Od svijeta djetinjstva do djetinjstva svijeta

Dok sam se marno upoznavao sa stihozbirkom stranog i čudnovatog naziva Coelacanth, pohodiše me slike poznate mi zapravo odvajkada, od kada još sam malim bio dječakom: prizori prekomorski te stvarnog sadržaja nedostupnog pukoj djetetovoj znatiželji, a u isti mah to bijahu slike dječjoj mašti življe i ljepše, privlačnije i bliskije nego pogled u krasnozor iliti kaleidoskop. Govorim o sjevernim i sjeveroistočnim, pogledu mi priklonim predjelima Brača. Veloga škoja što se onkraj morja u kanalu vidi iz moga mista, koje smjestilo se na primorju podno Biokova. Prizori otoka Brača nadavahu se nerijetko kao bistar i modar belvedere u svježini burom pročišćene arije, kao nježan srh i snažan nahrup Mediterana, a kadšto su otočni obrisi izmicali zastrti neproničnim velovima omare, zasićene i titrave. Ambijent prisan, snohvatičan i pobudan.

Prethodna figura misli učini mi se prikladnom za izražavanje svojeg doživljaja Coelacantha – neobično supostojanje blizine i jasnoće zavičajnosti s hermetičnošću, metafizičkim dubinama i zemljopisnim daljinama – pjesničke zbirke kojoj je autor Drago Štambuk; po ishodištu Bračanin, po struci liječnik, po profesiji diplomat, po vokaciji pjesnik (autor 50-ak knjiga - poezije, eseja, prijevoda, florilegija). Hrvatski nacionalist i kozmopolitski humanist (kao contradictio in adiecto ocijenit će tu odrednicu samo oni koji skloni su pojam nacionalist tumačiti redukcionistički, tendenciozno, iskrivljeno).

Vrijedi svakako citirati lijepa i znalačka zapažanja Ervina Jahića, otisnuta na ovitku Štambukove pjesmarice: »Premda je Krist u podtekstu ove pjesničke impostacije najdominantniji temat, nije i jedini, dakako. Haikuizirani iskazi kontemplacije ’po japansku’ smjenjuju se na mjestima s gnomičkim tvrdnjama ili baladičnim ispovijedno-metafizičkim pjesmama u kojima je učitana hrvatska baština, uronjenost u povijest ili zbiljska palimpsestnost različitih kultura. / Coelacanthom Štambuk ponovno potvrđuje da umije arhaizirati pjesnički izričaj, ali i osloboditi kulturnoga antropologa u sebi, pjevajući o domovini iz daljine, čas euforično i empatijski, čas skrušeno i škrto, na oprezu s riječima. Od ništa manjega značenja također nije ni to što Štambuk iz knjige u knjigu, iz velikih geografskih razdaljina, korpusu našega pjesništva dodaje samo naoko ’tuđ zvuk’, kulturnu supstanciju Drugog i Drukčijeg, ultimativno ga time obogaćujući«.

Jahićevim bih čestitim riječima ipak uputio jednu zamjedbu: Štambuk svoj pjesnički jezik jamačno ne drži arhaiziranim. Jer on doživljava materinski jezik integralno, zahvaća ga u cjelovitosti, sinkronijski i dijakronijski. Dohvaća sukus hrvatskoga jezika, njegovu specifičnu ljepost i ljepotu njegove specifičnosti, reafirmira raznoliko bogatstvo izričajnih mu varijeteta. Štambuk je svagda postojan u otporu onim sadržajima i smjernicama što namrijeli su ih budućnosti svojega jezika hrvatski sljedbenici Vuka Karadžića – a te zamisli, obezdušujuće i iskorjenjujuće za duh i tradiciju trojednog jezika hrvatskoga, imaju na žalost i danas u Hrvatskoj te izvan nje mnoge poklonike, zakrilitelje i nastavljače. Naime, nasilnim rastavljanjem hrvatske filologije od povijesti hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odbaciše vukovci u (zlo)duhu rigidnog novoštokavskog purizma sve ono što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika, uključivši tako i one lijepe plodove jezika koji izdašno se nahode u djelima starih naših pisaca, a ne bijahu ti izuzetni hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izraslog na humusu jugoslavenske kulturalno-političke ideje.

