Shakespeareova Ilirija: činjenice i nagađanja

 

William Shakespeare
(Stratford na Avonu, Engleska, 23. travnja 1564. - Stratford na Avonu, 3. svibnja 1616.)

 

Najvažnije pitanje što ga književni kritici i književni povjesnici mogu postaviti o Iliriji u Shakespeareovoj drami (komediji) Na tri kralja glasi: Kakva je funkcija Ilirije u drami Na tri kralja? Jedini je odgovor ovaj: Funkcija je Ilirije u drami Na tri kralja da bude mjestom radnje za neke šekspirske teme, ideje i zaokupljenosti koje Shakespeare ne bi bio mogao prikazati i razraditi da je mjesto radnje u njegovoj drami bila nezakrinkana Engleska, i isključivo Engleska.1

Shakespeare je tako stvorio mjesto radnje koje mu je omogućilo da nastavi s istraživanjem svojih tema o prividu i stvarnosti, o pravome i krivom identitetu (pogrešnom identitetu blizanaca), o ljubavi i prijateljstvu, o ljubavi starijega muškarca prema mlađemu, o životu i smrti, te o vremenu i providnosti. Bilo je to mjesto radnje na kojemu je mogao primijeniti kazališne obrasce, tehnike i postupke koje je bio usavršio u svojim prethodnim komedijama kao, primjerice, postupak nevjerojatnih slučajnosti (koincidencija) i pogrešnih susretaja, sretnih ponovnih sjedinjenja razdvojenih roditelja i izgubljene braće i sestara nakon brodoloma ili pak postupak o djevojci zakrinkanoj u odoru dječaka (dječačka heroina).

I doista, Shakespeare je neprestano pisao varijacije na svoje prethodne drame, pa tako u drami Na tri kralja nailazimo na tragove iz Komedije zabluda, Dvaju veronskih plemića, Romea i Giuliette, Mletačkog trgovca, Henrika IV., Mnogo vike ni za što, Kako vam drago i Soneta. Najbolji dio Na tri kralja izgrađen je iz struktura iskušanih u njegovoj čudestveno i čudnovato strukturiranoj Komediji zabluda.

 

Ilirija

Shakespeare je zapravo trebao mjesto radnje, zemlju i grad u kojima su se Orsino i Olivija mogli prepuštati užitku kvazi-romantične, lažne i varljive ljubavi, zemlju i grad u kojima se Viola i Sebastian mogu ponovo susresti nakon brodoloma.Tražio je zemlju i grad u kojima se, prema riječima Petera Milwarda, papisti mogu izrugivati puritancima bez straha od progona, zemlju i grad u kojemu Antonio može vabiti Sebastijana da dođe u gostionicu Elephant.Gdje ih je našao? U neimenovanome gradu u zemlji koju je nazvao - Ilirijom.

Ilirija u Na tri kralja nije baš »prozračno ništa« (»an airy nothing«, MND, 5.1). Zacijelo, to nije izmišljena Ardenska šuma (Kako vam drago), neidentificirana šuma izvan Atene (San ivanjske noći), niti pak nestvarni Belmont (Mletački trgovac). I nije beznačajno da je u Na tri kralja Ilirija spomenuta deset puta, dok zemljovid drame pokazuje da se Shakespeare dobrano potrudio kako bi svojoj Iliriji i neimenovanome gradu u njoj podario lokalno mjesto stanovanja (»a local habitation«, MND, 5,1), iako bez imena: u Iliriji je znameniti grad s relikvijama svetaca (»the relics«, 3.3), sa znamenitostima i spomenicima (»the memorials and the things of fame«, 3.3), grad u kojemu je ljudima »i duša ovako lijepa ko i spoljašnja obilježja« (1.2), grad u kojemu ljudi uživaju u glazbi, zaljubljuju se, žene se i udaju, piju mnogo vina, uživaju u kolačima i pivu (2.3), poštuju zakone i društveni poredak, bore se protiv gusara, slušaju zvona svetoga Benedikta i posjećuju gostionicu »K slonu«. To je, konačno, grad u kojemu se pijanica i neuljuđen čovjek smatra prikladnim »za divlje pećine/ I brda rođen, gdjeno uljudnost/ Još nitko nije propovijedao« (4.1).

Valja primijetiti da svi likovi u drami koji spominju Iliriju govore o njoj u superlativima. A to je u oštroj suprotnosti s Hotsonovim jednostranim, ishitrenim i neznanstvenim gledištem o divljoj, razuzdanoj, razularenoj, pijanoj, gusarskoj i bezakonskoj Iliriji, tj. s gledištem koje ne nailazi na potvrdu u tekstu Na tri kralja.2

 

Dvije tajnovitosti u komediji Na tri kralja

Shakespeareova komedija Na tri kralja sakriva dvije tajne: jedan neimenovani grad i jedan neimenovani lik koji, premda je važan, Skakespeare naziva po njegovu profesionalnome zvanju: Kapetan.Taj Kapetan, rodom iz Ilirije, ima vrlo važnu ulogu u komediji: spašava Violu od utapljanja, dovodi je u Iliriju, daje joj prve važne obavijesti o nepoznatome i neimenovanom gradu, te joj pomaže da se zaposli. U simetrično uravnoteženu nizu likova jedino on ostaje neimenovan. Zašto? Jesu li imena neimenovanoga grada i neimenoivanoga Kapetana namjerno ispuštena?

Mira Janković smatra da je to moguće zato što Ilirija utjelovljuje značenja i pojmove koji su zemljopisni s jedne strane, a simbolički i mitski s druge. Imenovanje neimenovanoga grada moglo bi oslabiti glavnu antitezu u drami između Ilirije, koja znači život i živovanje, te Elizija, koji znači smrt i umiranje.3

Važna pitanja o funkciji i značenju Ilirije u Na tri kralja ne će spriječiti znanstvenike i istraživače da pokušaju odgovoriti na druga, prividno možda manje važna, iako ne i manje zagonetna i nužna pitanja o Iliriji, kao primjerice ova: Koja je to zemlja ili grad, ako je uopće posrijedi bilo koja zemlja ili bilo koji grad, koji je Shakespeareu mogao poslužiti kao model za Iliriju ili neimenovani grad u njoj? Odakle je, i od koga, mogao dobiti podatke o neidentificiranome gradu u Iliriji? Nitko i ništa ne može spriječiti znanstvenike i istraživače u postavljanju takvih pitanja.

 

Nagađanja i dokazi

Je li moguće ustanoviti kada je Shakespeare prvi put došao u vezu s imenima Ilirija i Iliri? Moguće je, ali samo posredno.

U Plautovoj drami Blizanci, koja je Shakespeareu poslužila kao izvor za Komediju zabluda, mogao je čitati o »Istranima«, »Ilirima« i »cijelome Jadranu«, ali to nije bio i prvi susret Shakespearea s Ilirijom i Ilirima. U drami Henrik IV. (drugi dio) spominje se »Bargul, silni gusar Ilirski« (4.1.108), a kako ime Bargul potječe iz Ciceronova djela De Officiis (O dušmanima), djela koje se uvelike proučavalo u elizabetskim školama, Shakespeare se s Ilirima mogao upoznati vrlo rano, već u školskim klupama.

Gdje je još Shakespeare mogao doći do spoznaja o Iliriji i Ilirima? U najmanju ruku dva su moguća Shakespeareova izvora o Iliriji i Ilirima: 1) suvremena književnost 16. stoljeća, a posebno putopisi (Richard Hakluyt, William Strachey, Richard Eden, Walter Raleigh, Richard Pynson, i drugi); i 2) osobni kontakti između Engleza i Hrvata u elizabetskoj Engleskoj. Primjerice, od hrvatskih mornara u Londonu mogao je dobiti detaljne obavijesti o Iliriji i Ilirima, koje je nemoguće popabirčiti iz knjiga.

 

Putopisi

Najglasovitiji i najpopularniji putopisi koje je Shakespeare poznavao i iz kojih je posuđivao podatke za svoje drame putopisi su Richarda Hakluyta Divers Voyages touching the Discovery of America (Različita putovanja koja se odnose na otkriće Amerike), putopis izdan g. 1582., te njegova zbirka putopisa izdana pod naslovom The Principal Navigations, Voiages, and Discoveries of the English Nation (Najvažnija brodarenja, putovanja i otkrića engleske nacije) iz 1589. godine, od koje je drugo, ispravljeno i prošireno izdanje, objavljeno g. 1598.-1600. I upravo se u Hakluytovim zbirkama putopisa, kao što su to zapazili neki književni povjesničari, spominje brodolom kod Bermuda u lipnju 1609., koji je Shakespeareu mogao poslužiti kao izvor za Oluju4.

