Svjetska slava hrvatske primadone

Općina Križ, u kojoj se nalazi malo mjesto Vezišće u kojemu je na Doljnjem Sipu, u mlinarevoj kući prije 150 godina rođena Milka Trnina*, objavila je monografiju posvećenu umjetnici čije su pjevačko i glumačko umijeće oduševljavali njezine suvremenike diljem svijeta. Urednica monografije je autorica ovog teksta, a okupljeni su rezultati znanstvenih istraživanja o životu i karijeri Milke Trnine iz pera Ivane Posavec Krivec, Marije Barbieri, Zdenke Weber, Christe Höller, Ivana Mirnika, Nade Premerl, Lidije Ivančević Španiček i Antuna Petrušića. Monografija velikog formata, obuhvaća 218 stranica i bogato je opremljenja fotografijama koje dokumentiraju privatni i umjetnički život Milke Trnine, a detaljno su popisani i svi nastupi pjevačice kao i uloge koje je predstavljala.

Obilježavanje 150. obljetnice rođenja Milke Trnine (Vezišće, 19. prosinca 1862. – Zagreb, 15. svibnja 1941.) prigoda je dakle za sjećanje na umjetnicu koja je ostvarila jednu od najvećih svjetskih pjevačkih karijera svojega vremena. O Milki Trnini znamo najviše iz životopisa koji je ispisao Mato Grković (1898.-1973.), glumac i književnik, Trninin vjerni prijatelj s kojim se družila u godinama nakon što se 1913. definitivno vratila u Zagreb. Međutim, Grkovićeva knjiga, nazvana jednostavno Milka Trnina, objavljena 1966. godine, koja obiluje biografskim podacima iz »prve ruke«, koja je zanimljivo i sadržajno pisana i koja donosi bogatu dokumentaciju o životu i nastupima, kao i o reakcijama na ostvarene uloge hrvatske operne umjetnice, već je davno rasprodana i moguće ju je tek rijetko pronaći u ponekom antikvarijatu. Stoga je Udruga poklonika Milke Trnine, društvo koje se već deset godina posvećuje afirmiranju imena i umjetnosti hrvatske primadone, pokrenula ideju da se Trnini posveti monografija koja bi na suvremeni način i znanstvenom metodologijom, te s podacima iz novih izvora, na jednome mjestu okupila dokumentaciju koja svjedoči njezinu u svjetskim razmjerima značajnu karijeru. U svojim je nastojanjima Udruga poklonika Milke Trnine dobila i iznimno vrijednu podršku Općine Križ.

Okupljanjem suradnika koji su se već i ranije bavili pojedinim segmentima Trnininih prodora na operne pozornice, pogotovo nakon što je 2006. u prigodi opsežne izložbe ostvarene u Covent Gardenu u povodu 100. obljetnice zadnjega nastupa Trnine u Londonu urednica Nada Premerl objavila dvojezični popratni katalog Milka Ternina i Royal Opera House, bilo je moguće sabrati priloge koje sadrži upravo objavljena monografija. Želja autora bila je što je moguće iscrpnije dokumentirati nastupe Milke Trnine, objediniti i nadopuniti činjenice koje prate njezin umjetnički život od početaka u Zagrebu, preko postaja u Leipzigu, Grazu i Bremenu do vrhunskih uspjeha koje je postizala u Münchenu, Londonu, na američkim pozornicama, te na jednoj od najuglednijih opernih pozornica u svijetu, u Metropolitanu u New Yorku.

Na žalost, Milka Trnina je bila i suviše kritična i nije dopuštala snimanja, zacijelo i zbog pomanjkanja povjerenja u tadašnje mogućnosti zvučnih zapisa, pa danas nemamo na raspolaganju druge izvore kojima bismo slijedili njezinu umjetnost osim kritičkih osvrta u novinskim člancima. Ali, ono što nalazimo, dovoljno je uvjerljivo za stjecanje spoznaja o ugledu koji je hrvatska operna diva imala u državama u kojima je nastupala. Dakako, svijet je znao da je njezina domovina Hrvatska, jer je uvijek isticala svoje podrijetlo. I toj se Hrvatskoj, Zagrebu kao polazištu u kojemu je odgojena i iz kojega je krenula u svijet, Milka Trnina i vratila, kada je bila pogođena »sudbinskim udarcem«, nemogućnošću daljnjega nastupanja zbog poteškoća koje joj je prouzročio nervus facialis. Ili je možda glamurozna karijera došla do svojega »prirodnoga kraja« i tada 44-godišnja umjetnica nije željela niti u jednom detalju zasjeniti svoje najveće uspjehe.

Milka Trnina preminula je u Zagrebu u jeku ratnoga sukoba i vijest o njezinoj smrti tek je kasnije doprla do svjetskih obožavatelja, koji su je se još uvijek sjećali. Pokopana je na Mirogoju, počivalištu mnogih hrvatskih velikana, a poklonici joj na njezin rođendan i njezin smrtni dan još uvijek polažu cvijeće i pale svijeće na grobu. Sjećanje tako i dalje živi, a njenom će se monografijom zacijelo i obnoviti, upozoravajući mlade naraštaje na lik i vrhunske domete koje je Milka Trnina, u svijetu priznata hrvatska operna primadona, svojim bogomdanim glasom postizala. Tako je ovom knjigom ispunjen dug prema umjetnici čije ime asocira vrhunsku svjetsku slavu, a svojim sjajem obasjava i hrvatsku glazbenu kulturu zadnjih desetljeća 19. i na prijelazu u 20. stoljeće.

Trnina i njezin rodni kraj

Na početku monografije nalazi se zanimljiv tekst Ivane Posavec Krivec pod naslovom Milka Trnina u zavičajnom zrcalu. Uz povijesni pregled razvoja grada Križa donosi autorica i kronologiju zbivanja vezanih uz Milku Trninu. Tako Osnovna škola u Križu od 1966. nosi naziv Milka Trnina. O tome je prigodom boravka u Križu nadahnuto govorio prof. dr. Josip Badalić, kada je živu moslavačku legendu Milku Trninu nazvao rajskom tičicom sa svilenim glasom i zlatnim pasom, prvom umjetnicom naše krvi koja je svojom umjetnošću zadivila i razmaženi njujorški Metropolitan. Također je naglasio da je ponajljepši slap na Plitvicama prozvan njezinim imenom.

U povodu 100. obljetnice rođenja Milke Trnine 1963. godine počinje se trajno obilježavati sjećanje na njezin umjetnički značaj u rodnom joj Vezišću. Iste godine postavljena je ispred Doma kulture Milke Trnine spomen-bista akademskog kipara Josipa Cmroka. Obilježavanje obljetnice rođenja sadržavalo je i brojne kulturne manifastacije u kojima su sudjelovale najznačajnije hrvatske kulturne institucije (HNK u Zagrebu, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, Muzička akademija u Zagrebu, Muzej Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i druge). Tako je npr. u povodu 120. obljetnice Trninina rođenja održan koncert Opere HNK u Zagrebu i počeli su se održavati Lipanjski susreti Milke Trnine u Vezišću, susreti KUD-ova i zborova mladih šire moslavačke regije.