Valja istaknuti da Štambuk nije protiv standardne štokavštine; ali jest suprotiva štokavske isključivosti. A Štambukovi su književni otkloni od standarda – jerbo je on poeta doctus – uvijek promišljeni i razložni. Primjerice: »Na Braču deset luka, mjestašaca jošter više; / jedan vrh i mnoga brda, staze rijetke, šume / tu i tamo. (...) / Sve dao bih za luku tvojih ruku, tvoj grlen / glas, vodonošo, drevni težački angjele...« Riječ jošter ne samo da nosi u tom surječju prizvuk govora predaka, istočasno gromak i topao, nego /r/ na kraju stiha biva skladnom simetrijskom jekom slovu odnosno glasu /r/ u riječi Braču na početku stiha, uz to i kao svojevrsno predglasje za sljedeći stih gdjeno se /r/ pojavljuje aliteracijski i ritmično: »jedan vrh i mnogo brda, staze rijetke, šume«.

Slično je i s vokativom angjele. U njemu je suglasnički spoj /gj/ (umjesto /đ/) podsjetnik na uobičajene grafijske navade prije standardizacije u 19. stoljeću, a povrh svega dotičnoj riječi podaruje gipkost i mekoću, vizualnu i akustičnu. Štambuk u toj riječi zadržava dočetno /l/ i u nominativu, što tipično je ne samo za čakavštinu nego i za kajkavštinu (mimo novoštokavskog dočetka /o/ u anđeo), a to je pjesnikov uobičajeni postupak, posve u duhu njegova sinkretičkog, koineiziranog ča-kaj-što jezika hrvatskoga, integralne jezične slitine što je Štambuk još od godine 1991. promiče na pjesničkoj smotri Croatia rediviva, baštinskoj i svehrvatskoj, koja svake godine biva upriličena u rodnim mu Selcima na otoku Braču.

Pjesnik Štambuk dakle ne arhaizira pjev, ne želi učiniti zastarjelim svoj pjesnički izričaj – nego Štambuk dijakronijskim poniranjem u slojeve hrvatskoga jezika, pri čemu marno ruje i tankoćutno spaja jezično tkivo (podsjetiti je da lat. textus znači zapravo ’tkanje’, ’tkivo’), nastoji težački razgrnuti pa potom anđelski i terapeutski povezati književnojezična razdoblja u jedinstvenu cjelinu a time očuvati i oživotvoriti vezu s tradicijom hrvatskoga jezika i pripadne mu književnosti.

I uza sve to isticati svjetski značaj najizvrsnijih pisaca hrvatskih. Kao u pjesmi Marul po japansku gdjeno Štambuk ističe humanističkog poetu, nazvanog s pravom ocem hrvatske književnosti, i aludira na njegovo djelo De institutione bene vivendi što dospje na Daleki istok i bî utkano u misionarsko pregnuće isusovca Franje Ksaverskoga, u njegov inkulturacijski susret s pojmom śūnyatā, nespoznatljivom sveobuhvatnom prazninom, koja se u okrilju zen-budizma može unekoliko iskusiti samo iznenadnim bljeskom duhovnog uvida: »Vjenčan za mnoštvo, / jedino koje nije bezglavo, / već duhovna mreža jest / očica i praznina. / Vjenčan za ono što nije, / za nepostojanje – najčišći / oblik bivanja. Marulić traje / u priči o Franji Ksaverskom / koji ga na Kiyushu čitaše sveiznova. / U Kagoshimi stoji crkva svečeva. / Što prije mi ju je posjetiti, obigrat / dalmatinskom svijetlom radošću«.

