Pjesnikov trajni »pokret otpora«

Branko Čegec na neki se način pjesnički vratio na mjesto s kojeg je krenuo. Njegov poetski put počeo je već davne 1980. godine, kad je u okviru Goranova proljeća dobio nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis pjesničke zbirke Eros – Europa - Arafat. Kasnije je i sam bio dugogodišnji direktor te naše najvažnije pjesničke manifestacije, a ove je godine na njoj ovjenčan Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički doprinos.

Opisujući ukratko Čegecovo pjesništvo, možemo ustvrditi da, iako se po svagdašnjem afirmiranju fragmenata to možda ne bi reklo, ovaj pjesnik uvijek piše iz koncepta, iz svagda drugačijeg osmišljavanja upravo tih fragmenata. Ako je na početku, još na davnom prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošloga stoljeća, to bila također unaprijed osmišljena desupstancijalizacija jezika i euforija označitelja oslobođenih značenja, kasnije je to bilo vraćanje sintagmatski ulančanome poetskom diskursu, posebice u zbirci Ekrani praznine iz 1992. Taj je diskurs, za razliku od oslobođenih označitelja, u većoj mjeri utjelovljivao u tekst ispražnjenost svijeta, a ne samo jezika, njegovu ekraničnost u kojoj su do nerazlučivosti isprepleteni sirova kaotična zbilja i medijska virtualizacija.

Pomno je bila osmišljena i Čegecova, na drugačijem tekstualnom vretenu ispredena, zbirka Tamno mjesto iz 2005. U njoj se pjesnikov »pokret otpora« bilo kakvoj hijerarhizaciji zbilje iskazao u posvemašnjoj demetaforizaciji, gotovo narativnom, deskriptivnom izričaju koji, makovićevski, još jedinu mogućnost jezične i književne autentičnosti vidi u bilježenju činjenica i stanja. U dvjema nedavnijim zbirkama pjesama (Pun mjesec u Istanbulu i Zapisi iz pustog jezika) Čegec se vraća tekstualnoj, ali i biofilnoj energiji teksta, donekle čak reaktivira svoja označiteljska ishodišta, ali ovoga puta u znatnijem savezništvu sa stvarnosnim referencama.

U Zapisima iz pustog jezika njegova poezija istodobno uzima svoju »sirovinu« iz stvarnosti i jezikom stvara novu stvarnost. Razvoj rečenice ujedno joj je i razvoj novog svijeta koji je izuzet od diskurzivne logike i svagda se nanovo zbiva u novom bacanju pjesničkih »kocki« i njihova u biti slučajnog ishoda. U Punom mjesecu u Istanbulu događa se pak svojevrsna drama »fotografskog« posvajanja stvarnosti, ipak uzaludni, ali i nepresušni napor jezika da ulovi sadašnji trenutak, ono izvantekstovno čiji se vitalizam u sretnim trenucima može prije dodirnuti nego stvarno izraziti.

Znano je da je Branko Čegec i vrstan književni kritičar i esejist. Posebno je postao poznat kao glavni urednik časopisa Quorum od 1985. do kraja 1989., a potom i glavni urednik lista za kulturu Oko. Godine 1992. pokrenuo je vlastitu nakladničku kuću Meandar. U njoj radi kao direktor i glavni urednik do 2000. godine, a nakon toga kao glavni urednik. Pokreće i Centar za knjigu te časopis za knjigu Tema, pri kojima djeluje kao ravnatelj, odnosno glavni urednik.

