Suvremenoga hrvatskoga književnika Stjepana Šešelja inspirirao je Niccolo Machiavelli i njegova renesansna komedija Mandragola pa je iskoristio legitimnu mogućnost parafraze poznatog djela. Machiavelli se je oslanjao u svom djelu na predhodnike (Plauta, Terencija, Boccaccioa) iskoristivši stoljetnu igru zbijanja šala o gluposti, zaljubljenosi, lakovjernosti i prepredenosti, krijeposti i pokvarenosti. To isto čini Stjepan Šešelj u svojoj drami/komediji iliti tragikomediji pa nam kroz ljubavni zaplet priča političku priču. Ništa nasilno, već poetično i duhovito.

Očito je piscu jednako važan Machiavelli i kao pisac čuvenog mu Vladara odakle smo naslijedili pojam makjavelizam, praksu gdje cilj opravdava sredstvo u političkom djelovanju, gdje onaj koji nije s nama protiv nas je, djelovanje gdje je čovjek sredstvo za drugog čovjeka, gdje je izdaja, kršenje zadane riječi i manipulacija poželjno ponašanje, neovisno o moralnim i vjerskim načelima. Ovako poredane karakteristike odmah asociraju na totalitarističke sisteme a o jednom, dobro nam poznatom, upravo govori i Šešelj.

Podkupljivost, bezobzirnost, prijetvornost i nepoštena politička borba očito nisu ništa novo u svijetu kroza stoljeća, a ovi naši prostori i ljudi upoznali su to na vlastitoj koži sa dalekosežnim posljedicama za pojedinca i naciju. Stjepan Šešelj vješto kombinira ljubavničku komediju s političkom tragedijom podcrtavajući stoljetno ponavljanje ljudske sudbe koja je kod nas imala svoj klimaks u djelovanju UDBE:

»Ah, već sam služio takva gospodara, ko da je bilo pred petsto godina«, kaže u nekoliko navrata jedan od likova, asocirajući na vječni krug, a i podsjećajući na Machiavellija.

Mandragola, biljka otrovnoga čovjekolikog korijena, smrtonosan ljubavni napitak nije dobio svoju žrtvu u Šešeljevoj opasnoj igri. Uz poetičan govor i strast u stihovima dvoje zaljubljenih, uz komične situacije i likove, nailazimo na sve tragične točke bivšeg režima, nacionalizaciju, bijeg u dijasporu, optužbe za klerikalizam, politička ubojstva, osvete, korupcije, pohlepu, maske i pretvaranja i političke prevrtljivosti. Sveobuhvatno i jednostavno umotano u ljubavnu priču i poznati kanon.

Od renesanse do naših dana žena imenom Dubravka, Lucrezia, osobite ljepote, svojim tijelom i duhom pet stoljeća opsjeda mužjake pa i u ovoj Šešeljevoj inačici kao sastavnici njegove za sada petolisne dramske ponude. U Firenzi: 1520., u Zagrebu 1984. potom u 2012. U središtu je lijepa, časna ali ovaj put i neplodna žena kakve stoljećima šeću pozornicama svijeta kojima bi valjalo ukloniti zapreku da budu zavedene... a da za to nedjelo bračne nevjere ne sazna nitko.

Po tradiciji komedije – sve je moguće. O tome reći će: Niccolo, istorico, comico, tragico, odnosno istorico i poeta... Johann Dobrogost, naše gore list, momak, pristade ući u ovu zgodu - ljubio je mnogo, mnoge prevarit je mogao Dobrogost: i on uzljubi gospođu Dubravku ženu, gopodina-druga Nikole Timotića. Na svršetku sve se smiruje i čeka nova prilika koja bi povezala likove, njihov život i događanja.

Stjepan Šešelj se zaputio u preobrazbu likova i prizora u kojoj nema jake ruke nego samo brižljivoga spoja dvaju stoljeća, glumišno prepoznatljiva i poticajna. Mandragola je tako slika jednoga vremena koje se sličnošću znalo i uspjelo prispodobiti susjednome i na taj način izgraditi glumišta trajne vrijednosti.

 

Mandragola ilinam okoločep

(Pisano s Niccolom Machiavellijem - Firenze, 1520. / Zagreb, 1984. / 2012.)

Stjepan Šešelj

 

OSOBE:

DOBROGOST

SIRO, njegov sluga

DRUG NIKOLA

GUSTAV LIGURI

TEO TIMOTIĆ

DUBRAVKA

 

PROLOG

Čuvao vas Bog, gledatelji mili,

jer naklonost je vaša

otud, valjda, što dragi smo vam sada.

Budete li i dalje mirno sjedili,

prikazat će družba naša

zgodu čudnu iz ovoga grada.

Oprostite, trenutak molim samo!

Događaj taj, zapravo, veoma je star,

dogodio on se pred nekih petstotin ljeta.

U Firenci, državi-gradu, ta se zgodi stvar,

kako nam suvremenik, istorico, comico, tragico i poeta

Niccolò Machiavelli o tom veli.

A družbi našoj Ivo Frangeš tek na hrvatsku preveo ga samo.

Mnismo, dok gledate,

(kako obrazovanje s jezicima stranim stoji znamo)

da s prevođenjem još se ne smetate.

Ta pozornica što je

pred vama s priborom svim,

Firenca nekoć, sad Dubrava vaša to je;

drugi put bit će Brod, Zagreb, Split il’ Nin.

Da od smijeha pukneš nad prizorom tim.

Ta, što su mi na desnu ruku, vata

u Ratnika našeg vode dom,

kom Revolucija izvor prava je svih:

ulica što tamo ugla se hvata,

naziva se još uvijek ljubavnom:

tu tko posrne ne ustaje od palih.

A saznat ćeš još istina malih:

po vladanju jednoga na primjer

stranačkoga Druga,

kakav arar ili glavar

upravlja u kući onoj

ostaneš li malo na igri ovoj.

Johann Dobrogost, momak pristao,

uprav iz Innsbrucka stigao

stanuje lijevo, u hotelu, za tim vratima.

On je među svima sebi sličnim,

a po svojstvima osobnim ili ličnim

uzor dostojanstva i uljudnosti.

Krasnu mladu ženu

on ljubio je mnogo, mnogo

stog prevarit’ je mogo.

Vi, slušateljke, vidjet ćete kako:

da se bar i vama dogodi tako.

Mandragola ilinam Okoločep zove se ova igra,

a zašto, vidjet ćete,

tvrdo se ufam, čim se sva odigra.

Pisci nisu na bogzna kakvu glasu,

pa ako se smijat i ne ćete,

platit će vam ipak vina čašu.

Ljubavnik neki jadan,

karijerist odista gadan

i uz to gotovan, miljenik ogrezô u grijehu,

bit će danas povod vašem smijehu.

Ako predmet i nije dostojan

po svojoj zamisli

ljudi koj’ bi za mudre da važe,

oprostite im, jer su postojani

u jalovoj misli

da svoju dosadu kako ublaže,

jer uzalud oni traže,

da se čega ozbiljna late,

kad šanse im nisu date,

da drugim poslom prava im vrijednost se oda.

Od svega njihova truda nikakva ploda!

Nagrada, koju pisci čekaju, ta je,

da svak se za svoj račun smije,

da sve što vidi i čuje, olaje.

Otuda bez svake sumnje izvire,

da krepost drevna u ovom stoljeću

u nepovrat umire.

To stoga jer se ljudi,

videć’ da ih samo kude,

ne staraju i ne trude

da s tisuću muka nešto načine,

što vjetar razmeće poput prašine.

No ako netko smatra da će grdnjom

pisce potpuno smesti,

prepasti ih ili svrnuti s puta,

opominjem ga da će ga sprdnjom

ovi dobro protresti,

jer odgovor im prvi nauk bio;

i da prijeđeš cio

kraj u kom ča, kaj, i što-šta se čuje,

nikog oni ne štuju,

iako moraju bit’ sluge i takom,

koj’ bolje od njih zna mijenjat’ dlakom.

No pustimo nek zlo, tko hoće, laje,

a mi hajdmo svome poslu,

jer nam vrijeme odmać’ ne smije;

za priče čovjek ne treba da haje,

i da s’ o svakom oslu

brine, za kog tko zna je l’ živ il’ nije.

Dobrogost sad ide iz hotela

za svojim slugom Sirom

i on će vam sve s mirom,

po redu kazat; vi pomno slušajte,

i zasad ništa drugo ne čekajte.

 

ČIN PRVI
Prizor prvi

DOBROGOST, SIRO

DOBROGOST: (skidajući kućni haljetak) Siro, ne odlazi, trebam te.

SIRO: Evo me.

DOBROGOST: (liježući na počivaljku) Uvjeren sam da si se čudio mom nenadanom odlasku iz Innsbrucka, i sad se čudiš što sam već mjesec dana ovdje, a ne radim ništa.

SIRO: (masirajući) Pravo kažete.

DOBROGOST: Nisam ti dosad govorio što ću ti reći sada, ne zato što nisam imao povjerenja u tebe, nego što sam smatrao da je bolje da čovjek, ako ne mora, ne kaže ono što ne želi da se zna. No jer mi se čini da će mi biti potrebna tvoja pomoć, kazat ću ti sve.

SIRO: Ja sam vaš sluga, a sluge ne smiju nikad zapitkivati gospodare niti se baviti njihovim poslovima. No ako im oni sami nešto povjere, moraju im vjerno služiti; tako sam radio dosad, tako mislim i odsad.

DOGROGOST: A, Siro, dogodi li ti se nekad onako, da ti se čini da si već jednom živio, da ti se to što ti se događa već jednom prije dogodilo?

SIRO: Molim?

DOBROGOST: Onako, kao u nekom ranijem životu.

SIRO: A, da, onako kao da sam već služio istoga gospodara.

DOBROGOST: Da. Prije nekih petsto godina možda.

SIRO: Pa...

DOBROGOST: Dobro, dobro. Siro, znam da si ovo sto puta čuo ali ne smeta, ako čuješ i po sto i prvi put: nije mi bilo ni deset godina, kad su me moji roditelji, budući da je ovdje već bilo počelo... i da je postalo nesigurno i za odrasle a kamoli za djecu, poslali stricu u Beč pa u Innsbruck, gdje sam ostao čitavo vrijeme. I pošto su ovdje sva naša dobra, nakon očeve i majčine nasilne smrti, bila nacionalizirana, odlučili su moji skrbnici da zastalno ostanem tamo gdje sam već deset godina neobično sretno proživio...

SIRO: Tako je.

DOBROGOST: I... rasporedivši vrijeme što na učenje, što na uživanje, a nešto na ostale poslove: uvijek sam nastojao da mi jedno ne smeta drugome. Stoga sam, kako znaš, neobično mirno živio pomažući svakome i trudeći se da nikoga ne uvrijedim, pa mi se činilo da me voli i građanin i plemić, i stranac i domaći, i bogataš i siromah.

SIRO: Istina je.

DOBROGOST: Ali kako se Fortuni učinilo, da mi je i suviše lijepo, udesi ona te u Innsbruck banu neki Teo Timotić.

SIRO: Počinjem pogađati u čemu je vaša nevolja.

DOBROGOST: Često sam ga - kao i ostale Dubrovljane, zemljake pozivao k sebi. Raspravljajući jednom tako, počesmo se prepirati, gdje su ljepše žene, u Hrvatskoj ili u Tirolu u Austriji. Kako ja o Hrvaticama nisam mogao govoriti, jer sam još kao dijete otišao iz Hrvatske, neki drugi Dubrovljanin, koji je tu bio nazočan, stane na austrijsku, a Teo na hrvatsku stranu. Nakon mnogih razloga, navedenih na obje strane, reče Teo Timotić, sav bijesan: kad bi sve Hrvatice bile nemani, jedna bi im, veli, njegova rodica ipak spasila čast.

SIRO: Sad mi je jasno što kanite reći.

DOBROGOST: I on spomenu gospođu Dubravku, ženu gospodina-druga Nikole Timotića zvanog Cokula, i toliko je hvalio njezinu ljepotu i čednost da smo se svi oduševili, a u meni je razbudio toliku domoljubnu želju da je vidim, uživo, te sam odlučio doći ovamo - ne osvrćući se ni na što i ne misleći više ni na svoje podrijetlo, ni da li su na vlasti komunisti ili bogumili. Malo su mi i prilike pomogle, kad su tisuću devetsto devedesete uslijedile neke promjene, ovdje iza željezne zavjese. Za kojima nisam mario, jer kad sam ovamo došao, uvjerio sam se da glas o ljepoti gospođe Dubravke veoma zaostaje za istinom, što se rijetko događa. I u meni se rasplamsala takva želja za njom da ne znam kud ću sam sa sobom, akmoli s politikom.

SIRO: Da ste mi to u Innsbrucku kazali, umio bih vam dati savjeta; no ovako, ne znam što da vam kažem.

DOBROGOST: Ne govorim ti zato što hoću savjeta od tebe, nego da se nekako izjadam, i zato da se pripraviš da mi pomogneš ako ustreba.

SIRO: Na to sam posve pripravan; no kakve nade imate?