Poticaje za afirmaciju hrvatskoga bića, i duhovnog i biološkog, njegova života, i u smislu zoē´ i u smislu bios, pronalazi Drago Štambuk ne samo u Marulovoj dalekoistočnoj prisutnosti nego i u odsutnom svijetu oceanskih dubina. Točnije, u staništu coelacantha - ribe, bolje rečeno praribe za koju su znanstvenici vjerovali da je izumrla još prije 65-70 milijuna godina, dok nije ulovljena godine 1928. (neki elektronički izvori spominju 1938.) u Indijskom oceanu, a do danas izvučeno je oko 300 primjeraka te riblje vrste. Ona je izazvala znanstvenu senzaciju i ozbiljno uzdrmala darvinističku teoriju. Zbunila paleontologe i ihtiologe. Ali pobudila na pjev i Štambukovo domoljublje. I prizvala mu riječi Gajeve budnice iz preporodnog doba. Na koncu Štambukove pjesme Coelacanth nahodimo: »Jadran coelacanthu nije stanište, nedostaje mu / dubina, no ostaje priča o mrkom i asimetričnom / jajetu koje budi nadu i vabi na obzoru crno / sunce-naranču koje može izaći i zapasti, već kako / mu okrenemo lice i s koje pogledamo ga strane. // Još Horvatska ni propala dok živi riba coelacanth«.

Jasno je da riba (ichthýs) predstavlja Isukrsta, Sina Božjega i Spasitelja, a jaje navodi na Uskrs, rođenje iz mrtvih, preporođenje. No je li Štambuk crnim suncem-narančom koje može izaći i zaći aludirao na Heraklitovu »harmoniju i borbu suprotnosti«, na prirodu što se »voli prikrivati« i Sunce kao svjetsku vatru koja se »po mjeri pali i po mjeri gasi«? Teško je sa sigurnošću na to odgovoriti, ali bi neprilično bilo previdjeti Štambukove očite heraklitovske poticaje. Uostalom, Milana Vuković Runjić u sjajnom je kritičkom osvrtu nazvala Štambuka »predsokratovcem s otoka Brača« (Vijenac, 23. prosinca 2004.).

Dade se međutim razaznati i uvidjeti da u pjesmi pomoću alegorije praribe coelacantha biva prahistorijsko vrijeme uprisutnjeno u povijesnom i egzistencijalnom vremenu. Vrijeme iz »djetinjstva svijeta« izronilo je s praribom coelacanth u naše vazda izmičuće sada, u povijest koju zajedno proživljavamo. Povijesno vrijeme u odsudnim trenutcima za Hrvatsku, pre-porođenu u krvi, bijaše ujedno i egzistencijalno vrijeme za Hrvate: rođenje za slobodu i »djetinjstvo države« vrijeme je narodnoga zanosa i intuitivne spoznaje svijeta, a vrijeme društvene zrelosti nosi sa sobom racionalnu spoznaju, svijest o oskudnosti, nedostatnosti, necjelovitosti egzistencije u njezinoj temporalnosti i kontingentnosti. U takvu dijalektičkom sprezanju antinomija – prahistorijsko i aktualno, prirodoslovno i političko, kozmološko i egzistencijalističko, tvarno i duhovno, prolazno i vječno, pojavno i idejno – ovodobni platonist Štambuk ima među inim i veličajnog prethodnika u Viktoru Vidi, koji u Duhovnoj Hrvatskoj piše: »Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođivanju politike empirijskim pokusima«.

Drago Štambuk poput zen-budistâ – koji nastojeći poništiti bol i patnju ne zaokupljaju se prolaznošću ljepote, već obrnuto: ljepotom prolaznosti – dosljedno i s pouzdanjem estetizira privremenost i smrtnost. U tomu često ide protiv struje vremena. Usuprot toku Heraklitove rijeke, sveđer nove, hrli k uspomenama, pliva prema izvoru, plovi djetinjstvom do samog rođenja. Arkadijske su to slike iskona u okrilju otoka, zavičaja i svete domaje. Kamen, more, sunčev sjaj. Slike su to mediteranske i kozmičke, s Kristom kao izvorom i uvirom:

