Snažna poetska inteligencija, barokistički bogata figurativnost

Lidija Dujić je razmjerno kasno počela objavljivati zbirke pjesama, ali su one – možda i zbog toga – već posve uobličenog poetičkog profila. U svojoj drugoj poetskoj knjizi Agavine kćeri ona se predstavlja pjesmama bogate teksture i figurativnosti. Lidija Duić kao da je na suprotnome polu u odnosu na, primjerice, posvemašnju transparentnost »stvarnosne poezije«, na poetsku teksturu koja je minimalno odmaknuta od fakture. Ona - baš suprotno - veliku pozornost pridaje elaboraciji pojedinosti, izabranog ulomka života. Nije, dakle, naglasak na metonimičnome nizanju svakodnevnice, već na njezinu paradigmatičnom intuiranju, probiranju, osmišljavanju. Zapravo, riječ je, s jedne strane, o poetskom prostoru navlastito feminilne senzibilnosti, imaginacije i asocijativne inteligencije, o doživljavanju unutarnjeg vremena unutar svijeta i subjekta, a s druge strane o transponiranju takvog svijeta na prostore literarnosti, književnih i općeumjetničkih referencija, na preobrazbu koju svaka činjenica doživi ulaskom u jezik, u tekst, u umjetničku oblikotvornost.

No pjesnikinjina teksturna uzbibanost, slojevitost nije u funkciji kakve knjiškosti ili hotimičnog manirizma, već je to izraz složene doživljajnosti, misaonosti i imaginativnosti koje za vlastitu autentičnost i poetsku točnost ištu svakovrsne izrazne alate. A u tome, tako naznačenom, poetskom svijetu jednu od temeljnih uloga ima tzv. tehnika pretapanja u kojoj se u blisku vezu dovode udaljene stvarnosti. One se, međutim, posve ne združuju kao što se bi se to zbivalo u metafori, već se jukstaponiraju, stavljaju jedna uz drugu ili čak srazuju, što posljeduje kompleksnim, znatno očuđenim pjesničkim prostorom. To se, primjerice, dobro vidi u pjesmi Dan medvjeda, u kojoj se sam pojam medvjeda dovodi iz vrlo različitih konteksta u kojima ta imenica zadobiva raznolike denotacije i konotacije. Tako je medvjed u reklamnoj stvarnosti slatka bijela životinja, u slastičarskom kontekstu marcipanski kolač u obliku plišanog medvjedića, u ljudskoj podsvijesti i naučenim stereotipima strašno krvoločna životinja, u turističkim priručnicima divlji, ali i posve normalni dio prirode, u kontekstu ženskog svijeta majka i supruga medvjedica ili dio recepta za medvjeđe šape iz restorana u Fužinama, a u bajkovitom kontekstu lik iz bajke o medvjedima i gitari. Ne radi se tu, dakle, samo o metaforama za medvjeda, o metaforičkim prijenosima uopće, nego o višedimenzionalnosti zbilje i jezika u koje smo uronjeni, o višedimenzionalnosti, napokon, nas samih koja zapravo i nije metaforička nego stvarna.