DOBROGOST: Jao, nikakvu ili vrlo slabu! Evo što je: prije svega, zapreka je sama njezina ćud, jer je to neobično časna žena, a ljubavne su joj stvari sasvim nepoznate; ima vrlo bogata muža koji dopušta da ona potpuno njime upravlja; nije mlad, ali nije ni posve star, kako se čini; ona nema rodbine ni susjeda, s kojima bi se sastajala na sijelima ili o blagdanima, ili na nekoj drugoj zabavi, koju mlade žene toliko vole. Od vanjske joj posluge nitko ne zalazi u kuću, a služinčad strepi od nje, tako da nema ni govora da bi se nekoga moglo potkupiti. Od vanjskog svijeta u kuću im zalazi jedino Teo Timotić, a on je rodbina druga-gospodina Nikole Timotića muža gospođe Dubravke i njegov politički pulen, te ponekad gospon Gustav koji u moru svojih nekurentnih zasluga ima i jednu od izuzetna značaja za gospodina-druga Nikolu.

SIRO: Pa što onda mislite da se može učiniti?

DOBROGOST: Ništa nije tako beznadno da ne bi bilo izlaza kojim bi se čovjek tješio: pa ma koliko taj izlaz bio slab i nepouzdan, sama volja i želja da se nešto učini mijenja izgled stvari.

SIRO: Ukratko, što vam daje nadu?

DOBROGOST: Dvoje: prvo, ograničenost i poštenje druga-gospodina Nikole, koji je, iako počasni doktor prava i najpošteniji čovjek u Dubravi ujedno i najgluplji i najograničeniji; drugo, njegova i njezina želja za djecom; već su šest godina u braku, vrlo su značajni i bogati, a upravo ginu od želje za djecom.

SIRO: Pa jeste li već išta pokušali?

DOBROGOST: Da, ali vrlo malo.

SIRO: Kako?

DOBROGOST: Ti znaš gospodina Gustava, Gustava Ligurija, onoga što otkako sam god stigao dolazi da kod mene jede. Ponekad ga i drug-gospodin Nikola primi, na razgovor. Inače, nekada se bavio sklapanjem brakova, a sada je, nakon što mu je uz pomoć gospodina-druga Nikole progledano kroz prste, a domobranstvo se sada upisuje kao prednost, podvornik je u općini i dostavljač u stranci gospodina Tea, a u mene šićari ručak i večeru, i pomno prati što se sa mnom događa.

SIRO: Vrijedan čovjek.

DOBROGOST: Uljudan čovjek koji ima šlifa i koji je svoja iskustva nesebično bio stavio između gospodina-druga Nikole i gospođice Dubravke, a što je nepogrešivo urodilo plodom braka te je drug-gospodin Nikola zato s njim ponekad vrlo prisan, a ovaj ga samo vuče za nos.

SIRO: No.

DOBROGOST: Ja sam se s njim sprijateljio i otkrio mu svoju ljubav.

SIRO: No.

DOBROGOST: Obećao je da će mi pomoći i rukama i nogama.

SIRO: Samo da vas ne nasamari, u takve se izjelice obično ne valja pouzdati.

DOBROGOST: Istina je. No ipak, ako čovjek od jednog posla ima koristi, može se vjerovati da će ti, kad mu to povjeriš, vjerno služiti. Obećao sam da ću mu, ako uspijemo, darovati lijepu svotu novaca; ne uspijemo li, izjest će mi koji ručak i večeru, a ja ionako ne bih jeo sam.

SIRO: Što je dosad obećao učiniti?

DUBROGOST: Da će nagovoriti gospodina-druga Nikolu da u svibnju ode sa ženom u kupke.

SIRO: Kakva vam korist od toga?

DOBROGOST: Kakva korist!? Boravak u kupkama mogao bi joj izmijeniti ćud, u takvim se mjestima ljudi samo zabavljaju. Otišao bih tamo, raskošno živio, uživao i trošio; približio bih se njoj i njezinu mužu. Što znaš? Jedno se rađa iz drugoga, a vrijeme čini svoje.

SIRO: Nije loše.

DOBROGOST: Gospodin Gustav Liguri je jutros otišao od mene obećavši da će povesti o tome razgovor s drugom-gospodinom Nikolom, pa će mi javiti.

SIRO: Upravo dolaze obojica.

DOBROGOST: Ne, to s Gustavom ide Teo Timotić.

SIRO: Da, ovaj je premlad za počasnog doktora.

DOBROGOST: Ja ću se skloniti, da odmah uhvatim Gustava, dočim on otpravi Tea. Ti dotle idi u hotel za svojim poslom, a ustrebaš li mi, javit ću ti.

SIRO: Idem.

 

Prizor drugi

DOBROGOST, GUSTAV, TEO

DOBROGOST: (prelazi trgom, dokono, daje znak GUSTAVU da će biti u blizini) Dobar dan.

TEO: Guten Tag, Herrn Johann!

DOBROGOST: Dobar dan gospodine Teo! (ode)

TEO: Kako se samo odijeva?!

GUSTAV: Koliko tek love ima! I to sve sama gola deviza!

TEO: Zato, Gustav, pazi stostruko, ma šta, ‘iljadostruko! Što god obećaš, stostruk, hm, ‘hiljadostruk ulog od njeg traži! Razumiješ?

GUSTAV: Ma, kao da samog sebe slušam, šefe!

TEO: Jurim na sjednicu, već kasnim, a tebi evo dolazi Nikola. Prepuštam ti ga!

GUSTAV: Ne brinite vi ništa, šefe!

 

Prizor treći

DRUG-GOSPODIN NIKOLA, GUSTAV

DR.GOSP. NIKOLA: Držim, Gustave, da su tvoji savjeti dobri, i sinoć sam o tome govorio sa ženom. Rekla je da će mi danas odgovoriti; no da ti pravo kažem, nekako se nerado upuštam u to.

GUSTAV: A zašto?

DR.GDIN. NIKOLA: Jer se nerado mičem iz kuće. Da vučem onamo ženu, šofera, slugu, prtljagu, nikako mi se ne mili. Osim toga, društvene obveze, a i govorio sam sinoć s nekim liječnicima. Jedan kaže da idem u Lipik, drugi u Krapinske, treći opet u Daruvar ili... svi mi se čine glupanima; pravo da ti kažem, ti doktori medicine ni sami ne znaju što govore.

GUSTAV: Mora da vam je mrsko ono što ste prije rekli, jer se niste navikli micati iz Dubrave.

DR.GDIN. NIKOLA: Varaš se! Kad sam bio mlađi, skitao sam se mnogo. Nije bilo sajma, derneka ili pak spravišća da ga nisam vidio, nema dvorca u okolini koji nisam obišao. Oho, štoviše, bio sam i u Dubrovniku, i u Opatiji, da da! Ništa meni nije bilo teško otisnuti se do Kotora il Osijeka, e!

GUSTAV: Onda ste sigurno vidjeli mindžetu u Dubrovniku.

DR.GDIN. NIKOLA: Hočeš kazati Minčetu.

GUSTAV: Da, da, Minčetu. A jeste li u Opatiji vidjeli more?

DR.GDIN. NIKOLA: Znaš dobro da sam ga morao vidjeti!

GUSTAV: Pa je li veće od Save?

DR.GDIN. NIKOLA: Kakva Sava! Veće je i četiri, i šest, i sedam puta, kažem ti: i ne vidiš ništa nego vodu, vodu i vodu.

GUSTAV: Ja onda ne razumijem da se vi, koji ste se u životu na toliko mjesta popišali, nećkate da odete u kupke.

DR,.GDIN. NIKOLA: Baš si žutokljunac. Misliš li da je to sitnica postaviti na glavu cijelu kuću? Sjednice? Svečana otvaranja, vrpce? I koliko toga još! No opet, Gušte, mene mori tolika želja za djecom da sam na sve pripravan. Nego, daj se i ti malo porazgovori s ovim našim magistrima, njih makar ima u nas na svakome koraku, razvidi što bi mi oni savjetovali; ja dotle idem k svojoj ženi, a poslije ćemo se naći.

GUSTAV: Dobar prijedlog. Dogovoreno.

 

Prizor četvrti

GUSTAV, DOBROGOST

GUSTAV: Ne vjerujem da na svijetu ima boljega i glupljega čovjeka od druga Nikole! E, a dobar čovjek - tovaru brat, rekao bi naš narod! E ... a koliko mu je tek sreća sklona! Bogat je, ima lijepu, razboritu, kreposnu ženu, koja bi mogla i kraljevstvom upravljati. Čini mi se da brakovi vrlo rijetko potvrđuju poslovicu - Svatko sebi nađe par - jer često vidimo kako se čestit muškarac namjeri na ništariju, i obratno, kako lijepu, razboritu i kreposnu ženu zapadne glupan. No glupost je našega počasnoga doktora dobra, zbog nje se i Johann naš Dobrogost može nečemu nadati.

(prilazeći DOBROGOSTU) O, Herrn Johann, nekoga iščekuje?

DOBROGOST: Vidio sam te s gospodinom-drugom Nikolom, pa sam pričekao da ga se riješiš, ne bih li čuo što si obavio.

GUSTAV: A, on ti je onakav kakva ga već svi znamo ... a ne da mu se iz Dubrave. No ja sam ga ipak zagrijao, i najzad mi je rekao da će sve učiniti. I ja vjerujem, ako ti se ona zamisao sviđa, da ćemo ga i odvući; samo što ne znam hoće li od toga biti za nas hasne.

DOBROGOST: Kako to?

GUSTAV: A što da ti kažem? Ti znaš da se u te kupke slegne svakakva svijeta, pa bi mogao doći i čovjek kome će se gospođa Dubravka svidjeti kao i tebi, a koji će biti bogatiji ili pristaliji ili utjecajniji od tebe, tako da postoji opasnost da se mučimo za drugoga. Moglo bi se dogoditi da se ona zbog tolikih udvarača još više uzjoguni ili da se, ako se pripitomi, okrene k drugome, a ne k tebi.

DOBROGOST: Priznajem da pravo govoriš. Ali što da radim? Na što da se odlučim? Kome da se obratim? Nešto moram pokušati, pa bilo to veliko ili opasno, štetno ili sramno. Bolje umrijeti nego živjeti ovako. Da mogu noću usnuti, da mogu jesti, da mogu s ljudima razgovarati, da se mogu ičemu radovati bio bih strpljiviji i čekao pravi čas, ali tu nema lijeka. Ako mi kakva zamisao ne pobudi nadu, svisnut ću sigurno; videći, da mi je umrijeti, ne bojim se ničega i spreman sam na svaku odluku, ma koliko bila ona divlja, okrutna ili nečasna.

GUSTAV: No, no, ne govori tako, obuzdaj strast!

DOBROGOST: Vidiš i sam da me, upravo zato što se obuzdajem, more takve misli. Stoga moramo ili dalje nagovarati onog da ide u kupke, ili udariti nekim drugim putom, da me tješi makar i varava nada i da se uhvatim misli koja će bar malo ublažiti moje muke.

GUSTAV: Imaš pravo; o jadan, ja ću ti u tome pomoći.

DOBROGOST: Vjerujem ti, iako znam da ljudi tvoga soja žive od toga što magarče druge. Nadam se ipak da se ne moram ubrajati među namagarčene; jer, kad bi ti to meni učinio, a ja opazio, ja bih se već nekako snašao, a ti ne bi više smio zalaziti u moju kuću...

GUSTAV: Oprosti, to je nekoć bila vaša kuća! Danas... još nije...

DOBROGOST: Molim, molim... Ti ne bi više smio zalaziti k meni u hotel, u moj apartman, no, niti se nadati da ćeš dobiti ono što sam ti obećao.

GUSTAV: O ne, ne, to nikako! Ne sumnjaj u moju vjernost, jer sve da se i ne radi o zaradi, koju očekujem i kojoj se nadam, nekako ti je krv srodna s mojom, i drago bi mi bilo, gotovo kao i tebi, eh, da ti se ispuni želja. No pustimo sada to. Nikola mi je naložio da mu nađem liječnika i da ga upitam, u koje je kupke dobro otići. Sad moraš učiniti sve kako ti kažem, to jest, moraš reći da si u Innsbrucku studirao medicinu, ali da si to napustio, prezreo, i da si se onda posvetio travarstvu u čemu si se toliko usavršio da si danas jedan od najglasovitijih europskih priznatih travara.

DOBROGOST: Čemu sve to?

GUSTAV: Da bi ga poslali u kupke u koje mi hoćemo, ili da skujemo nešto drugo što sam smislio, a što će biti brže, sigurnije i uspješnije od kupki.

DOBROGOST: Ništa ne razumijem. Kako to misliš?

GUSTAV: Mislim da ću ti, ako budeš imao hrabrosti i povjerenja u mene, stvar obaviti prije sutrašnjeg dana u ovo doba. Pa sve kada bi on i dao svojim službama da istražuju jesi li studirao medicinu i jesi li glasoviti travar europski ili nisi, kratkoća vremena i sama stvar odvratit će ga od razmišljanja, kojemu inače nije sklon. Dakle, kad bi sve i počeo razmišljati, ne će imati vremena da nam pobrka račune.

DOBROGOST: Vraćaš mi život. To je i suviše veliko obećanje, ti u meni pobuđuješ preveliku nadu. Govori, kako ćeš to izvesti?

GUSTAV: Saznat ćeš kad za to bude vrijeme. Zasad ti još ne moram o tome govoriti, jer ne ćemo imati vremena ni za djela, a kamoli za riječi. Pođi kući i čekaj me, a ja idem po Nikolu; ako ga dovedem k tebi, ti govori samo sa mnom, povodeći se za onim što ja budem govorio. Uostalom, pismen si čovjek i moći ćeš mu smrsiti nešto i na latinskom. Ne brini ako zamijetiš kako mu to izaziva gađenje, to je samo dobar znak za nas, i ti samo nastavi.