Godine 1988., u povodu 125. obljetnice rođenja Milke Trnine, održan je simpozij o njenom životu i radu pod pokroviteljstvom prof. dr. Milivoja Solara, a na skupu su sudjelovali i brojni istaknuti hrvatski glazbeni stručnjaci, kao Nenad Turkalj, Andrija Tomašek, Maja Hribar-Ožegović, Jasna Podolšak, Petar Selem, Branka Polić, Nikola Batušić, Nenad Gol, Mirko Tomasović, Ivan Mirnik, Silvija Purčar-Cenčić, Janko Kichl, Antonija Bogner-Šaban, te je prikazan dokumantarni film Oktavijana Miletića »Tragom talije«. Tom prigodom je u Vezišću održan i koncert prvaka Opere HNK iz Zagreba na kojem su nastupili Branka Beretovac, Ivanka Boljkovac, Cecilija Car, Janez Lotrič, Mila Kirinčić-Degan, Ljiljana Molnar-Talajić, Stojan Stojanov, Ante Mijač i dr.

Muzej Grada Zagreba 2006. godine, na inicijativu Lady Jadranke Njerš Beresford-Peirse i u suradnji s Kraljevskom opernom kućom Covent Garden u Londonu, priredio je izložbu kostima Milke Trnine u spomen na 100. obljetnicu njenog posljednjeg nastupa u toj prestižnoj opernoj kući. U Muzeju Grada Zagreba čuva se ostavština Milke Trnine, oko 250 predmeta. Okosnicu zbirke čine njezini osebujni i raskošni kostimi i akvarelirani nacrti za kostime što ih je 1900. dizajnirao poznati britanski slikar Percy Anderson, a izvedeni su u radionicama Covent Gardena. Trnina je Gradu Zagrebu još 1925. darovala svoje kostime. Poklonivši ih željela je da budu trajno čuvani kao njezine krasne uspomene na umjetnički rad i slavlje te da se ne smiju iz Zagreba udaljiti.

Godine 2010., uz obljetnicu rođenja Milke Trnine, otvorena je u Galerijskom prostoru u Križu spomen-soba Milke Trnine pod nazivom Hommage Milka Trnina, sa zbirkom slika i keramika Ljerke Njerš, inspiriranih Trninom, njezinim umjetničkim radom, ljepotom kostima u kojima je nastupala i njezinim životom posvećenim umjetnosti. Uz umjetničke slike izložena je i dokumentarna izložba fotografija koju je Križu ustupio Muzej grada Zagreba..

Kako bi odali počast i održali uspomenu na slavnu umjetnicu, 2011. godine Općinsko vijeće Općine Križ, uz 70. obljetnicu smrti Milke Trnine, donijelo je Odluku o ustanovljenju Plakete Milke Trnine. Posebno je to počasno priznanje za istaknuti doprinos promicanju kulturne ostavštine imena i djela Milke Trnine u Hrvatskoj i svijetu. Prema odluci Općinskog vijeća, prva je Plaketa Milke Trnine dodijeljena Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika kao krovnoj instituciji te vrste u Hrvatskoj, a koja dodjeljuje stručnu nagradu koja nosi ime Milke Trnine. Ta je nagrada ustanovljena 1957., a dodjeljuje se redovito od 1958. godine, kao Nagrada i Diploma Milka Trnina, i to za najbolju glazbenu kreaciju i umjetničko dostignuće u protekloj kalendarskoj godini u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. A 2011. godine Županijska je skupština Zagrebačke županije, na prijedlog Općine Križ, počasnom građankom Zagrebačke županije posthumno proglasila opernu divu iz Vezišća – Milku Trninu.

Općina Križ u suradnji s mezossopranisticom, prvakinjom Opere HNK u Zagrebu, Dubravkom Šeparović Mušović, bila je 2012. godine suorganizator 3. međunarodnih glazbenih svetkovina »Lužnica A.D. 2012.« u sklopu kojih je organizirana večer za sjećanje posvećena Milki Trnini. Koncert je organiziran u parku Duhovno-obrazovnog centra Marijin dvor u Lužnici.

Gradski muzej Požege ima izuzetnu zbirku osobnih predmeta Milke Trnine, po majci Požežanki i nećakinji požeškog književnika Janka Jurkovića, koju je muzeju poklonio Dionizije Smojvir, učitelj iz Požege. S Gradom Požegom Općina Križ također je ostvarila suradnju na očuvanju ostavštine Milke Trnine.

Suvenir Općine Križ, Milkin medenjak, pokušaj je spoja tradicionalnog kolača te svojevrsna poveznica s mogućnošću spajanja sa švicarskim slastičarem Philippom Suchardom koji je već 1826. otvorio slastičarnicu i potom tvornicu čokolade u švicarskom mjestu Neuchâtelu. Njegov zet Carl Russ-Suchard izradio je poznatu Milka čokoladu 1901. godine, a biografi smatraju da je ime dobila u čast operne dive Milke Trnine koja je bila popularna u to vrijeme, a Suchard je navodno u nju bio zaljubljen. Iako vremenski i prostorno udaljeni Križ i Neuchâtel, zaista je nevjerojatna poveznica i svakako je potrebno istražiti naziv čokolade Milka, jer u njemačkom pismu nema slova K već CH. Možda upravo nije slučajna i 15 godina duga tradicija održavanja Festivala slastica u Općini Križ, kao što je to tradicija u Neuchâtelu.

Trajnu uspomenu na Milku Trninu Općina Križ želi realizirati izgradnjom Centra kulturnog turizma Milka Trnina, u Vezišću, Trnininom rodnom selu. Centar kulturnog turizma Milke Trnine u Vezišću trebao bi objediniti i sva poznata imena i lokalitete s područja Općine Križ, od Josipa Badalića, Milke Trnine, sakralnih vrijednosti do arheološkog lokaliteta Sipčina. Tim se želi pružiti području Lokalne akcijske grupe Moslavina (LAG-Moslavina) i široj regiji mogućnost razvoja kulturnog turizma. A u povodu 150. obljetnice rođenja Milke Trnine, Općinsko vijeće Općine Križ proglasilo je 2013. Godinom Milke Trnine na području Općine Križ. Ovom odlukom cilj je naglasiti poseban kulturni značaj obilježavanja 150. obljetnice rođenja te slavne operne dive, dobrotvorke, mecene i domoljuba.

