Svođenje računa - s povodom, izvan povoda

Možda i nije sasvim odgovorno pisati o jednome književnome klasiku bez književnopovijesne i teorijske komparserije. Ipak, o Slobodanu Novaku ovaj put želim pisati baš tako. Nekoliko je razloga tome pristupu. Jedan je sasvim osoban. Napisao sam mnogo tekstova na liniji vlastite struke, ispisao priličan broj metaliterarnih rečenica, a da makar jednom ne bih poželio o književnosti pisati prirodnim jezikom, vlastitim idiomom, idiolektom, ako hoćete. Apsolviravši ovaj, uputiti mi se drugome, bitnijem poticaju, a to je samo Novakovo djelo. Nerijetko su, naime, čitatelji dobre poezije i sami poželjeli napisati pjesmu. Sa zaljubljenicima u prozu vjerojatno stvari stoje ipak malo drukčije. Čitajući Novaka, izuzmem li njegove pjesme koje su za mene kao urednika bile otkriće, nisam poželio pisati prozu, mada se i toj vrsti intelektualnog bluda povremeno odajem. Međutim, njegove proze, osim bartovskog užitka u tekstu, pobudile su nerijetko u meni želju za dijalogom. Nipošto ne govorim ovo tek metaforički.

Novakov diskurs, bilo onaj dominantni, književni, jednako i esejistički, jedan je neprekidan dijalog, zapravo svađa s okolinom, prijepor sa svijetom, obračunavanje s drugima i sa samim sobom. Svođenje računa na način koji ne poznaje popusta i milosti. Sentimentalnost nije opcija ovog izrijeka. Upravo stoga jer ne trpi ustupke, on nas poziva na dijalog, htjeli mi to ili ne. Ako nas nije uspio uvući u nutarnji prijepor, znači da ga nismo u stanju doživjeti. Ako ga prihvaćamo tek kao pasivni uživatelji u estetskom polju, tada nismo pristali na njegovu osnovnu intenciju, na dijalogičnost. Odnosno, nismo je prepoznali, s ovoga ili onog razloga.

O Novaku se pisalo svašta i, osim recentnih izljeva subinteligentne mašte tzv. kritičara, uglavnom s uvažavanjem. Dakle, govorilo se i o njegovu cinizmu, ironiji, sumornome humorizmu. Zanimljivo, čini se da su ga opaske o cinizmu najviše pogađale. U svojim je metaliterarnim istupima na njih reagirao najosjetljivije. Vjerojatno stoga što cinizam znači odustajanje od svijeta i prijezir spram stvarnosti. Svađati se sa svijetom definitivno znači ne odustati od njega. Novak ne odustaje, niti jednom svojom riječju. Kada i okrene leđa, on oči otvara drugome nekom obzoru, ako ne boljem a ono barem manje tjeskobnom od ovoga u kom se događa radnja njegovih proza. Bolje govoreći – u kom traju junaci njegovih priča. Jer, mali dio spisateljske energije on troši na fabuliranje. Mada, svaka je njegova pripovijest zanimljiva, nerijetko bizarna, gotovo u načelu mučna. Ipak, u njega je prvenstveno riječ o ispisivanju atmosfere, raspoloženja, crtanju ugođaja. Baštinik egzistencijalizma, Novak savršeno precizno osjeća da svijet ne može ponuditi neku novu priču i da je stoga živjeti isto što i očajavati. Pisanje je za njega stoga otpor očaju. Zapravo, zadnja crta obrane od duhovna bezdana. Upravo zato toliko moćna. No, njena moć ovisi još o nečemu, a ne samo o stavu. Ovisi o darovitosti. Mislim da je suvišno naglasiti da ju je kritika u Novakovu opusu prepoznala i dostojno nagradila.

