Oporost (pri)povijesti ladanjskog zdanja

Za razliku od nekih drugih hrvatskih regija, posebice onih koje su joj u susjedstvu, kao što su Međimurje i nešto udaljenije Zagorje, Podravina nije plemićki kraj. Na njezinim prostorima se iznad panorama ne izdižu kule vlastelinskih dvoraca niti su u njezinu povijest presudno utkani doprinosi velikaških dinastija. Tek se tu i tamo nađu ostaci kakve plemićke kurije, ili pak vojne utvrde ili burga. O tome da nemaju preveliku važnost za ovdašnje stanovništvo svjedoči i činjenica da osim u pokojoj predaji plemićki tragovi nisu previše prisutni niti u kolektivnoj memoriji ljudi ovoga kraja. Tek su poneka zdanja izazvala više interesa pa su poslužila i kao materijal za književna transponiranja. Tako je npr. o (pretpostavljenom) srednjovjekovnom dvorcu sv. Elizabete, popularno zvanom Pepelara, kod Gole u svojem romanu Tajne dvorca Pepelare (1989.) pisao Ivan Večenaj (poznatiji kao naivni slikar), a o nekadašnjoj srednjovjekovnoj utvrdi u Starigradu kod Koprivnice svoj je kratki roman Kamengrad (1997.) napisao koprivnički prozaist Pero Pernjak.

Među rijetkim solidno sačuvanim burgovima u Podravini je Stari grad u Đurđevcu, poznat i po predaji o neosvojivosti iz vremena osmansko-turskih osvajanja, koji još i danas predstavlja neiscrpno vrelo kako književnika (Marinko Ivanišević, Zdravko Seleš) tako i scenskih redatelja (od Martina Mihaldinca do Krešimira Dolenčića), ali i turističkih djelatnika koji su od njega napravili poznatu turističko-kulturnu manifestaciju Picokijadu. No, svojom najnovijom knjigom, romanom Čišćenje globusa, poznata književnica, prevoditeljica i kritičarka Božica Jelušić podsjeća nas kako u Podravini, točnije na njezinoj granici s bilogorskim obroncima, postoji pomalo zaboravljen plemićki dvor Barnagor, jedno od rijetkih danas solidno očuvanih plemićkih zdanja na potezu od Virovitice do Koprivnice. Prvi je to njezin roman nakon dvadesetak knjiga poezije, uz više knjiga književnih i likovnih eseja i kritika, kojima se pridružuje još uvijek malom broju romansijera zavičajne podravske povijesne baštine.

O tome je zdanju autorica već pisala u više navrata, među kojima se možda najviše ističu esejističko-putopisni zapisi pod naslovom Lagoda ladanja, objavljivani u časopisu Kaj 2006. i 2007. godine. No, u tim je zapisima prije svega govorila o vlastitom doživljaju dvora, dok u romanu nastoji rekonstruirati (pri)povijest samog dvora i njegovih vlasnika. Kakav je to dvor i tko su (bili) njegovi vlasnici?

Radnja romana isprepletena je oko »dvora na bregu«, kako je Barnagor zvalo lokalno stanovništvo sela Čepelovec južno od Đurđevca na čijem se prostoru nalazi. Radi se zapravo o stambeno-gospodarskom imanju kojim dominira oveća vila s nadograđenom kulom, izgrađena sredinom 19. stoljeća. Iako se u romanu prije svega govori o sudbinama članova obitelji von Trezić u čijem je vlasništvu dvor bio, pa zato podnaslov romana i glasi mala obiteljska kronika, okidač za nastanak ovog romana i element koji njegovo tkivo drži na okupu upravo je sam dvor kao simbol ne tako davne prisutnosti plave krvi u inače pretežno ruralnom kraju. Obitelj Trezić, naime, niti u povijesti lokalnog ili regionalnog, a kamoli nacionalnog prostora ne zauzima istaknuto mjesto te je u fokus autoričina interesa vjerojatno došla zbog činjenice da su se igrom prilika doselili u neplemićki kraj, što uvelike i generira drame njihovih sudbina koje obilježava nesklad između njihove plemenitosti i prostosti okoline u kojoj su se našli.