Do sada je Branko Čegec objavio sljedeće knjige: Eros-Europa-Arafat, pjesme (Zagreb 1980., nagrada Goran za mlade pjesnike); Zapadno-istočni spol, pjesme (Zagreb 1983.); Presvlačenje avangarde, eseji i kritike (Zagreb 1983., nagrada Sedam sekretara SKOJ-a); Melankolični ljetopis, pjesme (Rijeka 1988.); Ekrani praznine, pjesme (Zagreb 1992, prošireno izdanje 2001.); Fantom slobode, eseji, kolumne, članci (Zagreb 1994.); Strast razlike, tamni zvuk praznine - Panorama hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih godina (s Miroslavom Mićanovićem, Zagreb 1995.); Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije (s Miroslavom Mićanovićem i Ivicom Prtenjačom, dva izdanja, Zagreb 2002.); Sintaksa mesečine, izbor iz poezije (Ljubljana 2004.); Tamno mjesto, pjesme (Zagreb 2005., nagrada Kočićevo pero); Tri krokodila (sa Senkom Karuzom i Miroslavom Mićanovićem), proza (Zagreb 2005.); Nurkanje na zdiv - Ronjenje na dah - Breat-Hold Diving, izbor iz poezije (Skopje 2010.); Zapisi iz pustog jezika, poetska proza / pjesme u prozi (Zagreb 2011.); Pokret otpora, članci (Zagreb 2011., nagrada Julije Benešić); Pun mjesec u Istanbulu, pjesme (Zagreb 2012.); Lune pleine à Istanbul, pjesme (prevele Martina Kramer i Vanda Mikšić) Saint-Julien-Molin-Molette (Loire, France) 2012.

Za ukupan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu Branku Čegecu je na Kvirinovim susretima u Sisku 2008. dodijeljena Plaketa Svetog Kvirina, a Goranov vijenac 2013. godine.

Nepristajanje na ispražnjeni jezik

* Gospodine Čegec, vi ste, kako mi se čini, oduvijek pisali iz nekog poetičkog koncepta, doduše često različitog. Je li takva konceptualnost vaših zbirki pjesama bila hotimična, apriorna, ili se je jednostavno dogodila u »klizanju olovke po papiru ili prstiju po tipkovnici«?

- Ako pisati iz koncepta znači imati ideju knjige i pokušati je realizirati, onda sam ja definitivno bio konceptualan, iako ne uvijek na razini knjige, više možda na razini cjelina unutar knjige, jer kako su se pojavljivali novi interesi, kako sam otkrivao nove poetičke mogućnosti, tako se i »koncept« razgranavao, osobito u ranim knjigama. U nekim kasnijim knjigama, poput Tamnog mjesta na primjer, to je više bio rezultat višegodišnjega bavljenja prostorom iste knjige, tako da su rukavci i grananja bili neizbježni. Dakle, koliko god sam bio sklon ispadima, otskliznućima, pa i hirovima, naravno da je određeni poetički okvir bio moj izbor, a nipošto slučajnost. Mislim da vrijeme u kojemu sam pisao, a tako je sigurno sve do danas, nije podnosilo zanesenjaštvo i gubljenje u izmaglicama, barem u književnosti.

* Čak i za današnje stanje stvari, možda posebice za današnje, vaša prva zbirka pjesama Eros-Europa-Arafat, kojom ste 1980. i počeli svoj »goranovski« pohod, sada lijepo okrunjen Goranovim vijencem, bila je radikalno tekstualistička, poetički krajnjija čak i od severovskih »drskih atrakcija teksta«. U čemu je bio, poetički upravo prevratnički, reason d’être takvog tekstualizma, označiteljske scene uopće, uostalom, i zašto ste se kasnije, prvenstveno u poetskoj praksi, ipak dosta povukli s takvih poetičkih pozicija?

- Pokušat ću vam odgovoriti unatrag, od zadnje vaše konstatacije o povlačenju s početnih poetičkih pozicija. Ja, naime, ne mislim da je riječ o bilo kakvoj vrsti odricanja i da sam u svim svojim knjigama zadržavao neke od niti sa samih početaka mojega »ozbiljnijeg« bavljenja književnošću, ako se to tako smije zvati. Mislim da su čak i najudaljenije knjige, poput spomenutog Tamnog mjesta ili Punog mjeseca u Istanbulu korespondirale s najvažnijim točkama mojih knjiga iz osamdesetih, na neki su se način referirale na njih ili na moju onodobnu najvažniju lektiru.