DOBROGOST: Učinit ću tako, Gustl, premda se bojim da se ne raspline nada koju si u meni pobudio.

 

ČIN DRUGI
Prizor prvi

GUSTAV, DRUG-GOSPODIN NIKOLA, SIRO

GUSTAV: Kako sam već rekao, uvjeren sam da nam je sam Bog poslao toga čovjeka ne bi li se ispunila vaša želja, druže-gospodine Nikola. On je u Innsbrucku...

DR.GDIN. NIKOLA: Bog? Ah, da da!...

GUSTAV: No, dobro, dobro ... pustimo Boga sada! On je u Innsbrucku stekao golemo iskustvo, a ne čudite se što se u Dubravi nije bavio svojim zanatom: jedno zato što je bogat...

DR. GDIN. NIKOLA: A mi mislili da smo im sve...

GUSTAV: ... a drugo što se svaki čas namjerava vratiti u Innsbruck.

DR.GDIN. NIKOLA: No sad, dragi moj, čuj, sad je ovo najvažnije, jer ja ne bih htio da me uvuče u kakvu petljaniju pa da me onda ostavi na cjedilu. Ne zaboravi: on je sin Grgura Dobrogosta! To nikako ne zaboravljaj! I zato sve mora bit’ u potpunoj tajnosti. Razumiješ?

GUSTAV: Ne vodite brigu o tome; jedina briga neka vam bude hoće li on pristati da se prihvati posla; jer ako se prihvati, privest će ga sigurno kraju.

DR. GDIN. NIKOLA: U toj ću se stvari osloniti na tebe. No što se tiče njegova znanja, to ću ti ja kazati, čim s njim progovorim, kakav je to čovjek od zanata, jer meni ne će prodati rog za svijeću!

GUSTAV: Baš zato što vas poznajem odvest ću vas k njemu da se porazgovarate. A ako vam se, nakon razgovora, po izgledu, znanju i govoru ne bude učinio kao čovjek kome se možete potpuno povjeriti, slobodno mi recite da se ni u što ne razumijem.

DR. GDIN. NIKOLA: Sad neka bude! U ime moga anđela čuvara ... uh! ... pođimo! No gdje stanuje?

GUSTAV: Stanuje na ovom trgu, u onoj kući što je vidite tu preko puta.

DR, GDIN. NIKOLA: Pa to je hotel! ... Ili, nismo im je valjda već vratili?!

GUSTAV: Ne, još uvijek je hotel. On ne brine o tom. Tu je odsjeo, u apartmanu s posebnim ulazom.

DR.GDIN. NIKOLA: Aha, aha, dobro! I u dobar čas.

GUSTAV: U redu je. (kuca)

SIRO: (iznutra) Tko je?

GUSTAV: Je li kod kuće Johan Dobrogost?

SIRO: Da, tu je.

DR. GDIN. NIKOLA: Zašto ne kažeš majstor ili Hernn Dobrogost?

GUSTAV: Ne gleda vam on na takve trice.

DR. GDIN. NIKOLA: Ne govori tako: ti čini svoju dužnost, a on, uzme li za zlo, kako mu drago!

 

Prizor drugi

DOBROGOST, DRUG-GOSPODIN NIKOLA, GUSTAV

DOBROGOST: Tko me traži?

DR. GDIN NIKOLA: Dobar dan druže doktore!

DOBROGOST: Et vobis bona, domine doctor!

GUSTAV: Što kažete?

DR. GDIN. NIKOLA: Hmm...

GUSTAV: Ako hoćete da ostanem s vama, Hernn Johann, govorite da vas ja razumijem, inače uzalud muka.

DOBROGOST: Što želite?

DR. GDIN. NIKOLA: Što da kažem? Tražim dvoje, a netko bi drugi izbjegavao i jedno i drugo, naime to da muči sebe i drugoga. Ja nemam djece, a želim ih imati, pa sam zbog toga došao k vama.

DOBROGOST: Meni nikako ne će biti teško učiniti uslugu i vama, i svim časnim i čestitim ljudima poput vas; pa zašto sam u Innsbrucku tolike godine učio, i po čitavoj Europi svoje umijeće provjeravao, ako ne zato da pomognem ljudima poput vas.

DR. GDIN. NIKOLA: Velika vam hvala; kad biste vi trebali moj ugled, ili moje veze, ja bih vam od srca pomogao. No da se mi vratimo na naš predmet. Vi ste mislili da će kupke prijati mojoj ženi i pomoći joj da zanese, zar ne? Ja znam, da vam je ovaj tu, Gustav, kazao ono što vam je valjalo kazati.

DOBROGOST: Istina je; no da bih mogao udovoljiti vašoj želji, nužno je da znam za razloge neplodnosti vaše žene, jer tu može biti više razloga. Nam causae sterilitatis sunt: aut in semine, aut in matrice, aut in strumentis seminariis, aut in virga, aut in causa extrinseca.

DR. GDIN. NIKOLA: Hmmm... (kašlje, GUSTAVU) Ovo je najdosadniji čovjek na svijetu! Dobro smo učinili što smo ta popovska blablanja izbacili iz škola.

DOBROGOST: Tu biste neplodnost, osim toga, mogli uzrokovati i vi sami svojom impotencijom; a ako je tako, onda se tu ne će dati pomoći.

DR. GDIN. NIKOLA: Ja impotentan? Pazite malo šta govorite, vi!

GUSTAV: Gospodine Nikola!...

DR. GDIN. NIKOLA: Pa to je smiješno! Ne vjerujem da ćete u cijeloj Dubravi naći čovjeka tako željezno zdrava i krepka kao što sam ja.

DOBROGOST: Ako je tako, onda nemajte brige, naći ćemo vam već lijeka.

DR. GDIN. NIKOLA: Zar nema drugoga načina osim kupki? Ja bih rado izbjegao toj neugodnosti, a ni žena ne bi voljela otići iz Dubrave.

GUSTAV: (uskoči) O da, naći ćemo već nešto. Dopustite da ja odgovorim na to, jer je gospodin Dobrogost toliko obziran da je to i previše. Zar mi niste sami govorili da znate prirediti napitak od kojih žene sigurno zanesu?

DOBROGOST: Da, rekao sam vam. Ali ja sam suzdržljiv čovjek s ljudima koje dobro ne poznajem, jer ne bih htio da me smatraju hvalisavcem.

DR. GDIN. NIKOLA: Ne sumnjajte u mene. Vi ste me, hm, zadivili toliko, da nema što vam ne bih povjerio ili učinio kako vi savjetujete.

GUSTAV: Ja smatram da je potrebno da vidite mokraću.

DOBROGOST: Dabome, bez toga nikako.

GUSTAV (DOBROGOSTU) Zovi Sira, da ode s Nikolom kući i donese mokraću njegove žene, a mi ćemo ga ovdje čekati.

DOBROGOST: Siro, otiđi s gospodinom Nikolom. A vi, gospon Nikola ako vam je do toga stalo, vratite se odmah pa ćemo nešto dobro smisliti.

DR. GDIN. NIKOLA: Kako, ako mi je stalo? Vratit ću se za tili čas, više vjerujem u vas nego u sve usmjerene doktore, magistre i magistrale!

 

Prizor treći

DRUG-GOSPODIN. NIKOLA, SIRO, MESSER NICIA

DR. GDIN. NIKOLA: Taj tvoj gazda zaista je velik čovjek.

SIRO: I više nego što mislite.

DR. GDIN. NIKOLA: Austrijski predsjednik mora da ga mnogo cijeni.

SIRO: Hoćete reći, austrijski cesar, messer Nicia.

DR. GDIN. NIKOLA: Molim? Kakav cesar?

SIRO: Cesar austro-ugarski, messer Nicia.

DR. GDIN. NIKOLA: Kakav mesar, bogamu! I kakav te cesar spopao?

SIRO: Austrijski, messer Nicia. Htjeli ste reći: Austro-ugarski cesar i hrvatski kralj mora da ga mnogo cijeni.

DR. GDIN. NIKOLA / MESSER NICIA: No, no! Si. Si!

SIRO: No.

MESSER NICIA: Tvoj gazda zaista je velik čovjek.

SIRO: I više nego što mislite.

MESSER NICIA: Austrijski cesar mora da ga mnogo cijeni.

SIRO: Veoma.

MESSER NICIA: Stoga on sigurno vrlo rado živi u Austriji.

SIRO: I ja tako mislim.

MESSER NICIA: I pravo ima. U našem gradu žive sami sitničavi ljudi; nijedna se vrlina ne cijeni. Da on ovdje živi, ne bi ga nitko cijenio. Znam ja to dobro! Krvavo sam se ja znojio dok sam naučio ovo što znam, a da od toga moram živjeti, lijepo bih se proveo, ja ti kažem.

SIRO: Zaradite li vi stotinu dukata na godinu?

MESSER NICIA: Ni stotinu lira, ni stotinu groša! A evo zašto: ako u ovom gradu netko od naših nema imetka, ne će ni pas za njim zalajati; a mi nismo ni za što drugo nego da idemo na pogrebe i na vjenčanja ili da povazdan kao žene dangubimo za Proconsolovom klupom. No ja za to ne brinem; kad bi samo svakome tako bilo. Ipak, ne bih želio da se to dalje pripovijeda, jer bih mogao imati neugodnosti, od kojih bih se morao dobro uznojiti.

SIRO: Ne boj te se!

MESSER NICIA: Tu smo: pričekaj me, odmah ću se vratiti. (ulazi)

SIRO: Pođite samo!

 

Prizor četvrti

SIRO

SIRO: (sam) Da su svi doktori poput ovoga, bilo bi još većih ludosti: onaj podli Ligurio i moj ludi gazda sigurno će ga osramotiti! A ja bih to i želio, samo kad bih znao da se to neće otkriti; jer otkrije li se, meni je glava u opasnosti, a gazdi i glava i povrat imanja. Već je postao i liječnik; ne znam, kakva im je namjera i kamo smjeraju svojom prijevarom. - No evo i doktora s bocom mokraće u ruci; tko da se ne smije takvoj budali?

 

Prizor peti

DUBRAVKA, MESSER NICIA, SIRO, DRUG-GOSPODIN NIKOLA

DUBRAVKA: (iza, jeca)

MESSER NICIA: (DUBRAVKI) Ja uvijek sve činim kako hoćeš: a sad hoću da ti ovo učiniš kako ti ja kažem. Da sam znao da ne ću imati djece, bio bih se oženio seljankom. (SIRU) Jesi li tu, Siro? Pođi za mnom! Koliko sam se samo namučio dok mi je ta luda žena dala mokraću! A ipak toliko voli djecu, misli na njih više od mene. No čim ja hoću da ona nešto učini, odmah je povuci-potegni!

SIRO: Budite samo strpljivi! Lijepim riječima žene možeš voditi kamo hoćeš.

MESSER NICIA: Kakve lijepe riječi! Već mi je svega dosta! - Žuri se i reci magistru i Liguriju da sam tu.

SIRO: Evo ih, izlaze.

MESSER NICIA: (traži ih) Gdje su?

SIRO: (traži ih, uzalud) Pa tu, sad su bili tu!

DR. GDIN. NIKOLA I SIRO: (traže ih, uzalud)

DR. GDIN. NIKOLA: Siro, događa li ti se nekada, onako, da ti se učini ko da si već jednom živio, onako, da ti se to što ti se događa već jednom prije dogodilo?

SIRO: Onako, kao u nekom ranijem životu?

DR. GDIN. NIKOLA: Da, da!

SIRO: Čini mi se kao da mi se maločas nešto takvo pričinilo... kao da sam već tražio istoga gospodara.

DR. GDIN. NIKOLA: Da. Prije nekih petsto godina možda.

SIRO: Čini mi se da me to isto i moj gospodar već jednom pitao.

DR. GDIN. NIKOLA: Oh, te žene! Već mi je svega dosta! - Žuri se i reci svom gospodaru i Gustavu da sam tu.

SIRO: Smirite se, druže-gospodine Nikola. Evo ih, izlaze.

 

Prizor šesti

GUSTAV, DOBROGOST, DRUG-GOSPODIN NIKOLA

GUSTAV: Njega ćemo lako nagovoriti: no sa gospođom Dubravkom ići će teško: ali i tu ima lijeka.

DOBROGOST: Gdje je mokraća?

DR. GDIN. NIKOLA: Siro je nosi pod ogrtačem.

DOBROGOST: Daj ovamo! O, ova mokraća odaje slabe bubrege.

DR. GDIN. NIKOLA: Nekako mi izgleda mutna; a potpuno je svježa.

DOBROGOST: Ne čudite se! Nam mulieris urinae sunt semper maioris grossitiei et albedinis, et minoris pulchritudinis, quam virorum. Huius autem, inter caetera, causa est amplitudo canalium, mixtio eorum, quae ex matrice exeunt, cum urina.

DR. GDIN. NIKOLA: (GUSTAVU) Muka mi je! Ovaj me naumio dokrajčiti.

DOBROGOST: Bojim se, da je ona noću slabo pokrivena, pa joj je zbog toga mokraća mutna.

DR. GDIN. NIKOLA: Ima ona vrlo dobar pokrivač. Samo ta po nekoliko sati iza mene dolazi u krevet, ostaje dolje i proučava razne materijale; baš je luda, kad joj se dade zbog toga toliko smrzavati.