Školovanje i počeci u Zagrebu

Milka, pravim imenom Katarina, kći Tone i Franjice Trnine, rođena je 19. prosinca 1863. u Doljnjem Sipu, mlinarskom otočiću u Vezišću u Moslavini, danas u općini Križ, pedesetak kilometara udaljenom od Zagreba. Otac joj je rano umro, pa su je prisvojili ujak, vladin savjetnik Janko Jurković (1827.-1889.), hrvatski književnik, pripovjedač, komediograf, kritičar i estetičar i njegova žena Laura (1842.-1925.) te doveli u Zagreb. Odgojena u uglednoj građanskoj obitelji, stekla je solidnu naobrazbu kako je priličilo djevojkama iz tih društvenih krugova. Zamisao da počne učiti pjevanje dobila je s trinaest godina. Nesvakidašnju ljepotu njezina glasa, »ono nešto« što krasi izabrane, otkrila je Ida Wimberger i dala joj prvu glazbenu poduku.

Prvi je put Trnina javno nastupila 10. studenoga 1879. na koncertu u Narodnom zemaljskom kazalištu na Gornjem gradu, izgrađenome 1834. godine, gdje je pjevala ariju Alice iz opere Robert đavo Giacoma Meyerbeera i odmah skrenula na sebe pozornost. Pet mjeseci kasnije, 15. travnja 1880. na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu pjevala je s basom Opere Fernandom Tercuzzijem (1847.-1906.) duet Valentine i Marcela iz Meyerbeerovih Hugenota. Mladom je pjevačicom bio oduševljen veliki hrvatski pjesnik i pripovjedač August Šenoa (1838.-1881.), najvažnija ličnost tadašnjeg kulturnog života i savjetovao je ujaku da je pošalje na Konzervatorij u Beč.

Trnina je upisala studij pjevanja kod Josepha Gänsbachera (1829.-1911.), zacijelo najboljeg tadašnjeg bečkog pjevačkog pedagoga, od 1875. do 1904. profesora pjevanja na bečkom Konzervatoriju. Na kraju godine bila je najbolja u njegovoj klasi, a na drugoj ju je godini počeo predstavljati uglednim pjevačima onoga doba koje je pozivao u svoju kuću na glazbene matineje. Velikoj prirodnoj nadarenosti Milka Trnina pridružila je marljivost, predan i studiozan rad, a krasila ju je široka opća kultura i visoka inteligencija. Imala je, dakle, sve preduvjete za veliku karijeru.

Dana 11. travnja 1882. Trnina je prvi put stupila na pozornicu kao Amelija u Verdijevu Krabuljnom plesu. Dirigirao je Ivan pl. Zajc, a Riccarda je pjevao Ivan De Negri. Imala je tek nešto više od osamnaest godina! Bilo je ovacija, cvijeća, klicanja. Ona sama nije bila zadovoljna. Samokritičnost je uvijek bila jedno od njezinih najljepših i najvrjednijih svojstava i pokazala ga je na samome početku. Tisak nije štedio pohvala. Istaknuti hrvatski književnik, jedan od preteča hrvatske moderne Ivo Vojnović (1857.-1929.) napisao je da Amelija gospodične Trnine bijaše vrlo ugodan i prijazan muzikalni pojav, da je znala na prvi mah steći simpatije gledalaca svojom impozantnom, upravo skulpturalnom vanjštinom. Dodao je da se glas kreće u dubljim i srednjim glasovima ugodnim i mekim zvukom te znade lijepom vokalizacijom još većma istaknuti takvu vrsnoću. O načinu pjevanja ne možemo van samo hvale izreći, jer se svuda pojavljuje fina i ukusna škola njenih učitelja. [...] O igri gđice Trnine moramo iskreno reći da nas je iznenadila. Uza sav strah i tremu što ih je kao debutantica pretrpjeti morala, i uza sve manire konzervatoristične škole, opaža se lijepo umjetničko kretanje koje se potpuno slaže sa cijelom krasnom vanjštinom. [...] Pjevačica, koja je znala održati takvu pobjedu na dan svoga débuta, ne može pobuditi nego najljepše nade za budućnost.

Hrvatski etnomuzikolog, povjesničar i skladatelj Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.) ocijenio je da je altni ton (timbre) toga soprana neobičan, sladkozvučan i kvantitativan i dodao da je obseg glasa gospodjice u istinu znamenit u svakome odjelu glasova, a samo grlo vrlo čisto, izgladjeno i do prilične savršenosti izvježbano; zapjev (sutonacija) je točan i siguran, a pjevanje korektno. Dakle, po naravi je obilato nadarena, a po školi izvrstno naobražena. Igra joj fina, čuvstvena i umjerena. [...] Dopuštam, da je prilično smjelo bilo od naše mlade pjevačice, prvi put pred obćinstvo stupiti u partiji koja iziskuje ne samo vještinu i sigurnost u pjevanju, već i rutinu u igri. Ali da, mladi orao, kad pokuša prvi put izletjeti, ne leti oko gniezda kao vrabac već se diže odmah u oblake...

Milka Trnina nastupila je u Zagrebu 1882. godine u ulozi Selike u Meyerbeerovoj operi Afrikanka, a u svibnju 1883. pjevala je dva puta Margaretu u Faustu i dva puta Aidu. Kritičar Vienca primijetio je da u mlade umjetnice koja je istom dovršila nauke na konzervatoriju bečkom imade na pretek svojstava koja nam jamče, da će doskora izaći na glas valjanom dramatskom pjevačicom. Vojnović primjećuje da se istaknula pravim muzikalnim shvaćanjem i nekim prirođenim ukusom.

Iz svih osvrta na nastupe Milke Trnina, koje iscrpno navodi autorica priloga Marija Barbieri, razvidno je kakvim je velikim kvalitetama osvajala već na samome početku karijere. Nekako se u prvi plan češće stavlja njezina gluma. Čini se da je to iz razloga što se baš u tom smislu bitno razlikovala od do tada uobičajenog pristupa. Upravo u toj modernosti u izrazu, u cjelovitosti i uvjerljivosti interpretacije mlade umjetnice ležao je zalog njezina budućeg svjetskog uspjeha. Zagrebačka pozornica bila je za nju premala pa se vratila u Beč, položila posljednji ispit iz pjevanja i kao najbolja apsolventica Konzervatorija nagrađena je zlatnom medaljom i diplomom. Potpisala je ugovor s Operom u Leipzigu.

