušin šipak. Zagreb.