Na ovome se mjestu, slijedom vlastita dijaloga s bitnim književnim opusom, ne mogu ne sjetiti svoje omiljene duhovne proteze: Zolinih opaski u znamenitoj studiji o Flaubertu. Zola ideolog puno je, možda i peviše, očekivao od Flauberta, učinivši pritom uobičajenu, sasma ljudsku i stoga potpuno oprostivu pogrešku, utoliko lakšu što je riječ o velikome piscu, njemu samome, naravno – poistovjetio je drugoga pisca s vlastitom literarnom opsesijom, upisao je u raster recepcije svoja gotovo imperativna očekivanja. Za njega je Flaubert bio velik po svojim idejama i stavovima o društvu. Njegov entuzijazam tvorac gospođe Bovary ohladio je uvjerenjem da se sva tajna pisanja sastoji u borbi za stil! Zola, taj intelektualac koji je hrabro dobacio rukavicu moćnima optužujući ih za zloporabu moći, nije htio prepoznati najjednostavniju od svih istina, a ta je da moral počinje ali i nužno završava na predanosti i poštenu odnosu spram vlastita posla. Posao ideologa nije isto što i posao pisca. Da je suprotno, puno bi minoresa osiguralo sebi mjesto na književnome Pantheonu. Međutim, dobar stil nužno u sebi nosi i zrelu misao. Nije li tako, njegov se potencijal troši na površinskome i površnu šarmu, na jeftinoj zavodljivosti kokete – karikaturi istinskog umijeća profinjene društvenosti jedne kurtizane.

Novakov slučaj idelan je spoj Flaubertove samodiscipline i Zoline ambicije. Spoj bitan jer pouzdano jamči odmak od svakoga spisateljskog autizma. Odstupivši od krležijanske opsesivne sklonosti velikoj riječi, on je svoje istine znao izreći jezikom ne kao instrumentom ideje, nego kao njenim kreatorom. To je tajna ovoga pisma još od njegovih prvih proznih emanacija. Nakon Krleže, iznimno darovita, ali i stilski i kompozicijski nerijetko nehajna spisatelja, dolaze Marinković i Novak, književnici koji vraćaju povjerenje u dobro složenu riječ. Namjerno ne ćemo reći dostojanstvo – čuvajmo se prejakih riječi, one ubijaju, zar ne.

Novakovi ne-književni tekstovi, njegov nefikcijski diskurs, ne može se promatrati odvojeno od njegove književne proizvodnje. U njima tek možda prigodno pretežu zolinski koncepcijski elementi, ali to nipošto ne znači da se udaljio od brige za kvalitetu izraza. Zapravo, možda tek ovi napisi zorno pokazuju kako se adekvatna riječ može potvrditi samo ako je potiče jaka misao, ali i obratno – nema snažne misli bez dojmljive formulacije. Misao i izraz zapravo su jedno. Barem u Novakovu slučaju. Možda je prestrogo tako kazati, pa dio krivice prebacimo na leđa ovome piscu koji nas je razmazio ali i poučio svojim majstorstvom, no estetika pisane riječi isto je što i etika.

O tome nam na svoj način svjedoči zaključna, osma knjiga Novakovih Sabranih djela. Dobro je, iako možda ne i najsretnije, nazvana - Izjašnjavanja. Naime, svaki je Novakov redak izjašnjavanje – o sebi, svijetu, društvenim okolnostima. Stoga ovaj naslov imamo uzeti uvjetno, kao svojevrsni terminus technicus, možda i poštapalicu suodnosnu temi i sadržaju knjige metodološki privremeno odvojene od konteksta cjelokupna književnikova opusa. S druge pak strane, izjašnjavati se s pravom na težinu vlastita stava mogu samo imena koja su svojim životnim, stvaralačkim pothvatom, već dokazala da imaju što reći. U krajnjoj liniji, središnji dio opusa svakoga značajna pisca koji je ostavio traga u kulturnom životu svoje zemlje obvezuje i na eksplicitno zauzimanje pozicije o nekim važnim društvenim pitanjima.

Ipak, ne kazuju li postupci mnogih umješnika riječi nešto drugo? Zadržimo se ovaj put samo na Flaubertu i uzmimo ga metonimijom za suzdržavanje od bilo kakva metaliterarna angažmana. Naravno, niti jedan stav ne smijemo nikada uzeti obvezujućim pravilom. Uostalom, Slobodan Novak je primjer pisca koji se drži podalje od javnosti te konzekventnim izbjegavanjem javne scene štiti svoj duhovni prostor i dignitet vlastita umjetničkog izraza. Ipak, čovjek toliko uronjen u društvene probleme, ali ne i partikularistički zauzet isključivo pojedinim izdvojenim pojavama, ne iznenađuje nas svojim istupima te je stoga i knjiga sastavljena od »izjašnjavanja« autentičan prilog, ako i zaboravimo da sabrana djela po definiciji okupljaju sve što je pisac objelodanio i eventualno ostavio u rukopisu, konačnom profiliranju stvaralačke osobnosti.