DOBROGOST: Sve u svemu, druže Nikola, ili se pouzdajte u mene ili ne! Ili treba da vam dam siguran lijek ili ne treba. Što se mene tiče, ja ću vam lijek dati. Budete li imali povjerenja u mene, vi ćete ga prihvatiti, pa ako iduće godine vaša žena ne bude držala vlastito dijete u naručju, vaš je ček na dva milijuna franaka.

DR. GDIN. NIKOLA: Govorite samo! Ja ću vam se u svemu pokoravati, a vjerujem više vama nego svom dopredsjedniku stranke.

GUSTAV (DR. GDINU. NIKOLI): Samo da vas gospodin Teo ne čuje!

DOBROGOST: Morate naime znati da nema sigurnijega sredstva da žena zatrudni nego da popije napitak od mandragole, bunovine ili okoločepa, kako bi se po hrvatsku reklo. Ovo sam ja dvaput po dvanaest puta iskušao i uvijek ustanovio kao istinu; da toga nije bilo prva francuska dama ostala bi nerotkinja, kao i bezbroj drugih odličnica u Europi i nekim drugim državama. To su moje umijeće okušali i potvrdili mnogi poznati svjetski instituti.

DR. GDIN. NIKOLA: Je li to moguće?

DOBROGOST: Tako je, kad vam kažem, a sreća vam je odista sklona što sam ja donio sobom sve ono što se u taj napitak miješa, pa ga možete dobiti, čim ushtjednete.

DR. GDIN. NIKOLA: A kad bi ga morala popiti?

DOBROGOST: Večeras, nakon večere, jer je mjesec u dobru položaju, a vrijeme da ne može biti povoljnije.

DR. GDIN. NIKOLA: Ne će to biti nimalo teško. Samo ga vi pripravite, a ja ću je već prisiliti da pije.

DOBROGOST: No valja samo o jednom voditi računa: onaj koji prvi legne s njom, nakon što je popila napitak, umrijet će za osam dana, i nema toga na svijetu što bi ga moglo spasiti.

DR. GDIN. NIKOLA: Dovraga! Ne ću ja te petljanije! Mene ne ćeš nasamariti! (GUSTAVU) Dobro ste me udesili! Jesam li ti rekao, on je sin Grgura Dobrogosta! On mi se hoće za oca osvetiti! Ali mene ne će nasamariti, ne!

GUSTAV: Smirite se, druže Nikola. Ne brinite, sve će biti dobro, ne brinite!

DOBROGOST: Ne bojte se toliko! Ima i tome lijeka.

DR. GDIN. NIKOLA: Kako!?

DOBROGOST: Poleći uz nju odmah drugog čovjeka koji će, boraveći s njom jednu noć, navući na sebe otrov mandragole, okoločepa. Nakon toga vi ćete s njom ležati bez opasnosti.

DR. GDIN. NIKOLA: Ja to ne ću.

DOBROGOST: Zašto?

DR. GDIN. NIKOLA: Jer ne ću da mi žena bude kurva, a ja rogonja.

DOBROGOST: Što vi to govorite, gospodine Nikola? O, ja sam mislio da ste mnogo razboritiji. Vi se ustručavate učiniti ono što su učinili kraljevi, kneževi, predsjednici i tolika draga gospoda?

DR. GDIN. NIKOLA: Pa gdje ću ja naći čovjeka, koji će pristati na tu ludost? Kažem li mu, ne će pristati; ne kažem li mu, ja ga varam, i to je onda stvar za sud: a ja ne ću s njima posla.

GUSTAV: Ako vam je samo to briga, onda je prepustite meni.

DR. GDIN. NIKOLA: Kako to misliš?

GUSTAV: Kazat ću vam: napitak će vam se predati večeras, nakon večere; dat ćete joj da ga popije, i odmah je spremiti u krevet, bez čitanja raznih materijala i drugih smrzavanja... Onda ćemo se vi, gospodin Johann, Siro i ja prerušiti i otići u potragu za muškarcem po Novom trgu, po Starom trgu, tu negdje naokolo: prvom dokonom turistu začepit ćemo usta, batinama ga ako treba utjerati u vašu kuću i po mraku u vašu sobu. Tu ćemo ga položiti u krevet, kazati mu što ima činiti, i sve će proći bez ikakvih tegoba. Zatim ćete ujutro, još prije dana, onoga otpraviti, oprati ženu i leći s njom bez opasnosti i po miloj volji.

DR. GDIN. NIKOLA: Dobro, ja pristajem, Herrn Johann, kad kažeš da su kraljevi, knezovi i velikaši tako postupili: ali prije svega da se stvar ne dozna, razumijete, zbog suda, odbora stranke... razumijete!

DOBROGOST: Pa tko će o tom govoriti?

GUSTAV: Ja sigurno ne!

DR. GDIN. NIKOLA: Ostaje još jedna teškoća, i to prilična.

DOBROGOST: Koja?

DR. GDIN. NIKOLA: Navesti moju ženu na to, jer ja ne vjerujem da će ona ikada na to pristati.

DOBROGOST: Istinu govorite.

GUSTAV: Ja ne bih pristao da joj i dalje budem muž kad je ne bih znao prisiliti da čini ono što ja hoću.

DR. GDIN. NIKOLA: Da, da.

GUSTAV: Ja sam smislio način.

DR. GDIN. NIKOLA: Kako?

GUSTAV: Uz pomoć druga Tea, moga šefa a vašeg nećaka, vaše uzdanice.

DR. GDIN. NIKOLA: A tko će njega nagovoriti?

GUSTAV: Vi, ja, novac, naša i njegova pokvarenost, a ponad svega njegova ambicija!

DR. GDIN. NIKOLA: Kako to govoriš? Gustave, šta to govoriš?!

GUSTAV: Istinu, druže Nikola. Ako se misli dokopati Zagreba, to ne će lako ići bez vašega blagoslova, zer nije tako gospodine Nikola?

DR. GDIN. NIKOLA: Ma, tako je. Ali, ja sumnjam i u to, hoće li ona na moj zahtjev htjeti o tome govoriti i s Teom.

GUSTAV: I tome ima lijeka.

DOBROGOST: Govori!

DR, GDIN. NIKOLA: Brzo! Govori!

GUSTAV: Pozovite Tea k sebi na večeru...

DR. GDIN. NIKOLA: Što ću ga pozivati kad svaku je večer u mene na večeri!

GUSTAV: Tim bolje! Recite mu, neka on prvi s njom zapodjene razgovor o tome, a ako ga zapodjene on će ga sigurno uspješno i okončati. Znam ja svoga šefa!

DR. GDIN. NIKOLA: Pa istina je, ona jedino njemu u Dubravi vjeruje.

GUSTAV: Vjerujem! I znam, kad vi njemu iznesete sve argumente, pa još mu uz to kao i ne htijući spomenete Zagreb, on će već sve na sebe preuzeti, i mislit će kao i mi.

DR. GDIN. NIKOLA: Nije loše.

GUSTAV: Zato, naprijed, ne gubimo vrijeme, jer se spušta večer. Vi se, gospodine Johann, prošetajte ali gledajte da vas u deset sati nađemo u kući, oprostite, vašem apartmanu s pripravljenim napitkom. Ja ću za svaki slučaj otići do druga, hm, gospodina Tea i pozvati ga drugu, ma, šjor Nikoli na večeru.

DR. GDIN. NIKOLA: Ja žurim kući. (odlazi)

DOBROGOST: Ah, ne ostavljaj me sama, Gustave Liguri!

GUSTAV: Ti kanda si već izgubio glavu!

DOBROGOST: A kamo ću sada?

GUSTAV: Ovamo, onamo, jednom ulicom, drugom, velika je Dubrava!

DOBROGOST: Ja sam već mrtav!

 

ČIN TREĆI
Prizor prvi

TEO, GUSTAV

TEO: Sve ide prema planu, veliš?

GUSTAV: Stostruko, ma ‘iljadostruko po planu, šefe!

TEO: Kao po loju, veliš?

GUSTAV: Po loju, ma po masti... maslacu, šefe!

TEO: Gustl! Bravo!

GUSTAV: Hvala, šefe! Hvala vam!

TEO: Samo tako!

GUSTAV: Ništa vi ne brinite, šefe!

TEO: Nikola!

GUSTAV: Dolazi!

TEO: Na izlaz za nuždu! Brzo!

GUSTAV: Nužda mi je!

TEO: Susretni ga negdje kasnije, zgodno, slučajno!

GUSTAV: (nestane)

TEO: (sam) Bravo, Gustl! Izvrsno, Gušte! Samo tako, Guštu moj! U nove radne pobjede, Guštibusu uzorni moj! Samo ta-ko!

 

Prizor drugi

TEO, DRUG-GOSPODIN NIKOLA

(kucanje)

TEO: Naprijed! O, koje dobro?!

DR. GDIN. NIKOLA: Pa, da znaš, i nije dobro!

TEO: Slugam ti se, ako mogu bit’ od pomoći... (tiše) ...druže Nikola!

DR. GDIN. NIKOLA: Ne šalim se! Dođi! (Zagrli ga i govori mu nešto u uho.)

TEO: Ne znam... Čini mi se to veoma čudnim načinom!... Ne znam... A što je to drugo?

DR. GDIN. NIKOLA: A drugo, kako da ti kažem, drugo ti je... Izgleda da ono sa Zagrebom...

TEO: Zagrebom?!

DR. GDIN. NIKOLA: Da. Izgleda, da to ne će ić’ baš onako kako smo mislili.

TEO: Kako!?

DR. GDIN. NIKOLA: Pa, znaš, razgovarao sam s jednim dru... gospodinom i... iščeprkali su ti opet ćaću...

TEO: Pa zar to nije već jednom zasvagda distancirano od moje ličnosti?

DR. GDIN. NIKOLA: E, pa izgleda da nije. Neki, eto, opet to povlače. Kažu ćaća mu je... I, sad možeš zamislit’, koliko ću ja morat’ zaprit da bi to, je li, opet nekako ispalo na dobro!

TEO: Ali, ja stvarno ne razumijem, do kada oni misle to izvlačit?

DR. GDIN. NIKOLA: A, što ti ja znam! A opet, to je tako bilo, dogodilo se to, on je, bilo zbog nemara, bilo zbog svoje lakomislenosti... A ti si mu sin. I sad, ako ja ne priskočim u pomoć i ako ne uspijem uvjeriti neke glavonje... normalno da je onda ono sa Zagrebom u velikome pitanju!

TEO: Tako je, striče.

DR. GDIN. NIKOLA: Ali, isto, uvijek ima neke nade. Gledat ćemo mi to nekako na dobro svrnit’! Morat ćemo i zbog ugleda plemena, Timotića, je li tako?

TEO: Ja se vazda uzdam u te, striče!

DR. GDIN. NIKOLA: Dobro. Nego, dolaziš li i večeras na večeru?

TEO: Svakako! Zahvaljujem. Rekao mi je Gustav.

DR. GDIN. NIKOLA: Dobro razmisli, pripremi se, jer ti ćeš prvi morat započet’ taj razgovor s njom. Ona to sigurno nikada prva ne bi učinila!

TEO: Svakako! Ja ću prvi započeti razgovor s njom. Zašto ne? Pa, nema toga što ja tebi, striče, ne bih učinio!

DR. GDIN. NIKOLA: Onda, do večeras, zdravo!

(Zvonjava telefona.)

TEO: Halo. Da, ja sam. Molim? ... Što?! Mislim li... da će Nijemci... Molim? ... vratiti naše gastarbeitere?...

DR. GDIN. NIKOLA: Još bi mi samo to sranje trebalo! (Ode.)

TEO: Halo, halo! (Udari slušalicom po telefonu.)

 

Prizor treći

DRUG-GOSPODIN NIKOLA, GUSTAV

DR. GDIN. NIKOLA: Ti se, Gustave, možda čudiš što je sve potrebno da moja žena pristane na naš prijedlog; no da znaš sve, ne bi se čudio.

GUSTAV: Ja mislim da je to zbog toga što su sve žene nepovjerljive.

DR. GDIN. NIKOLA: Nije samo to. Ona je najmilije i najlakovjernije stvorenje na svijetu. Čuj, kad joj je neka susjeda kazala... Ali, o ovome ni crnoj zemlji da nisi zucnuo!... da će zanijeti, ako se zavjetuje da će po tri puta obliziti oltare svetišta u Sinju, Međugorju i Mariji Bistrici, i to na golim koljenima, molim te lijepo! ... i ona se zavjetovala i išla je, molim te lijepo, lizila je, nekoliko puta na golim koljenima, i sve je moglo biti dobro da nije postajalo sve više opasno, razumiješ, sve opasnije!... Naših je na tim mjestima svakim danom sve više, čak se jedan počeo motati oko nje, i ja sam morao sve to prekinuti! Da, još se samo trebalo otkriti čija je ona žena! Zar nisam učinio pravo?

GUSTAV: Dovraga, kako da niste učinili pravo!

DR. GDIN. NIKOLA: Od te zgode ima i ona naćuljene uši kao zec... i postala je neobično nepovjerljiva.

GUSTAV: Ne čudim se. A kako je izvršila zavjet?

DR. GDIN. NIKOLA: Tražila je oslobođenje.

GUSTAV: Dispensu! Dobro je, dobro je učinila. Nego, ako imate, dajte mi dvjetisuće kunica, jer u ovakvim prigodama treba trošiti, a plaća je mala... razumijete, gospon Nikola?