Nove spoznaje o Trnininom angažmanu u Leipzigu

O do sada nepoznatom razdoblju i dometima koje je na prvom inozemnom angažmanu, u Leipzigu, ostvarila Milka Trnina u monografiji piše autorica ovih redaka. Tako saznajemo da je Milka Ternina potpisala svoj prvi ugovor kao profesionalna pjevačica s Neues Leipziger Stadt-Theatrom i nastupila 17. srpnja 1883. u ulozi Elizabete u Tannhäuseru. Bila je najavljena kao gđica Ternina iz Beča i već su u prvoj kritici koju je objavio Leipziger Tageblatt und Anzeiger bili istaknuti njezin zamjetan talent, dobro školovanje, čista intonacija i osmišljeno iznošenje lika Elizabete. Zamjereno joj je ipak pretjerano tremoliranje i strani prizvuk u izgovoru, jer da je ona Hrvatica pa mora pripaziti na jasniji i čišći izgovor. Međutim, u Leipziger Nachrichten je naprotiv istaknuto da, iako Hrvatica po nacionalnosti, Ternina vrlo dobro vlada njemačkim jezikom. Dakle, i u ovim je primjedbama razvidno kako različiti glazbeni kritičari mogu različito reagirati na iste pojave.

U svakom slučaju, Ternina je prvim nastupima u Leipzigu privukla znatnu pozornost i od nje se mnogo očekivalo. Sljedeća uloga bila je Elza u Lohengrinu u kojoj je ulozi prvi put nastupila 15. kolovoza 1883. Bila je to za Terninu nova uloga i taj je debi bio popraćen negativnim primjedbama u odnosu na njezinu glumu i nesigurno pjevanje, te je bila upućena na ulaganje još više truda i marljivosti. U Leipzigu je morala preuzeti i nekoliko manjih uloga od kojih je najviše puta, čak u sedam predstava, nastupala kao Morska djevojka (Ein Meermädchen) u Weberovoj operi Oberon, ali to je tek bila obaveza uvjetovana potpisanim ugovorom s opernom kućom. Važnija je uloga bila lik Noëmi u opere Makabejci (Die Maccabäer) Antona Rubinsteina. Ali, Terninina interpretacija nije naišla na pozitivni prijem, najvjerojatnije nije bila u dobroj pjevačkoj formi i u toj je ulozi nastupila samo dva puta.

Niti s ulogom Pamine u Mozartovoj Čarobnoj fruli 5. prosinca 1883. nije Ternini uspjelo oduševiti operne kritičare u Leipzigu i premda su ju upućivali da još mora poraditi na svladavanju te uloge, nije dobila drugu priliku i Paminu je u Leipzigu pjevala samo jedanput. Sljedeća uloga koja joj je bila povjerena bila je Gertrud, ribarska djevojka, u praizvedbi opere Lovac na štakore iz Hamelna (Der Rattenfänger von Hameln) Viktora Ernsta Nesslera. Narodni sadržaj te opere i narodni duh glazbe oduševili su tadašnju publiku i opera je ostala dulje na repertoaru, a Ternina je nastupila u pet predstava. Međutim, kritike su za nju bile porazne, o njezinom je glasu pisano da je bio nesiguran, visine reske i da je o njezinom pjevanju bilo više neugodnih nego ugodnih dojmova. Očito joj u Leipzigu nije bilo lako. Stoga i ne čudi njezina odluka da već u veljači 1884. godine prekine ugovor i da ode iz Leipziga. Po svemu sudeći, prekidom suradnje su bile zadovoljne obje strane, mlada operna umjetnica koja se tek trebala probiti na opernoj pozornici kao i uprava Novog lajpciškog gradskog kazališta.

Graz je Trninu kratko zadržao

Karijeru u Grazu, poglavlje koje je obradila austrijska muzikologinja Christa Höller, započela je Milka Ternina 29. travnja 1884. kao Leonora u Verdijevom Trubaduru. Bila je najavljena kao gošća iz Leipziga. Tenor u sastavu bio je vrlo loš, ali su kritike ipak bile prijateljske, iako ponešto rezervirane. Pisalo je da je izvođenje gđice Ternie ostavilo dobar dojam. Njezin je glas okrugao i snažan osim u visokim tonovima i dobro je školovan. Na pozornici izgleda lijepo, ali njezina gluma još ne vlada svim stupnjevima strasti. Kritičar ju je upozorio neka ne pretjeruje kako ne bi smetala razvoju svojega glasa. Dvije godine kasnije bila je Senta u svojoj posljednjoj predstavi u Grazu. Tada je kritičar imao potresne riječi i da se mora iskreno žaliti da gđica Ternina više neće biti članica ansambla. Iz toga je vidljivo da je u dvije sezone osvojila publiku i kritičare. Osim toga, usvojila je bogati repertoar, od lakših njemačkih opera do talijanskih i do Wagnera. Za vrijeme angažmana u Grazu za Terninu je bio važan operni menadžer Bertalan, koji ju je angažirao za različite uloge što je obogatilo njezin glas i glumu, te dirigent Karl Muck, koji joj je pomogao da postane slavna wagnerijanka.

Opera u Grazu postavila je na Wagnerov rođendan 22. svibnja 1884. operu Lohengrin. Milka Ternina nastupila je kao Elza i bila je to njezina prva wagnerijanska uloga. U jesen iste godine nastupila je u drugoj wagnerijanskoj ulozi, kao Elizabeta u Tannhäuseru. Dirigent je bio stručnjak za Wagnera, Karl Muck. Za ulogu Elze dobila je Ternina odlične kritike i to je bio izvrstan početak nakon kojeg je slijedila njezina interpretacije Sente u Ukletom Holandezu. U Grazu je u istoj godini nastupila i kao Prva dama u Mozartovoj Čarobnoj fruli, a nakon toga i kao Kraljica zemaljskih duhova u operi Ruy Blas Filippa Marchettija. Iako ta opera nije postigla osobit uspjeh, Ternina je dobila dobre kritike. U studenome je pjevala Margaretu u Faustu Charlesa Gounoda, i to samo na dvije predstave. Slijedila je predstava Meyerbeerovih Hugenota u prosincu, kao dobrotvorna predstava u njezinu korist, što je tada bio dobar način da se povećaju primanja. Kritičar je bio oduševljen Ternininim glasom i glumom i zapisao je da je ona sigurno vrijedna uloženoga novca. Za Božić se ponovno davao Lohengrin i kritičar je hvalio njezin glas, ali je bio manje oduševljen glumom. Očito nije uzeo u obzir da su u ono vrijeme operni redatelji pjevače vrlo slabo upućivali u uloge.

U veljači i ožujku 1885. godine Ternina je nastupila kao Eva u Wagnerovim Majstorima pjevačima. Očito je rad s dirigentom Karlom Muckom bio izuzetno važan za njezinu karijeru. Međutim, u ožujku je izvedba Meyerbeerovog Proroka skoro postala katastrofom i kritičar je pisao o vrlo lošem stanju u opernoj kući. Na premijeri je čak i Milka Ternina bila nesigurna u prvome činu. Sljedeći je uspjeh slijedio kada je Muck ravnao Aidom, a kritičar hvalio ponovno Terninin glas i glumu. Uloga s kojom je ostvarila velik uspjeh bila je Senta i krtičar je bio oduševljen njezinim ispravnim razumijevanjem pjesnika-skladatelja. Dana 6. prosinca 1885. ispisala je Ternina posebno povijesno poglavlje u Grazu, pjevala je sopransku dionicu u Bachovoj Muci po Mateju, tom prilikom po prvi put izvedenoj u Grazu.