Što se, pak, dijela pitanja o »tekstualizmu« tiče, kao dvadesetogodišnjak sam se susreo s poezijom Ivana Slamniga i Josipa Severa, koja mi je otvorila pogled prema povijesnim avangardama, prema njihovim istraživanjima u prostorima jezika, slike i zvuka. Meni se činilo da taj paralelni tok, pomalo potisnut od dotad glavnog toka hrvatske književnosti, poprilično zatvorenog za avangardne eksperimente, nudi mnogo više prostora za vlastita poetička prepoznavanja od iscrpljivanja u pronalaženju potencijalne niše unutar onoga što su definirale poetike krugovaša i razlogaša, iako su meni, to nikada nisam ni pokušavao prikrivati, krugovaši bili iznimno bliski, zanimljivi, pa i dragocjeni za snalaženje u kontekstu hrvatske, ali i moderne književnosti uopće. Sever mi je otkrio rusku avangardu, osobito futuriste, preko njih sam dospio do povijesnih avangardi dvadesetih i tridesetih godina, do Kosovela, naposljetku do slovenske neoavangarde šezdesetih, sa Šalamunom, Zagoričnikom, I.G. Plamenom i grupom OHO. U tom sam prostoru vidio toliko otvorenih mogućnosti, toliko svjetova u koje se treba usuditi zakoračiti i onda pokušati artikulirati vlastiti, na presjecištima svojih, individualnih interesa, uvida u povijesnu perspektivu i prinosa aktualnog vremena... A i tu se upravo tada, nakon moga dolaska na studij, baš lijepo zakuhalo, nakon doista iznimnih pojava poput Severa i Darka Kolibaša, pa sve do tada najbližih knjiga Makovića, Maleša, Stojevića...

* Poznati su vaši stihovi iz pjesme Prilozi za povijest odustajanja: »Kada sam prestao pisati kritike/ pisao sam ih u svakoj izgovorenoj rečenici./ Kada sam prestao pisati/ svaki susret s riječima postajao je literatura«. U kojoj mjeri se danas mora »prestati pisati« da bi se u poeziji mogao naći novi jezik koji nije posve devalviran svakodnevnim floskulama i demagogijama?

- Jezik je nužno podložan izvanjskim utjecajima i kroz njega se neizbježno reflektira vrijeme i odnos tog vremena prema njemu. Poezija je disciplina koja jezik čuva i razvija, gradi i razgrađuje, s time da su oba procesa literarno produktivna. Mnoge discipline, a osobito mediji, jezik troše, relativiziraju ga, banaliziraju i obeznačuju. Kada govorimo o poeziji koja ne bježi od značenja, onda govorimo o nekoj vrsti nepristajanja na ispražnjeni jezik, onaj u kojemu riječ može značiti sve, tako da više ne znači ništa. Poezija želi pokazati da riječi koje znače, čak i kada ne pristaju na konvencionalne sintaktičke i semantičke veze, mogu stvarati poetski sadržaj, poetički utemeljen proizvod sposoban proizvesti barthesovski »užitak u tekstu«. Prestati pisati ne znači nužno odustati od pisanja. Uostalom, prestanak pisanja moguć je i kroz proizvodnju gomile tekstova koji, međutim, ne žele ili ne mogu biti pisanje književnosti. Ja sam u svojoj pjesmi namjerno fokus pomaknuo s točke literarnog u točku kritičkog, želeći problematizirati i tu relaciju pisanja o napisanom, iako nisam ni slutio do koje će se mjere jednu iznimno važnu disciplinu kao što je književna kritika istisnuti iz javnog prostora, iz medija, pa i iz fakultetskih programa, koji u kritiku više nemaju povjerenja, pa je onda u potpunosti ignoriraju.