U Hakluytu, a vjerojatno i u drugim izvorima, posebno pak u djelima Richarda Edena, Shakespeare se mogao obavijestiti o dalekim zemljama, te je upravo u tim djelima naišao na neke riječi i izraze što ih je upotrijebio u svojim djelima.Tako u Na tri kralja (5.1) i u Macbethu (1.3) Shakespeare spominje ime broda Tiger (Tigar), ime koje se spominje u Hakluytovu putopisu Voiages (Vol. II, str. 247, 251). A u Na tri kralja Marija, jedan od likova, spominje »novi zemljovid« (»the new map«, 3.2), što je aluzija na zemljovidnu kartu koja je u Engleskoj tiskana 1599. godine, a neki primjerci toga zemljovida nađeni su uvezeni u nekim prijepisima Hukluytove zbirke.

 

Antonio i Sebastian

Morton Luce, urednik Na tri kralja u izdanju Arden iz 1906. godine, ističe da se imena Antonio i Sebastian mogu naći u knjizi (prijevodu) Historie of Travaile in the East and West Indies (Povjesnica o putovanjima u Istočnu i Zapadnu Indiju) iz 1577. godine, što ju je napisao putopisac Richard Eden, odašnji autoritet kojega je Shakespeare neosporno uvažavao. Edenova knjiga znači novu sponu između putopisa i Shakespearea, između Na tri kralja i Oluje.5 Ponovimo, imena Antonio i Sebastian pojavljuju se u dramama Na tri kralja i Oluja.

 

Hakluytova Ilirija
(Croatia, Sclavonia, Histria, Dalmatia, Pannonia)

Hakluytova zbirka Principal Navigations (Najznatnija brodarenja) sadrži izvještaje i putopise koji bilježe prve kontakte između Hrvata i Engleza. U oba izdanja svoje knjige (br.8 iz 1589. i br. 20 iz 1599.) Hakluyt je tiskao izvješće pod naslovom The voyage of Robert Ketenensis under King Stephen to Dalmatia, Greece and Asia, Anno 1143 (Putovanje morem Roberta Ketenensisa za vladanja kralja Stjepana u Dalmaciju, Grčku i Aziju, godine 1143.).U ovom se izvješću iz Hakluytove zbirke prvi put spominje toponim Dalmatia i Dalmatian6.

U još jednome putopisu, objelodanjenom u oba izdanja zbirke Principal Navigations (Najvažnija brodarenja), br. 9 iz 1589. te br. 24 iz 1599., pod naslovom The famous voyage of Richard the first [...], Anno 1190 (Glasovito putovanje Rikarda prvog [...], godine 1190.), preuzetom iz djela Johna Foxa The Booke of Acts and Monuments of the Church of England (Knjiga isprava i spomenika Engleske crkve), Hakluyt prvi put spominje Istru (Histria), poluotok na Sjevernom Jadranu, koji je sada dio Hrvatske.

U značajnom putopisu iz Hakluytove zbirke The voyage of John Mandeuil (...) begun in anno 1322 (Putovanje Johna Mandeuilla [...] započeto godine 1322.), prvotno objavljenom u Westminsteru 1499., prvi se put spominje toponim »Illyrium« (Ilirij). Mendeville spominje i ove toponime: the Kingdom of Hungary (Mađarsko kraljevstvo), Sclavonia (Hrvatska), Bulgaria (Bugarska), Greece (Grčka), a land of Pannonia (zemlja Panonija), Belgrade (Beograd), Marrok (rijeka Morava), i druge.

Jedan je od najzanimljivijih putopisa u Hakluytovoj zbirci The Voyage of M [aster] John Loch to Jerusalem, Anno 1553 (Putovanje kapetana Johna Locka u Jeruzalem, godine 1553.), br. 52, 1599., str. 102-103. Lock ovdje opisuje svoja putovanja uzduž istočnoga Jadrana, putovanja koja su započela u Mlecima 17. 7. 1553. godine, a završila u Dubrovniku (Ragusa), Boki Kotorskoj (Boca de Cataro) i Budvi (Budoa). Spominje ove toponime: Istra (the coast of Istria), Rovinj (the port Rouigno), Dalmacija i Slavonia (the hilles of Dalmatia, or else of Sclauonia), Dubrovnik (Ragusa), Hercegnovi (Castel novo), Boka Kotorska (Boca de Cataro), Kotor (Cataro), te Budva (Budoa).

Lock spominje Dubrovnik (Ragusa) i njegovu vlast nad nekim otocima. Govori i o odnosu između Turske i Dubrovnika: »Taj grad Dubrovnik plaća Turcima danak od 14000 cekina godišnje [...], pored drugih darova koje daruju turskim pašama kad dođu tamo«. Lock zamjećuje razliku između obale Jadrana (Italija) i njegove istočne obale (Hrvatska) koju naziva Dalmatia ili Sclauonia (danas Hrvatska). Opisujući otoke na Istočnome Jadranu, govori o ljepoti zgrada, ali dodaje da su otoci siromašni, te da je vino jedini proizvod koji imaju u izobilju.

Govoreći o Hakluytovoj zbirci, moram spomenuti i putopis br. 56 pod naslovom The Vojage of M. Henry Austel by Venice to Ragusa and thence ove-land to Constantinople[...] Anno 1586 (Putovanje kapetana Henryja Austela preko Venecije u Dubrovnik i otamo kopnom do Konstantinopolisa [...] godine 1586.), u izdanju od 1599., str. 195-196. U tome putopisu Austel spominje ove hrvatske gradove: Novigrad, Piran, Rovinj, Pulu, Zadar, Šibenik, Korčulu i Dubrovnik. Hvali Šibenik u prekrasnoj luci s utvrđenom gradinom pri samome ulazu.

 

Dalmatinci u Cymbelinu

Dodatni dokaz da je Shakespeare poznavao zemljovid istočnoga Jadrana, pa čak i prostor izvan njega, može se naći u Cymbelinu, jednoj od njegovih posljednih drama (1609/10.). U njoj Dalmatince spominje dvaput:

Cym. Dobro znam da su Panonci se i Dalmati
Već digli da izvojuju svoju slobodu.

(Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb 1990., preveo J. Torbarina, str. 75.)

Prvi sen. Ovo je sadržaj careva pisma:
Budući da su plebejci sada u borbi
Protiv Panonaca i Dalmata.

(Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990., preveo J. Torbarina, str. 105.)

Navedeni su stihovi ispjevani prema djelu engleskoga povjesničara Raphaela Holinsheda i dokazuju da je Shakespeare bio i te kako svjestan da Dalmaciju nastavaju Hrvati ili Slavoni (Slavons), kako ih naziva Holinshed, jer u ono su vrijeme Slavoni (Slavons) jedno od mnogobrojnih imena za Hrvate.

Odlomak iz Holinsheda (knjiga III, glava 18) glasi: »Ali dobivši obavijesti da su se Panonci, koji nastavahu zemlju koja se sada zove Mađarska, i Dalmatinci, koje danas nazivamo Slavoncima, bili pobunili [...]«. (Original: »But receiving advertisements that the Panonians, which inhabited the country now called Hungary, and the Dalmatians, whom now we call Slavons, had rebelled [...].«7

Putopisi iz šesnaestog stoljeća, a poglavito oni sabrani u Hakluytovoj zbirci Principal navigations (Najznatnija brodarenja), nesumnjivo pokazuju da je Shakespeare imao obilje mogućnosti da čita o Iliriji i gradovima u njoj na istočnoj obali Jadrana.

No, postoji li bilo koji drugi dokaz koji bismo mogli pridodati onima spomenutih do sada (brod Tigar, novi zemljovid, Antonio i Sebastijan), dokaz koji bi mogao povezati Shakespeareovu Iliriju iz Na tri kralja sa stvarnom, zemljovidnom Ilirijom na istočnoj obali Jadrana? Da, postoji.