Nezadovoljstvo opernim menadžerom Bertalanom, koji je bio optužen zbog osrednjih predstava, antisemitskih tendencija, novčanih poteškoća i dovođenja loših pjevača, rezultiralo je njegovim otpuštanjem, ali niti dirigent Karl Muck nije više želio ostati u Grazu. To su nedvojbeno bili i razlozi zbog kojih je Milka Ternina prihvatila ponudu iz Bremena. Još je u ožujku 1886. pjevala svoje najbolje uloge, Leonoru, Elzu i Elizabet, a posljednja premijera u kojoj je sudjelovala bila je 7. travnja i to izvedba Trubljača iz Säckingena, opere od tada zaboravljenog njemačkog skladatelja Emila Kaisera. Premijera je to katastrofalna i jedino je Ternina dobila pozitivne ocjene. Opera više nije bila ponovljena pa je prema tome Ternina naučila ulogu za samo jednu izvedbu. Za oproštaj od Graza odabrala je ulogu Sente.

Sve u svemu, Ternina je u Grazu pjevala u čak 18 opernih naslova i sopransku dionicu u Bachovoj Muci po Mateju. Doživjela je uglavnom uspjeh, pa je angažman u Grazu moguće ocijeniti kao stepenicu na putu njezine kasnije slave.

Uspjeh u Njemačkoj

Potpisivanje ugovora s Gradskim kazalištem u Bremenu, o čemu izvješćuje Ivan Mirnik, značio je sigurni uspon u karijeri. Ternina je prvi put nastupila kao Elizabeta u Tannhäuseru 1. rujna 1886. i to je bio početak angažmana koji je trajao četiri sezone i uključivao uz Gradsko kazalište i nastupe u Državnom kazalištu i u nešto manjem Kazalištu Tivoli. Bila je mlada, u naponu snage i mogla je, primjerice, u jednoj večeri pjevati Leonoru u Trubaduru i Ameliju u zadnjem činu Krabuljnog plesa! Samo je u sezoni 1886./1887. nastupila 41 put i to u 15 uloga, u sljedećoj je sezoni nastupila 56 puta, u sezoni 1888./1889. čak 58 puta, a u posljednjoj sezoni 1889./1890. 54 puta i to u 21 ulozi.

Tetica Laura koja je pratila Terninu na njezinim putovanjima zabilježila je listu od 44 uloga koliko ih je imala na repertoaru 1890. godine. Bila je Elza, Ortrud, Senta, Elizabeta, Venera, Evchen, Erda, Brünnhilda i Brangäne u Wagnerovim majstorskim djelima, Amelija, Leonora i Aida (Verdi), Grofica, Donna Anna, Prva dama (Mozart), Leonora u Beethovenovom Fideliju, Rezia, Agata i Eglantine (Weber) - da nabrojimo još i danas često izvođene opere. Osim njih, imala je na repertoaru brojne uloge danas već zaboravljenih opera, mnoge koje je pjevala samo nekoliko puta i niz naslova u čijim je prvim izvedbama u Bremenu sudjelovala. Doista, imponira repertoar koji je savladala, a tada se sve opere pjevalo na njemačkom jeziku u kojemu je Ternina bila besprijekorna. Za njezino se glumačko umijeće brinuo redatelj Ernst von Possart, a imala je priliku i iskazati svoj smisao za humor, i to kao Princ Orlofsky u opereti Šišmiš Johanna Straussa. Nastupala je i na koncertima, primjerice sopransku dionicu u Händelovom Mesiji.

Redatelj, glumac i kasnije glavni ravnatelj Opere u Münchenu Ernst von Possart pozvao je Terninu da u lipnju 1890. nastupi u tom gradu i to je bilo presudno za njezin daljnji umjetnički put. Uslijedio je poziv za stalni angažman i Ternina se 29. travnja 1890. s ulogom Valentine u Meyerbeerovim Hugenotima oprostila od Bremena, grada u kojemu je stekla mnoge prijatelje s kojima je i kasnije ostala u trajnoj vezi.

München je prepoznao Ternininu veličinu

Gostovanje u Münchenu koje je u ljeto 1890. godine organizirao Ernst von Possart s ulogama Valentine, Amelije i Elizabete bilo je izuzetno uspješno i pisalo se o pljesku kakav München još nije čuo. Autor priloga Ivan Mirnik navodi kako je bio hvaljen Terninin prekrasno čist i snažan glas, dobro školovan i besprijekoran pri disanju, a oduševila je i njezina sofisticirana i plemenita gluma. To je značilo da tu pjevačicu treba što prije dovesti u Kraljevsku operu u München. U tome su se svi slagali, čak i princ-regent Luitpold, što je značilo ubrzo i ostvareno potpisivanje stalnog ugovora.

Doista, samo nekoliko mjeseci kasnije princ-regent Luitpold proglasio je Terninu komornom pjevačicom, najvišim tada mogućim opernim statusom. Kritičari su bili oduševljeni a baron Alfred Mensi-Klarbach zapisao je kasnije 1923. godine da je Milka Ternina bila jedna od najvećih, možda i najveća i najharmoničnija umjetnica koja je pripadala Kraljevskoj operi u Münchenu u proteklih pola stoljeća. Posebno je bio ganut njezinim ljudskim kvalitetama, visokim moralom i urođenom ozbiljnošću i zaključio kako nikada više München neće imati pjevačicu poput Ternine. Sjećanje na Terninu doista je dugo trajalo i još 1932. godine je bilo u tisku moguće čitati kako se stariji posjetitelji opere sjećaju te iznimno plemenite figure koja je 1890-ih godina bila bez svake dvojbe najuglednija operna umjetnica u Münchenu.

Ternina je nastupala u oba münchenska kazališta, u Residenztheatru i u Hof-und Nationaltheatru, a pojavljivala se i na pozornici Royal Odeona. Nastupala je s najuglednijim dirigentima, a kolege na pozornici bili su joj tadašnji najpoznatiji pjevači. Popela se na najvišu moguću stepenicu u europskoj karijeri, a pjevala je mjesečno 6 do 7 puta, nikada ne dan za danom. Ne treba zanemariti da je Kraljevska opera u Münchenu bila najpriznatija njemačka »operna tvrđava«, da su se izvodile najpoznatije i najvrjednije opere. Pjevalo se na njemačkom i s malo djela koja nisu ostala trajno zapamćena.

