Putositnice iz New Yorka

S bruklinskog mosta promatram male vrtove na krovovima kuća. Vrtovi usred grada. Počinje kiša, trkači ubrzavaju hod, turisti spremaju fotoaparate. Munje. Kad je grad bio bez struje, ovim su mostom ljudi pješke odlazili iz Uptowna. Pitam prijateljicu, gdje se kupaš? Na nekim plažama gdje voda nema miris. Nova zbirka pjesama je o politici, kako to? Eto, kad sam, u vrijeme rata došla ovamo, nisam pisala o ratu i identitetu, kaže. Možda sad pišem o politici zbog pokreta Occupy. Osjetila sam solidarnost među ljudima, prvi put sam vidjela da žele promjene...

Velike zgrade i mali vrtovi. Brooklyn. Kuće u nizu i male prodavaonice. Tamnoputi muškarci bez posla. I muzika, rap muzika. Klišej. Stvarnost. S mosta gledam vodu i magla se spušta. Dickens, kao iz Dickensova romana, kaže prijateljica. Trčimo preko mosta. Mokre smo i tražimo u jeftinim dućanima espadrile i haljine duginih boja. Black coffee. Waiting for the sun. In gardens with strawberries...

HODANJE

Papirnata čaša kave i karta grada u ruci. Ponekad i vrećica s knjigama ili sapunima. Izbjegavanje subwaya. Hodanje. U svim smjerovima. Odjednom, praznina. Flashback. Čija sam, kome pripadam? Ispred mene limuzina i deset kofera i fina gospođa. Prolazi igrač ragbija i proćelavi biznismen. Miriše čokolada. Čitav New York ima miris čokolade, ponekad i miris začina, karija, cimeta...

U parkovima, ljudi sjede na travi i jedu perece. Mutno jezero. Jaka energija. Ne bojim se vode, već onog u zraku. Teče, teče, virovi fluksevi novčanih transakcija i panične gestikulacije. I jedno židovsko vjenčanje. Hodam dalje. Urušavanje... Sve više voća na ulici, savršeno oblikovanog. I manje sivih odijela, bižuterija, loša rasvjeta, donji dio grada, napokon subway.

How was your day? Oh, well, I was walking. No museums, just streets...Samo ulice i pogled na morskog lava iz prikrajka i napokon spavanje...

SUBWAY

Da, plaši me podzemna željeznica. Kao da ulazim ispod zemlje, na mjesto koje bi trebalo biti zabranjeno ljudima. Sjednem s papirnatom čašom punom kave. Vruća je, držim je čvrsto u ruci. Pored mene sjedi prelijepa latino djevojka, ispred mene stoji tamnoputi japi i gleda u ekran svog i phonea. Svi gledaju u ekrane, svi osim gospođe koja popravlja šminku i umorne radnice, koja je ušla u subway na Grand Streetu. Smijem li buljiti u ljude? Je li to znak znatiželje ili prijetnja? U centru grada, ulaze u vlak žene u sivim odijelima. Mirišu jagode i ostrige. Ostati ili izaći kod Central Parka, gdje čekaju livade pune ručnika i preplanulih ljudi? Ostati.

NESTAJANJE

Priča mi prijatelj kako je jednom izašao iz podzemne željeznice na posve krivoj stanici. Našao se odjednom u siromašnom njujorškom kvartu u kojem su ulice bile pune štandova s voćem. Kupio je malo grožđa. Trgovac je isprao vodom grožđe i prijatelj je nastavio šetnju po nepoznatom dijelu grada. Hodao je sve do trenutka kad mu se učinilo da bi mogao nestati. Nestati? - pitam.

I sama sam osjećala isti strah od nestajanja, gubljenja u gradu, koji se čini kao mjesto s bezbroj rupa koje gutaju turiste, znatiželjnike. Nekad sam tražila pogledom Empire State Building, samo da se uvjerim da nisam izgubljena. Na ulicama borba. Prodavači pereca, vozači s kartama za sightseeing, ljudi sendviči... I upozorenje. Ako vidite neku nepoznatu stvar, obavijestite policiju. U parku, djeca se igraju, a čuva ih policija. Osjećam kako nepoznata ruka prelazi mi preko tijela i traži oružje. Nestati možemo u trenu, jer trag se gubi začas u širokim alejama i na ulicama oko kojh vise zgrade nalik katedralama.

