Šime Starčević i novoštokavski ikavski dijalekt

Općenito se može reći da je u posljednjih stotinu godina hrvatski jezikoslovac, vjerski pisac i prevoditelj Šime Starčević (Žitnik kod Gospića, 18.IV.1784. - Karlobag, 14.V.1859.) proučavan relativno mnogo, osobito u posljednjim desetljećima, ali da su nova proučavanja i dalje nužna, uključujući i potrebu pripreme barem jedne monografije o njegovu životu i djelu. Dakako da je posebno važan davni tekst Branka Vodnika (Drechslera), također nastojanja Zlatka Vincea, Vladimira Anića, Julija Derossija, Zvonimira Junkovića, Željke Brlobaš, Branke Tafre, Marka Samardžije, Ante Selaka, Vjekoslava Ćosića, Helene Delaš, Vesne Grahovac-Pražić itd. u novije doba. U jezičnim pitanjima često su južnoslavenska područja prepuna kompleksnosti i kompliciranosti te je i to uzrokom razlikama u interpretacijama, pa i u vrednovanjima mnogih filologa, među njima svakako i Šime Starčevića.

Naslov ovoga izlaganja može biti iznenađujući, jer je potpuno jasno da je Šime Starčević bio gramatičar hrvatskoga književnog jezika ikavskoga štokavskoga tipa, ne dijalektolog, obrađivač određenih organskih idioma ili jednoga od njih. Ipak je sigurno važno postaviti pitanje što smo ga naslovom odredili, jer svakako može biti da je Šime Starčević svoje poglede na standardizacijske teme utemeljio upravo u spoznajama o prostiranju ikavaca u štokavštini, pa i izvan nje, kao i u gledanjima na ikavsku štokavsku književnu baštinu i na političku / nacionalnu dimenziju cijeloga problema. Uz to, važno nam je podvući elemente Starčevićeva jezika što osnovu imaju upravo u govorima novoštokavskoga ikavskog dijalekta, manje i drugih dijalekata ili književnih djela. Pritom nam je osobito važno uočiti da se rođeni štokavac Ličanin Šime Starčević školovao u trima hrvatskim gradovima - u kajkavskom Varaždinu i u kajkavskom Zagrebu te u čakavskom Senju, uz to u Grazu. U svom je radu primao utjecaje (npr. Reljkovićev i druge pisane tradicije), ali je bio i utjecajan, npr. među kajkavcima kao što su Josip Đurkovečki i Ljudevit Gaj.

Novoštokavski ikavski dijalekt na početku i u sredini 19. stoljeća postojao je u nešto drugačijoj mjeri nego danas u mnogim predjelima u zapadnoj Bosni, na području zapadne Hercegovine, u dijelu južne Bosne sve do područja Jajca i zone sjeverno od Travnika i Zenice, u području zapadno i sjeverozapadno od Livna te još u nizu manjih oaza u Bosni i Hercegovini. Do stanovitih promjena dolazilo je i drugdje, pa i na jugu dijalekta gdje se novoštokavskim ikavskim idiomima govori od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu sve do Omiša. Dalje je obala uglavnom čakavska, no na mnogim su područjima štokavci doprli do obale ili su jako izmijenili postojeću čakavštinu. Npr. u nekad čakavskom Splitu danas ikavci novoštokavci izrazito dominiraju. Dalmatinska je zagora novoštokavska ikavska, a i podvelebitsko ili njemu blisko područje, uz rijetka čakavska naselja. Na otocima ikavci novoštokavci žive u po jednom mjestu na Korčuli (Račišće), Hvaru (Sućuraj), Braču (Sumartin) i Šolti (Maslinica), a jak je njihov utjecaj i na paškom jugu (Dinjiška, Povljana, Vlašići).

U Lici ikavci novoštokavci koncentrirani su u nekoliko zona, oko Lovinca i Svetog Roka, oko Gospića odakle je rodom Šime Starčević (Žitnik), u blizini Senja (Krasno, Krivi Put), oko Lovinca i Svetog Roka, u zoni prema Kordunu (Poljanak, Smoljanac) itd., a nalazimo ih u neveliku broju punktova i u Gorskom kotaru (Mrkopalj i Lič s okolnim selima) i u Slavoniji (Vuka, Široko Polje, Punitovci, Dragotin). U Bačkoj je znatno područje oko Subotice, Sombora i oko Baje ikavsko novoštokavsko, a istoga dijalekta ima još ponegdje u Madžarskoj. U Italiji tzv. zapadnom dijalektu pripadaju Kruč, Stifilič i Mundimitar, a postoji u Zapadnoj Australiji već više desetljeća i dijaspora spomenute moliškohrvatske dijaspore. Novoštokavskim ikavskim dijalektom govore Hrvati i Bošnjaci, iznimno Srbi. Među ikavcima novoštokavcima, ugrubo govoreći, šćakavci su u Dalmaciji između Cetine i Neretve te na otocima i u mnogim predjelima u Bosni. Štakavska je zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od Cetine, Lika, Bačka i Molise.

