Samozatajna a značajna hrvatska filozofkinja*

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Selcima na otoku Braču jedan je od najpoznatijih i najuglednijih mještana svakako bio općinski liječnik dr. Matej Bencur alias Martin Kukučin. O njegovom je životu i djelu upravo u okviru jubilarne pjesničke manifestacije, 20. Croatiae redivivae, 2010. godine održan u Selcima i značajan stručno-znanstveni skup. Slovak Matej Bencur diplomirao je medicinu u Pragu i, kao što je poznato, na prijedlog Marka Didolića, trgovca i strica Perice Didolić – koja će mu postati suprugom, prihvatio je radno mjesto općinskog liječnika u Selcima na Braču 1895. godine i ostao sve do 1907. kad je otišao u grad Punta Arenas u Čileu.

Međutim, dr. Bencur nije bio jedini liječnik s praškom diplomom koji je djelovao u Selcima. Nakon njega je, 10. siječnja 1909. godine, mjesto općinskog i zubnog liječnika i voditelja ljekarne u Selcima preuzeo Čeh dr. Vojtjeh Brida, koji je na Karlovom sveučilištu u Pragu diplomirao sveukupnu medicinu i zubno liječništvo nekoliko mjeseci ranije, 29. studenog 1908. Mladi dr. Brida na Brač je stigao iz Beča, gdje je radio u bolnici Milosrdne braće, a s ciljem da u Sutivanu nadgleda izgradnju klimatskog liječilišta za zglobnokoštanu tuberkulozu i potom vodi novootvoreno oporavilište. U Selcima je trebao ostati dok se ne završi sanatorij u Sutivanu, što se nije ostvarilo, i tako je dr. Brida ostao u Selcima punih 11 i pol godina, sve do 1920. U Selcima je naučio hrvatski, i doveo svoju zaručnicu Štepanku Vytopilovu s kojom se vjenčao u Selcima 4. travnja 1909. Ovdje, u Selcima rodilo im se četvoro djece, od kojih je najstarija kći pohađala i osnovnu školu.

U to vrijeme Selca su bila zahvaćena meningitisom čiju je epidemiju dr. Brida uspio uspješno suzbiti primijenivši stroga higijenska pravila i tretman. Za svoj rad nije naplaćivao pacijentima i često je poklanjao lijekove te davao novac bolesnicima da kupe okrepljujuću hranu. Svojom predanošću naročito se istaknuo za vrijeme Prvoga svjetskog rata ublažavajući mještanima tegobe i radeći na poboljšanju socijalne i zdravstvene situacije. Iz Selaca dr. Vojtjeh Brida odlazi u lipnju 1920. u Trpanj na Pelješcu, a nakon godinu dana preseljava se u Jelsu na Hvaru, gdje ostaje do smrti 1954. godine.

O ovom uglednom liječniku, izumitelju i dobročinitelju tiskana je 2009. monografija »Dr. Vojtjeh Brida, liječnik za 21. stoljeće« autora Jaroslava Novaka i Jasenke Splivalo, u izdanju Naklade Bošković, a u povodu 100. obljetnice dolaska dr. Bride u Hrvatsku. A priča se da je Miljenko Smoje sustavno prikupljao i analizirao osobine doktora Bride, njegovu životnost, nadasve dobrotu, za lik svog »dotura« Luigija u tv-serijalu Naše malo misto.

Međutim, ovo biografsko prisjećanje na dvojicu poznatih selačkih liječnika samo je uvod za spomen na 100. obljetnicu rođenja filozofkinje Marije Brida, kćerke dr. Vojtjeha Bride, koja je rođena u Selcima – 12. ožujka 1912. godine; ovdje je prohodala i progovorila hrvatski i materinski češki, u mjestancu na proplanku brijega Pliš. U spomenutoj monografiji nalaze se fotografije djevojčice Marije-Marženke u Selcima prenesene iz privatnog albuma, a većina dokumenata o boravku dr. Bride i njegove obitelji u Selcima izgorjelo je 9. kolovoza 1943. u požaru izazvanom od strane talijanske okupacijske vojske.