Jedini postojeći dokaz donosi Sir Richard Guylford: Hodočašće u Jeruzalem (Pilgrimage to Jerusalem). Ključna riječ: reliques (relikvije, spomenici).

Bilo kakav dokaz prva je stvar što je traži Sherlock Holmes, kao i Hercule Poirot, glasoviti engleski detektivi, kada pokušavaju rekonstruirati ubojstvo i otkriti ubojicu.U slučaju Ilirije, jedini neposredni dokaz koji povezuje engleske putopise iz šesnaestoga stoljeća i Shakespeareovu dramu Na tri kralja, verbalna je paralela iz putopisa što ga je objavio nakladnik Richard Pynson i spomenute Shakespeareove drame: to je riječ »reliques« u značenju relikvije, znamenitosti, spomenici, starine.

Godine 1511. Richard Pynson objavio je putopis s podužim naslovom o hodočašću Sir Richarda Guylforda u Jeruzalem: This is the begynnynge and contynuance of the Pylgrimage of Sir Richarde Guylforde, knyght, a controuler unto our late soueraygne lorde Kynge Henry the VII. And howe he went with his seruaunte and company towardes Jherusalem. Imprynted by Rychard Pynson. London 1511. (Ovo je početak i nastavak hodočašća Sira Richarda Guylforda, viteza, nadzornika u vrijeme našega pokojnog suverena gospodina kralja Henrika VII. I o tome kako je putovao sa svojim službenikom i pratnjom prema Jeruzalemu. Tiskao Richard Pynson. London 1511.)

Guylford je umro u Jeruzalemu, a njegov putopis završio je jedan svećenik iz njegove pratnje. Drugo izdanje toga putopisa, koje je za udrugu Camden Society priredio Sir Henry Ellis, objavljeno je 1851. godine. (Navodi koji slijede uzeti su iz drugoga izdanja, iz 1851., jer je do prvoga teško doći.)

 

Riječ »relyques« (»reliques« ili »relics«) upotrebljena triput

Navodim sada tekst iz Na tri kralja prema izdanju u Prvom foliju (the First Folio text) koje je uredio Charlton Hinman g. 1968. (The Norton Fascimile, pp. 285):

Seb. Shall we go see the reliques of this Towne?
Ant. To morrow Sir, best go see your: Lodging?
Seb. I am not weary, and ‘ tis long to night
I pray you let us satisfie our eyes
With the memorials, and the things of fame
That do renowne this City.

(3.3.1486.–1491.)

Hrvatski prijevod M. Bogdanovića iz 1922. (Matica hrvatska, str. 78):

Seb. Što sada? Zar da pogledamo
Starine gradske?
Ant. Sutra. Najprije,
Gospodine, potražit valja stan.
Seb. Ja nisam umoran, a do noći je
Daleko jošte. Molim vas, da oči
Napásêmo na znamenitostima
I spomenicima, što ovaj grad
Prodičiše.8

(Ključna riječ »reliques« upotrijebljena u opisu grada Zadra.)

Iz Venecije su Sir Richard i njegova pratnja krenuli u petak, 3. srpnja, putujući uzduž obale Slavonije (tj. Hrvatske) i Istre (»the costes of Slauony and Hystria«), pa su prošli Senjski kanal (»the gulffe of Sena«). Noću, od srijede na četvrtak, stigli su u zadarsku luku (»the heauven of Jarre«), a izjutra su se iskrcali u Zadru, gradu sa čvrstim zidovima (»a stronge walled towne«). U tom su gradu posjetili Sveca i relikvije svetaca (»visited the Saynte and Relyques«).

Ovdje treba uočiti da se upravo na ovome mjestu u tekstu putopisa riječ »reliques« spominje prvi put.

 

Riječ »reliques« spominje se u opisu Dubrovnika dvaput

Iduće srijede, 15. srpnja, Sir Richard Guylford i njegova pratnja stigli su u Dubrovnik, koji putopisac naziva Arragonse9.

U Dubrovniku su ih najviše impresionirale utvrde grada, koji je najutvrđeniji i najčvršći grad u zemlji Slavoniji ili Dalmaciji i u provinciji Hrvatskoga kraljevstva (»the moste stronge and myghty Towne [...] in the Coutre of Slauanye or Dalmacie and in the Prouynce of the Royalme of Croacie«). Grad je samostalan (»they holde of noo man but of theym selfe«), ali plaća danak Turcima koji su na podrug milje od grada (»they pay Tribute to the Turke whiche marcheth within halfe a myle of the same Towne«). To je najutvrđeniji grad sa zidovima, kulama i obrambenim bedemima koji je naš putopisac ikada u životu vidio (»It is the strongest towne of walles, Towres, Bulwerke watches and wardes that euer i sawe in all my life«). Grad je prepun raskošnih zgrada, blistavih crkava i veličanstvenih vjerskih zdanja (»It is also ryche & fayre in suptuous buyldynge with marueylous strengthe and beautye togyther with many fayre Churches and glorious houses of Relygyon«).

Tamo, u Dubrovniku, ima i mnogo relikvija (»there be be also many Relyques«): glava i ruka sv. Blaža (Vlaha), koji je njihov zaštitnik, i dio ruke sv. Ivana Krstitelja (»the hed & the Arme of seynt Blase whiche is there Patron an hade with parte of the arme of seynt John Baptyste«). Povrh toga, piše putopisac, tamo ima još mnogo drugih znamenitosti (relikvija, spomenika): »many other grete Relyques«. Treba sada uočiti da se u ovome Guylfordovu opisu Dubrovnika riječ »reliques« spominje dvaput, te da u opisanome tekstu može označavati »relikvije, moći svetaca«, ali i »znamenitosti, starine, spomenike«.

Na povratku iz Jeruzalema, hodočasnici su opet putovali Jadranom, pa putopisac usputno spominje mnoge hrvatske toponime: Slavonija (Slauony), Dalmacija (Dalmacia), Ilirikum (Illericu), Istra (Hystria), Dubrovnik (Aragose), Korčula (Cursula), i druge.

 

Značenje riječi »reliques«
(relikvije, moći svetaca, spomenici, znamenitosti)

Važno je uočiti da na vrlo kratku prostoru putopisac triput spominje termin »reliques«. Prvi put riječ »reliques« spominje se u vezi sa Zadrom (Jarre): »visited the Saynte and Reliques« (posjetili su sveca i relikvije) a u tom kontekstu riječ »reliques« vjerojatno znači »svetačke relikvije«, tj. dijelove tijela sveca ili mučenika.

Drugi put riječ »reliques« koristi se u opisu dubrovačkih znamenitosti. Nakon rečenice »there be also many Relyques« (tamo ima i mnogo relikvija) odmah slijedi pojašnjenje (specifikacija): glava i ruka sv. Vlaha i dio ruke sv. Ivana Krstitelja.Treba zamijetiti da ovdje riječ »reliques« može značiti, a vrlo vjerojatno i znači, »svetačke relikvije«.

Prema kraju odlomka u kojemu Sir Richard Guylford opisuje glasovite znamenitosti Dubrovnika, putopisac spominje riječ »reliques« i treći put: »many other grete Relyques« (mnogo drugih važnih znamenitosti). I upravo u tom kontekstu riječ »relyques« može označavati, a najvjerojatnije i označava, »znamenitosti, starine, spomenike«.

Nedvojbeno je da se riječ »reliques« iz Guylfordova djela Pilgrimage (Hodočašće) morala usjeći u Shakespeareovo pamćenje, pa ju je upotrijebio pri pisanju drame Na tri kralja. Shakespeare upotrebljava tu riječ da bi opisao planirano razgledavanje neimenovanoga grada u Iliriji, koje Sebastijan predlaže Antoniju. Koristi je na isti način u kojemu je ta riječ (triput) korištena u Guylfordovu Hodočašću pri opisu Zadra (Jarre) i Dubrovnika (Arragonse), naime, kao dio opisa znamenitosti obaju gradova.

Većina urednika objašnjava kako riječ »relics« (reliques) ima isto značenje kao i riječ »memorials« (znamenitosti); neki, međutim, poput J. Huntera, smatraju da ta riječ označuje »religious reliques, remains of saints and martyrs, etc.« (svetačke relikvije, moći svetaca i mučenika, itd.).10 Katkada je potrebno razlikovati između dva pretpostavljena značenja riječi »reliques«, jer upravo o »predpostavljenome« ili »stvarnom« značenju te riječi ovisi može li se Zadar kandidirati za prototip neimenovanoga grada u Iliriji jednakopravno kao i Dubrovnik.