Ternina je imala i poseban status, dobivala je dopuste kako bi mogla nastupati i izvan Münchena (London, SAD), a kada joj je ugovor 1. lipnja 1899. istekao, nije ga više željela produžiti. Nastupila je kao stalna članica posljednji put u Fideliju 30. lipnja 1899. godine, a publika je pljeskala beskrajno dugo, čak i kada se spustio olovni zastor, svjesna da gubi izuzetnu opernu divu. Kasnije je Ternina još samo gostovala u Münchenu, a od pozornice se i definitivno oprostila u gradu koji je prepoznao svu njezinu veličinu kada je 1. rujna 1906. nastupila kao Sieglinda u Wagnerovom Siegfriedu. Sa scene je otišla mirno, na visini svoje slave.

Kundry u Bayreuthu 1899. godine

U svjetski poznato svetište u kojemu se izvode isključivo glazbeno-scenska djela Richarda Wagnera, u Bayreuth, pozvala je Wagnerova udovica Cosima Wagner našu Milku Terninu 1899. godine. Ternina je bila na vrhuncu slave i doista je bilo logično da kao poznata wagnerijanska pjevačica nastupi i na toj pozornici. Najnovija istraživanja u Nacionalnom arhivu Richarda Wagnera u Bayreuthu otkrivaju da je prepiska za Terninin angažman započela još 1892. godine, ali do pet nastupa je došlo tek 1899., i to u ulozi Kundry u Parsifalu.

Na žalost ne posjedujemo osvrte na te nastupe, ali činjenica je da je to bio jedini Terninin nastup u Bayreuthu i više nije bila pozivana. Moguća su samo nagađanja o tome da Cosima Wagner nije bila oduševljena izvedbama, a kasnija su događanja oko Parsifala i prvih izvedbi izvan Bayreutha tog djela koje je Cosima smatrala isključivim »vlasništvom« Bayreutha, pokazala svu silinu sukoba između Ternine i Cosime Wagner. O tome govori poglavlje o prvim izvedbama u Metropolitanu.

Covent Garden je pljeskao Ternini

Milka Ternina krenula je u osvajanje britanske publike 1895. godine kada je 25. travnja nastupila na koncertu u Queen’s Hallu. Uspjeh hrvatske sopranistice, kako je bila najavljena, bio je velik i ubrzo su slijedili nastupi na pozornici Covent Gardena u njezinim glavnim wagnerijanskim ulogama.

Među nadasve uspješnim nastupima Ternine u Londonu, o kojima piše Marija Barbieri, svakako treba izdvojiti njezinu kreaciju Tosce 12. srpnja 1900. Bila je to prva izvedba Puccinijeve opere u Londonu, Skladatelj je bio na pokusima i bio je oduševljen njezinom glumom i pjevanjem. Nastupila je u kostimima koje je uz njezine upute kreirao poznati engleski slikar Percy Anderson (1850.-1928.), a upravo ta briga oko kostima bila je za Terninu karakteristična. Naime, ona je bila »trodimenzionalna« umjetnica koja je jednaku pažnju posvećivala vrhunskom pjevanju, vjerodostojnoj glumi i scenskom izgledu. Kritičari su tada pisali kako nijedna Tosca nije dosegla razinu kakvu je ostvarila Milka Ternina, a pljesak oduševljene publike trajno se pretvarao u prave ovacije.

Svi nastupi Milke Ternine u Londonu bili su praćeni pohvalama, ali zbog problema s mimičkim živcem odlučila je oprostiti se od Covent Gardena 28. svibnja 1906. godine, i to ulogom Elizabete koju je najviše voljela od svih 65 uloga koliko ih je imala na repertoaru. Na pozornici najuglednije britanske operne kuće pjevala je 10 uloga i nastupila 56 puta.

Milka Ternina u SAD-u i Metropolitanu

Poziv za gostovanje u Sjedinjenim Američkim Državama 1896. godine, nakon uspjeha ostvarenih posebice u Münchenu i u Londonu, bio je logičan rezultat postignute slave i želje organizatora američkoga glazbenog života da Milku Terninu predstave i svojoj kulturnoj javnosti. Tu je želju kao zadatak preuzeo američki dirigent i skladatelj njemačkog podrijetla Walter Damrosch, veliki zagovornik Wagnerove glazbe, koji je wagnerijanski pohod na američke koncertne podije i u operne kuće intenzivirao 1895. godine i u tome je bio vrlo uspješan. Wagnerova je glazba brzo stjecala pobornike i ljubitelje i u SAD-u, osobito u regijama Istočne obale. U 1896. godini Damrosch je želio i nadmašiti uspjehe svoje družine u kojoj su sudjelovali primjerice Rosa Sucher, Marie Brema i Max Alvary, te je dodatno angažirao dramsku sopranisticu Katharinu Klafsky iz Hamburga, Milku Terninu, također kao dramski sopran iz Münchena, tenora Wilhelma Grueninga iz Hamburga i baritona Demetera Popovicija iz Praga.

O dolasku Ternine u Ameriku izvješćivale su njujorške novine 17. siječnja 1896. godine, a kako bi bila istaknuta njezina važnost, pisano je da je za odsutnost iz Kraljevske opere u Münchenu, gdje je pjevala već šest godina, morala dobiti dopuštenje bavarskog regenta. Zanimljivo je da je spomenuto kako je ona »a native of Croatra (!)«. Slijedio je intervju objavljen u listu The Sun, u kojem je opisana kao zgodna žena, tamne kože i smeđe kose, s pravilnim crtama lica, visoka i dovoljno herojska u liku da može predstavljati Wagnerove heroine. Prigodom prvog dolaska u Ameriku Ternina je tri dana provela s teticom Laurom u New Yorku i posjetila je Metropolitan, zacijelo iz želje da upozna najugledniju američku opernu kuću za koju je vjerovala da će i sama jednog dana u njoj nastupati.

Novo istraživanje koje je obavila potpisnica ovih redaka donosi nadopune u podacima i kritikama koje su pratile Terninine nastupe u Bostonu, Albanyju, Philadelphiji i New Yorku. Svi su ti njezini nastupi bili popraćeni iznimno pozitivnim kritikama i već je Terninin debi u Americi, iako ne još i u Metropolitanu, bio potvrda njezinih sjajnih glasovnih i glumačkih sposobnosti.

Drugi posjet SAD-u bio je 1898. godine koja je za Milku Terninu bila jedna od vrlo uspješnih. Kako je u 1897. isključivo nastupala u matičnoj kući u Münchenu ti su nastupi nastavljeni i u 1898., ali je u toj godini ostvarila i dva važna gostovanja, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i u Royal Opera House Covent Garden u Londonu. U Londonu ju je čula i Cosima Wagner, majstorova udovica, koja je nakon Wagnerove smrti 1883. preuzela rukovođenje Svečanih igara u Bayreuthu, te je uslijedio poziv Ternini da 1899. nastupi kao Kundry u Parsifalu u Bayreuthu, kamo je na pokuse putovala već u rujnu 1898., a u 1899. i uspješno nastupila. Dakle, budućnost se ukazivala u najljepšim perspektivama.