Izjašnjavanja su podijeljena na Razgovore, Izjave i Pisma, govore. U svakom od tri tematska bloka tekstovi su organizirani kronološki. U prvi su dio uvršteni intervjui od 1995. do 2010. godine. Taj je i najkoherentniji. Mada je riječ o raznim temama i povodima, svaki razgovor je ipak zaokružena cjelina iz koje izbija cjelovita osobnost, čovjek od krvi i mesa. Postoji i jedan bitan moment koji Novakove razgovore čini najživljim štivom u ovome svesku. Dijalogičnost je, kako smo ranije istaknuli, temeljna osobina njegova pisma. Prijepor je njegov prirodni duhovni okoliš. Zato mu toliko dobro i leži roman, medijski tradicionalno dijalogičan oblik. Stoga su njegovi razgovori živi i stilski intrigantni, dok ključnim iskazom u njima, znakovitim ne samo za njih nego i za Novakovo cjelokupno stvaranje, i stilom i mišlju cijenim rečenicu: I na kraju – prirodno je da imam svoje poglede o drukčijoj političkoj ili životnoj opciji, to je pravo i dužnost svakog mislećeg čovjeka. U to ime imam pravo i prezirati. A, hvala vragu, ima se i što!

Mnogo je u razgovorima poetički zanimljivih detalja. Mnoge su slutnje njegovih čitatelja do kraja formulirane, a mnoge nedoumice razjašnjene. Tu je dovoljno građe za buduće izučavatelje njegova djela. Ne treba posebno ni spominjati da je gustoća pisma, obilje eksplicitnih i skrivenih asocijacija zoran dokaz iznimne književnikove erudicije. No, tu se otkriva i tajna njegova pisanja. Ovaj hrvatski Avenarius neprekidno se igra. Možda, za razliku od svoga duhovnog imenjaka, nikada nije napustio nadu da će njegov smijeh ipak naći nekakva odjeka, ali da nije bio ni daleko od toga stava svjedoči druga osobina koju dijeli s Avenariusom: on prihvaća svijet kao cjelinu i čini ga predmetom vlastite igre. Ipak, da nije posve pristao na ciničan stav kako je jedina važna stvar u svijetu bez važnosti za njega - igra, svjedoči intervju Vjeranu Zuppi iz 1968. koji se sastoji od jednog jedinog pitanja i jednoga opširna odgovora, a u povodu romana Mirisi, zlato i tamjan, točnije, makar deklarativno iskazana želja da igra bude barem mrvu bezazlenija od one Avenariusove: Ono što u mome romanu nazivaju cinizmom i mrakom, ja bih više volio nazvati podsmijehom i iskričavošću – kada bih smio sebe javno hvaliti. Iskrice nisu velika svjetlost, znam to i ja. Ali ni podsmješljivost nije tako veliko zlo. Uostalom, i najmanja svjetlost može biti korisna.

Drugi i treći dio knjige Izjašnjavanja tematski su naizgled skučeniji, što ne znači da su sadržajno manje zanimljivi. Razne teme, različiti povodi, ali uvijek - eksplicitno ili manje eksplicitno, ponekad i poluskriveno - oštro, izazovno, polemično. Novak romanopisac, Novak publicist, Novak sugovornik, dominantno su ista osoba. Možda to zvuči kao tautološka banalija, ali je prvenstveno preporuka i za ovu knjigu. Ako metodološki zanemarimo ono po čemu je Novak prvenstveno Novak, dakle njegovu umjetničku prozu, tada njegovu publicistiku, kako najšire možemo označiti sadržaj ove knjige, resi književno kvalitetan stil, što je po Davidu Lodgeu alternativan kriterij književnosnosti. U svakom slučaju, ona nije samo nadopuna, suputnička pratnja glavnini djela, nego i bitan hermeneutički doprinos tumačenju stvaralačke tajne Novaka kao romanopisca. Problematičan ipak samo za onoga tko se bude bavio cjelokupnim piščevim opusom. Bit će, naime, prisiljen baviti se i povodima za nastanak pojedina napisa. Za Novaka su ipak ponajmanje bitni povodi.