Riječ »reliques« iz Hodočašća Sir Richarda Guylforda i riječ »reliques« iz Shakespeareove drame Na tri kralja (napisana prema Hintonovu izdanju Prvoga folija) jedini je neposredni dokaz koji znanost posjeduje da je Shakespeare čitao Pynsonov putopis o hodočašću Sir Richarda Guylforda, prvotno tiskanog 1511. godine te, mnogo kasnije, god. 1851. Oni koji bi željeli opovrgnuti ovu činjenicu, i zaključke koji se iz nje mogu izvesti, morat će pronaći bilo kakav novi dokaz za potkrepu svojih možebitnih teorija. A do tada vrijedi pravilo: tertium non datur.

 

Osobni kontakti: pričanja i priče ilirskih mornara i trgovaca

Raspravljajući o Shakespeareovoj točnosti u prikazu nekih lokalnih aluzija koje se tiču Italije, talijanski znanstvenik Mario Praz navodi da su posrijedi dvije alternative: ili je Shakespeare putovao po sjeveru Italije, ili je dobio obavijesti usmenim putem od nekoga Talijana u Londonu. Nema podataka o Shakespeareovu posjetu Italiji ili o njegovu boravku u toj zemlji, ali se on često mogao susretati s talijanskim trgovcima u gostionici na obali Temze (the Bankside) koja se zvala »The Oliphant« (»The Elephant« ili »Elephant and Castle«), a koja je bila pod pokroviteljstvom Talijana. Iz knjige G.S. Gargana o »razvratnome životu« Talijana u Shakespeareovu Londonu, u kojoj je Mario Praz pronašao potrebne obavijesti, proizlazi da su mnogi »Talijani« koji su imali patronat nad gostionicom »The Oliphant« bili zapravo - Iliri.11

J. Torbarina vjeruje da je Shakespeareov najvjerojatniji izvor obavijesti o Iliriji bio Paolo Gondola (Pavao Gundulić) koji, u pismu iz Londona napisanom između 1590. i 1592. godine, spominje svoj posjet, i posjet svojih prijatelja, gostionici »casa dell’ Elephante«. Prema tome, ako je Shakespeare došao u osobnu vezu s mnogobrojnim dubrovačkim trgovcima i mornarima u Londonu, oni su mu morali pričati o Iliriji, Dubrovniku (Ragusa), a moguće i o drugim jadranskim gradovima, kandidatima za neimenovani grad u Iliriji.

Dubrovački su trgovci zbog praktičnih razloga često talijanizirali svoja imena, znajući da će stranac lakše izgovarati njihova talijanizirana imena, i prisjećati ih se, negoli njihovih slavenskih (hrvatskih) oblika. Tako je Bobaljević postao - Bobali, Gundulić – Gondola, Nalješković – Nale, Gučetić – Gozzi ili Gozze, i tome slično.12

 

Dubrovačka kolonija u Londonu

Shakespeare je došao u London 1592. godine, a vratio se u Stratford na Avonu oko 1610. Broj Dubrovčana u Londonu u ono vrijeme bio je ovelik, tako da s punim pravom možemo govoriti o Dubrovačkoj koloniji u Londonu u Shakespeareovo vrijeme. Neki Dubrovčani u Londonu stekli su i golemo bogatstvo.Tako je, primjerice, Nikola Gučetić (Niccoló de Gozzi) zgrnuo veliko bogatstvo i postao najbogatijim strancem u Engleskoj u posljednoj četvrtini šesnaestog stoljeća. Kada je u Londonu umro, ostavio je gotovo 30.000 funti. Da dobijemo predodžbu o veličini te sume u ono vrijeme, podsjetimo se da je Shakespeare kupio kuću u Stratfordu na Avonu za 60 funti. Stoga se ne smijemo čuditi mnogobrojnum parnicama i svađama koje su uslijedile nakon Gučetićeve smrti.

U zaključku, nije li prirodno i logički pretpostaviti da je Shakespeare, živeći u Londonu od 200.000 žitelja, morao čuti o bajoslovno bogatom dubrovačkom trgovcu koji je živio u blizini gostionice Cross Keys Inn, gdje je Shakespeareova kazališna družina izvodila predstave 1594. godine? Doista, to je i prirodno i logički, i gotovo sigurno, ali o tome nemamo do sada nikakvih podataka13.

 

Neimenovani grad u Iliriji kao heterotopija:
London i Dubrovnik, Zadar i Senj, Split i Pula, Korčula i Šibenik

Prema Michelu Foucaultu, termin heterotopija, protivno od utopije, može u jednome jedincatom zbiljskome mjestu, jukstaponirati nekoliko mjesta (predjela) koji su sami po sebi nespojivi.14 Pojam heterotopije dopušta književnom povjesničaru da sabite u jednome mjestu, ili jednome gradu, pronađe značajke osmero gradova, a možebitno i više. Stoga grad u Iliriji mogu biti i Dubrovnik i Zadar.

To su dva grada u kojima je Sir Richard Guylford iz Hodočašća u Jeruzalem ili Sebastian iz komedije Na tri kralja mogao »posjetiti sveca i svetačke moći« (»visyted the Saynte and Reliques«), dva grada čije su obale mogle poslužiti kao idealno mjesto radnje u nevjerojatnim okonostima; dva grada na čijem su području senjski gusari mogli napadati i plijeniti turske brodove te, konačno, dva grada u kojima se draženje, izrugivanje i ismijavanje Malvolija, karikature onodobnog Puritanca, moglo dogoditi bez straha od policijskog progona. Istodobno, to je mogao biti i grad London, grad u kojemu je Antonio mogao mamiti Sebastijana da dođe u gostionicu »K slonu«.

 

London

Nije li nerazumno reći da je London, grad koji ne leži na moru, prvi kandidat za neimenovani grad u Iliriji? I jest, i nije. Gledamo li na problem sa zemljovidnog gledišta, svakako jest; no, gledamo li na isti problem sa književnoga gledišta, tj. sa gledišta imaginacije ili pak s gledišta Shakespeareovih tajnih i zakrinkanih namjera, svakako nije. Konačno, već je dovoljno poznata činjenica da su najbolja književna djela ona u kojima imaginacija i fantazija imaju prevagu nad zemljpisnim i dokumentarnim svjedočanstvima. Stoga, ako na naš problem primijenim pojam heterotopije, koji sam već objasnio, sve stvari i činjenice dolaze na svoje mjesto.

U romanu Agate Christie iz 1975. godine Curtain: Poirot’s Last Case (Zavjesa: zadnji slučaj detektiva Poirota), glasoviti detektiv otkriva ubojicu koji počinja savršena zločinstva psihološkim uvjeravanjem, ali ne ostavlja nikakvih neposrednih tragova. Na kraju romana Poirot uzima zakon u svoje ruke i, likvidiravši ubojicu, završava svoju slavnu karijeru privatnoga detektiva. Analogno tome, London je kandidat za neimenovani grad u Iliriji zbog prevladavajućih neposrednih razloga koji slijede.

Većina likova u drami Na tri kralja po nacionalnosti su Englezi, kao, primjerice, Sir Toby Belch, Sir Andrew Aguecheek, Maria i Feste. Povrh toga, mnoga imena mjesta, kao gostionica »The Elephant« ili crkva »St. Bennet«, pokazuju da je Shakespeare, pišući Na tri kralja, mislio i na onovremenu Englesku. Uz to, iako je možda suvišno dodati, drama je napisana na engleskome, a napisao ju je Englez koji je živio u Engleskoj.

Na tri kralja je komedija u kojoj, kao ni u kojoj drugoj Shakespeareovoj drami, sporedna (pobočna) radnja prevladava nad glavnom. Teme triju sporednih ili pobočnih radnji u komediji – nezavršena tema o lažnoj, izmišljenoj ili varavoj poluromantičnoj ljubavi između Orsina i Olivije, tema o pravom ili krivom identitetu blizanaca, te tema o puritanizmu u Engleskoj – nisu idealno sljubljene. To stvara napukline u dramskoj strukturi Na tri kralja i dokazuje da je drama napisana u žurbi. Glavni lik drame nije Orsino ili Olivija ili Sir Toby Belch ili Feste, kao što je to isprva moglo biti zamišljeno, nego je to postao Malvolio, glavni lik u sporednoj radnji. Marija za Malvolia kaže da je on »kao neki puritanac« (2.3), a gazdinstvo grofice Olivije mjesto je u kome se isprepleću različite forme puritanizma, poput, primjerice, luteranizma, umjerenog puritanizma ili krajnjeg braunizma15.

