Poticajne dijagnoze duha vremena

Jesu li kratke proze okupljene u knjigu poticajnog naslova Dalje treba misliti još jedno od podsjećanja na brojna ne-pristajanja Slobodana Novaka koji ovu svoju duhovnu gestu utiskuje u tekst od početka pedesetih godina prošloga stoljeća? Ili su one tek zgusnuti prilog »povlaštene« pozicije koju si je u kontekstu hrvatske književnosti priskrbio ovaj hrvatski klasik koji gotovo šest desetljeća ne pripada onim »šutljivcima«, kako bi to rekao Stanko Lasić, koji o šutnji ne misle kao o mudrosti ili lukavosti, već isključivo kao indolentnosti i nezainteresiranosti? O tome će, u svom prepoznatljivom u ironičnom stilu, u istoimenoj priči (»Dalje treba misliti«) Novak napisati:

»Inače, ako baš, trebalo bi sastaviti, ne dokazano razumnu i ne formalno logičnu, ali mnogima potrebnu ideologiju šutnje. Tako da mi koji bismo htjeli šutjeti budemo u sebi sigurniji i ne tako malodušni. Da se ne osjećamo krivi pred drugima. I da šutimo iz poznatog uvjerenja. Da nam uvjerenje bude priznato kao potreba ili barem kao osobni komfor.«

Jesu li upravo kratki prozni zapisi, po prvi puta objavljeni u ovoj zbirci i uvezani u provokativnu sintagmu »Šalabazanje Euromumijom«, u neku ruku i ne-pristajanje na »filozofiju hrvatske palanke« u kojoj je dosta toga močvarno, predvidivo, uhodano? I u njima Novak slijedi osobnu strategiju »obračunavanja«, prepoznatu ne samo u njegovim prozama već i u razgovorima s Jelenom Hekman iz Digresija. Kroz nju on vrlo lucidno kritizira aktualnu društvenu stvarnost; nije on tada blag u komentarima već je ironičan prema npr. zanosu novim jezičnim pravilima i ciničan spram javnog zaluđivanja europskim blagodatima.

Na tragu niza ovih uvodnih, retoričkih pitanja, iznova se Slobodan Novak čitateljima nameće kao autor koji je u strukturu svog teksta ugradio pravi labirint formalnih i sadržajnih propitivanja identiteta, ideologija, jezika, jednog unutarnjeg, osebujnog svijeta koji duboko, gotovo sudbonosno razumijeva hrvatski zavičaj i otočki prostor. Njemački su analizatori književne tematike, kako navodi Aleksandar Flaker pišući o otočkoj književnosti, naglašavali da upravo otoci omogućavaju pisanje iz pozicije izdvojenosti kroz koju se ponajbolje može porazmisliti o svom odnosu prema bitku. Jedan je od amblematičnih hrvatskih autora (osim Nazora, Marinkovića, Šoljana, a u novije vrijeme Ferića, Iris Supek Tagliaferro, Štiksa i Baretića) »otočke proze« svakako je Slobodan Novak, što je u ovoj knjizi npr. vidljivo kroz priče »Nacionalni park« ili »Gospa od otoka«. U većini kratkih proza autor je najprimjerenije odgovorio specifičnim uvjetima ograničene slobode, te prikazao arhetip života u mediteranskom ambijentu (npr. priče »Tvrdi grad«, »Neman«). Autentičnost njegova izraza Tonko Maroević određuje stilski intrigantnom kombinacijom sjete i ironije, empatije i kritičnosti, britke izravnosti i implicitne alegoričnosti.

Kratke proze sabrane u knjizi Dalje treba misliti okupljaju se oko poetičke paradigme koja se počinje oblikovati sredinom dvadesetog stoljeća. Određena je ona kroz dvije tematsko-stilske razine: onom vezanom uz sredinu dalmatinskog kraja u kojemu priče počinju in medias res, sa čestim povratcima u prošlost, naslanjajući se pri tome na realistički model pripovijedanja i na psihološko-meditativni u kojima je u središtu intelektualna analiza, promišljanje, esejiziranje, hipotetičko konstituiranje i složenije psihološko portretiranje lika.