U New York je Ternina stigla 21. prosinca 1898. brodom, a za vrijeme prelaska Atlantika neizmjerno je patila od morske bolesti i gotovo cijelo vrijeme nije izlazila iz brodske kabine. Već 22. prosinca su počeli pokusi za najavljenu predstavu Tristana i Isolde, ali je Ternina 24. prosinca morala prestati s pokusima, jer je imala jake bolove u udovima i tresla ju je groznica, a kako bolest nije jenjavala i sve su liječničke intervencije u New Yorku i u Philadelphiji bile bezuspješne, 1. veljače 1899. se ponovno ukrcala na brod i vratila u Europu, a da nije nastupila ni jedan jedini put! Bio je to za nju težak doživljaj koji je razbio mnoge lijepe nade, kako je zapisao njezin biograf Mate Grković. Pa ipak, nije željela odagnati mogućnost da svojim kreacijama osvoji New York i krajem sezone 1898./1899. zadnjim se nastupom u ulozi Leonore u Beethovenovom Fideliju oprostila od Dvorske opere u Münchenu kao njezina stalna članica. U ljetu 1899. je još nastupila u Bayreuthu, a onda je skupljala snage za treći posjet Americi i prvi nastup u Metropolitanu.

S teticom Laurom je 15. listopada 1899. krenula preko Hamburga i Bremena na put u New York i opet patila od morske bolesti, da bi početkom studenoga, po dolasku u hladan New York, ponovno bila bolesna i ustrašena da će i ovaj dolazak u SAD tragično završiti. Pa ipak je 10. studenoga nastupila u Cincinnatiju kao Elsa u Lohengrinu. Bila je još glasovno slaba i u dnevnik je zapisala kako joj se čini da joj Amerika nije suđena. Međutim, zdravlje se poboljšalo i Ternina je u Chicagu kao Brünnhilda u Die Walküre 24. studenoga i kao Elsa u Lohengrinu 28. studenoga 1899. postigla kod publike dobar uspjeh, kod novina nikakav, kako je sama zapisala.

Zahvaljujući novinskim člancima dobivenima iz Metropolitan Opera Archives moguće je pratiti Terninine uspjehe u ulozi Isolde, Leonore u Beethovenovom Fideliju i Brünnhilde u Die Götterdämmerung. Ocijenjena kao jedna od najdojmljivijih tragičarki naših dana, Ternina se urezala u sjećanje njujorške publike kao izuzetna operna umjetnica koje će se trajno sjećati svi koji su bili svjedoci njezinih nastupa. Uz četiri nastupa u ulozi Prve dame u Mozartovoj Die Zauberflöte, zaključila je Ternina uspješno prvo gostovanje u Metropolitanu nastupom kao Elizabeta u Pittsburghu 17. travnja 1900.

Cijela 1900. godina bila je za Milku Terninu iznimno uspješna i nizale su se njezine »glancrole« u Covent Garden Operi u Londonu, a pjevala je i na Svečnim igrama u Münchenu. Studeni je bio rezerviran za odmor i za pripreme za novi put u SAD, gdje je prema uvriježenoj praksi ansambla Metropolitan Opere nastupala - osim u New Yorku -još i u Philadelphiji, Bostonu, Pittsburghu, Cincinnatiju i Chicagu. U Americi je boravila pet mjeseci, sve do 26. travnja 2001., kada je u Chicagu nastupila u ulozi Elizabete. Pa ipak, za tu je sezonu nedvojbeno najvažnija bila američka premijera Puccinijeve Tosce.

Američka premijera Tosce održana je 4. veljače 1901. godine i Ternina je bila prva američka Tosca. Cavadarossija je pjevao Giuseppe Cremonini, Scapriu Antonio Scotti, a dirigirao je Luigi Mancinelli, pa su Ternina, Scotti i Mancinelli bili postava i s londonske premijere, što je bilo tipično za razdoblje upravljanja Mauricea Graua, poznatog menadžera koji je ravnao Covent Gardenom i Metropolitanom. Iako su neki kritičari negativno ocjenjivali Puccinijevu melodramu, Ternina je u svim pomalo kontradiktornim tumačenjima prošla izrazito dobro. New York Times je 5. veljače 1901. zapisao da je gđica Ternina bila veličanstvena, a njezino pjevanje izrazito izražajno.

Popis Terninih uloga bilježi da je u Metropolitanu nastupala od 23. prosinca 1901. do 21. travnja 1902. godine i bila Isolde, Sieglinde, Brünnhilde, Tosca, Elsa, Prva dama i Elizabeta. Dakle, treće gostovanje je bio uspješan nastavak nastupa u Metropolitanu, pa stoga začuđuje činjenica da niti u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu kao ni u arhivima Metropolitana nisu sačuvani osvrti u ondašnjim njujorškim novinama, kojih je, pretpostavljamo, sigurno bilo. Postoji tek zapis tada novog menadžera Metropolitana W.J. Hendersona koji je tadašnje izvedbe ocijenio vjerojatno najdojmljivijima u svijetu, jer su u njima bile združene gospođe Lehmann, Ternina, Nordica, Brema i Schumann-Heink s braćom Reszke ili gospodinom Bishamom ili gospodinom Van Rooyem. A to se odnosilo na sve predstave u kojima je publika Metropolitana mogla uživati.

U ljetu 1902. godine, kada se Ternina odmarala u Engadinu u Švicarskoj, pojavili su se prvi neuralgični bolovi na lijevoj strani lica i njezin nervus facialis, mimički živac, znao je povremeno zatreperiti. Tako za sezonu 1902./1903. nije prihvatila poziv u New York, jer se željela dobro odmoriti i izliječiti.

Krajem 1902. s mjesta direktora velikog koncerna, koji je uključivao londonsku Covent Garden Operu i newyorški Metropolitan, zbog slabog se zdravlja povukao Maurice Grau i za direktora Metropolitan Opere bio je izabran Heinrich Conried. Ternina je prihvatila Conriedov poziv da opet dođe pjevati u Metropolitan i prva njezina uloga bila je za 2. prosinca 1903. programirana Puccinijeva Tosca. Bila je pozdravljena kao Ternina – veličanstvena – Ternina i Ternina kao Tosca!. Hvalilo se njezinu posebnu nadarenost, osobnost, temperament, tehniku, inteligenciju, savršenu glumu i besprijekoran ukus, ali se spominjalo i zdravstvene probleme zbog kojih je u prošloj sezoni izostala iz Metropolitana. S Terninom je kao Cavaradossi prvi put nastupio Enrico Caruso, pjevač čije je vrijeme dolazilo. Već 4. prosinca 1903. bila je premijera novopostavljenog Tannhäusera i Ternina je ponovno zasjala kao jedinstvena Elizabeta. Ravnao je vrsni poznavatelj Wagnerove glazbe Felix Mottl i kritike su popratile Terninin nastup kao osobito uspješan.