Kako u Iliriji (Hrvatska, Italija) nije bilo puritanizma, te kako je hrvatska i talijanska obala gotovo sto posto katolička, draženje protestanta Malvolija moglo se dogoditi jedino u Engleskoj (Londonu), a ne u Iliriji. Povrh toga, non sequitur epilog drame u obliku pjeme When that I was a little tiny boy (Dok još sam dječak mali bio ja), pun čemera i melankolije, u suprotnosti je s mnogobrojnim sretnim završecima u drami. U dva pripjeva pjesme – With hey, ho, the wind and the rain (Iju – uz kišu i uz dažd) i For the rain it raineth every day (Jer kiša lijeva svaki dan) – riječi »rain« (kiša) i »raineth« (kiši) ponavljaju se 13 puta. Stoga je i izlišno podsjećati kako je kiša osobina značajna za Englesku, a nikako za Iliriju (Hrvatska, Italija).

U zaključku treba reći da prevladavajući posredni dokazi u komediji Na tri kralja pokazuju na to da je Ilirija zapravo zakrabuljena Engleska i, shodno tome, prvi kandidat za neimenovani grad u Iliriji engleski je grad London, pod krinkom.

 

Vlada kraljice Elizabete I. zabranjuje 1599.
sve drame iz engleske povijesti

Ako je Shakespeare želio u svojoj komediji (drami) priopćiti kakva prikrivena značenja, što je prema mišljenju Petera Milwarda činio u svim svojim dramama, neimenovani grad u Iliriji poslužio mu je kao savršen alibi. Ali zašto? Razloge za to nije teško dokučiti. Elizabetino tajno vijeće, zapravo engleska vlada, posebno osjetljiva na povijest i povijesne usporedbe, u lipnju 1599. godine - u sredini Shakespeareove književne karijere te približno dvije godine prije nego što je Shakespeare počeo pisati dramu Na tri kralja u godini 1601. - zabranila je sve drame na teme iz engleske povijesti. Nije stoga čudno da je nakon te zabrane iz godine 1599. prva Shakespeareova drama na neku povijesnu temu bila drama (tragedija) iz rimske povijesti Julije Cezar, koja je na pozornici prvi put prikazana već 1599. godine.

Izvedba Na tri kralja prvi je put ubilježena u dnevnik Johna Manninghama, a upisani nadnevak je od 2. veljače 1602. No, po svoj prilici, to nije bila prva izvedba te drame. Hipoteza L. Hotsona da je premijera Na tri kralja bila 6. siječnja 1601. vrlo je privlačna, ali ide u puko nagađanje. Mnogo je vjerojatnija tvrdnja da je Shakespeare dramu Na tri kralja počeo pisati u siječnju 1601, ili odmah nakon toga16.

 

Ustanak i smaknuće Essexa 1601. i Na tri kralja

Dramatični događaji u Londonu u veljači 1601. godine koji povezuju Na tri kralja i Essexov ustanak odigravali su se kako slijedi:

Na dan 7. veljače 1601., dan prije Essexova ustanka, na zahtjev Essexovih sljedbenika u kazalištu Globe izvanredno je prikazano obnovljeno uprizorenje Shakespeareove drame Rikard II. Naime, Essexovi sljedbenici su se nadali da će prizor kraljeva svrgnuća i smrt Rikarda II. u drami pobuditi naklonost gledatelja u njihovu korist. Dan kasnije, 8. veljače 1601. izbio je Essexov neuspješni ustanak, a već 25. veljače 1601. godine Essex bijaše pogubljen.

Essexov ustanak 8. veljače 1601., te političko i društveno ozračje prije i poslije ustanka, pokazuje kako je onodobno vrijeme bilo politički neobično nesigurno, te kako su dramatičari trebali biti oprezni pri upotrebi političkih aluzija, posebno suvremenih. Stoga nije teško pretpostaviti zašto bi draženje protestanta Malvolija, sljedbenika službene vjere u Engleskoj, bilo bezopasnije uprizoreno na sceni u jednome neidentificiranom gradu zamišljene Ilirije negoli u Londonu, glavnome gradu protestantske Engleske.

 

Glasovita postelja u gradiću Ware nalazi se u Engleskoj

Da je Shakespeare bio vrlo oprezan kada je pisao Na tri kralja, godinu ili dvije nakon što su zabranjene sve drame na teme iz engleske povijesti (godine 1599.), može se vidjeti i iz slijedećeg primjera. U prizoru koji se odigrava u domu grofice Olivije u Iliriji, Shakespeare spominje glasovitu postelju u gradiću Ware u Engleskoj.

Sir Toby. Go, write [...] and as many lies as will lie in thy sheet of paper,
although the sheet were big enough for the bed of Ware in England.

(TN, 3.2.41-46)

Vitez Tobija. Hajde, napiši [...] toliko laži koliko možeš izlagati u taj tvoj arak
papira, pa bio taj arak dovoljno velik da pokrije cijelu postelju
u gradiću Ware u Engleskoj.

(Na tri kralja, 3.2, preveo M.E.)

Spomenuvši glasovitu »postelju u gradiću Ware«, Shakespeare je smatrao potrebnim nadodati da je ta postelja u Engleskoj. Drugim riječima, želio je istaknuti da su likovi njegove drame u Iliriji, a nisu u Engleskoj. Valja primijetiti da je ovo jedino mjesto u komediji u kojemu Shakespeare želi izazvati dojam da se radnja njegove komedije odigrava u Iliriji, a ne u Engleskoj.17

 

Sedam hrvatskih gradova kao kandidati za prototip
neimenovanoga grada u Shakespeareovoj Iliriji

Čak sedam je gradova u Grčkoj tvrdilo da je Homer rođen upravo u njima (usp. Homersko pitanje), a sedam gradova u Hrvatskoj može također tvrditi da su upravo oni bili ti koji su Shakespeareu poslužili da stvori prototip neimenovanoga grada u Iliriji u njegovu djelu Na tri kralja. To su: Dubrovnik, Zadar, Split, Pula, Senj, Korčula i Šibenik.

Što se odigravalo u Shakespeareovu umu i sjećanju kada je pročitao u Pynsonovu putopisu: »visyted the Saynte and Relyques« (posjetili su sveca i relikvije) i kada je prelistavao druge putopise iz Hakluytove zbirke putopisa ili kada je čitao putopis Richarda Edena o Istočnoj i Zapadnoj Indiji iz 1577. godine? Je li na svome pisaćem stolu ili u svojoj putnoj torbi imao Guylfordov putopis? Kako je Shakespeare reagirao na mnogobrojne osobne kontakte (veze) s trgovcima i mornarima iz Ilirije?

Sve to možemo doznati čitajući i analizirajući Na tri kralja. Ova drama (komedija) pokazuje da je Shakespeare u svoj zamišljeni neimenovani grad u Iliriji zgusnuo sve značajke jednoga grada, i to upravo onako kako je zahtijevala njegova kreacija: djelo (drama, komedija) određuje mjesto radnje, a ne vice versa.

 

Dubrovnik (Ragusa)

Grad Dubrovnik stavljam kao prvoga hrvatskog kandidata za mjesto neimenovanoga grada u Iliriji. Ali, ne samo zato što je riječ »reliques« (relikvije, spomenici) dvaput upotrebljena u Guylfordovu Hodočašću u vezi s Dubrovnikom, nego i zato što i neki drugi dokazi, na žalost samo posredni, govore u prilog toga hrvatskoga grada.