Nakon preseljenja u Trpanj i Jelsu Marija Brida nastavila je osnovno školovanje, a potom maturirala na Ženskoj realnoj gimnaziji u Splitu 1930. godine. Filozofijsku grupu predmeta diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1935. Premda je u to vrijeme na Zagrebačkom sveučilištu svojom osobnošću i filozofskim autoritetom dominirao profesor Albert Bazala, mlada studentica našla je više filozofijske srodnosti u predavanjima docenta Pavla Vuk-Pavlovića. S ovim se profesorom odmah po završetku studija dogovorila o temi svoje doktorske disertacije Život-doživljaj što ju je odbranila na istom fakultetu 1937. pred komisijom u kojoj su osim Vuk-Pavlovića bili Albert Bazala i Ramiro Bujas.

Sudeći po citiranoj i navedenoj literaturi (i.e. Bergson, Croce, Hartmann, Heidegger, Husserl, Jaspers, Nietzsche, Scheler), doktorska disertacija Marije Bride vjerni je izraz njezina mladenačkog filozofskog srodstva s filozofijskom-antropologijskom strujom egzistencijalne filozofije sa schelerovskim aksiologijskim akcentom - sjedinjenja filozofije duha i filozofije života. Zanimljiva je s tim u svezi koincidencija da je i Karol Wojtyla, kasnije papa Ivan Pavao II. (čijim je spomenikom kipar Kuzma Kovačić uljepšao Selca i čiju smo Večer poezije slušali u okviru Croatiae redivivae 2010.) - također bio zaokupljen djelima istih filozofa kao i Marija Brida; o tome možemo saznati iz njegove doktorske disertacije Evolucija mogućnosti konstruiranja kršćanske etike na temelju sistema Maxa Schelera, koju je obranio 1954. na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu..

Kao mlada doktorica filozofije Marija Brida ušla je u državnu službu za vrijeme Banovine Hrvatske 1940. godine kao suplent Realne gimnazije u Križevcima, da bi u jesen iste godine bila premještena u Građansku školu u Jelsi. Tu ju je zahvatio vihor Drugog svjetskog rata. Na svoj način religiozna, a slobodoumna i solidarna s ljudima u nevolji, angažirala se u ratnu sanitetsku službu na antifašističkoj strani. Poslije ratnih zbivanja kao direktorica Niže gimnazije u Jelsi organizirala je rad te škole dok se nije, nakon što je u međuvremenu radila kao profesorica na Učiteljskoj školi i Klasičnoj gimnaziji u Splitu, 1952. ponovo vratila u Zagreb, gdje je na V. gimnaziji mnogim generacijama predavala filozofiju.

Unatoč ratnim zbivanjima i iscrpljujućem radu u srednjoj školi, Marija Brida nije prestala na problematskom produbljivanju vlastita filozofijsko-antropologijskog interesa pa je svojim referatima bila prisutna na znanstvenim skupovima i člancima u stručnoj periodici. To joj je osiguralo i uspjeh na natječaju za docentsko mjesto na Filozofskom fakultetu u Zadru, kamo dolazi 1961. godine.

Velika je njezina zasluga što je uz pomoć nastavnika iz Zagreba, poglavito profesora Vladimira Filipovića, organizirala studij filozofije, najprije u okviru katedre, a zatim i osnivanjem samostalnog Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, na kojem je napredovala u zvanju docenta preko izvanrednog profesora (1966.) do redovnog profesora (1972). Štoviše, Marija Brida je postigla toliki profesionalni ugled da je u ožujku burne 1971. izabrana za predsjednicu Hrvatskoga filozofskog društva. Osebujnost filozofske osobnosti Marije Bride raspoznatljiva je u suvremenoj hrvatskoj filozofskoj javnosti ne toliko opsegom koliko profiliranom problematikom i refleksivnom širinom njezinih radova.