Ipak, valja reći da je autorica imala i osobnih razloga zbog kojih su je Trezićevi zainteresirali. Naime, njezina je obitelj krajem 1980-ih otkupila spomenuto zdanje i njegova je rekonstrukcija i obnova ponovno oživjela ne samo zidove i namještaj, slike, knjižnicu i ostale predmete nađene u dvoru, nego i same nekadašnje njegove stanovnike. Tako osim svojevrsne egzotičnosti Trezićevih kao jednih od rijetkih plemića na širem prostoru Podravine u 20. stoljeću, bitan motivacijski pokretač romana predstavlja i autoričina osobna povezanost s njihovim životima budući da je postala vlasnica njihova nekadašnjeg doma, a time i njihovih životnih priča koje progovaraju iz svega što je zatekla u dvoru. Iako joj to nije bila prvotna namjera, željela je, kako objašnjava na početku romana, samo imati »ladanjsko gnijezdo«, kuću na osami, sklonište i mir. No, s vremenom se ipak sve teže branila od uvlačenja u životne priče triju generacija Trezićevih koje su ostavile svoj trag u dvoru te je njihove priče morala iznijeti na vidjelo kroz novu, svoju priču.

Autorica je bila svjesna i kako je potpuna rekonstrukcija nemoguća, i dvora i života njegovih negdašnjih ukućana: »Jesmo li zagrizli u prevelik zalogaj? Izgubili se u nečemu što je nemoguće savladati? Stara zdanja imaju neku vrstu vlastite svijesti, urušavaju se u se, puštaju propuh kroz otvore, vlagu kroz podnice, pauke i bjelouške kroz naprsline u zidovima i crvotočnu stolariju. Kao u narodnoj pjesmi, tu neka tajna sila danju gradi, noću obrušava, i sav se napor čovjeku učini beskorisnim«. Ipak, ustrajala je i u rekonstrukciji dvora i života Trezićevih, a njezin napor urodio je, između ostalog, i ovim romanom.

Na ovome mjestu moram upozoriti da iako govorim o romanu, poveznice prema stvarnosti su nužne ne samo radi rekonstrukcije kontekstualnih silnica, već i zbog toga što su i u romanu fikcija i fakcija toliko isprepletene da ih je ponekad teško razlikovati. Roman započinje pripovijedanjem neimenovane pripovjedačice koja čisti stari globus pronađen u dvoru neposredno nakon njegove kupnje. Pretpostavlja da je pripadao glavi obitelji, čepelovečkom pučaninu Petru Treziću, koji je zbog svojih zasluga u bitki kod Solferina (1859.) svojoj obitelji priskrbio famoznu plemićku titulu, doduše nižeg, vojnog plemstva. S titulom je dobio i imanje u kraju iz kojeg potječe, na kojem je podigao Barnagor.

Opsesivno čišćenje i obnavljanje spomenutoga globusa, kao i rekonstrukcija i obnova ostatka kuće, analogno je pokušaju rekonstrukcije života njegovih stanovnika. Jer, iz svih su tih predmeta počele progovarati životne priče njihovih vlasnika čijoj se zavodljivosti pripovjedačica nije mogla oduprijeti. I kao što napreduje čišćenje globusa na kojem se ispod naslaga prljavštine počinje nazirati nekadašnji sjaj, tako se tijekom romana ispod naslaga vremena i zaborava nazire sjaj, ali i bijeda života nekadašnjih stanovnika dvora.

Pritom se u rekonstrukciji života članova obitelji von Trezić pripovjedačica osim romansiranja, odnosno vlastitog dopisivanja njihovih životnih priča, nastoji čim više držati provjerljivih podataka o njihovu životu. To potvrđuje činjenica da kao građu za roman obilno koristi dokumente nađene u njihovoj ostavštini, od različitih dokumenata i izvještaja, preko pisama i razglednica do njihovih dnevnika i drugih memorabilija, koje nerijetko i citira. Štoviše, u roman je integrirano i pedesetak slikovnih priloga, od kojih većina prikazuje sam dvor i likove/osobe o kojima se govori. Na kraju romana se nalazi i tumač pojedinih povijesnih događaja i osoba spominjanih u knjizi, a autorica nam je priredila i obiteljsko stablo obitelji Trezić. No, koliko god sve to pridonosilo stvarnosnosti kako samog dvora tako i likova te povijesnih osoba i događaja koji se spominju, toliko nas autoričin lirsko-esejistički pripovjedni prosede neprestano opominje da se ne opterećujemo previše pitanjima koliko u nečemu ima ili nema fizičke/povijesne istine, nego da se prepustimo - istini priče.