Da ponovimo: riječ »relyques« (relikvije, spomenici), koja je zastala u Shakespeareovu sjećanju, triput je upotrebljena u putopisu Sir Richarda Guylforda Pilgrimage to Jerusalem - jednom u vezi sa Zadrom, i dvaput u detaljnom opisu Dubrovnika. No najvažnija je činjenica što je u sva ta tri slučaja riječ »relyques« upotrebljena u situaciji identičnoj onoj u kojoj je Sebastijan upotrebljava u drami Na tri kralja. Sir Richard Guylford i njegovi hodočasnici posjećuju znamenitosti Zadra i Dubrovnika, a Sebastian i Antonio znamenitosti neimenovoga grada u Iliriji. Postoji, dakle, dvostruka veza između Sir R. Guylfordova Hodočašća i Shakespeareova Na tri kralja: 1) riječ »reliques« i 2) identični kontekst u kojemu je ta riječ upotrebljena u oba djela, tj. pri razgledavanju gradova u Iliriji u Sir R. Guylfordovu Hodočašću i u neimenovanome gradu u Skakespeareovoj drami (komediji) Na tri kralja.

No, činjenica što je riječ »reliques« (relikvije, spomenici) dvaput upotrebljena u opisu Dubrovnika, a samo jednom u opisu Zadra, automatski ne znači da je Shakespeareov prototip za neimenovani grad u Iliriji bio Dubrovnik, a ne Zadar. Drukčije rečeno, Sir R. Guylfordov opis oba gradâ lako je mogao biti združen u Shakespeareovu sjećanju. Uostalom, i drugi gradovi i naseobine mogli su pridonijeti izgradnji neimenovanoga grada u Iliriji u komediji Na tri kralja.

Danas je vrlo teško ustanoviti što je riječ »reliques« (relikvije, spomenici) točno značila Shakespeareu u trenutku kada je pisao Na tri kralja. Jer, oba značenja te riječi - »relikvije, moći svetaca« ili »znamenitosti, spomenici, starine« - autor je mogao i lagano združiti u jedan pojam. Stvaralački procesi metafizičke su naravi, a ljudsko pamćenje djeluje na nepredvidljive načine.

Povrh riječi »reliques« (relikvije, spomenici) upotrebljene u dugom i detaljnom opisu Dubrovnika, putopisac za grad Dubrovnik koristi riječ Arragonse (Aragose, Araguse), a za dubrovačke žitelje riječ Aragosynes. U svim tim riječima i izričajima toponim Aragose (Ragusa, Dubrovnik) napisan je s protetskim »a«. »Araguse« pak je najstariji engleski oblik toga toponima, šest godina stariji od onoga koji se navodi u OED (Oxford English Dictionary), i srodniji je riječi »argosy« koja od njega potječe. Riječ »argosy« u značenju »a large merchantman« (Shakespeare Lexicon, str. 50), tj. »velik trgovački brod«, spominje se u tri Shakespeareove drame (Henrik VI, Kroćenje goropadnice i Mletački trgovac). U Mjeri za mjeru, drami koja je napisana tri ili četiri godine nakon Na tri kralja, jedan se lik u drami naziva »Ragozine, a most notorious pirate« (4.3.63), »Dubrovčanin neki, zloglasni gusar«. Potrebno je uočiti da riječ »Ragozine« dobivamo ispuštanjem protetskog »a« iz oblika riječi »Aragosynes«, dakle, upravo u onakvu obliku u kakvu je ta riječ zabilježena u putopisu Sir R. Guylforda Pilgrimage to Jerusalem.

Upitajmo se sada: Koje su to bile »relikvije, moći svetaca« i »znamenitosti i spomenici što ovaj grad prodičiše« (»the memorials and the things of fame«) što su ih Sir R. Guylford iz Hodačašća u Jeruzalem i Sebastian i Antonio iz Na tri kralja mogli vidjeti u Dubrovniku? Josip Torbarina smatra da su povrh gradskih zidina (utvrda), raskošnih zgrada i blistavih crkava, upravo glava i ruka sv. Vlaha te dio ruke sv. Ivana Krstitelja bile one relikvije i znamenitosti što se spominju u djelu Pilgrimage to Jerusalem. Sir Richard Guylford i njegova družina mogli su vidjeti i staru dubrovačku katedralu koju je navodno sagradio engleski kralj Richard Coeur de Lion po povratku iz Palestine. Mogli su vidjeti i engleski srednjovjekovni mjedeni stalak iz reformacijskog doba koji je u Dubrovnik donio jedan dubrovački trgovac u vrijeme kada su simboli reformirane religije bili izbacivani iz engleskih crkava.

Torbarina navodi da još jedan značajan argumenat u prilog Dubrovnika treba vidjeti i u činjenici da je grad Dubrovnik na ilirskoj obali u Shakespeareovo vrijeme bio jedina slobodna država kojom je upravljao suvereni vladar (knez). Dubrovnik nije bio ispostava Mletačke republike, kao što to pogrešno misle i neki znanstvenici. No, engleski autoritet, Sir J. Gardner Wilkinson, piše da u Dubrovniku prvi put prestaje vijoriti krilati lav sv. Marka; a nenazočnost toga emblema mletačke podjarmljenosti, na ponos i diku Dubrovčana, mora u svakome čovjeku pobuditi poštovanje prema ljudima koji su svoju zemlju znali očuvati od svemoćne snage Mletaka.18

Neki domaći znanstvenici, pogotovu Mira Janković, pokušali su obesnažiti taj Torbarinin argumenat, ističući dva Orsinova naziva: on se spominje kao »vojvoda« (duke) i kao »grof« (count). Međutim, Torbarina ih pobija navodeći OED (Oxford English Dictionary) i druge autoritete koji tvrde da je u engleskom jeziku i u drami Na tri kralja riječ »vojvoda« (duke) istoznačnica riječi »grof« (count). Stoga je Orsino suvereni vladar suverenoga grada-države, a nije mletački guverner kao što su Montano i Otelo u Otelu.

U jednome od svojih članaka Josip Torbarina ističe i bogati kulturni život Dubrovnika, cvatućega grada-države u 15. i 16. stoljeću, pogotovu prije pogubnoga zemljotresa (velike trešnje) iz godine 1667. Grad Dubrovnik je u Shakespeareovo vrijeme obilovao glazbom (crkvenom i svjetovnom, pa čak i opernom), slikarstvom, kazališnim predstavama, lutajučim glumcima i lakrdijašima, a navlastito razvijenom književnošću.

I na kraju, želio bih istaknuti da toponim Ilirija u drami Na tri kralja katkada funkcionira kao ime neimenovanoga grada u Iliriji, i vice versa; tome slično, u razmatranjima o Dubrovniku, i u stvarnosti, toponim Dubrovnik često označuje Dubrovačku republiku, i vice versa. Dubrovačka republika bila je teritorijalno mnogo veća od samoga grada, obuhvaćajući i neke otoke u svome okružju.

 

Zadar (Zarra)

Mira Janković odlučno je ustala u obranu grada Zadra kao neimenovanoga grada u Iliriji i sjedišta mletačkoga guvernera. U svojoj povijesti Zadar je povremeno bio pod vlašću Mletaka, posebno u 15. i 16. stoljeću, u Shakespeareovo vrijeme. Naziv »vojvoda« bio je službeni naziv mletačkoga guvernera u Zadru, te stoga savršeno uskladiv s Orsinovim obiteljskim nazivom grofa..

Kao što već znamo, riječ »reliques« u Guylfordovu Hodočašću (Pilgrimage) prvi je put spomenuta u vezi sa razgledavanjem Zadra, pa M. Janković smatra da ta riječ izričito označuje »vjerske relikvije, moći savetaca«, slažući se tako s ranijom interpretacijom J. Huntera.19 Štoviše, kaže M. Janković, ako riječ »reliques« označuje »vjerske relikvije, moći svetaca«, tada i riječ »memorials« (spomenici, znamenitosti, starine), pored značenja »starine«, može imati i vjerska suznačenja (konotacije). Prema crkvenoj terminologiji u 15. i 16. stoljeću, riječ »memorials« označuje starine i spomenike koji se odnose na kult svetaca. U Zadru su hodočasnici, piše Sir R. Guylford, posjetili sveca i moći svetaca (»visyted the Saynte and Relyques«).