DR. GDIN. NIKOLA: Hm, razumijem te ja itekako! Evo, samo ih nosi! To mi makar ne zadaje brige, ja ću se već na drugoj strani namiriti.

GUSTAV: Ma jeste li vidjeli vi onoga našega, a?!

DR. GDIN. NIKOLA: Pssst! Ma nikome o tome ni be, rekao sam ti!

 

Prizor četvrti

DRUG-GOSPODIN NIKOLA, TEO

TEO: Uvijek sam slušao gdje se govori kako razborit čovjek mora između dva zla izabrati manje. Ako hoćete dobiti djecu, a nemate drugoga načina, morate se latiti ovoga: samo da se time ne tereti savjest.

DR. GDIN. NIKOLA: Tako je. Ma kakva savjest!

TEO: Samo da dođe Dubravka, ja ću s njom razgovarati.

DR. GDIN. NIKOLA: Da ne zaboravim, Teo, u vezi s onim Zagrebom, danas sam razgovarao s nekom gospodom, i mislim da bi sve opet moglo ispast na dobro.

TEO: Ja znam što mi je činiti, striče, a bude li dovoljan moj ugled, još ćemo večeras biti i kumovi.

DR. GDIN. NIKOLA: Vraćaš mi život. A hoće li biti muško, a Teo?

TEO: Muško!

DR. GDIN. NIKOLA: Suze mi teku od ganuća. To treba zaliti! Idem po najstariju butelju koju nađem u mom podrumu. Oprosti... sad će i Dubravka.

TEO: Ne brini, striče.

 

Prizor peti

TEO, DUBRAVKA

DUBRAVKA: Teo.

TEO: Dubravka...

DUBRAVKA: O, Teo, jedini, tako sam sretna što si i večeras s nama na večeri.

TEO: Divno izgledaš, Dubravka. Prelijepa si, i kako samo mirišeš! Pazi, svaki tren se može vratiti, otišao je u podrum po butelju.

DUBRAVKA: Teo, vodi me odavle! Je si li čuo što mi predlaže? Vodi me dragi, molim te! On nije pri svojoj pameti, danas me je natjerao da mokrim, da bi onda to nosio nekakvom magistru, nekom Callimacou... A da si ga samo vidio kako je pri tom izgledao, i cijelo vrijeme me je oslovljavao kao da sam ja neka Lucrezia! Vjeruj mi kada ti kažem: učinilo mi se kao da ono uopće nije bio on, kao da je bio netko posve drugi u njegovoj spodobi. Onaj pogled, kretnje... Vodi me, Teo, vodi me dragi odavle, molim te!

TEO: Dubravka, smiri se.

DUBRAVKA: Teo, ja sam se uvijek bojala da me njegova želja za djecom ne navede na kakav grijeh: stoga sam uvijek, kad god bi on bilo što savjetovao, postajala nepovjerljiva i sumnjičava, naročito otkad mi se dogodilo ono na zavjetu. Ipak od svega što se dosad pokušalo, ovo mi je najčudnije: da dam svoje tijelo bilo kome, i da budem uzrokom smrti čovjeka. Vidiš, on me ne nagoni samo na grijeh nego i na zločin. A ja ne vjerujem da bi mi to bilo dopušteno, sve da i ostanem jedina žena na svijetu i da jedino o meni ovisi da se nanovo stvori ljudski rod.

TEO: Dubravka, shvati, o tebi, ne ovisi ljudski rod, ali ovisi rod Timotića. On više ne može.

DUBRAVKA: Znam.

TEO: Mi smo toliko puta pokušali...

DUBRAVKA: Tako je.

TEO: ... moji su laboratorijski nalazi, sama znaš...

DUBRAVKA: Teo, svejedno, ja te volim.

TEO: Ja mislim, da mi vjeruješ, draga, da ja više od ičega na svijetu cijenim tebe i tvoju čast, i da ti ne bih savjetovao nešto što nije dobro.

DUBRAVKA: Što mi savjetuješ?

TEO: Da, zbog svega, slobodno i bez premišljanja učiniš ono što ti on rekne, i da ti to ne tereti savjest.

DUBRAVKA: To mi savjetuješ?

TEO: Ti znaš da sam ja nekoliko godina studirao medicinu, pa onda isto tako i psihologiju... a danas sam više od dva sata proveo nad nekim knjigama, proučavao sam ovaj slučaj, i nakon duga ispitivanja našao sam mnogo toga, što se općenito i u pojedinostima odnosi na nas. Nikolin prijedlog može nam se učiniti čudan, al’ je ipak moguć!

DUBRAVKA: Govoriš li ti to ozbiljno?

TEO: O, draga, Dubravka! Zar su to stvari za šalu? Zar me ti tek od danas poznaješ?

DUBRAVKA: Ne, Teo, ali ovo mi se čini najčudnijom stvari koju sam ikad čula.

TEO: Ja ti to vjerujem, draga, no ne mogu dopustiti da i dalje tako govoriš. Ima mnogo stvari koje su, gledane izdaleka, strašne, nepodnošljive i čudne, ali kad im se približiš, vidiš da su ljudske, podnošljive i razumljive; stoga se i kaže da je strah mnogo veći od samog zla, a tako je i u ovoj stvari.

DUBRAVKA: Dao Bog!

TEO: Nego! Da se vratimo na ono što smo prije govorili. Što se savjesti tiče, treba se držati staroga iskustva: između sigurna dobra i nesigurna zla čovjek nikada ne smije ispustiti sigurno dobro iz straha pred nesigurnim zlom. Dubravka, ovdje je sigurno dobro to da ćeš zatrudnjeti i donijeti nam toliko željenoga nasljednika, a nesigurno zlo je u tome što će onaj koji nakon napitka bude ležao s tobom, umrijeti. No ima i takvih koji ne umru! A što se grijeha tiče, ja se u to baš ne razumijem puno, ali koliko se sjećam, to nije ništa, jer volja je ona koja griješi, a ne tijelo; grijeh je ne slušati muža, a ti ćeš mu ugoditi; grijeh je uživati u zlu, a ti nikako ne ćeš uživati u tom. I sama Biblija kaže da su Lotove kćeri, misleći da su ostale same na svijetu, živjele s ocem, a kako je njihova namjera bila dobra, nisu griješile! Shvati, u svemu valja gledati svrhu: a naša je svrha da dobijemo nasljednika i da možemo nakon svega još skladnije živjeti.

DUBRAVKA: Na što me ti nagovaraš?

TEO: Kunem ti se, Dubravka, našom posvećenom ljubavi, možeš ga slobodno u ovom slučaju poslušati.

DUBRAVKA: Na što me navodiš, Teo?

TEO: Navodim te na nešto zbog čega ćeš imati razloga da mi uvijek zahvaljuješ; a dogodine bit ćeš sretnija nego danas.

DUBRAVKA: Dobro. Ja pristajem, premda ništa ne razumijem. Ja pristajem samo stoga što te volim i što ti vjerujem, premda ne vjerujem da ću živa dočekati sutrašnji dan. (Ode.)

 

Prizor šesti

TEO, DRUG-GOSPODIN NIKOLA

DR. GDIN. NIKOLA: Molim te lijepo, Teo, čak iz tisuću petsto dvadesete! Pogledaj to, a?! Muško, kažeš, a?! Treba to zalit’!

TEO: Svakako.

DR. GDIN. NIKOLA: Tisuću petstotina i dvadeseta! A?! Kako je samo vječna i još uvijek moćna naša loza, a?!... Živio!

TEO: Živio, striče!

DR. GDIN. NIKOLA: Šta, Dubravka još nije sišla?

TEO: Bila je, i otišla je.

DR. GDIN. NIKOLA: I onda? Kako je? ...

TEO: Dobro.

DR. GDIN. NIKOLA: Dobro!?

TEO: Da. Otišla je sklona učiniti sve, i ne će biti nikakvih teškoća s njom, učinit će sve kako joj kažeš.

DR. GDIN. NIKOLA: Govoriš li istinu?

TEO: Samo istinu!

DR. GDIN. NIKOLA: Čašu, daj čašu! I, ne će se protiviti onome, što ja tražim od nje?

TEO: Ne će, kažem ti.

DR. GDIN. NIKOLA: Ja sam najzadovoljniji čovjek na svijetu! Živio!

TEO: Živio! Ja ti to vjerujem, striče, dobit ćeš sina, nasljednika! ... a tko ne umije, ne će ga ni imati!

DR. GDIN. NIKOLA: Pravo kažeš! Pij! Pij! Živio!

 

Prizor sedmi

TEO, GUSTAV

TEO: Otišao je Dubravki, da ne bi popustila u svojoj odluci. Ti Gustave idi k Johannu Dobrogostu, i pazi da napitak pošalje na vrijeme. Ja se idem malo odmoriti. Gustl, pazi, nalazimo se u jedanaest sati, točno, da bismo pripravili sve kako treba.

GUSTAV: Ništa vi ne brinite, šefe. Jurim.

 

ČIN ČETVRTI
Prizor prvi

DOBROGOST

DOBROGOST: (sam) Htio bih znati što su oni obavili. Toliko je već vremena prošlo a Gustava nikako nema. E, istina je živa da je priroda kao kantar: nikada ti ne učini dobro da s druge strane ne izbije zlo. Koliko god mi je porasla nada, toliko mi je porastao i strah. Jao meni, kako da se smirim! Što to činim?

Jesam li poludio?

Pa kad je dobijem, što će biti?

Spoznat ću svoju zabludu, pokajat ću se za brige i muke koje sam pretrpio.

Kao da ne znam kako malo dobra ima u stvarima za kojima čovjek žudi, prema onome što se nadao da će u njima naći. S druge strane, najgore što mi se može dogoditi je da umrem, da odem u pakao; pa, toliki su pomrli i toliki su čestiti ljudi u paklu!

Sudbini valja gledati u oči, izbjegavati zlo, a ako to ne možeš onda ga podnosi kao muškarac, ne ponizuj se, ne kloni kao žena!

O, bar da nađem tog Gustava, imao bih se komu jadati. No, evo ga napokon, žuri se prema meni. Njegove će mi riječi još malo produljiti život ili će me dotući.

 

Prizor drugi

DOBROGOST, GUSTAV

GUSTAV: Nisam nikada toliko želio da te nađem i nisam se nikada toliko namučio da te nađem. Da ti nosim loše vijesti, sigurno bih te već odavna sreo. Tražio sam te kod kuće, da, u hotelu, na trgu, na tržnici, na Ploči, u Prilazu, na Rivi, i nigdje te nema!

DOBROGOST: Na svim tim mjestima sam bio.

GUSTAV: Vi zaljubljeni ljudi kao da imate živo srebro pod nogama, nigdje se ne možete smiriti.

DOBROGOST: Gustave, kakve mi vijesti nosiš?

GUSTAV: Dobre.

DOBROGOST: Zaista dobre?!

GUSTAV: Izvrsne!

DOBROGOST: Je li gospođa Dubravka zadovoljna?

GUSTAV: Jest.

DOBROGOST: I tvoj šef Teo učinio je sve što si tražio?

GUSTAV: Učinio!

DOBROGOST: O, neka bude blagoslovljen! Molit ću se uvijek Bogu za njega.

GUSTAV: Možda mu ne bi bilo ni mrsko, a potrebno bi mu sigurno bilo! Samo, nije njemu trenutno do molitve!

DOBROGOST: Do čega mu je?

GUSTAV: Do novaca. Preciznije, do šilinga, maraka!

DOBROGOST: Dat ću mu ih. Koliko si mu obećao?

GUSTAV: Tri tisuće.

DOBROGOST: Dobro.

GUSTAV: I drug Nikola je sam dao dvjetisuće!

DOBROGOST: Kako?

GUSTAV: Budi zadovoljan što mu ih je dao!

DOBROGOST: I onda učinit će sve?

GUSTAV: Sve!

DOBROGOST: O Bože! Čime sam zaslužio da uživam takvo dobro? Umrijet ću od radosti!

GUSTAV: Nemoj još! (Kakav je ovo svijet? Bilo od radosti, bilo od žalosti, ovaj navalio umrijeti!) Jesi li priredio napitak?

DOBROGOST: Da, jesam.

GUSTAV: Što ćeš joj poslati?

DOBROGOST: Pehar hipokrasa! To ti je napitak pripravljen od izvrsna vina i malo kvalitetne rakije, s dodatkom šećera, kamelije, mendule i s malo zanosnog mirisa ambre. To će joj razgaliti želudac i razveseliti mozak, osloboditi čuvstva... Jao, jao meni, propao sam!

GUSTAV: Što je? Što je sad?

DOBROGOST: Nema pomoći.

GUSTAV: Koji je sad vrag?

DOBROGOST: Ništa, tek što sam sam sebi iskopao jamu.

GUSTAV: Kako? Što govoriš? Diži ruke s lica!

DOBROGOST: Pa zar ne znaš da sam kazao gospodinu Nikoli da ćemo ti, on, Siro i ja uhvatiti nekoga i povaliti ga uz njegovu ženu?

GUSTAV: Pa što onda?

DOBROGOST: Kako, pa što onda? Ako sam s vama, onda ne mogu biti onaj koga ćete uhvatiti, a ako nisam, on će nadoći na prijevaru.

GUSTAV: Pravo veliš, ali zar tome nema lijeka?

DOBROGOST: Mislim da nema.

GUSTAV: A ipak će biti.

DOBROGOST: Kako?

GUSTAV: Da malo razmislim.

DOBROGOST: Lijepo ću se ja provesti, ako ti tek sad razmišljaš!