Sezona 1903/1904. bila je zadnja Terninina sezona u Metropolitanu, ali svakako i posebno zabilježena. Naime, 24. prosinca 1903. godine upravo u slavnom Metu po prvi put je izvan Bayreutha javnosti bila predstavljena Wagnerova glazbena drama Parsifal. Bio je to događaj epohalnih razmjera, dugo pripreman, popraćen velikom medijskom pozornošću i svijet je bio itekako dobro upoznat s opiranjem Wagnerove udovice Cosime, koja je izvedbi izvan Bayreutha prijetila čak i sudskim procesom. Ali, direktor Heinrich Conried bio je uporan i »afera Parsifal« punila je novinske stupce. Kod nas se uvriježila legenda kako je upravo Ternina posredovala u »krađi partiture« i njezinom prenošenju u New York, što nije potvrđeno, ali, bilo kako bilo, upravo je Milka Ternina bila prva Kundry izvan njemačkog »svetišta« Wagnerove ostavštine u Bayreuthu.

Dakako, imala je Ternina bayreuthsko iskustvo i odlično nastudiranu ulogu Kundry. Tako je stigao i Badnjak 1903., prvo prikazivanje Parsifala izvan Bayreutha, i to upravo u Metropolitanu. New York Times je 25. prosinca, na Božić, pisao o trijumfu, iscrpno opisao hrabrost iznošenja djela pred svjetsku javnost na novoj pozornici, opisao sva neophodna financijska ulaganja da se ostvari scenografija, uopće objavio dugačak novinski članak, kako je i odgovaralo jedinstvenosti događaja. Ternina je u Metropolitanu još sedam puta nastupila u ulozi Kundry, a sezona 1903./1904. uključivala je još uloge Elizabete, Else, Isolde, Leonore (Fidelio), Brünnhilde (Siegfried, Die Götterdämmerung, Die Walküre) i Prve dame u Die Zauberflöte.

Međutim, iako je publika trajno pokazivala svoje poštovanje i oduševljenje, valja reći da sve izvedbe nisu bile na visini na koju su posjetitelji Metropolitana bili navikli. Ternina je toga bila svjesna. Nakon posljednje predstave u sezoni (24. travnja 1904., Die Götterdämmerung), Milka Ternina više nije nastupila na pozornici na kojoj je ostvarila 14 uloga i pjevala 124 puta, postigavši slavu i udivljenje koje ju još i danas ubrajaju među najuspješnije pjevačice koje su ikada pjevale u Metropolitanu.

Ostavština Milke Trnine u Muzeju grada Zagreba

Zbirka Milke Trnine u Muzeju grada Zagreba obuhvaća oko 250 predmeta.

U uvodu napisa o ostavštini Milke Trnine u MGZ autorica Nada Premerl spominje eminentne ljude iz elitnih krugova s kojima se Trnina družila, povezujući ih s predmetima iz njezine ostavštine. Posebice ističe prijateljstvo s Williamom Sturgis-Bügelowim, zatim profesorom Alfredom Pringsheimom, princezom Massimo d’Arsoli i njenom poklonu – bivoljem rogu ukrašenom srebrnim pojasnicama i posvetom koji je Trnina uvijek koristila kao scenski rekvizit za ulogu Sieglinde. Nadalje, posebnu vrijednost ima Diploma kojom bavarski princ Luitpold imenuje Trninu kraljevskom komornom pjevačicom, izdana u Münchenu 18. prosinca 1890.

Okosnicu zbirke čine njeni raskošni kostimi i nacrti za kostime što ih je dizajnirao britanski slikar Percy Anderson. Kostimi su prispjeli u Muzej grada Zagreba 1925. nakon velike Kulturno historijske izložbe grada Zagreba koja je održana u Umjetničkom paviljonu i u foyeru HNK u povodu 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva. Četiri skupocjena kostima za uloge Tosce u prvom, drugom i trećem činu, te Elizabete u Tannhäuseru i Izolde u kojima je nastupala u Londonu i Americi darovala je 1925. gradu Zagrebu. U razgovoru za časopis Hrvatska pozornica izjavila je prigodom darivanja kostima: »... moji kostimi... su dio mene same, nešto što od moje umjetnosti ostaje za mnom dovijeka«. Trnina je shvaćala važnost kostima i upravo je to bio razlog što je angažirala Percy Andersona, tada najpoznatijeg, iskusnog i kreativnog kostimografa. Uvijek je isticala da je duhovno djelovala na slikare i scenografe, te da su oni svojim kistom slijedili njezine misli i shvaćanja.

U zbirci MGZ čuvaju se i 32 akvarelirana nacrta Percy Andersona za Trninine kostime; to su slike koje govore o bogatstvu imaginacije i kreativnosti toga slikara. U dosluhu s kostimografom Trnina je na premijeri Tosce u Londonu, protivno očekivanju Puccinija, nastupila u drugom činu u crnoj haljini ukrašenoj tirkizima i bogatim vezom. Kasnije je upravo njezina haljina postala uzor svim uprizorenjima Tosce. Spomen-zastave i srebrni lovorovi spomen-vijenci, programi s predstava, u platno i kožu uvezane note sa zlatotiskom, diplome, scenski rekviziti, medalje, fotografije te druge memorabilije čine Trnininu zbirku u Muzeju grada Zagreba cjelovitom.

U Muzeju grada Zagreba sačuvana je najveća zbirka originalnih fotografija Milke Trnine, iz uloga i privatnog života, velikim dijelom s autografom umjetnice. Trninine fotografije snimljene su pretežno u New Yorku i Münchenu. One najstarije snimljene su u Zagrebu, Grazu i Bremenu.

Sačuvane su i partiture tiskane u Leipzigu i Mainzu 1898. godine s Trnininim komentarima na margini, svilene vrpce s vijenaca i brojne druge memorabilije. Sve to dostojno reprezentira veliku umjetnicu koja je unijela revoluciju u pristupu Wagnerovim likovima, bila je jedna od najboljih njihovih interpretkinja, ali i prva Tosca Londona i Metropolitana.

Doista, i 150 godina nakon rođenja Milke T(e)rnine još uvijek s ponosom možemo govoriti o opernoj umjetnici koja je pronosila slavu Hrvatske i ostvarila vlastitu slavu koju je moguće staviti na istu razinu s uglednom mnogih drugih svjetskih pjevača njezina vremena. A to je svakako i naša obveza, jer je dobro poznato da kulturu jednog naroda najbolje svjedoče njezini istaknuti pojedinci.