* U zbirci pjesama Tamno mjesto iz 2005. godine namjerno ste se lišili svega onog, kako ga Mrkonjić naziva, »hipermetaforizma«, kojem ste nekad i sami bili predkvorumaškim i kvorumaškim akterom. Zašto ste tada učinili radikalan rez prema narativnosti, »neutralnom« stilu, stvarnosnoj prezentnosti, jeziku koji, makovićevski, nastoji govoriti samo o najosnovnijim činjenicama?

- Nisam siguran da je ovdje riječ o jeziku koji govori o najosnovnijim činjenicama! Svojevrsni voajerizam fokusiran je na činjenice, pa se tako kroz njega reflektira i »stvarnosnost«, iako i ovdje treba biti oprezan s imenovanjima, jer mi se čini, barem mi to nije bila namjera, da se mogućnosti tih tekstova prilično okljaštre ako ih se pokušava svesti na neke od spomenutih priručnih imenovanja. Jednako je tako, čini mi se, nemoguće sve potrage u jeziku u sedamdesetim i osamdesetim godinama svesti na metaforu. Štoviše, pjesnici poput Makovića, koji su premostili provaliju između razlogaša i jezične »konkretnosti«, vlastiti pjesnički jezik u potpunosti lišavaju metafore. Ako malo pomnije prolistate moje knjige, uočit ćete sve izraženije elemente narativnosti još od Melankoličnog ljetopisa iz 1988., tako da ja Tamno mjesto ne gledam kao knjigu radikalnog zaokreta. Ona je, prije svega, knjiga nastala iz nešto drukčije optike, ali to je slučaj sa svim mojim knjigama nakon 2000. godine.

Trajna jezična groznica

* U svoje zadnje dvije zbirke pjesama snažno potvrđujete vlastitu višepoetičnost. Te su dvije knjige, naime, stubokom različite od Tamnog mjesta, ali i međusobno. Ipak, povezuje ih ponovna jezična groznica koja se djelomice navraća na početno razdoblje vaše poezije. U čemu je, međutim, temeljna razlika sadašnjeg vašeg tekstualizma u odnosu na nekadašnji?

- Mislim da je najlakše razlučiti razlike ako se sagleda prethodno iskustvo, i ako se nove knjige pokušaju sagledavati kroz presjecišta svih ranijih iskustava. Mislim da svaka moja knjiga krene u određenom smjeru i da tijekom tekstualnog putovanja ona uzima od iskustva ono što je nužno da taj put, više ili manje uspješno, dospije do cilja. Tako je i s posljednje tri knjige koje spominjete. Tamno mjesto je knjiga koja je krenula prema jednom cilju, ali se putem zaustavljala, zaigrala se i odlazila na ekskurzije. Zato u njoj postoje tri cjeline, koje su donekle uvjetovane i prostorom u kojemu se događaju. Zapisi iz pustog jezika su posve konceptualna knjiga, koja se vrlo jasno kreće od točke A do točke B, a sve neravnine koje su se dogodile tijekom njezina višegodišnjeg nastajanja, poravnate su digresivnim, invokacijskim fragmentima koji uvode u svaki od tekstova knjige. Za mene je tu pomak bio ponajprije u tome što sam u svakom trenutku bio svjestan cjeline knjige, a istodobno sam pokušavao premostiti jaz koji je pomalo umjetno stvoren tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća između mojih knjiga iz osamdesetih i onoga što sam pisao u dvijetisućitima.