Novakova novelistika nastala je u kontekstu egzistencijalističke proze, koja je s generacijom okupljenom oko časopisa »Krugovi« ušetala u hrvatsku književnost. Jedno od obilježja njegova stila je sklonost jezičnom eksperimentu (zanimljivo su na tome tragu oblikovane proze »Prava ćuška iz jezikoslovlja« i »Odmazda«), kao i opisivanje u Ich-formi, čime se, nauštrb fabuliranja, ističu analitičnost i refleksivnost. Novak, rekli bismo, intuitivno osjeća harmoniju teksta. Njegov tekst obiluje refleksijama o socijalnim, obiteljskim, ideološkim, moralnim demonima koji proždiru nutrinu nekih likova, dok se drugi bore s onima koji dolaze iz prostora bolesti, samoće, otuđenosti i vlastite nesigurnosti. Gotovo stereotipni obrazac individualnog prepuštanja drugima, osobna frustracija, opisi mentalnog i emocionalnog kaosa prilog su tzv. obrnutoj mimezi odnosno sposobnosti stvarnosti da podražava književne svjetove. Stoga će Novak zapisati (i opet u priči »Dalje treba misliti«):

»Ja ne vjerujem da je sve oduvijek onako kako jest. Mijenja se svjetlo i mijenja se glazura očne leće kroz koju gledam poznate stvari. Maka za mene nije budala. Budala je mitološki Sizif, koji nije znao za igru i koga zato smatraju općenito mučenikom, a nitko zapravo budalom. On je htio izvršiti nekakvu besmislenu zadaću, nekakav blesavi posao što su mu obijesni bogovi izmislili u dokolici. Nije shvatio da su bogovi grčki perfidni, pomalo ćaknuti, ali i zatucani, jer druge nije poznavao«. Upravo su nagomilane kulturološko-sociološke i moralne devijacije urbane zbilje - bez obzira je li ona vezana uz more ili kopno (»Badessa madre Antonia«, »Treba umrijeti logično«, »Deložacija«, »Legenda o caru umjetniku«) - navele autora da se pozabavi njezinim odrazom u različitim stanjima pojedinca te da isto pretvori u narativni projekt začinjen crnim humorom i prigušenom ironijom..

»Čitajući na jednome mjestu objavljene proze one ostavljaju dojam ulančanosti narativnih situacija koje kao da proizlaze jedna iz druge, kao da potječu iz doživljene sfere i životnoga kruga samog autora, jer je i sam pripovjedač nedvojbeno skrojen po prepoznatljivoj piščevoj mjeri emotivnoga i intelektualnog reagiranja«, rekao je prilikom svečanog predstavljanja Novakovih Sabranih djela u palači Matice hrvatske Tonko Maroević. I zaista, gotovo svaka priča skoncentrirana je na prikazivanje istinitih detalja iz života, a da se pri tome narator pojavljuje na prvi pogled kao nezainteresiran i distanciran od privatnog prostora o kojemu govori, budući da mu je nakana ostaviti dojam objektivnog pripovjedača koji ne nameće zaključke niti poentira priče već je najčešće usredotočen na postizanje ironijskog odmaka od ljudi i događaja. Svaka priča prostor je unutar kojega pripovjedači iznose različite načine pritajenog otpora izvanjskim zbivanjima i ljudima čiji ih postupci i način života žderu, razdiru, a protiv kojih su najčešće nemoćni boriti se. Na taj način naracija postaje semantička mreža po načelu koncentričnih krugova u kojemu se individualni rasapi doimaju kao univerzalni fenomen, neka vrsta pristajanja na zadanu prazninu i egzistencijalnu tjeskobu.

U takvim koncentričnim krugovima ovaj autor interpretira društvene okolnosti poratne i recentne zbilje stupajući pri tome u polemiku s represijom vladajućeg birokratskog aparata. I stoga knjiga Dalje treba misliti sublimira iskustvo gledanja izvanjskoga kojim autor ostaje dosljedan sebi samome, dok je nagomilano znanje u njoj osobni iskorak prema oslobađanju duše od okova osjetilne zaspalosti u ispraznom svijetu svakodnevnih zabluda.