Životne drame Trezićevih u romanu ponajvećma generira spominjani sukob njihove uzvišenosti i niskosti sredine u kojoj su se našli. Problem je to koji muči sve Treziće, od spominjanog none Petra viteza von Trezića i supruge mu Ane, preko njihove djece Maksimilijana i Constanze, do unuka Marije (Mary), Karla (Carletta), Aleksandre (Lizzy) i Lothara, koji se oženio Jovankom koja je i postala nasljednica dvora nakon što su svi članovi obitelji pomrli. Dok su neki članovi obitelji ipak lakše podnosili prilagođavanje novim socijalnim uvjetima i odnosima tijekom prve polovice 20. stoljeća, na prilagodbe je najmanje bila spremna Mary, o kojoj najviše i saznajemo u romanu.

Roman se, naime, sastoji od dvadesetak poglavlja, prilikom čega pripovjedačica svakom članu obitelji posvećuje po jedno ili više poglavlja u kojima kazuje njihovu priču. Najviše poglavlja zauzima Maryina priča, a taj se lik najviše i pojavljuje u poglavljima o ostalim likovima. Ponajprije je, stoga, ovo roman likova, odnosno roman o likovima, u kojem nema uzbudljive fabule, ali ima napetih ljudskih priča, a ponajprije mnogo karakteroloških portreta, lirskih opisa prirode i dvora, te esejističkih razmišljanja o povijesti i životu, izrečenih bogatim, biranim rječnikom, uvelike podudarnim s autoričinim lirskim pismom.

Mary je otmjena i profinjena te krhka i tužnjikava duša, voljela je knjige i »sanjarenje na klupi ispred zdanja u kasno popodne«. Zatekavši se silom prilika u vrijeme Prvog svjetskog rata u očevu zavičaju, tobože samo privremeno, odlučuje da se neće »poseljačiti« te odbija bilo kakvo odstupanje od dotadašnjih standarda na koje je bila navikla. Tako iz otmjene dosade u dvoru »čita, zapisuje, uči jezike, vodi aktivnu korespondenciju s petnaest osoba po cijeloj Europi, lista kataloge, kazališne programe, sluša glazbu« te sanjari o nekadašnjem, a nada se i ponovnom otmjenom životu kakav je ipak teško voditi u bilogorsko-podravskoj provinciji: »Ja sam imala svoje balove i kavalire, a sada su mi ostale samo uspomene... Previše boli i to, što najljepše mladenačke godine provodim u ovom zakutnom, od svijeta zaboravljenom mjestu«.

No, koliko god je na živote Trezićevih presudno utjecao dolazak u »zakutno, od svijeta zaboravljeno mjesto«, radikalnim promjenama njihovih sudbina uvelike je pridonijela i Povijest. Među posebno zanimljive dijelove romana tako spadaju vehementni opisi povijesnih mijena kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Pritom pripovjedačica Povijest više shvaća fabrijevski kao »ludost, jalovost i smrt« nego šenoinski kao »učiteljicu života«. Modelu tzv. novopovijesnog romana, odnosno romana o povijesti, približava ju i interes za unutarnji svijet likova. Pripovjedačicu, naime, ne zanima toliko odnos likova s Povijesti, već njihove osobne drame i traume, nesretne ljubavi, odnosi unutar obitelji i s lokalnim stanovništvom i sl. A unutarnje drame Trezićevih, popraćene i pokojom ovisnošću i ludilom, prema kraju romana počinju se manifestirati i kao vanjske, materijalne. U tom smislu bismo njihove sudbine na načelnoj razini mogli usporediti sa sudbinama Đalskijevih Battorycha ili Novakovih Stipančića, pa čak i Vojnovićevih gospara.

No, prepustimo ipak čitateljima da čitanjem ovog vrijednog djela sami doznaju kako su se sudbine pojedinih članova obitelji Trezić razriješile te kakva je sudbina sustigla i sam dvor s kojim je sve i počelo.