Upitajmo se sada: Kojega su to sveca i koje moći srednjovjekovni i renesansni hodočasnici mogli vidjeti u Zadru? Najvjerojatnije je to bio sarkofag sv. Šimuna, sveca čije su čudesne moći već od 13. stoljeća privlačile hodočasnike na obale Ilirije. Hodočašća su odigrala veliku ulogu u širenju obavijesti o stranim zemljama. Obavijesti su se širile u oba smjera. Primjerice, u zadarskoj katedrali prikazan je na jednoj staroj freski lik Thomasa Becketa s natpisom »Tomas Canterburiensis«, koji svjedoči o ranim kontaktima između zavjetnih centara u Engleskoj i Iliriji.

Ima još jedna zanimljiva podudarnost između Zadra i neimenovanoga ilirskoga grada u komediji Na tri kralja. Lakrdijaševa aluzija na »zvona kod svetog Benedikta« (»the bells of St Bennet«, 5.1.38), spomenuta u dijalogu o neprijateljima i dvoličnim prijateljima, mogla bi biti zakrinkana aluzija na samostan sv. Benedikta u Zadru, središta otpora protiv mletačke dominacije na Jadranu.

Antonio i Sebastijan, smatra Mira Janković, dva su tipska lika (putnika), od kojih je Shakespeare mogao dobiti dodatne obavijesti o Iliriji. Antonio je vrsta pomorca koji uspostavlja trgovačke kontakte (brine se za stan i hranu), a Sebastian, sa svojim zanimanjem za vjerske spomenike i znamenitosti, vrsta je hodočasnika koji ide putovima svojih hodočasničkih prethodnika i koji se vlada poput pravoga hodočasnika (turista): »...cilj moga puta puko je potucanje svijetom« (»my determinate voyage is mere extravagancy«, 2.1.10)20.

 

Senj (Sena, Segna) i gusari (Antonio)

Jedini je ilirski gusar u Na tri kralja Antonio, spasilac Sebastiana, prema kojemu očituje bratsku brigu i očinsku ljubav. Orsino optužuje Antonija da je »gusar kleti« (»notable pirate«, 5.1.68) i »morski lupež« (»salt-water thief«, 5.1.68), ali on te optužbe odlučno odbacuje. Tko je onda taj navodni ilirski gusar, tko su drugi gusari u Shakespeareovim dramama, i odakle oni dolaze?

Ako prihvatimo Torbarininu tvrdnju da je Dubrovnik neimenovani grad u Shakespeareovoj Iliriji, ili tezu Mire Janković da je to grad Zadar, Antonio bi mogao doći iz grada Senja (Sena, Segna), gusarske utvrde u Hrvatskome primorju od 1537. godine. Gusari su se u Hrvatskoj nazivali uskoci, a u Italiji scocchi.

Uskoci, kojih naziv izvorno znači »bjegunci« ili »izbjeglice«, bili su pošteni ljudi i rodoljubi koji su pobjegli pred Turcima u vrijeme kada su kraljevstva Bugarske, Srbije i Bosne pala pod turski jaram. Vodili su gerilski rat protiv svojih osvajača u granicama Hrvatske i Dalmacije. Vjerovali su da imaju pravo napadati Turke i plijeniti njihovu imovinu.21 Haračili su po Jadranskome moru i ugrožavali mletačku trgovinu. Povremeno, kada je to odgovaralo njihovoj politici, i Habsburzi i papinski Rim ili Španjoska, svekoliki protivnici mletačke moći, šutke su odobravali njihovu gusarsku djelatnost. U Iliriji (Dalmaciji), zemlji koja se 400 godina borila protiv Mletaka, bili su na dobru glasu, a ne na zlu. Posvećen im je cijeli ciklus narodnih pjesama (balada) koji je slavio njihova junaštva. Njihova slava širila se i preko granica Jadrana, doprijevši čak do Engleske.

Neobično je zanimljivo da je među uskocima bio i ovelik broj Engleza. Primjerice, od uskoka koji su u Mlecima obješeni 14. kolovoza 1618., devetorica su bili Englezi; petorica od njih bili su posjednici (gentlemen), a jedan od njih pripadao je jednoj od najplemenitijih obitelji u Britaniji. Tako je Shakespeare, kada je pisao o Antoniju i drugim ilirskim gusarima, mogao misliti i na senjske uskoke.22

 

Split (Spalatro, Spalato) i Pula (Pola)

Raspravu o tome koji je od jadranskih gradova mogao Shakespeareu poslužiti kao prototip za neimenovani grad u Iliriji započeli su engleski znanstvenici. Tako Morton Luce, urednik drame Na tri kralja u poznatom izdanju Arden (prvo izdanje 1906.), navodi Charlesa Knighta koji je pretpostavljao da je Orsino guverner onoga dijela Dalmacije koji je bio pod mletačkom upravom. Knight kaže da su Valentin, Curio, Olivia, Malvolio i Marija bili Mlečani, da su vitez Tobija i vitez Andrija engleski državljani, te da dva pomorska kapetana te Sebastian (i Viola) trebaju biti kostimirani u ilirske kostime (sic!).

Morton Luce identificira »morsku luku Spalatro«, tj. Split, kao bogatu rimskim starinama, s gradom glasovitom po »znamenitostima i spomenicima, što ovaj grad prodičiše« (»the memorials and the things of fame«, 3.3). Lucea je podupro i hrvatski znanstvenik Vinko Krišković 1941. godine, a nedavno, i to vrlo strastveno, još jedan hrvatski znanstvenik, Duško Kečkemet, godine 1999. Kečkemetovi su argumenti općeniti, pa iako su logični i racionalni, manjka im, na žalost, bilo kakav pisani dokaz.

Kečkemetovi su argumenti ovi: Split kao luka bio je u Shakespeareovo doba razvijeniji od Dubrovnika. Promet u splitskoj luci bio je od svjetskoga značenja i puno intenzivniji od prometa u dubrovačkoj luci, iako je, priznaje Kečkemet, dubrovačka flota bila brojnija i u svijetu poznatija.U onodobnim putopisima, smatra Kečkemet, Shakespeare je morao naići na Split i na splitsku glavnu spomeničku atrakciju - Dioklecijanovu palaču.

Kečkemet smatra da se problemu neimenovanoga grada na ilirskoj obali mora pristupiti s gledišta čovjeka koji je živio u šesnaestom stoljeću. Njegov je glavni argument da je od renesanse u šesnaestom stoljeću pa do romantizma u devetnaestom, pozornost arhitekata, umjetnika, arheologa i ostalih kulturnih radnika bila isključivo usmjerena spram antičkih spomenika, grčkih i rimskih. Od antičkih građevina na Jadranu - dva su spomenika privlačila svjetsku pozornost stoljećima: Dioklecijanova palača u Splitu i amfiteatar u Puli.

Srednjovjekovna umjetnost, bilo u romantičkom ili gotičkom slogu, smatrana je barbarskom, primitivnom, pa čak i vulgarnom. Dubrovačka katedrala, koju spominje Josip Torbarina, sagrađena je u romantičkome slogu, pa je stoga Sir R. Guylfordu, Sebastianu i drugim hodočasnicima u šesnaestome stoljeću morala biti nezanimljiva, pa čak i mrska23.

U privatnome razgovoru, Duško Kečkemet mi je rekao kako bi Shakespeareu, da je ikada boravio u Italiji, pomorci i trgovci zasigurno pričali o Splitu i Dioklecijanovoj palači. Ako pak nije boravio u Italiji, u Londonu bi mu pomorci i trgovci iz Splita zasigurno morali govoriti o znamenitoj Dioklecijanovoj palači.(S Kečkemetom sam razgovarao 31. ožujka 2007.)

 

Korčula (Corcyra Nigra, Cursula) i Šibenik (Sibenico)

Richard Webster, još jedan Englez koji je pisao o Shakespeareu u Hrvatskoj, doveo je i Korčulu (Corcyra Nigra, Cursula), ilirsku naseobinu na Jadranu, u vezu sa Shakespeareom. Stih iz Otela:

Rough quaries, rocks, and hills whose heads touch heaven
(1.3.141)

koji je M. Bogdanović preveo na hrvatski ovako:

Te redom pričali i o pećinama
Golemim, divljim krševima,
I gorama što strše do neba.

(NZMH, Zagreb 1976, str. 73; prvo izdanje 1919.)

može imati podrijetlo u nekome putopisu o Korčuli. Naime, stih iz Otela odnosi se na glasovite kamenolome u blizini Korčule, od čijeg je kamena sagrađen grad Korčula (rough quarries). I, kao što sam već naznačio, Korčula se spominje u putopisu Voyage of M. Henry Austel by Venice to Ragusa (Putovanje kapetana Henryja Austela od Venecije do Dubrovnika), putopisa koji je tiskan u Hakluytovoj zbirci Principal Navigations (Najvažnija brodarenja).