GUSTAV: Našao sam!

DOBROGOST: Što?

GUSTAV: Udesit ću tako da Teo koji nam je pomagao dovle, učini i ostalo.

DOBROGOST: Na koji način?

GUSTAV: Mi se svi moramo prerušiti, maškarati, razumiješ?

DOBROGOST: Ali, nije veljača!

GUSTAV: Je, ljeto je, i večeras baš kao naručeno počinje ljetnji karneval, devizna repriza, shvaćaš, turistički mesopust!

DOBROGOST: Da.

GUSTAV: Ništa ne brini, sve nam ide na ruku. Pazi, kada se prerušimo, moramo promijeniti i glasove, lica nam se ne smiju prepoznati, a najbolje da se i ne vide, ni držanje ne smije biti naše, jer ni slučajno nas ne smije prepoznati! A ako bude sve tako onda ni Nikola ne će znati tko je tko, i kazat ću mu da to i to si ti, a on će povjerovati.

DOBROGOST: Bravo Gustave Liguri, to mi se sviđa, ali što ću ja dotle?

GUSTAV: Bit će najbolje da se prerušiš u kakva amerikanskoga turistu; svijetle hlače, šarena košulja, foto-aparati... i znaš već ... Tako pjevuckaj i šeći pokraj Nikoline kuće.

DOBROGOST: Otkrivena lica?

GUSTAV: Svakako, jer kad bi nosio krinku, on bi mogao posumnjati.

DOBROGOST: Onda će me prepoznati.

GUSTAV: Ne će, jer ćeš nagrditi lice, iskriviti usta i zaškiljiti na jedno oko. De, pokušaj.

DOBROGOST: Ovako?

GUSTAV: Ne.

DOBROGOST: Ovako?

GUSTAV: Nije dosta.

DOBROGOST: Ovako?

GUSTAV: Da, da i nemoj na to zaboraviti: A ja imam kod kuće nekakav nos, pa ćeš i njega prikvačiti.

DOBROGOST: Dobro, a onda?

GUSTAV: Čim se ti pojaviš na uglu za kojim ćemo mi već biti, otet ćemo ti fotoaparat i sve drugo što uspijemo, ščepati te, oboriti, odnijeti u kuću i položiti u postelju. Ostalo ćeš morati sam!

DOBROGOST: Glavno je da se ta stvar izvede!

GUSTAV: To moraš ti izvesti! A da ne bude zadnji put, stajat će do tebe, ne do nas!

DOBROGOST: Kako?

GUSTAV: Moraš je noćas osvojiti, i prije nego što odeš od nje, odati joj se, otkriti joj prijevaru, očitovati ljubav koju prema njoj osjećaš, pokazati koliko je voliš, i uvjeriti je kako bez ikakve sramote može postati tvoja prijateljica, a s velikom sramotom tvoja neprijateljica. Nemoguće je da ne pristane uza te i da bi ova noć bila jedina i posljednja.

DOBROGOST: Vjeruješ li u to?

GUSTAV: Posve sam siguran. No ne gubimo više vrijeme, već je kasno. Zovi Sira, šalji napitak drugu Nikoli i čekaj me pripravan. Ja idem po moga šefa, prerušit ću ga i dovesti, a onda ću po Nikolu i učinit ću još sve što bude potrebno.

DOBROGOST: Dobro kažeš! Idi.

 

Prizor treći

DOBROGOST, SIRO

DOBROGOST: Siro!

SIRO: Gospodaru!

DUBROGOST: Dođi ovamo!

SIRO: Evo me!

DOBROGOST: Uzmi onaj srebrni pehar što se nalazi u sobi u ormaru, a pokriven je komadom tkanine, donesi ga i gledaj da usput ne proliješ sadržinu!

SIRO: Bit će učinjeno. Evo je.

DOBROGOST: U redu. Sada idi brzo u kuću gospona Nikole Timotića i reci mu da je to lijek koji njegova žena mora popiti nakon večere; i reci mu da ćemo mi biti na uglu, kako smo se dogovorili, pa da i on bude tamo na vrijeme.

SIRO: Idem.

 

Prizor četvrti

DOBROGOST

DOBROGOST: (sam) I Gustav se već trebao vratiti s Teom. O kako je čekanje teško! Svake minute nestaje me za deset kila, kad pomislim, gdje sam sad, a gdje bih mogao biti za dva sata, ako se ne desi nešto i ne omete moj naum. A ako to bude, neka je ovo moja posljednja noć u životu, jer ću se baciti u rijeku, ili ću se objesiti, ili ću se survati s prozora, ili ću se probosti nožem pred njezinim vratima. Nešto ću učiniti, samo da ne živim. - No ja vidim Gustava! On je to, a sobom vodi nekakva šepava grbavca u fratarskom habitu; to će sigurno biti prerušeni Teo. O ti Timotići! Jesi li upoznao samo jednoga, ne vjeruj da si ih upoznao sve. Tko je opet onaj što im se pridružio? Čini mi se da je to Siro: sigurno je već predao poruku Nikoli; on je to. Sačekat ću ih.

 

Prizor peti

SIRO, GUSTAV, TEO (prerušen) FRA TIMOTEO, DOBROGOST

SIRO: Gustave, tko je to s tobom?

GUSTAV: Pošten čovjek.

SIRO: Je li zbilja šepav ili se samo pretvara?

GUSTAV: Gledaj ti svog posla!

SIRO: O, lice mu je kao u pravog lupeža!

GUSTAV: Daj, umukni: što te je spopalo! Gdje ti je gospodar?

DOBROGOST: Tu sam. Dobro došli!

GUSTAV: O Johann, ušutkaj ovoga budalastoga Sira; već je dosad izvalio brdo gluposti.

DOBROGOST: Siro, čuj me: ti večeras moraš učiniti sve kako ti bude govorio Gustav, i kad ti on zapovijeda, smatraj da ti zapovijedam ja; a to što vidiš, čuješ ili osjetiš, to sve moraš držati u najvećoj tajnosti, ako ti je i malo stalo do mog imutka i časti, do mog života i do svoga vlastitog dobra.

SIRO: Učinit ću kako kažete.

DOBROGOST: Jesi li predao pehar gospodinu Nikoli?

SIRO: Jesam, gospodaru.

DOBROGOST: Što je kazao?

SIRO: Da će biti posve u redu.

TEO/FRA TIMOTEO: Je li ovo Callimaco?

GUSTAV: Molim?

DOBROGOST: Kakav Callimaco?

GUSTAV: On to... razumiješ!

DOBROGOST: Ah, da, mudro, mudro! Da, ja sam, na službu. Obećanja smo već jedan drugome dali; vi možete raspolagati mnome i čitavim mojim imutkom kao sami sobom.

FRA TIMOTEO: Čuo sam to, vjerujem ti, i pristao sam da učinim za tebe nešto što ne bih učinio ni za jednog drugog čovjeka na svijetu.

DOBROGOST: Trud vam ne će biti uzaludan.

FRA TIMOTEO: Dosta mi je da mi ne želiš zlo.

GUSTAV: Manimo se sad ceremonija! Siro i ja idemo se prerušiti. Ti, Johanne, hajde s nama, da možemo poći za svojim poslom. Fratar će nas ovdje čekati vratit ćemo se odmah i otići po Nikolu.

DOBROGOST: Pravo kažeš, hajdemo!

FRA TIMOTEO: Čekam vas.

 

Prizor šesti

FRA TIMOTEO

FRA TIMOTEO: (sam) Pravo govore oni koji kažu da loše društvo čovjeka na vješala vodi; i često se puta dogodi da netko nastrada tek onako, jer je bio previše lakomislen i predobar, isto kao i zato što je bio i suviše pokvaren. Sam Bog zna da mi nije bila namjera ikome naškoditi; bio sam u svojoj ćeliji, molio svoje molitve, propovijedao svojim vjernicima, odjednom banu preda me taj vrag Ligurio i navede me na to da zamočim prst u grijeh, a onda mi je upala ruka, i ja čitav, a još uvijek ne znam dokle to vodi. Ipak se tješim time, ako je mnogima do nečega stalo, onda se mnogi i brinu za to. No evo Ligurija i sluge, vraćaju se.

 

Prizor sedmi

FRA TIMOTEO, GUSTAV (prerušen) LIGURIO, SIRO

FRA TIMOTEO: Dobro došli!

LIGURIO: Jesmo li zaista dobro?

FRA TIMOTEO: Izvrsno!

LIGURIO: Još nema doktora. Pođimo prema njegovoj kući: već su prošla tri sata, hajdemo!

SIRO: Tko to otvara njegova vrata? Je li to sluga?

LIGURIO: Ne, on je. Ha, ha, ha, e-e!

SIRO: Ti se smiješ?

LIGURIO: A tko da se ne smije! Ogrnuo se nekakvom kabanicom koja mu ni guzicu ne pokriva. Koga ono vraga ima na glavi? Izgleda mi kao neka kanonička kukuljica, a pod njom nekakvo potucalo: ha, ha! Nešto nerazumljivo gunđa: povucimo se malo pa ćemo čuti štogod o njegovoj ženi.

 

Prizor osmi

DRUG-GOSPODIN NIKOLA (prerušen) MESSER NICIA

MESSER NICIA: (sam) Koliko se samo prenemagala ta moja budala! Poslala je služavke k majci, a slugu u ljetnikovac. To mi je drago, no nije mi pravo što je, prije nego što će leći u postelju, toliko gnjavila: - Ne ću!... Kako ću?... Na što me nagovarate? ... Jadne li mene, majko moja!... Nikako da legne. Spopala me groznica, dabogda! Drago mi je kad se žene nećkaju, ali ne baš toliko. Potpuno me je smela, tuka jedna! A da tkogod vikne: »Na vješala najumnija žena u Firenzi!«, našla bi se ona da kaže: »Što sam ti ja skrivila?« - Ali ja znam da će sve na kraju ispasti dobro, i prije nego što se igra završi, moći ću kazati poput madonne Ghinge: »Uvjerih se vlastitim rukama.« Još sam ja čovjek u snazi! Tko bi me prepoznao? Izgledam veći, mlađi, vitkiji, i nema žene, koja bi me prezrela.

- No gdje ću ih sada naći?!

 

Prizor deveti

LIGURIO, MESSER NICIA, FRA TIMOTEO, SIRO

LIGURIO: Dobra večer, messer Nicia!

MESSER NICIA: Oh, eh, eh!

LIGURIO: Ne bojte se, mi smo!

MESSER NICIA: O, vi ste već svi tu! Da vas nisam odmah prepoznao, bio bih vas udario ovom toljagom što jače mogu! Ti si Ligurio, a ti Siro, a onaj tamo, to je magister, je li?

LIGURIO: Da, messer Nicia.

MESSER NICIA: Gle, gle, O, dobro se prerušio, ne bi ga prepoznao ni »Od-ovamo-ti!«.

LIGURIO: Stavio sam mu dva lješnjaka u usta, da mu se glas ne prepozna!

MESSER NICIA: Baš si tikvan!

LIGURIO: Zašto?

MESSER NICIA: Zašto mi to prije nisi kazao? I ja bih to bio učinio; a znaš i sam koliko je važno da se govor ne prepozna!

LIGURIO: Evo, stavite ovo u usta.

MESSER NICIA: Što je to?

LIGURIO: Kuglica od voska.

MESSER NICIA: Daj ovamo... kha, kha, pu, pu, kha, brr... Crko, dabogda, nitkove jedan!

LIGURIO: Oprostite! Zamijenio sam je s drugom, u brzini.

MESSER NICIA: Kha, khe, pu, pu... Daj, reci, što, što je to bilo?

LIGURIO: Aloja.

MESSER NICIA: Odnio te vrag! Pu, pu... Magistre, a vi ne govorite ništa?

FRA TIMOTEO: Ligurio vas je rasrdio!

MESSER NICIA: O, vi tako dobro mijenjate glas!

LIGURIO: Ne gubimo vrijeme! Sad ću ja biti zapovjednik i svrstati vojsku za borbu. Na desnom krilu bit će Callimaco, na lijevom ja, a između njih doktor: Siro će biti straga, da pomogne ondje gdje bude popuštanja. Lozinka je: sveti Rogo.

MESSER NICIA: Tko je to sveti Rogo?

LIGURIO: To je najštovaniji svetac u Tirolu. Pođimo, postavimo zasjedu ovdje! Slušajte, ja čujem nekakav leut.

MESSER NICIA: Tako je. Što ćemo sad?

LIGURIO: Poslati izvidnicu da otkrije tko je to, pa ćemo postupiti prema onome što nam javi.

MISSER NICIA: Tko će ići?

LIGURIO: Pođi ti, Siro. Ti znaš što ti je činiti. Razmotri, ispitaj, vrati se brzo i izvijesti!

SIRO: Idem. (Meni se uistinu čini da to što mi se sada događa, već jednom prije mi se dogodilo!)

MESSER NICIA: Ja ne bih htio da se nasamarimo, da to bude kakav slabašan starac, pa da svu igru moramo i sutra ponavljati.

LIGURIO: Ne bojte se, Siro je spretan čovjek. Evo ga, vraća se. - Što si našao, Siro?

SIRO: To je najljepši gospodin što ste ga ikada vidjeli! Nema ni dvadeset i pet, trideset, četrdeset-pedeset... godina... a ide sam, ogrnut kabanicom i udara u leut.

MESSER NICIA: To je prava zgoda, ako govoriš istinu; no pazi, inače će se sve ovo sručiti na tebe!