Vjerna svojim prvotnim filozofijsko-antropologijskim istraživačkim porivima, dokumentiranim u već spomenutoj doktorskoj disertaciji, Marija Brida ustrajno je tražila onu doživljajnu jezgru koja kao središte osobnosti pokreće čovjeka na određeno djelovanje, mišljenje i duhovno opredjeljenje. Temeljni horizont njezinih istraživanja stoga je sloboda, što je vidljivo i iz skupnog naslova Problemi ozbiljavanja slobode, kako je naslovila radove posvećene toj problematici u svojoj knjizi Traženja - Filosofski ogledi (objavljenoj u izdanju Hrvatskog filozofskog društva u Zagrebu 1989. godine)..

U svojim povijesnofilozofskim raspravama, posvećenim velikim misliocima, sabranim u knjizi Traženja, Marija Brida ne skriva svoje »izborne srodnosti« (Spinoza, Kant, Nietzsche, Bergson, Heidegger). Sve ove rasprave imaju prepoznatljiv temeljni Bridin istraživački poriv - u velikih mislilaca otkriti osebujno traženje smisla »bivstvovanja u neponovljivom modusu aktualiziranja slobode kao najbitnijem smislu postojanja«.

Malo je hrvatskih filozofa njezine generacije koji su se tako zdušno kao ona uključili u projekt istraživanja povijesti hrvatske filozofije, vezan uz Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu. Uz monografije Benedikt Benković (1997.), Pavao Vuk-Pavlović (1974.) i Misaonost Janka Polića Kamova (objavljene posthumno – naime, Marija Brida zauvijek je zaklopila svoje blage, nebeskoplave oči 31. ožujka 1993. u Jelsi na Hvaru, op.p.), zapažene su i njezine filozofske rasprave o Federiku Grisogonu, Jurju Dubrovčaninu / Georgiusu Raguseusu i osobito o Franji Petriću / Franciscusu Petriciusu.

Suradnja na projektu istraživanja povijesti hrvatske filozofije bila je motivirana Bridinim uvjerenjem da je svaki narod, »na putu vlastita samoosvještenja«, dužan izgraditi »sebi istinit uviđaj u kvalitativan i kvantitativan značaj svoga prinosa općoj ljudskoj kulturi« i na području filozofije. Bridin prinos ispunjenju te dužnosti znat će cijeniti svi koji budu čitali njezine radove, a naročito oni kojima su Bridina istraživanja uzor i poticaj na istome putu. Zbog navedenih razloga više je negoli opravdano što je profesorica Iris Tićac s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru (odsjeka koji je utemeljila profesorica Marija Brida) napisala i pripremila za tisak knjigu-monografiju s naslovom Dr. Marija Brida – filozofkinja slobode, i to upravo 2012. godine, uz 100. obljetnicu Bridina rođenja.

Post scriptum: Potpisnica ovih redaka izražava svoje zadovoljstvo i sreću, gotovo u Spinozinom značenju te riječi, što je prof. dr. Marija Brida bila moja profesorica antičke filozofije i etike dok sam od 1970. do 1972. studirala filozofiju u Zadru. Filozofija slobode Marije Bride bila mi je vodilja i u Londonu, te još dalje – u mojoj profesionalnoj odiseji i traženju – preko New Yorka, Melbournea, Zagreba, Budimpešte, opet Londona, Berlina i Krakova – sve do ovoga zavičajnoga trga u Selcima, njezinoga rodnog mjesta, čudesnog i nadnaravnog. Ukratko, sjećanja na samozatajnu, a veliku hrvatsku filozofkinju Mariju Bridu – Selčanku, ne blijede niti nakon stotinu godina od njena rođenja.

Literatura:

1. Marija Brida: Traženja - filozofski ogledi, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1989.

2. Marija Brida: Misaonost Janka Polića Kamova, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1993.

3. Nevenka Bezić-Božanić: Selčani 18. i 19. stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2007.

4. Jaroslav Novak i Jasenka Splivalo: Dr. Vojtjeh Brida, liječnik za 21. stoljeće, Naklada Bošković, Split, 2009.

5. Franjo Zenko: In memoriam - Marija Brida, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 19, No. 1-2 (37-38), Zagreb, prosinac 1993.