Odjednom sve je iskošeno

VLAK

Sjedim sama u kupeu, iza stakla svijet se kreće
Mirno gledam: ma tračnice svijet prevrnut neće!
Kako je sve postavljeno! Svijet ulego na jednoj stazi!
Kad bi život ko vlak bio, pa da jednu prugu gazi.

Lijevo, desno - zbilja ničeg čudnog s vlakom nema
Pruga puzi unedogled, a vrijeme u meni drijema
Katkad blago zavijuga, lagan nagib radost budi
Gledaju me u tišini kuće, brijezi, ceste, ljudi.

A vremena napretek ima, pa se svemu tiho predam
Vrijeme blago prati prostor što ga sneno gledam
Život me vozi, samo vozi, ali beskraj ima cilja
Od Splita do Zagreba prijeći ću milijun milja.

Dok vlak vozi, kolosijeci kao da nam pišu pismo
Nižu nam se brojne slike, i gdje jesmo i gdje nismo.
Sjećanja se izmjenjuju, scena mirno prati drugu
Čitav život protegnuo se i poslušno prati prugu.

ŠAHOVNICA

Na šahovnici mog života pravilo mi nije jasno
U ploču zurim, činim potez, ali uvijek bude kasno
Kad krenem svojom stazom, kad mi volja biće gurne
Tad neki kralj il’ kraljica kombinaciju mi svoju turne.

I zatečem se u labirintu, svuda samo crno, bijelo
Kocke me u kocke slažu, a ja čeznem nešto cijelo
Ko patuljak pločom trčim, tražim izlaz, neku slamku
Da narastem, posložim se, odgovorim na onu zamku.

I baš kad se dignem, nadrastem kocke na ravnini
Poskliznem se, padnem i probudim se na krivini
Sve kocke koso stoje, iskošeni kralj se slasno smije:
»Oh, jadnice brzopleta, o potezu se misli prije!«

Odjednom sve je iskošeno, ja sama, mala u vertikali
»O, logiko, gdje si samo, zar se razum s dušom šali?«
Kralj kikoće, pješaci plešu, a kraljica se sva iskesi:
»Ha, kako ćeš naći izlaz kad uopće ne znaš gdje si!?«

»Zbilja, gdje sam?«, cvilim, »je l’ u svijetu il’ u sebi?«
»Svijet ne bih napustila, al’ ni sebe dala ne bih!«
»Pa kamo ćeš, jadna ženo?«, zla kraljica širi oči
»Svojim putom«, brzo krenem, a nešto mi korak koči.

Nakosim se onda i ja, a ploča svijeta odjednom ravna
Na njoj sada sve svjetluca, ja postrance ljuta, tamna
»Neću tako«, zaurlam, u raskoraku sa smislom svijeta
Sad napušta me sumanutost, nastanjuje me tiha sjeta.

Ravnine, kosine... zle geometrije sad više nema
Ja sa svijetom val postajem, a sjeta mi barku sprema
U nju sjedam, plovim, sve apsurde veslom mičem
»Nemirno je, al je zbilja«, talasam se i sebi kličem.

Ushit vedar more smiri, a veslo u dubinu pade
More me samo nosi, bijesan kikot najednom stade.
»Nosi se, zla vještice«, vičem i horizontu ruke širim
»Mišlju sve prekrojila sam«, zaurlam pa se smirim.

Svi paradoksi ovog svijeta pretvorili se u valiće
More sad je preduboko, sad je plitko, pa sve pliće
Ali trpim nemir mijena, svjesna što je dolje, gore
Bezglavosti utekla sam, vrpolji me samo more.

Bijes i ludost raspršili se, nataložile tek misli sjetne
S oblaka nešto huči, to je eho mrtve prijetnje
Sjeta puše u puku radost, a nogom tjera svu gorčinu
U sjeti svijet je zagonetan, baca iskre, diše tminu.

Plovim tako, sva predana, misli sebi slažu ode
Valovi me ne prevrću i baš be briga kud me vode!
Od mog bijesa i ludog svijeta ostale tek morske pjene
Kocke s neba povlače se... sad krugovi daju sjene.

Radost prođe kao vjetrić, a zle misli dvorac grade
Tako mislim dok sva plovim, bez očaja i bez nade
Sjeta je sredina bića, raznosi me stalno, svuda
Nema drame, čujem slutnje, s njima dišem do usuda.

ŠALICA KAVE

Kad pogledom zaronim u šalicu svoje kave
Moje misli napiju se i u hipu sve ozdrave
Crni bunar, pun šećera, moja je sveta voda
Kad popijem dvije kapi, tromi život mi prohoda.

Samo s kavom žudim crno, dubina crnog mi se svidi
Dok je pijem, svijet pobijeli i u njemu sve se vidi
Crno mi budi čula, ne vidim više svu divljinu
Poskočim i ugledam tek mirnu bijelu sveprazninu!

Sa smiješkom sebi reknem: »Pa nije ni loše tako!
»Vidiš, svijet je prozirkast, prokužiš ga brzo, lako!«
Iz šalice se i dalje puši, miris crnog svijest mi miri
Lagodan duh banalnog oko mene ko krug se širi.

Otrijezni me crna voda, oko mene tajna svane
Neka mi čudna snaga ko prskalica naglo plane
Crni bunar razbuđuje me, crno me u život diže
Čitav svijet je sad svijetao, a gluposti jasne, bliže.