SIRO: Onako je kako sam vam rekao.

LIGURIO: Čekajmo dok se ne pojavi iza ovoga ugla, i odmah ćemo ga zaskočiti.

MESSER NICIA: Povucite se ovamo, magistre, vi kao da ste od drveta! Evo ga.

DOBROGOST: (pjeva neku trenutno popularnu pjesmicu)

LIGURIO: Stoj! Ovamo taj leut!

DOBROGOST: Jao! Što sam vam učinio?

MESSER NICIA: Vidjet ćeš. Pokrij mu glavu, obmotaj ga!

LIGURIO: Okreći ga!

MESSER NICIA: Udri ga još jednom! Udri! U kuću s njim!

FRA TIMOTEO: Messer Nicia, ja idem odmoriti se, jer boli me glava tako da umirem. A ako nije potrebno, ne ću se vraćati do sutra.

MESSER NICIA: Dobro, magistre, nemojte se vraćati; moći ćemo i sami.

 

Prizor deseti

FRA TIMOTEO: (sam) Oni u kuću, a ja u samostan. A vi, gledatelji, ne uzrujavajte se, jer noćas ne će spavati nitko, tako da se činovi ne prekidaju. Ja ću se moliti Bogu, Ligurio i Siro će na večeru, jer danas još nisu jeli, doktor će iz sobe otići u veliku dvoranu, da sve bude u redu. Callimaco i Lukrezia... (skida habit)

TEO: ...ne će spavati, jer dobro znam da sam i ja na njegovu mjestu, a vi na njezinu, ne bismo ni mi spavali.

 

ČIN PETI
Prizor prvi

DUBRAVKA, DOBROGOST

DUBRAVKA: (kleči, ogrnuta tek svilenim ogrtačem, pred plamenom voštanice, i moli)

Vama se obraćam, predano

Stazom kojom bih ne znam, bojim se

Zalutat ću, putovi iskušenja mi se nameću

U vas oči upirem

Vazda čiste djevice

Skrušene vjerne pokornice

Ne dopustite da kamenom na me zamahnu

Vama se utječem

Istim putom što hodiste

Vas molim

Okol mene mrak olovan obviše

Tereta ove svile bez vas neću podnijeti

Gorim poput svijeće ove plamenom

Ćutim kako gorjeste

Vašu vjeru zazivam

Smilujte mi se

Pomozite mi izdržati

Uslišite moju molitvu

Iz ljubavi izvire.

DOBROGOST: (gurnut kroz otškrinuta vrata u DUBROVKINU odaju, zatečen neočekivanim prizorom, zastidi se svoje golotinje, zgrabi plahtu s postelje i s njom se ogrne, s lica zbaci krinku). Gospode! (ostaje nijemo motreći: zbog svoje ljepote i duga bijela plašta doimlje se anđelom)

DUBRAVKA: (iz dubine svoje molitve ne zamijeti otvaranje vrata, ni upada DOBROGOSTOVA, niti ponovnoga zaključavanja, i dalje moleći)

Dok vašu blizinu osjećam

Mimoilaze me strahovi

Ponizna stoga

Sve mogu podnijeti

I slijepu želju muža mi

I čudan zahtjev Teove ljubavi

Jednog štujuć zahvalna iskreno

Drugog ljubeć jedinog

O vas sad slabost svoju ja opirem

O vas silne kao na visu nam utvrde

(ustaje)

DOBROGOST: (prenut) Ne!

DUBRAKA: (ustane, gledajući prema DOBROGOSTU)

Usnama čistim sad pehar mogu prinijeti

Srce i svu utrobu moju ćutim pripravnom

Dogodilo se ma što

Znam

Vi ste sa mnom

Uslišena je moja molitva

(svjesna DOBROGOSTOVE nazočnosti)

O, zar uistinu moja je uslišena molitva?!

DOBROGOST: Zar doista ni jedna istina, nije niti sumnje lišena?

DUBRAVKA: Sada pouzdano znam, buduć u saznanju tom zatečena sam! Stoga još i više strahujem, da se san mi ovaj u zbilju ne raspline. I da mjesto anđela, što je sada preda mnom, kakva strašna spodoba srce mi ne raskine!

DOBROGOST: Strahu tvome moj strah se pridružuje, jer ne znam težeg udarca, što mogao bi me zgoditi: kao lađu greben usred sretna plova, ko tetrijeba pucanj sred zova ljubavi.

DUBRAVKA: Oh, odagnajmo sve te crne slutnje, i vjerujmo u vječnost ove noći, u njezin miomiris blag, prispodobiv tek nježne lutnje zvuku.

DOBROGOST: U noći nekoj da smo, to mi samo riječ ti kaže, dok uistinu od obilja svijetla, kao ni u jednom danu do sad, oko mi tek biser vidjet smaže. Najljepši od svih što ih do sad vidjeh!

DUBRAVKA: Pred anđelom, iskreno mi reci, zar sad ja ne stojim? Il’ možda u svemu se varam, sanjam... priviđenja mi se roje? ... Ne, i misli te se bojim!

DOBROGOST: Ja do ovog trena, čini mi se, da, bio sam slijep. Ukoliko i tebi to se zgodi, da ćutiš kako život uistinu mogao bi biti lijep, i da ljubav nije tek isprazna otrcana riječ, onda istina je to što vidiš.

DUBRAVKA: O, hvala, hvala, uslišene doista su molbe moje!

DOBROGOST: Dubravka!...

DUBRAVKA: Otkud ime moje ti znaš?

DOBROGOST: Ljubav iskrenost hoće i sad ćeš je čut. Ne pitaj ništa...

DUBRAVKA: (priđe mu) Slušam.

DOBROGOST: (nježno je zagrli) Rodio sam se u ovoj Dubravi, kao i ti, međutim... Moji su me roditelji, budući su bili imućni, a ovdje je i za odrasle kao i za djecu postalo nesigurno, zbog sigurnosti, poslali su me u Beč, pa u Innsbruck. Imao sam onda ni deset godina, nakon očeve i majčine nasilne smrti...

DUBRAVKA: Nikola?!... Znam!...

DOBROGOST: Dubravka, pristala si da ne ćeš reći ništa, da ne ćeš pitati, da ćeš samo slušati, kao što ću i ja tebe...

DUBRAVKA: (jače se privuče uza nj)

DOBROGOST: Pošto su nakon toga ovdje sva naša dobra bila nacionalizirana, odlučili su moji skrbnici vodeći računa o mom podrijetlu, da se zastalno nastanim u Innsbrucku, gdje sam do tada neobično sretno živio. Vrijeme mi je prolazilo u učenju, uživanju, a dijelom i u poslovima. Morao sam brinuti da mi glavnica od koje sam živio ne presahne. Mnogo sam putovao, svugdje, upoznavao zemlje i ljude, mnoge, doista. Ni s kim nisam bio u sukobu, dapače, svakome sam samo želio pomoći, trudeći se da nikoga ne uvrijedim. I zbilja mi se činilo da me svi vole i da su rado u mom društvu. Međutim, Fortuni se učinilo da mi je i suviše dobro i lijepo, te stoga udesi ona valjda da u Innsbruck bane...

DUBRAVKA: (htjede nešto kazati, ali ustukne)

DOBROGOST: I bane tako u Innsbruck neki Dubravljanin imenom Teo Timotić. Često sam ga, kao uostalom i druge zemljake u Innsbrucku, pozivao k sebi. Raspravljajući jednom zgodom tako o ženama, počesmo se prepirati, gdje su žene ljepše, u Francuskoj ili u Hrvatskoj... Tada sam prvi put čuo tvoje ime!

DUBRAVKA: Mamac!

DOBROGOST: Dubravka!

DUBRAVKA: Ješka!

DOBROGOST: Dubravka, dogovorili smo se! ... Kad bi sve Hrvatice bile nemani, tako je rekao, jedna bi im moja rodica ipak spasila čast! Ušutio je i nakon duge stanke s uzdahom je izgovorio ime: Dubravka!

DUBRAVKA: Nasjeo si mamcu tog malog jalovog karijerista!

DOBROGOST: Iz dana u dan, nakon toga, sve mi je manje bilo stalo za razloge podrijetla, vlasti.. htio sam te samo vidjeti. A kad sam te vidio, kada se ona riječ i više nego obistinila, želio sam te, makar i samo za jednu noć. Izlaz i nada bili su mi meštar Gustav Liguri, dobrota i glupost tvoga muža, vaša zajednička želja za djecom, i Teova pokvarenost. Tu se, uz Gustavovu pomoć, rodila priča o kupkama, pa o napitku od okoločepa, i zbog nje smo eto napokon i skupa.

DUBRAVKA: (ljubi ga)

DOBROGOST: Po Gustavovu naputku ovo sam ti sve trebao ispripovijedati tek na kraju, pred zoru, prije odlaska, međutim, vidiš koliko je toga noćas nepredviđeno!

DUBRAVKA: Volim te, Ivane Dobrogostu, volim te kao što nikad nikoga ne ću voljeti, toliko da sam neizmjerno ponosna na tu svoju nenadano otkrivenu ljubav! Ponosna što mogu čitavu sebe predati tebi u posjed i biti tvoja robinja!

DOBROGOST: Gospodarica! (uzima pehar s napitkom) Živjela moja gospodarica! (pije)

DUBRAVKA: (gleda ga u čudu) Mandragola! ... Okoločep! ...

DOBROGOST: (pruži joj pehar, smije se) Pij, to će te samo osvježiti! Nema mandragole, nema okoločepa, oni su samo u priči! A naš dječačić, Dubravka, kojega ćemo imati, ovisi samo o nama i ni o komu, i ni o čemu više! ... Samo o tebi i o meni! (Ljube se priljubljujući se sve čvršće jedno uz drugo) Samo o nama ... kao što ćemo i mi, nakon svega, samo u njemu živjeti! ... Za našu ljubav! (pije)

DUBRAVKA: Za našu ljubav! (pije)

DOBROGOST: (odloži pehar pokraj postelje)

Kako skladno se kose tvoje slijevaju

Moje ruke gube se međ nježnim vlatima

U poljima mirisnih cvjetova niz tvoj vrat

Sve prije tebe zaboravljam

I ne znam kako bih imenovao

Kako bih više prošlost zazvao

Bespomoćno otječe u daljinu

A ja gledam je tek kao neponovljiv zalazak

Dok u meni klija novi dan

DUBRAVKA: ...Teške crne vode sve su prekrile

I muk crn vlada nad njima

Dok visoko bijelo jedro tvoje barke

Površinu im ne zapara

I zažubori pjesmom

I u zagrljaj me privine

Tepajuć mi prve riječi

Koje s lakoćom ja ponavljam

Ljubav ljubavi

DOBROGOST: Ljubim te

I gorki mi bivaju svi bivši poljupci

Sladak je dodir tvojih usana

Kao zaborav

Kao smokva što polovimo je u slasan zalogaj

DUBRAVKA: Usta su mi prepuna

Od hranjivosti tih plodina

Spremna sam u njima se ugušiti

Kako bi lijepa mogla biti i smrt

S tobom ljubavi

DOBROGOST: Živjeti

S tobom

Gutati te

Nezatomljivu glad pothranjivati

Izgladnjujući se

Kako bih te nanovo mogao uzimati do smrti

Do smrti strasnu neponovljivu

S tim tvojim mirisom plahim

Mekoćom mačkoćom

S punim tvojih usta riječima

Toplim kao dodir tvojih bedara

Tvoje plodnosti

DUBRAVKA: Izdignuti

S tobom visoko

U zoru

U cik joj

Goluždrava dječačića

Našega

Na našim rukama

O, Ivo, Ivane!...

DOBROGOST: U njemu će, nakon svega, velim ti, Dubravka, živjeti naša ljubav!...

DUBRAVKA: O, Ivane, Ivo! ... O, Gospode! ... (zašute neko vrijeme) O, dobro je da si pošao za Teovim mamcem, dobro je, uistinu, Ivane! Taj mali pokvarenjak i ne sluti kakvu nam je uslugu i ne htijući učinio. Mali jalovi karijerist. Gospode, koga sam to do noćas voljela! Krastače bih se manje stidjela! Vjerovao je da može sve nadmudriti, sve voditi, svojim ljepljivim nitima i sudbinu da može zauzdati i za vratom joj jašiti. Prevario se! Njegov odlazak u Innsbruck nije bio slučajan. Htio te je namamiti, htio te je pošto-poto dovući, a onda, na svom terenu sina Grgura Dobrogosta dokrajčiti, i zadnju moguću klicu strti, zbrisati. Ponavljam ti njegove riječi. A onda je veličina Božja uzela tijek povijesti naše u svoje ruke, i sve je evo izmijenila... Hvla mu, tisuću mu puta hvala, što mi te je doveo! (grli ga, ljubi)

 

Prizor drugi

TEO

TEO: Noćas nisam mogao ni okom trenuti, tolika me želja morila da saznam kako su Gustav i ostali obavili cijelu stvar. Stoga sam provodio vrijeme baveći se različitim stvarima: proučio sam dvadeseto poglavlje nacrta novoga statuta stranke, pročitao žalbu jedne tvrtke i obrazloženje jednoga štrajka, dodao nekoliko novih misli mom referatu, otišao u stranku i pregledao zaostalu poštu i obrisao prašinu sa službene slike. Da, prije, svake su se nedjelje pjevale pjesme što su svima sokolile duh. Sve se to više ne čini sada, pa se onda čudimo što stvari idu tako! O koliko malo pameti ima u ovih mojih strančara! A ponajmanje u ovoga u čiju kuću sada ulazim...