Richard Webster pak tvrdi da postoji moguća veza između sljedećih stihova:

And in the end being rescu’d, I have seen
Him caper upright like a wild Morisco,
Shaking the bloody darts as he his bells.
(2 H6, 3.1.364 – 6)

koje je Mate Maras preveo na hrvatski ovako:

a kada je na koncu spašen, ugledah ga
kako poskakuje ko plesač u moreški,
i trese strijele krvave ko onaj zvonca (...)

(Henrik VI, 2. dio, Nakladni zavod MH, Zagreb 1979., str. 191.)

- i moreške, plesa s mačevima na hrvatskom otoku Korčuli koji se spominje u drugome dijelu Henrika VI.24

Osim Rovinja, Pule, Korčule i Dubrovnika, Austel u svome putopisu spominje i grad Šibenik, hvaleći njegovu divnu i pristalu luku s utvrđenom gradinom na ulazu. Šibenik je, dakle, sedmi hrvatski grad čije su značajke mogle inspirirati Shakespearea u stvaranju neimenovanoga grada u Iliriji u njegovoj dramskoj tvorevini Na tri kralja.

 

Zaključak

Moglo bi se s punim pravom zaključiti ksko su neki gradovi jednakiji od drugih, tj. da neki od spomenutih gradova imaju više prava na kandidaturu za prototip neimenovanoga grada u Iliriji negoli drugi. S druge pak strane, nadam se da sam pokazao da je prototip neimenovanoga grada zapravo heterotopija, grad koji se sastoji od nekoliko prostornih površina s naoko nespojivim značajkama.

Što se engleskoga dijela slike tiče, prevladavajući posredni dokazi pokazuju da je Shakespeare pri pisanju svoje drame uvelike imao na umu ondašnju Englesku i London s njihovim problemima. Međutim, kako Engleska (London) nije imala dovoljno mogućnosti za istraživanje tema, ideja i preokupacija koje je imao na umu i koje je njegova drama zahtijevala (kao, primjerice, za temu o pravom i krivom identitetu ili za postupak sretnih susretaja odvojenih roditelja, braće i sestara nakon brodoloma), trebao je potražiti druge prostore, a našao ih je u jednome zamišljenom gradu jedne izmišljene države.

Što se pak hrvatskoga (ilirskog) dijela slike tiče, Dubrovnik i Zadar imaju prednost pred drugim hrvatskim gradovima zato što se riječ »reliques« (relics) nalazi napisana u putopisu Sir Richarda Guylforda Pilgrimage to Jerusalem (Hodočašće u Jeruzalem) i u Shakespeareovoj komediji Na tri kralja, ali, jednako tako važno, i zato što je ta riječ upotrebljena u oba navedena djela u istom kontekstu, tj. u razgledavanju Zadra i Dubrovnika, te u razgledavanju neimenovanoga grada, što je jedini neposredni dokaz koji ih povezuje. To, naravno, ne znači da i drugi hrvatski gradovi nisu mogli inspirirati Shakespearea u stvaranju jednoga zamišljenog, neimenovanoga grada u zamišljenoj Iliriji.To se poglavito tiče Senja (Sena, Segna), grada u blizini Zadra i Dubrovnika, grada iz kojega je Antonio, optužen kao »kleti gusar« (notable pirate, 5.1) i »morski lupež« (salt-water thief, 5.1) mogao doći u pljenidbu turskih i mletačkih brodova.

Što se pak tiče možebitnih osobnih kontakata između Shakespearea i ilirskih mornara i trgovaca u Londonu, ali moguće i drugdje, oni su bili vrlo vjerojatni, prirodni i logični. Međutim, o njima se nisu pronašli nikakvi dokazi u dnevnicima ili u drugim dokumentima iz onoga vremena, pa stoga idu u sferu maštanja i nagađanja.

U zaključku: Ilirija sa svojim neimenovanim gradom je zemlja sa dvojnim značajkama, zemljopisnim i simboličkim, stvarnim i zamišljenim, romantičkim i divljačkim. Ona je i Engleska (London) i Hrvatska (Ilirija), a neimenovani grad u Iliriji jest zapravo heterotopija od osam (ili više) gradova jukstaponiranih u jedan grad: London i Dubrovnik, Zadar i Senj, Split i Pula, Korčulu i Šibenik.

 

 

Literatura:

1. Christie, A., (1975). Curtain: Poirot’s Last Case. London: Collins.

2. Eden, R., (1577). Historie of Travaile in the East and West Indies.

3. Filipović, R., (1953). Anglo-Croatian Literary Relations in the 19th Century, The Slavonic Review, XXXII (78): 92-107.

4. Filipović, R., (1957). Shakespeareova Ilirija (Shakespeare’s Illyria), Filologija I, JAZU (Zagreb): 123-158.

5. Filipović, R., (1972). Englesko-hrvatske književne veze, Zagreb, Liber: 299-323.

6. Filipović, R., (1963). A Note on the Etymology of Argosy, Notes and Queries, 10(8): 288-289.

7. Foretić, V., (1980).Povijest Dubrovnika do 1808., Knjiga prva.Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.

8. Foretić, V., (1980). Povijest Dubrovnika do 1808.,knjiga druga. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

9. Foucault, M., Of other spaces, Diacritics 16.

10. Hakluyt, R., (1582). Divers Voyages touching the Discovery of America.

11. Hakluyt, R., (1589, 2nd ed. 1598 – 1600).The Principal Navigations,Voiages, and Discoveries of the English nation.

12. Hinman, Ch., (ed). The Norton Facsimile. The First Folio of Shakespeare (1968). New York: W.W. Norton and Company, Inc.

13. Holinshed, R., (1587). Chronicles of England, Scotland, and Ireland., Book III.London.

14. Hotson, L., (1954). The First Night of Twelfth Night. London: Rupert Hart-Davies.

15. Janković, M., (1964). Grad u Shakespeareovoj Iliriji (A City in Illyria), Filološki pregled, I-II: 141-153. Beograd: Naučno delo Beograd.

16. Kečkemet, D., (1999). Grad Split u Shakespeareovoj Iliriji, Književna smotra, Zagreb, XXXI, nos. 112-113 (2-3).

17. Kečkemet, D. Osobna komunikacija: telefonski razgovor između D. Kečkemeta i M. Engelsfelda o neimenovanome gradu u Shakespeareovoj Iliriji, održan 31. ožujka 2007.

18. Kermode, F., (ed.), (1954). The Tempest. The Arden Edition. London.

19. Kostić, V. Dubrovnik i Engleska 1300 –1650, (1975). Beograd: SANU.

20. Kostić, V., (1977). The Ragusan Colony in London in Shakespeare’s Day; Filipović, R. and Partridge, M., eds. Dubrovnik’s Relations with England, Zagreb, University of Zagreb.

21. Lothian, J.M. and C r a i k, T.W., (1975). Twelfth Night. The Arden Shakespeare. Methuen.

22. Luce, M. (ed.), (1926).Twelfth Night. The Arden Edition. London.

23. Milward, P. (2001), The Religious Dimension of Shakespeare’s Illyria. (The Paper delivered at the Seventh World Shakespeare’s Congress in Valencia, Spain, in April 2001.

24. Milward, P. (2005). Shakespeare the Papist. Naples, Florida: Sapientia Press.

25. Praz, M., (1954). Shakespeare’s Italy, Shakespeare Survey, 7. C.U.P.

26. Praz, M.(1958). The Flaming Heart. New York.

27. Guylford, R., (1511).This is the begynnynge and continuance of the Pylgrimage Of Sir Richarde Guylforde, knight, a controuler unto our late soueraygne Lorde kynge Henry the VII. And howe he went with his seruante and company towards Jherusalem. Imprynted by Richard Pynson. London 1511.

28. Torbarina, J., (1964). The Setting of Shakespeare’s Plays, SRAZ, 17-18.

29. Webster, R., (1971). Korčula, the moresca and Shakespeare, Mediterranean, Rome, 4.

30. Wilkison, J.G., (1848). Dalmatia and Montenegro, Vol. I.