Rođeni šćakavac i jedan od uopće najvažnijih hrvatskih pisaca, Andrija Kačić Miošić, međutim, nije pisao šćakavski. Pisao je jezikom formiranim u bosanskoj franjevačkoj baštini, uglavnom štakavski. Štakavski piše i Šime Starčević, rođeni ikavac novoštokavac štakavske fizionomije (npr. gušterica). Govoreći ovo napominjem da u Starčevićevoj Ričoslovici (str. 21-22) čitamo kako je Ličanin Martin Sarkotić u svom neobjavljenom Ričoslovniku naveo kako ne treba reći oproštenje već treba reći oprošćenje. Starčević kaže da je župnik Sinca u krivu, međutim, Sarkotić tako misli jer je čakavac, a svi su pravi čakavci, kao i svi kajkavci, šćakavci (u čakavštini se izdvaja jugozapadni istarski dijalekt, jedinica uglavnom štokavskoga podrijetla), dok je Starčević, rekosmo, štakavac.

Štokavska hrvatska ikavska književna baština do početaka 19. stoljeća bila je vrlo znatna (Ivan Ančić, Tomo Babić, Jeronim Filipović, Lovro Šitović, Josip Banovac, Filip Grabovac, Filip Lastrić, spomenuti Kačić, Emerik Pavić, Luka Vladmirović, Antun Kanižlić, za Šimu Starčevića sigurno važni Matija Antun Reljković, Vid Došen, Antun Ivanošić, Matija Petar Katančić i mnogi drugi), a među hrvatskim organskim idiomima najbrojniji su govornici zapadnoga dijalekta. Međutim, nisu ni hrvatski štokavski (i)jekavci malobrojni (Dubrovnik i okolica, istočnobosanski dijalekt i još nešto govora), ali su svakako ikavci brojniji, s time da ima i ikavaca nenovoštokavaca (u slavonskom dijalektu), a i među čakavcima imamo dva ikavska dijalekta (južnočakavski dijalekt, jugozapadni istarski), a i treći je dijalekt (srednjočakavski ili ikavsko-ekavski) također uglavnom ikavski. Ima i jedan kajkavski dijalekt uglavnom ikavski (donjosutlanski), kao i jedna čakavska jekavska jedinica, lastovska oaza.

Sve te činjenice rezultirale su uvjerenjem mnogih da hrvatski književni jezik treba biti ikavski, pa su se za takvo uvjerenje bili spremni i boriti, Šime Starčević upornije i žešće od bilo koga drugoga. On, očiti hrvatski domoljub i rodoljub, pri čemu je poglavito Kačić u 18. stoljeću djelovao pobudno, sigurno je dobro vidio stvarnost u kojoj su katolici i muslimani u mnogim krajevima komunicirali ikavski, pravoslavni ijekavski, a svi su zapadni pravoslavci ijekavci. Kad su ilirci, zagledani (kao i mnogi prije njih) u Dubrovnik i u (i)jekavsku baštinu jugoistočnoga hrvatskoga prostiranja, sve izrazitije naginjali ijekavskoj fizionomiji »ilirskoga« jezika, to je Šimi Starčeviću, kao i Anti Kuzmaniću, bilo sumnjivo, a činilo im se i opasno u nacionalnom smislu, kao i prije preporodnih zbivanja.

Mnogo je toga u ilirizmu izgledalo sjajno po ostvarenjima, ali nije po nagomilanim problemima, po nejasnom odnosu prema Srbima u Trojednici, po problematičnom imenovanju nacionalnoga bića i po neodlučnom određenju prema drugim južnoslavenskim nacionalnim pokretima itd., da o hrvatskom ratovanju u Madžarskoj i ne govorimo. Sve to točno je gledao Šime Starčević, nije, naravno, bio protiv preporoda, a Hrvati su u budućem radu imali velikih problema, sve do rezultata 1918. koji je mogao biti i gori, pa i do rezultata novijih vremena. Kako god bilo, u borbi s Gajem i njegovim suradnicima Šime Starčević nije prošao dobro. Danas se mora priznati da se Dubrovnik s golemom tradicijom koju je stvorio nalazi, naravno, u Hrvatskoj; da je hrvatski standardni jezik (i)jekavske fizionomije kao i Karadžićev; da je srpski standardni jezik uglavnom ekavske fizionomije poput jezika Ante Starčevića, nećaka Šime Starčevića.

Zna se kako je Šime Starčević bio oštro protiv (i)jekavice i protiv Appendinijeve slovnice, ali tu je očito riječ o prestižu i o konkurenciji. Izraziti zagovornik ikavice bio je i Ante Kuzmanić. Jednako je tako Matija Petar Katančić dosta prigovarao Della Belli, a osobito mu je smetao jekavski dubrovački refleks jata.