 

Prizor treći

DRUG-GOSPODIN NIKOLA, GUSTAV, SIRO (bez maski i s maskama, i dalje prerušeni), DUBRAVKA, DOBROGOST, TEO

DR. GDIN. NIKOLA: Vrijeme bi mu bilo više parćivat, a?!

GUSTAV: Bi!

SIRO: Da. Ja... natürlich!

DR. GDIN. NIKOLA: Vi, čini se, niste dangubili dolje u konobi!

GUSTAV: Pravo kažete! Druže, gospodine Nikola!

SIRO: Konoba, o, wunderschön, Nikooola!

DR. GDIN. NIKOLA: Hm! Gustave Liguri, slušaj, ti ćeš ga prihvatiti s te strane...

GUSTAV: Oprostite, koga, druže Nikola?

DR. GDIN. NIKOLA: Pa ne valjda mene ili Sira!

GUSTAV: Da, ne vas, sačuvaj Bože!

DR. GDIN. NIKOLA: Ti ćeš ga, dakle, prihvatiti s te strane, a ja ću s ove, Siro, držat ćeš ga za kabanicu, straga!

GUSTAV: I udarat ćemo ga?!

SIRO: Ne. Nein!

DR. GDIN. NIKOLA: Sigurno! I okretati ga tako da nikako ne zna otkuda je došao.

SIRO: Iz Innsbrucka!

GUSTAV: Hahahaha...

DR. GDIN. NIKOLA: Ha-ha-ha!

GUSTAV: Da. A ako nešto kaže?

DR. GDIN. NIKOLA: Reći ćeš mu: Odlazi, lupežu, tornjaj se! Čujem li te, zavrnut ću ti vratom!

GUSTAV: Odlično! A onda?

DR. GDIN. NIKOLA: Onda ćemo se otići svi presvući. Moramo rano izići, kako se ne bi vidjelo da smo cijelu noć probdjeli.

GUSTAV: Mudro.

DR. GDIN. NIKOLA: Potom ćete ti i Siro otići do Hernn Jokanna i reći ćete Jokannu da je sve u redu obavljeno.

GUSTAV: Pa što mi znademo druže Nikola da bismo mu mogli nešto takva kazati?

SIRO: Mi ništa ne znamo!

DR. GDIN. NIKOLA: Istina.

GUSTAV: Znadete i sami da smo, dočim smo ušli u kuću, sišli u konobu...

SIRO: Konoba! O, wunderschön, drug Nikola!

DR. GDIN. NIKOLA: O! Ja vam onda moram ispričati divne stvari. Pa da, istina! Došao sam s onim momkom i da mi ništa ne izmakne, odveo sam ga u jednu prostoriju koja se nalazi gore kraj dvorane, rasvijetljenu slabim svjetlom tako da mi nije mogao vidjeti lice.

GUSTAV: Vrlo oprezno!

DR. GDIN. NIKOLA: Zapovijedio sam mu da se svuče. On se ustručavao. Ja ga na to pogledam kao bijesan pas, i on se na vrat na nos svukao!

SIRO: Kao u onom mom ranijem životu!

DR. GDIN. NIKOLA: Lice mu je ružno. Ima nekakvu nosinu i iskrivljena usta, no, moram priznati, nisam nikada vidio ljepšega tijela: bijel, mekan, pun, a o drugim stvarima da i ne govorim.

GUSTAV: A ne, valja i o tome govoriti! Pa zar ste ga morali svega vidjeti?

DR, GDIN. NIKOLA: Ti se sprdaš.

GUSTAV: Ja!?

DR. GDIN. NIKOLA: Kad sam se već uvalio u taj posao, onda sam morao ići do kraja; htio sam vidjeti je li zdrav, da nema možda francusku bolest ili možda sidu. A, a što bih onda?

GUSTAV: Imate pravo.

DR. GDIN. NIKOLA: Kad sam se uvjerio da je zdrav, povukao sam ga za sobom, gurnuo ga u postelju i htio se prije, nego što iziđem, svojom rukom uvjeriti kako stvar ide, jer nisam navikao da mi se daje rog za svijeću.

GUSTAV: S koliko ste samo pomnje izveli tu stvar!

DR. GDIN. NIKOLA: Itekako! A kad sam već čuo i opipao, izišao sam iz sobe, zaključao vrata i otišao... (namakne masku) Eto, sve vam je to živa istina. (udara o vrata) Što je više tamo, ej?! (skine masku) Izgleda, taj se lupež ne da odvući od nje?

GUSTAV: Vjerujem.

SIRO: »Svidjelo mu se!« Pari mi se da je onaj, prije neki′, petstotin godišća, bio rekao. Hm!

DR. GDIN. NIKOLA: (pod maskom) Diži se! Van više!

GUSTAV: Stvar će se dobro svršiti, rekli ste?

DR. GDIN. NIKOLA: (skidajući masku) Nisam rekao ništa! Ali, hoće, hoće sigurno. Gustave, vidiš, čudit ćeš se ako ti kažem da mi ga je isto žao.

GUSTAV: Koga?

DR. GDIN. NIKOLA: Pa, onoga jednoga mladića što mora naskoro umrijeti i što ga je ova noć tako skupo stajala.

GUSTAV: Pa, skupo, da... E, kakve vas misli more! Nek se on za to brine! Skupo pa skupo, neka, gušti se plaćaju!

DR. GDIN. NIKOLA: Gušti?! (trese vratima) Izlazi ili ću provaliti! Dosta je tog više!

GUSTAV: Zar niste rekli da ste vi sinoć, kada ste izišli, zaključali?

DR. GDIN. NIKOLA: Tako je.

GUSTAV: Pa otključajte onda, što biste provaljivali?

DR. GDIN. NIKOLA: Vidi, bogati, pametno i govoriš! Ključ je tu u mom džepu. (navuče masku, otključa i rastvori vrata)

DUBRAVKA i DOBROGOST: (dočekaju ih pripravni, držeći se nježno za ruke, ponosno od ljubavi).

DR. GDIN. NIKOLA: Već je odavna dan, jeste li poludjeli?! (spaziv DOBROGOSTA) Vi?! Mrsss... Herrr... (strže masku) Dobrogost! Ti! Gustave Liguri! Upozorio sam te, rekao sam ja tebi na vrijeme, Gustave! Van! Izbacite ga van! Ne!!! U’apsite! Milicija!

GUSTAV: Oprostite, koga, gospodine Nikola?

DR. GDIN. NIKOLA: Znao sam! Sin Grgura Dobrogosta! Znao sam!... Ja stari glupi lakomi tovar!

GUSTAV: Gospodine Nikola...

DUBRAVKA: Gustave, ostanite gdje ste, nema potrebe miješati i ostale u ovo.

DR. GDIN. NIKOLA: Milicija!

DUBRAVKA: Nikola, smiri se. Danas se za to zove policija. Ali...

DR. GDIN. NIKOLA: Gledaj ti nje! Ona bi mene smirivala?! Gledaj ti nje kako se samo drži! Kako se samo nakočoperila! I to s kim?! S ostatkom ostataka poražene reakcije! Milicija!

DUBRAVKA: Krivo vidiš, mužu moj, pa i krivo sudiš. Nisam se ništa nakočoperila, već samo se ćutim kako da sam se jutros ponovno rodila.

DR. GDIN. NIKOLA: Danas si vrlo drska! A sinoć si bila napola mrtva.

DUBRAVKA: To imam vama zahvaliti!

DR. GDIN. NIKOLA: Kome?

DUBRAVKA: Tebi i ...

TEO: (uđe)

DUBRAVKA: ... i njemu!

TEO: Dobro jutro striče! Dubravka! Dobro jutro svima!

DUBRAVKA: Tvojoj gluposti i njegovoj pokvarenosti.

DR. GDIN. NIKOLA: Drska si!

DUBRAVKA: Točna. I istinita. Samo!

TEO: Kakva je ovo predstava ovako rano?

DUBRAVKA: Ne baš posve onakva kako si je režirao, dragi Teo!

TEO: Dubravka...

DR. GDIN. NIKOLA: Gledaj ti nje kako samo odgovara!

DUBRAVKA: Takva mi nije namijenjena uloga, zar ne, Teo? Ali, ja sam eto, neposlušna mala glumica koja je jedne lude i mudre noći shvatila da redatelj nije sve predvidio!

TEO: Ništa te ne razumijem.

DR. GDIN. NIKOLA: Ona ne zna što govori! Ona je opčinjena!

DUBRAVKA: Istina. Opčinjena sam napitkom od kojega mi je ugodno u duši, i velim ti, od kojega se ćutim kao da sam se jutros ponovno rodila.

DR. GDIN. NIKOLA: Ona je opčinjena! Taj lupež, varalica, kiromant! Dao joj je onaj napitak, opio je, iskoristio, izigrao, da bi mi se osvetio. Milicija! U’apsite ga! Milicija!

TEO: Tako! Vi ste, dakle, gospodine Dobrogost, izigrali naše gostoprimstvo, naše dobrogostvo, našu spremnost da, i nakon svega, ljagu očeva ne prenosimo i ne poistovjećujemo s obrazima djece, da jednom zasvagda ličnosti djece distanciramo od djela njihovih otaca! Vi ste se dakle pokazali u pravom svjetlu i kao najgori recidivni podlac, protuha i uljez...

DR. GDIN. NIKOLA: Sigurno! Što mačka koti - miševe lovi!

TEO: ... nabacili ste se blatom vaših reakcionarnih crnih magija na najsvjetliji obraz obitelji prvoga građanina cijele Dubrave!

DR. GDIN. NIKOLA: Tako je, bravo Teo! Tako je, sinovče!

TEO: S tim djelom, ne zaboravite, samo ste potvrdili da ste vjeran sin svojega oca. Neraskidiva atavistička veza! Dakle, i premda ste formalno austrijski građanin, naši se računi nikako ne mogu smatrati izravnanima!...

DR. GDIN. NIKOLA: Gustave! Milicija! U’apsite ga! Milicija!

GUSTAV: Koga, druže Nikola?

DUBRAVKA: Nikoga, Gustave!

GUSTAV: Hvala Bogu!

DUBRAVKA: Nadam se da je Teova uloga javne optužbe odigrana do kraja.

DR. GDIN. NIKOLA: Vidi ti nje! Opet! Danas si zaista drska!

DUBRAVKA: Ne. Volim. A vama neka se pamet prosvijetli i povrati razum.

DR. GDIN. NIKOLA: Bolje bi ti bilo da se odeš pristojnije odijenuti!

DUBRAVKA: Osjećam se pristojno. Nikola, ovo je čovjek...

DR. GDIN. NIKOLA: Milicija!

DUBRAVKA: Nikola, nema više milicije, sada je policija, a ni ona ovdje nije potrebna. (krene prema DOBROGOSTU) Ovo je čovjek kojemu moramo zahvaliti što ćemo dobiti štap starosti naše!

DR. GDIN. NIKOLA: Da.

DUBRAVKA: A ovo je čovjek, Nikola, kojemu ćeš za njegove zasluge srediti zastupničko mjesto u Zagrebu!

TEO: Dubravka...

DUBRAVKA: Sretan put, Teo! Na višestrano zadovoljstvo, nadam se! Nikola, eto, tako se ipak sve dobro svršilo!

DR. GDIN. NIKOLA: Kako ti kažeš, drugarice moja, suprugo!

DUBRAVKA: Hvala ti, uvijek si bio dobar. Nikola, ovo je čovjek kojemu moramo zahvaliti što ćemo dobiti štap starosti naše!

DR. GDIN. NIKOLA: Vrlo mi je mio! Što se mene tiče - neka nam bude kum!

DUBRAVKA: Neka bude blagoslovljeno!

DR. GDIN. NIKOLA: Dubravka!

DUBRAVKA: Zaslužio je. Pozovi ga na svečani objed u naš dom, i daj mu ključ naše kuće, da se dok je u Dubravi osjeća kao čovjek u svom domu!

DR. GDIN. NIKOLA: Svakako. Učinit ću tako.

GUSTAV: A ja!?

SIRO: Da, i on je nekoć, čini mi se, spominjan u svezi s ključem!

GUSTAV: Ma kakav ključ! Novac! Moje zasluge?! Moja priznanja?! Drugarice, drugovi, i gospodo! Ako smijem pripomenuti... Moj trud?!...

TEO: Kvragu, pa dobro znaš da ćeš dobiti što te ide!

GUSTAV: Kuku meni!

DUBRAVKA: Ništa ne brini, Gustave!

DR. GDIN. NIKOLA: Gustave, sutra.

GUSTAV: Herrn, Johann?

DOBROGOST: Siro, isplati ga i ... (krene)

SIRO: Da, gospodaru, i? ...

DOBROGOST: Spakiraj! Vraćamo se, još danas, u Innsbruch! (ode)

SIRO: (odlazeći za DOBROGOSTOM) Ja, herrn Johann! Ja...

GUSTAV: (u stopu za SIROM) Siro! Siro!

DUBRAVKA: Ivane! Ivo... (sruši se)

DR. GDIN. NIKOLA: Dubravka. Dubravka. Mala moja... (uzima je i odnosi)

TEO: (vadi papire iz džepa) A meni je u Zagreb... na zastupničko mjesto. Toliko je, budućnosti... pred nama.

Zatamnjenje.

 

(Svršetak)