U knjizi Pun mjesec u Istanbulu prepoznatljive su formalne veze s npr. knjigom Ekrani praznine, iako je ovdje riječ o knjizi koja je nastala u jednom zamahu, možda čak i zaletu, i koja je također posve precizno »izgrađena«, između višeslojnosti prostora i mnoštva lica, preko komunikacije izvan standardnih jezika, do proznog ili prozno-esejističkog zatvaranja krova, kako se ideja i atmosfera knjige ne bi raspršile. Da, pjesme iz ove knjige pomalo su drukčije koncipirane od mojih ranijih pjesma, ali su jednako tako svjesne poetičkih uporišta na koja su se tijekom pisanja oslanjale. Kako u vlastitim tekstovima, tako i u posve razvidnim čitanjima drugih autora, poput ranog Šalamuna (iz faze Pokera), primjerice.

* Gdje vidite vitalitetne prostore današnje hrvatske poezije? Na to pitanje, doduše, i sami odgovarate izborom knjiga i pjesnika u svojoj nakladi Meandar. No, molim vas i za eksplicitniju argumentaciju baš takvog izbora.

- Najvitalniji dio hrvatske poezije danas pokušava premostiti jaz između recentnog, krajnje izrelativiziranog jezika i zbunjujuće, nesvodive stvarnosti, stvarnosti koja je, paradoksalno spram npr. umjetničke prakse iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, izgubila orijentire i čini se kao da je svedena na vrlo histeričnu potragu za »rješenjima«, što znači da nije ni približno na tragu nekih prihvatljivih rješenja. Ne mislim, pritom, da poezija može odgovoriti na pitanja za koja odgovore ne pronalazi niti filozofija, a još manje politički pragmatizam odmaknut od ideologije, možda čak zakinut za ideologiju kao »štangu« oko koje bi politika koliko-toliko koncentrirano uspijevala plesati. Poezija pokušava očuvati integritet »svijeta kao teksta«, kako bi to lijepo rekao moj prijatelj Miroslav Mićanović. Ona možda i naznačuje moguće odgovore, samo što ih teoretičari i filozofi ne uspijevaju prepoznati, jer se poezijom više uopće ne bave, a kad se bave to su isključivo primjeri iz književne povijesti, gotovo nikad iz aktualnog vremena. Kada ste zadnji put pročitali neki filozofski tekst koji se bavio suvremenom poezijom?

Što se, pak, moga uredničkog izbora poezije tiče, mislim da popis autora i naslova svjedoči o vrlo otvorenom pristupu. Naravno da me snažnije privuku knjige koje poetički korespondiraju s onim o čemu sam govorio u prvom dijelu svoga odgovora, no ja cijenim svaki napor koji pokušava artikulirati neki aspekt individualnoga ili općeg života u aktualnom vremenu. To se, naravno, može činiti na različite načine, što je vidljivo i iz knjiga koje objavljujem. Uglavnom me ne zanimaju knjige koje pokušavaju reciklirati povijesno iskustvo poezije i razmetati se navodnom virtuoznošću. To mi je jednako dosadno kao npr. hiperrealističko slikarstvo: demonstracija vještine koja se iscrpljuje u dokazivanju da je moguće fotografirati kistom.

Književnost nije zamjena za stvarnost

* Vaša esejistika i književna kritika uvijek je bila i svojevrsna vivisekcija društvenog vremena. Je li po vama književnost neka druga, autonomna stvarnost, ili upravo prva stvarnost koja snažno intervenira i u samu društvenu zbilju, korigira njezine okamine i manipulacije?

- Donekle sam odgovorio na vaše pitanje, no pokušat ću precizirati ranije rečeno. Književnost ne vidim kao zamjenu za stvarnost, ili kao projekciju neke stvarnosti. Čini mi se da nam neprestano bježanje od stvari kakve jesu i prebacivanje u drugo onemogućuje uspostavu konzistentnog oblika odgovornosti prema onome što jesmo i što činimo. Pisanje je posao pisca, slabo plaćen i sve lošije društveno rangiran posao, ali ipak posao, što znači da ga nije moguće izdvojiti iz individualnog života, baš kao ni pisca koji plaća zdravstveno, mirovinsko i porez na sve što je u životu napravio, dakle i na vlastito pisanje. Je li moguće da pisac kada piše ostane pod staklenim zvonom, da se podredi jeftinoj političkoj smicalici skrivenoj u sintagmi splendid isolation, i da svu prljavštinu života i svijeta, koja se reflektira kroz neku recentnu jezičnu formu, ostavi po strani? Ja mislim da nije. Da je jezik do te mjere obilježen svojim vremenom, socijalno, psihološki, politički, religijski... da nema te žuđene mišje rupe u koju bismo se uspjeli sakriti.