PRAZNO

Na stolu bijeli papir, u glavi vise mrtva slova
Bijeli svijet zaposjela zla divovska crna sova
Huči, samo huči, ali oštar huk joj nema glasa
Odjekuje tišina taktom, pušta lažnu zraku spasa.

Golem okrugao sat okreće kazaljke ulijevo
Praznina pleše nijemi valcer, nadahnuto, vrlo smjelo
Posljednja je u bivanju, oružja za nju nema
Sve živote u prah smelje i tiho ih u se sprema.

To trulo Ništa, neuništivo, na koncu Sve biva
Drsko prostranstvo nijemosti laganim dahom sniva
I pliva samo u sebi, svojim se (sve)mirom hrani
Sati u njemu ne kucaju, u duplji ničeg tonu dani.

Praznina nije prazna, itekako je puna same sebe
Ko kraljica gleda bitak i vrškom ga krune grebe
Unezvijeren bitak, ranjen, ko nejak general gine,
Praznina se isceri, pa se umišljena u svemir vine.

»Ja sam Nešto«, reče Ništa, »nema ničeg osim mene«.
A Vječnost će: »Kloneš... u vremenitosti svoje sjene.«

SLOVA

Poludjela slova skaču, viču: »Piši, piši, knjiga bit će!«
»Živjela sloboda«, izokrenut smisao na papir sviće
Dok slova demonstriraju i tekst se slobodom sladi
Jedan čovjek u neboderu zamišljen osmerce gradi.

»Gle luđaka«, dreknu slova, »taj nas posložit’ žudi,
Ne dajmo se u okvire, pobunite se, mladi ljudi!«
Abeceda ko ping-pong poskoči do osmog kata
»Čovječe«, vrisnu, »stop s dresurom, otvori vrata!«

I na prozore nasrnuše, pa lepeću ko lude ptice
Ne mari čovjek, sporo piše, od prosvjeda skriva lice.
»Izdajico«, viču slova, »forma, to je pismu zatvor,
Idiote, miči rime, ti... diktatorski si proklet stvor!«

»Ovo nije vrijeme rime«, klikne S i ko zmija sikne
»Sloboda nema granica«, ko razjaren tigar rikne
»Lažove, starče jadni«, U će na to, prepun bijesa
»Ujedini sva ta slova, forma stvara mnogo stresa!«

Demokracija na prozor lupne i D reče: »Idiote!«
»Svirajmo bez zakona, tko još slaže stare note!«
»Nema danas bolji - gori«, J na to vedro doda
»Jednakost je naša snaga, vjera u sve naša moda.«

»Spontanost je žar slobode«, mrklo S se opet javi
»Izmiješaj, nabaci, pa na pladanj onda slova stavi!«
»Ha, ha, osmerci, brate!«, S se smije sa dva roga
»Tko to čita, jadni starče, u trendu više nije sloga!«

Ogorčeni starac usta pa u prozor lupi šakom
»Vi, patuljci žustri, spontanost je nagon svakom!«
»E, ja ću vas baš kazniti, u rime ću vas svezat jako,
U stihove zarobit ću vas, da zamuknete, e baš tako!«

»Lanac, lanac vama treba, jer lajete ko psi bez puta
Puni ste žudnje, htijenja, a ideja vam je tako kruta!
Vama je baš sve lako, logika u vama drijema,
Padate na list papira, a na njemu smisla nema!«

»Jadni starče«, kliknu slova, »nemaš tiraž, imaš časti,
A mi ćemo vedri, bujni, na prvu glavu dolje pasti!«
I padoše na glavu tupku, a on odmah pjesmu sroči
Hrpa slova potom složno u drugu glavu smjelo kroči.

Nanizaše se pjesme, priče, pa i roman od sto strana
»Naprijed riječi, samo naprijed«, viknulo N ko vrana
Utopile se puste riječi u raznolikost i žamor grada
Nitko luda slova ne ču, pa Š šapne: »A što sada!?«

MAGLA

Obavio se cijeli sobom, zaplesao sivi ples
Gustom maglom grad je sebi izgradio noćni lijes
Ljudi se uspavali, ugasio se života plam,
A grad tiho prošaputa: »Noćas želim biti sam!«

I ja želim biti sama, na prozoru se s maglom družit
U svetišini i spokoju mislima joj mirno služit
Nevidljivost je štit od svega što misao prenut može
U mirovanju niti misli u dugačku se mrežu slože.

Maglovita se mreža njiše, ulova u njoj nema
Misli draže same sebe, spokoj uzdah u se sprema
Polusneno moje oko tek obrise krhke vidi
Muk u sivoj halji pleše, po vidiku šaptaj bridi.

Prekrila je čitav grad, granice mu vješto skrila
Prošarala sivim prostor, kao slikar s mnogo stila
Sve nijanse jarkih boja nestadoše sad iz glava
U svesivilu ko dva lista draškaju se san i java.

Tek u sivom prostor diše, oslobođen od lude graje
A vrijeme se u sebi ziba, sekunda u njem dugo traje
Prostor i vrijeme mirno žive, i ljuljkaju jedno drugo
I čini se da (sve)mir tako potrajat će dugo, dugo...