GOVOR

Moj prijatelj kaže: Ne razumijem Amere, tako brzo pričaju. Dok sjedim u restoranu s prijateljima, oštrige pred nama posve ogoljene i lignje. I brz govor, gotovo mahnit. Gutanje suglasnika. Kakofonija. Well, Ann Carson. I onda, priča o španjolskom porijeklu, nesretnoj ljubavi prema jednom Kazahstancu, i još puno toga. Školjke bez sadržaja kao olupine. Svijet nakon brodoloma, pomiješani jezici, emigranti s drugog kontitenta, miješanje. Grad ima svoju melodiju, definitivno ima svoju melodiju. Udaranje četkama za čišćenje cipela, jazz, all that jazz...

PREDAH

Da, evo me satima u knjižari. Fiction, non fiction. Što je izmišljeno? Fakti? Ovdje sam, mobitel još uvijek pokazuje europsko vrijeme. Američki mobitel držim u ruci i pišem poruke. Emersonovi eseji, Salman Rushdie, iranska poezija... Well, you know, I have been in Iran, no, I don t have any relatives there...

Evo, s vrećicom punom knjiga, umorna sjedim na Washington Square parku i gledam djecu koja sviraju flaute...U obližnjoj ulici je plesna akademija. Vrijeme je za predah.

PERFORMANS

Azijsko-američke umjetnice izvode performans o šamanizmu. Prije toga govorile su o konfucijanizmu i kršćanstvu. Djevojka iz Koreje govori o odlasku u crkvu u ranom djetinjstvu. Počinje pjevati. Na tren, zamišljam strogu, puritansku majku koja je potjerala lovca na talente s kućnog praga. Djevojka poluvijetnamskog porijekla govori o ulogama koje joj nude - stereotipi. Akcent, traže naglasak, ali ja ga nemam, ja sam rođena ovdje... Usred grada, na nepoznatom jeziku, tko zna o čemu su one pjevale i govorile. Znam samo da su zazivale Veliku boginju.

PROSPECT PARK

Nedjeljno prijepodne u Prospect Parku. Park završava botaničkim vrtom u kojem raste tropsko bilje. Odlazim brzo na vijugave staze. Trkači, djeca u kolicima. Na klupi čitam knjigu, pripremam se za konferenciju. Na klupi pored sjedi stariji tamnoputi gospodin, jede bananu i gleda u ekran. I sunce postaje prejako, slova kao da se tope. Mirna šuma u podne postaje tropski pakao. Posvuda miris svježe oprane robe. Loundry is here...

MAČKA

U bruklinskom stanu dvije mačke. Jedna je maza, druga je pomalo divlja. Znate, ja nemam osjećaj za mačke, nemam, znate onu podjelu na ljude koji vole mačke i one koji vole pse... Tražim opravdanje. Mačke sjede pokraj vrata, ne mogu zamisliti da noću spavaju kraj mene. Ne znam zašto, ali odmičem se od njih, pomalo ih se bojim. Tamnoputa vlasnica stana, u prizemlju živi sa psom i ima razumijevanja.

POVRATAK

Stavila sam slušalice na uši i slušala sam Arethu Franklin i Patty Smith. Pogledala sam kroz avionski prozorčić. Zora je, začas smo u drugoj vremenskoj zoni. Ispred mene orange juice i ostaci sira i salame. Svježa kava i ja, stisnuta kao sardina, između dva krupna muškarca. Noćas sam gledala film »Jadnici«. Plakala sam kad su poginuli sinovi revolucije. I kad je umrla Fantine. Zamišljala sam da je svijetli mušakrac pored mene moj muž i da me čuva. Nije me više bilo strah prizemljenja.

(Svibanj, 2013.)