* U svojoj knjizi Pokret otpora, za koju ste prošle godine i dobili nagradu »Julije Benešić« u Đakovu kao za najbolju zbirku kritika, dijagnosticirate uistinu sumorno aktualno stanje društva i kulture. Posustaje li definitivno kultura u uvjetima vampirskog neoliberalizma koji isisava svaku suptancu i pretvara je u profit nekolicine?

- Kultura ne posustaje, ali joj je temeljni manevarski prostor iz dana u dan sve uži. Mazohizam je važan pokretač svake umjetničke prakse, pa i kulture općenito. No, neprestano medijsko forsiranje procesa spektakularizacije, s jedne, i ograničavanje prostora javne afirmacije kulturnog proizvoda, s druge strane, nesumnjivo ostavljaju posve nesagledive posljedice. Paradoksalnost situacije očituje se u činjenici da nevjerojatna količina umjetnika »napućuje« svijet, no istodobno nevjerojatna količina umjetnosti nestaje pod gomilama smeća koje proizvode »strojevi za maglu« industrije zabave i moćnih medijskih središnjica, koje su gotovo nepopravljivo raspršile ideju kriterija i nametnule sustav potrošnje kao jedinu mjeru »vrijednosti«.

Kultura se, nadam se, neće miriti s tom situacijom, ona pokazuje znakove otpora i tvrdoglavog vitalizma, ali se realne izglede ne bih usudio prognozirati. Možda najviše zbog toga što djeluje u kaotičnom vremenu, u kojemu ne postoje teorijski okviri koji bi nagovještavali izlazak iz te krize, koja je, čini mi se, dugoročno mnogo opasnija od sada dominatnog mučenja financijskim iscrpljivanjem najneotpornijih, onih koje je taj famozni neoliberalizam uhvatio u klopku zaduženosti, i sad parazitira na tom prividno dobrovoljnom ropstvu.

* U spomenutim nemilim uvjetima za knjigu vi ste ipak jedan od onih malobrojnih koji se bavi izdavanjem visokovrijedne, a često, na žalost, slabo komercijalne književnosti i književne periodike. Vaš Centar za knjigu, nakladnička kuća Meandar i časopis »Tema«, i sve to bez »kape« neke šire literarne i kulturne asocijacije, iznimno su vrijedni, ali i teško održivi projekti. Koja je temeljna koncepcija Centra za knjigu, načini svakodnevnog preživljavanji?

- Temeljna koncepcija Centra za knjigu prisilno je potisnuta u drugi plan i ne znam je li uopće ostvariva u zemlji u kojoj živimo. Riječ je o neprofitnoj ustanovi, koja se inicijalno željela baviti promocijom hrvatske knjige i književnosti u zemlji i svijetu, različitim oblicima posredovanja i povezivanja, no za to nikad nisu stvoreni niti najosnovniji preduvjeti. Kada je Centar pokrenut, prije deset godina, prvi su koraci krenuli u dobrom smjeru: pokrenut je časopis »Tema«, godišnje se tiskao katalog s izborom recentne književne produkcije, najprije na engleskom, a onda i na nekim drugim jezicima, dostavljan je na adrese agenata i nakladničkih kuća, bio je dostupan na svim važnijim sajmovima knjiga i na nekoliko utjecajnih literarnih festivala, a i Ministarstvo kulture ga je često koristilo kao reprezentativnu publikaciju.