U novelama i pričama uočljiva je svijest o kanoniziranoj formi koja prihvaća konvencije tradicionalne proze, kao što su uzročno-posljedične veze među prikazanim događajima, čvrsta logika izlaganja, vremenska postupnost, zaokruženi likovi, itd. Slobodan Novak u većini priča bilježi osobne poglede, ponekad se oni zaustavljaju na prikazu vlastitoga nespokoja u želji da njegov pripovjedač i likovi pronađu sklad sa istinom. Oni odslikavaju stvarni djelić zbilje oblikujući pri tome novakovsku »atmosfersku kabinu« (Hollerer), u kojoj se nijansira i prikazuje onaj ton svakodnevlja koji autor u trenutku pisanja želi. Stoga svaki tekst sadrži i neku vrstu privatne znatiželje vezane uz moduse razotkrivanja modernističkog projekta oslobađanja jastva, uz kodiranje intimnosti u tekst, konstrukciju privatnosti ili uz preispitivanje odnosa identiteta i kronotopa.

Novak će uvijek iznova naznačiti društvene bolesti koje nastupaju napuštanjem osobnosti, ideala, djetinjstva, imena, obiteljskog pamćenja, kulturološkog konteksta. Upravo je to vizura kroz koju autor postavlja neka neizbježna pitanja o ulogama prošlosti i sadašnjosti, o osjećaju pripadnosti nekom širem (europskom?; balkanskom?) prostoru, o kontinuitetu i prekidima u kolektivnoj i osobnoj povijesti (i svijesti). Njegova književna produkcija objavljena u knjizi Dalje treba misliti ostavlja i dojam pun lirskoga šarma, tajnovitosti, duhovitosti (»Desant na Zagreb«), zanosa, ushita krajolikom zavičaja, metaforike (»Crvena mrlja«), ona je i potresna, nepredvidiva (»Između dviju živica«), stilizirana (»Na uzvišici«), opora (»Bez osobitosti«), autobiografska (»Dokumentarac iz 1911.«).

Promatraju li se ove Novakove proze u cjelini ili pojedinačno one ostavljaju dojam briljantne i oštroumne, pune bodlji i tajanstvenih začina, tekstualne igre. Samo na prvi pogled meko je to zavođenje igrom riječi, boja, mirisa. Prvi pogled na groblje, na more koje se s njega vidi, prva silina udara vala o obalu može ushititi i uzbuditi osjetila, no taj se osjećaj troši ako doživljaj potraje (priča »Neman«). Tada valovi, koji uistinu u najvećoj mjeri naliče jedan drugome, ubrzo postaju nerazlučivi toneći u općeniti tijek i monotono pjenušanje, u strah, umiranje, tjeskobu.

Ipak, jedno je sigurno. Uspio je Slobodan Novak oblikovati mentalne svjetove posve osobnog krajolika. Njegove novele i priče nalik su svjedočenju unutrašnjom vizurom. One kao da rastvaraju sjećanje pohranjeno u samom dnu papira, u tragovima napuštenih kuća, u kamenu i buri koja se zaustavlja pisanjem.

Nakon što se pročitaju priče i novele sabrane u knjizi Dalje treba misliti, nekim će se čitateljima zasigurno u jednome trenutku pojaviti eho riječi Ive Andrića, koje su izgovorene u Stokcholmu prilikom preuzimanja Nobelove nagrade: »Tek iz riječi dobrog pripovjedača saznajemo što smo učinili, a što propustili, što bi trebalo činiti, a što ne. Možda je u mojim pričama, usmenim i pismenim, i sadržana prava istina čovječanstva. I možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne i saznati, smisao te povijesti. Opisuje li se njima sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svome poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča«.

Cijelo područje Novakovog bavljenja tekstom vjeruje u unutarnjeg čovjeka i implicitan otklon, a čita se ono kao duhovito i oporo viđenje najmarkantnijih tipova društva, kao socijalna dijagnoza jednog duha vremena.

Slobodan Novak ne gleda, on jednostavno vidi, ne prikazuje, nego doživljava, ne ponavlja, nego oblikuje. On ne uzima, nego traži. Riječju on poseže za stvarnošću koja kao da mu pokušava izmaknuti provocirajući ga i potičući na iznovljenja i mišljenja, naglašavajući pri tome jedno posve osobno egzistencijalno iskustvo.