»Naslonjen na brački /suhozid što podigoše ga / tvoje marne, široke ruke. // Pogleda uprta u pepelno, / sinje more / između Hvara i Biokova.« (Vratar, strijelac); »Sudbina svijeta ovisi o ovoj sličici. / Mjesto njena pokopa, sahrane il’ čuvanja, / utroba je Velebita, svete hrobatske gore. / Antaese, čovječe vrli sa sunčevih putanja / koji čuvaš Taesil i nevidljivo, sve jame / ispunjene – saberi u jednu jedinu, / posteljicom obloži za postelju kraljevića / koji već stigne na svijet i živi u tijelu jednoga / od nas, neprepoznat – sve dok ne uniđe / u kriptu crkve, posvećene Srcu Isusovu, položen / na kratki krevet, između mlada prosjaka / i staroga kralja. Vidjeh u djetinjstvu jednom, / dok majka mi braniše, kako koza netom / izlegavši kozlića jede svoju posteljicu, liže mlado / i vraća natrag svoju utrobu, òvoj ploda svoje / nutrine.« (Taesil); »Dosta je! / Zatvaram se u kuću / hrvatskoga jezika. // Vraćam odonud / od kuda sam krenuo. // Utapam u vodu / iz koje sam izronio. / (...) Potrošenim riječima / valja vratiti sjaj.«; i napokon: »Bura ustavlja vir, / ’vrtuja škrpajke nad Božjin Grebon’. / Posve obrnut svijet. Proturječje srca, / zavijek uzdignut Križ« (Zadušnica za žrtve Vukovara).

Voda u koju Štambuk se utapa, voda je krštenja per immersionem, jer krštenje jest utapanje, umiranje sadašnjeg jastva da bi se čovjek opet rodio, preporodio za novi život, inicirao, ucijepio u Krista. Preuzimajući uz to Heideggerovo uvjerenje da je jezik »kuća bitka« (das Haus des Seins), zatvara se ambasador Štambuk u svoju kuću, hižu, dom, smjestište djetinjstva, prostranu zipku, trajnu duhovnu postelju nakon propadljive placente. Zapisuje pritom verse: izmještene i ucijepljene, oskudne i preobilne.

Može se svakako primijetiti da upravo zbog tog povratka iskonu, ponovno proživljenu rođenju, jezik u Coelacanthu, premda nije čakaviziran, često inklinira Štambukovu čakavsko-štokavskom prvijencu meu namin iz 1974., onoj poletnoj i ornoj vjeri u izrecivost smisla, onom oduhovljenju jezika što bijaše izražavano emocionalnim nabojem metafore (usuprot ležernoj zaigranosti tadanjih tzv. »semantičkih konkretista«), onom »neproničnom tijelu jezika« (Zvonimir Mrkonjić) i »rogobatnosti Štambukova pjevanja« kao nečemu »najdarovitijem i najizvornijem što se u sadašnjoj (tj. ondašnjoj – op. M.M.L.) situaciji najmlađeg hrvatskog pjesništva može proštit« (Tonči Petrasov Marović).

Četiri desetljeća nakon zbirke meu namin Štambuk, iskusivši protok vremena, ovremenjuje iskustvo pa baladičkom ekspresivnošću – bolnom i bolećivom, oniričnom i terapijskom – pjeva u skladnim šestercima o posuđenu vremenu, o žudnji da se nakon veleposlaničkog posvudašnjeg izbivanja vrne domaji, otoku, ishodištu: »U dalekoj zemlji / iza tisuć gora, / iza mora žuta / na otočju lave. // (...) Posuđeno vrijeme / u san ću pretvorit / i vratit se domu / kano tužna ptica. // (...) Ždrali ždrali ždrali / ždrali ždrali ždrali / ždrali ždrali ždrali, / iz nebeskog sklona. // Odnijeste me domu / gdje more je modro, / a lagodno duši / nad valima snenim« (Posuđeno vrijeme).

Dok štio sam Štambukova Coelacantha često se prisjećah Lea Spitzera, njegova poimanja stilistike zasnovane na načelu organskog jedinstva misli i jezika. Jedinstva u kojem se duh pisca zrcali u piščevu jeziku, a stilske osobitosti nuđaju se interpretaciji kao značajan unutarjezični simptom kulture, bilo individualni bilo kolektivni; koji baš kao i neki simptom iz povijesti umjetnosti omogućuje rekonstrukciju cjelokupnog pogleda na svijet.

Preostaje mi poentirati riječima velikog poetskog znalca Zvonimira Mrkonjića: »... ne znam suvremenog našeg pjesnika koji je bolje umio navesti hrvatski jezik da pjeva od Drage Štambuka, pridržavajući se u potpunosti Slamnigova nauka o pjesmi kao fenomenu kolektivne svijesti« (Prijevoji pjesništva II., Zagreb 2006., str. 139). Stoga nam je svesrdno pozdraviti dubinski hrvatski zapjev Štambukova životonosnog Coelacantha.