No, stvari su se rapidno mijenjale kako su se mijenjale garniture u Ministarstvu kulture, pa je financiranje najprije prepolovljeno, iako je za takav oblik posredovanja bila riječ o gotovo simboličnom novcu, a onda i potpuno prestajalo - projekt po projekt, e da bismo sada ostali na dva časopisa, »Temi« i »Quorumu«, koji izlaze u praktički neodrživim uvjetima. Započeti projekti sa stipendijama za prevoditelje hrvatske književnosti, koje smo nekoliko godina realizirali u suradnji s vrlo vrijednim a sada praktički ugašenim skupom nakladnika u Pazinu, kao i izrada probnih prijevoda za inozemne nakladnike i literarne agente, sada su posve ukinuti, jer su smiješne potpore od 20-30 tisuća kuna preko noći ukinute (riječ je o ukupnim iznosima koje bismo, u najboljim godinama, uspjeli prikupiti od Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Grada Pazina).

Kultura u talačkoj krizi

* Kakve su onda šanse za djelovanje vašeg Centra za knjigu u budućnosti?

- Da, sve što sam govorio o Centru odnosi se na prošlost, jer zapravo ne znam što bih vam rekao o budućnosti. U trenutačnoj konstelaciji na »političko-kulturnoj sceni« nisu moguće čak niti najbenignije projekcije. Kolega Mićanović i ja pokušavamo održati na životu barem časopise, no s potporama i njihovim aritmijama izlazak svakog sveska časopisa bolno je suočavanje sa stvarnošću koja nas je lako i bez imalo žaljenja otpisala, jednako kao što je u ovoj zemlji otpisana poljoprivreda, industrija, stotine tisuća radnih mjesta, mirovinski i zdravstveni sustav, sustav obrazovanja i znanosti, kao što su otpisani cijeli gradovi i sela, čija središta danas liče na postapokaliptične prizore iz Mad Maxa, i tako dalje. Svu tu suicidalnu praksu, to samoizjedanje i urušavanje mi smo mirno gledali ispod banalnih transparenata, loše dizajniranih zastava, nešto primitivne galame i grčevitog hvatanja za srce novih političkih primitivaca, koji su valjda ipak znali da njegova umjetna stimulacija, u dalekoj matoševskoj parafrazi, odavno nema supstance koja bi garantirala da će biti »i Kroacije«, Kroacije u koju su se gromoglasno kleli dok su je bezočno perušali.

* Koje su vam trenutačne književne preokupacije? Pripremate li neku novu knjigu i hoće li to biti zbirka poezije ili književnih kritika i eseja?

- Radim na esejističkoj knjizi pod radnim naslovom Talačka kriza. Riječ je o tekstovima koji polaze od i iz književnosti, ali se nužno bave temama koje smo i ovom prigodom spominjali, ponajprije divnim, novim, željenim i voljenim totalitarizmom, u koji tonemo sve dublje i još uvijek niti ne pomišljamo na to da ćemo iz njega jednom morati početi izlaziti. Vražja je ta situacija u kojoj se veseliš ropstvu, koje ti nitko ne nameće, pa onda izlaz moraš tražiti u sebi, a takva »revolucija« ima najmanje izgleda na uspjeh. Nedostaje joj, naime, populistički fitilj, motivacijsko uporište u masi, a filozosko-politološki prostor danas ne razmišlja o promjenama koje se moraju dogoditi u nama, umjesto u apstrakcijama kao što su: društvo, politika, nacija, manjina, ljevica ili desnica. Pred nama su lingvistički ispražnjeni pojmovi koje vjerojatno više nije moguće resemantizirati ili vratiti na inicijalne točke značenja. Trebaju nam, dakle, novi. Jesmo li, međutim, išta učinili da novo poimanje pojedinca u socijalnom kontekstu bude moguće!?