Što se osobina zapadnoga dijalekta u Šime Starčevića tiče, napominjem da naš gramatičar u Ričoslovici iliričkoj (kao i drugdje) piše ikavski uz rijetke ekavizme. Zanimljivo je da i u ikavskom novoštokavskom dijalektu i u Starčevića nalazimo kadi, a to je upravo značajka ikavaca što susjeduju s čakavcima. Takvih osobina tzv. jake vokalnosti ima i više, npr. valje »odmah« i vavik »uvijek«; to bi bili izraziti čakavizmi prisutni i u ličkim štokavskim govorima. Ikavci novoštokavci obično nemaju fonema h, ali u Starčevića ga nalazimo (Horvati, Horvatska, lahko; iz slovah i slovakah), ali može i izostati (juve u značenju »juhe«, svatit u značenju »shvatiti«). Zapadni dijalekt uglavnom ima primjere kao more »može«, no u Starčevića je češće može i sl. Međutim, obrađujući u svojoj hrvatskoj gramatici iz 1812. prezent navodi npr. mogu, morem i možem (1. l. jd.), more, može (3. l. jd.). Zapadni dijalekt obično ima doć i slično, rjeđe dođe, no u Starčevića je najti, dojdi i slično. U participima u Lici obično dolazi tip vidija, u Starčevića je pisao, upisao, pa i imo »imao« i oso (<osao<osal), uz to magare. U literaturi nalazimo kako u Šime Starčevića nema sinonimije, ali parovi oso i magare, tisuća i hiljada, to opovrgavaju.

Akcentuacija je zapadnoga dijalekta novoštokavska, a u tom je pogledu Starčevićevo mjesto izvanredno u našoj jezičnoj povijesti. Kako se zna, dobro je bilježio novoštokavski četveronaglasni sustav, pa je u tom pitanju dobio i međunarodno priznanje (veliki Trubeckoj, Jakobson i drugi), samo je ipak zagonetno kako se je to moglo skrivati sve do 1912., do glasovita Vodnikova prinosa, kada je jasno da je Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička bila čitana. Imali su ilirci razloga da mu ne odaju priznanje, a i Karadžić ako mu je možda u ruke došla njegova gramatika. Poznato je, i u akcentu postoje razlike između ličkoga dijalekatnoga stanja i Starčevićeva bilježenja, kako je to lijepo prikazao Vladimir Anić. Na raznim stranama ikavci novoštokavci imaju kratke množine, pa je tako i u Starčevića (npr. pute A mn.). Kao i govori ikavski (novo)štokavski u Lici, i Starčević ima npr. dativ odluki, bez sibilarizacije, ali u gramatici kazuje da je u književnom jeziku divojka – divojci, majka – majci, draga – drazi (str. 32) itd. U ikavaca novoštokavaca nerijetko je i s prijateljom, nožom, pa je i u Starčevića npr. običajom. U dijalektu je petero i slično, tako je i u našeg jezikoslovca. U ikavaca novoštokavaca infinitivi su uglavnom krnji, a u Starčevića je i potribovat i štiti, obično šetati, razglasiti, ugasiti i sl.

Pozabavit ćemo se ovdje najkraće još i leksikom. Starčević ima u hrvatskoj slovnici iz 1812. imenicu jestojska »hrana«, a to je glasovita riječ ne samo Ivana Gundulića nego i mnogih drugih Dubrovčana i onih što im je Dubrovnik bio blizak: Sasin, Komulović, Kašić, Orbini, Junije Palmotić, Kavanjin, Kanavelić, Ignjat Đurđević itd. Jasno, Komulović i Kavanjin bili su Splićani, Kašić Pažanin, Kanavelić Korčulanin, ali Dubrovnik je imponirao mnogima, ne samo njima. Ikavski bi, naravno, bilo jistojska. Ima Šime Starčević i imenicu mojemuča »majmun«, glasovitu zbog Držićeve uporabe u Dundu Maroju i zbog Pupačićeve citatnosti u jednoj od antologijskih pjesama (»Tu je blizu i ljeto«), a dolazi i u Vetranovića, prvoga Starčevića (vetus »star«) u hrvatskoj književnosti, i u drugih Dubrovčana.

Može se zaključiti da bi Šime Starčević rado rabio dubrovčanizme u svom jeziku ikavskoga tipa, nisu mu, dakle, smetali, smetala mu je jekavska fizionomija hrvatskoga književnog jezika. Šime Starčević ima vekšinom »većinom«, poduminta »temelj«, indi »drugdje«, vele, vindar »ipak«, a sve su to riječi poznate u raznim hrvatskim krajevima, u Lici, u Dubrovniku itd., a nalazimo ih i u drugih hrvatskih pisaca, vekšinom u raznih kajkavaca, poduminta u Kašića, u Ančića ili u Pletikose, indi u mnogih od Marulića do Mrnavića, vele od srednjega vijeka (Žića svetih otaca) do Fausta Vrančića i drugih, vindar u Vitezovića i u inih.

Sve pokazuje da je Šime Starčević, autor četiriju slovnica, među kojima jedna nije objavljena i nije sačuvan njen rukopis, bio veliki jezikoslovni potencijal, manji u ostvarenjima, ipak svakako izvanredno zaslužan tako da ga se najopravdanije sjećamo u povodu 200. obljetnice prvih dviju njegovih gramatika.*