Lidija Duić tako u prvome redu pokazuje da je tzv. objektivna stvarnost uvijek nagnuta prema subjektu, da je on ipak krajnja instanca njezina proživljavanja, tumačanja, mijenjanja pa i nanovog stvaranja. Subjekt je u većini slučajeva feminilni, a ta se feminilnost ne iskazuje u prvome redu nekim čvrstim i eksplicitnim stajalištima koja bi bila primjerenija otvoreno feminističkom diskursu, nego vrlo senzibilnom i živom interakcijom sa svim slojevima stvarnosti i mašte. U toj interakciji feminilnost u isto vrijeme čuva svoj karakter, ali i protejski hvata različite maske i uloge u koje se zaodijevaju stvari, ljudi i naš odnos s njima. Lirski subjekt tako i sam personifikacijski preobražava okolinu, ali i od nje biva neprestano modificiran, drugačije karakteriziran. Nekad se povlači u dno poetskih konstrukcija koje izvodi pjesmovna svijest (»Kompozicija je racionalna konstrukcija./ U kadar se možda utrljala jabuka,/ lijeva – ali, desna je tada već bila tamo/ da osigura staklena leđa/ prozirnoj vertikali zlatnoga reza«) ili likova u koje se ta svijest uvlači (»Kistom je zakopčala/ gipsane zavoje/ u korzet./ Iz utrobe izvukla/ stablo krvotoka/ i dodala ga oblacima./ Uzglavlje kreveta/ skinulo je krila/ s konopca za rublje./ Kvačicama kaktusa/ pričvršćena za štafelaj./ Slomljena lutka./ Naturaleza muerta«).

Lirski subjekt Lidije Dujić ponekad se pak kamuflira u treće lice jednine i u drugu – djetinjastu – dob (»U zabranjenoj dječjoj igri/ nabasala je na glas/ što je iscurio iz zahrđale bakine škatulje./ I zaboravila ga vratiti na mjesto./ Zauvijek«); katkad se konstituira u implicitnom dijalogu najčešće sa životnim partnerom, odnosno jukstaponiranom muškom sviješću (»Kuhinja./ Ja perem prozore/ i pišem pjesmu.// Radna soba./ On piše roman/ i ne radi ništa«); a gdjegdje se u takovrsnom odnosu lirski subjekt preodijeva u prvo lice množine, u ponešto svečanije, ambicioznije »mi« koje namiče i snažniju egzistencijalnu emblematičnost neke situacije (»Liježemo prstiju spletenih/ u humane zamke/ kojima smo nakanili/ zadržati barem neke/ od tih nestrpljivih sati/ sasutih naglavce u klepsidru jutra«).

Zanimljiva je situacija kad je lirski subjekt prisutan i sadržan tek u posvemašnjoj subjektivizaciji vanjskog svijeta, kad se izvanjske slike u intenzivnom figurativnom kolopletu preslože u gusto nutarnje vrijeme zasićenih emotivnih valera i značenjskih rezonanci. Našoj je pjesnikinji za tako intenzivnu figurativnu preobrazbu očito osobito poticajna snažna mediteranska vizualnost, sugestivnost jarkih slika i prštavih, iznimno smjelih metafora. One zapravo stvaraju prostor onoga što, primjerice, Hugo Friedrich naziva osjetilnom irealnošću, odnosno izmaštanim svijetom koji je pak sastavljen od stvarnih i vrlo slikovitih elemenata (»Probudit će ih/ čašom smokvina mlijeka,/ raščešljati mahunom rogača/ i pustiti niz struju mjesečine.// Na prag će jutra/ vratiti more/ košulju svjetionika/ i sandale neba«). Takva zanesenost imaginacijskom alkemijom, ali i svojevrsnim subjektiviziranim, šifriranim elaboracijama zbiljskih detalja, Lidiju Dujić ponekad dovodi i do ruba hermetizirana izraza koji, ako je ponekad i teže značenjski prohodan, biva iznimno bogat sugestijama, konotacijama, alikvotnim nijansama koje senzibilnijem čitatelju omogućuju puninu estetskog užitka.

Ipak, neke tematske konstante u zbirci Agavine kćeri nipošto nisu toliko hermetizirane da ne bi bile jasno iščitljive. Pjesnikinja, naime, u velikoj mjeri ispituje relacije osobnosti i kolektivnog mišljenja, odnos, kako se kaže u jednoj pjesmi, »biološkog i gramatičkog spola«, odnosno ženskog samodoživljavanja i tradicionalističkih, patrijarhalnih uloga koje društvo doznačuje ženi. Odnos, nadalje, žene i muškarca u procijepu između tradicionalnih i novih spolnih uloga, između međusobne privlačnosti, ali i nesvodivih razlika i frustracija koje pjesnikinja uglavnom izražava dobrohotnom, ali ipak jetkom ironijom, no ne i nekom težom ogorčenošću. Lidija Dujić je iznimno senzibilna na nijanse tih odnosa u njihovoj društvenoj, a još više osobnoj dimenziji, na ocrtavanje svagda promjenjivog emotivnog kolorita objektivnim korelatima, fantazijskom slikovitošću koja opažaje i komentare počesto daje neizravno, tek natuknuto, ali ipak posve jasno. Važno je i supostavljanje pa i srazivanje nutarnjeg i vanjskog - kućnog, dvorišnog, mjesnog, gradskog, svjetskog, kozmičkog. Ti su krugovi uvezani pa se vrlo često sunovraćaju jedan u drugoga, isprepliću i bivaju izraz jedne svijesti koja svojim subjektivitetom nastoji posvojiti sve dimenzije – od najsićušnije do najveće, od počesto i sirove stvarnosti do rafiniranih umjetničkih svjetova i eruditskih referencija

Taj eruditizam Lidiji Dujić nipošto nije samom sebi svrha. On je proširena panorama unutar koje se iskušava vlastitost, kozmopolitska i aleksandrinska pozornica na kojoj se lirski subjekt zatječe u svagda drugačije odglumljenim ulogama i unutarnjoj igri osobnog identiteta i njegovih preobrazbi (»Vrtimo se dokono Ringom/ pod nogama premećemo pozlatu prijestolnice/ ogovaramo pretilu caricu/ i mahnemo usput Trećem čovjeku.// Iz carskih vrtova/ uparađenog kasa/ nalijeće na nas ringišpil kočija./ Putnici raznobojnih putovnica/ u optičke škrinjice/ skupljaju caklinu naših osmijeha/ i raznose nas/ - nas Bečlije -/ postavljene u živi friz/ na pročelju parlamenta.// Iz te fotobombonijere/ sladit će se obiteljskim pogledima/ u zimskim kratkodnevicama,/ i jednom tjedno obrisati prašinu/ s lažnog kamina – postolja/ krivotvorenih biografija«).

Različite maske lirskog subjekta pretpostavlja i autoričina naglašena svijest o umjetničkim oblicima i žanrovima pa se događa da se u nekim pjesmama fingiraju ili čak ironiziraju, primjerice, televizijski krimići, Fellinijev čuveni Amarcord i još čuvenije Hitchcockove Ptice, zatim Pamukov roman Snijeg, Severova poezija, Vaništini zapisi i slike. Ne radi se, dakle, samo o tematiziranju spomenutih umjetničkih fenomena, nego i uvlačenju u njihovu specifičnu atmosferu te posvajanju i resemantizaciji njihovih značenjskih aura.

Na kraju, rezimirajmo da se Lidija Dujić u svojoj drugoj zbirci pjesama Agavine kćeri pokazuje kao složena i slojevita pjesnikinja svježe inspiracije i snažne poetske inteligencije, barokistički bogate figurativnosti, vješte oblikotvornosti i znatnog očuđivanja stvarnosnih, često već i ukalupljenih fenomena. Sve je to svojevrsno prizorište feminilnoga lirskog subjekta koji se, zapravo već osnažen, a ne više posve postmodernistički slab i povodljiv, hrabro samopropituje i samokarakterizira. On, u isti mah, intenzivno zasijeca u zbilju koju mijesi po svojim misaonim i imaginacijskim nalozima, ali je i toliko siguran da se njome i sam dopušta oblikovati. Nadajmo se, stoga, da će naša pjesnikinja svojom zrelom i vrijednom poetikom izbjeći neka generacijska ladičarenja, razmekšati kritičarske kronologije i bez obzira na svoj razmjerno kasni knjigovni ulazak u poeziju - biti percipirana kao nezaobilazni dio suvremene hrvatske pjesničke scene.