O doseljavanju i udomljavanju Crnogoraca u Istri (1657.-1816.)

Struktura i uvodna metodološka razmatranja

Opsežna monografija dr. sc. Alojza Štokovića Crnogorsko nasljeđe u Istri donosi niz novih spoznaja u vezi s doseljavanjem i udomljavanjem Crnogoraca u istarskom mjestu Peroj, u razdoblju od 1657. do 1816. godine (riječ je o autorovoj neznatno dopunjenoj doktorskoj disertaciji).* Knjiga je sadržajno strukturirana u jedanaest poglavlja, a autor već u poduljem Uvodu i prvom poglavlju ove monografske studije ističe važnost proučavanja »perojskog fenomena«, koji još uvijek predstavlja pravi izazov za povjesničare, lingviste, filologe, sociologe, etnologe, politologe, muzikologe. U novije vrijeme tema je zanimala ekumeničare, ali i brojne laike.

Naime, doseljavanje petnaest obitelji iz Crne Gore u Istru krajem ljeta 1657. godine (zbog turskih osvajanja) obilježeno je pravim fenomenom. Ta skupina uspjela je opstati u Istri čak tri i pol stoljeća, zadržavši svoja prepoznatljiva etnička obilježja. Proces inkulturacije i asimilacije ovdje nije uspio. Perojska etnička skupina uspjela je do danas sačuvati svoj govor, pismo, običaje, nošnju, antroponimiju i osjećaj pripadnosti matičnom zavičaju i narodu. Taj fenomen začuđujućih razmjera zavrjeđuje pažnju i znatiželju te znanstvenu analizu u vrijeme suvremenog procesa globalizacije, multikonfesionalnosti i multietničnosti našeg društva, ali pokazuje i otvorenost te etičku, vjersku i nacionalnu toleranciju hrvatskog stanovništava u nekadašnjem mletačkom dijelu Istre.

S iskustvom matične domovine perojska skupina došla je u dodir sa stanovništvom s različitim svjetonazorom i s različitom civilizacijom. Međutim, crnogorska enklava izbjegla je asimilaciju i prihvatila adaptaciju sačuvavši svoj nacionalni i vjerski identitet. Tako je nastao »perojski fenomen« koji je do sada zanimao stručnjake s raznih područja ljudske djelatnosti i znanstvenike koji su se tim fenomenom bavili i nekritički, a što dokazuje i obilna literatura iz 19. i 20. stoljeća. U tim prikazima, razni arhivski materijali bili su »selekcionirani« i stavljani u službu »ideje sveslavenstva« ili »reduciranog jugoslavenstva«. Autor zbog toga želi, na temelju izvornog arhivskog gradiva koju su stvarali notari, te župne matične knjige i fondova arhiva u Kotoru, Trstu, Rijeci, Pazinu, Kopru i Zagrebu, dokazati da njegova povijesno-kulturološka istraživanja predstavljaju odgovor na sva sporna pitanja tzv. »Perojske enklave«. Stoga autor ispravno zaključuje kako je »Peroj danas jedino hrvatsko naselje u Istri koje se od drugih sličnih naselja razlikuje po tome što dio stanovništva čine pripadnici pravoslavne vjere«, a ujedno je i »jedino naselje u Republici Hrvatskoj za koje se može kazati da izvorno pripada tzv. autohtonoj skupini crnogorske dijaspore«.

U drugom poglavlju knjige, pod naslovom »Perojska povelja – isprava kao izvor za proučavanje povijesti naseljavanja i udomljavanja pravoslavnih Crnogoraca u Istru«, autor svestrano analizira fundamentalni dokument na temelju arhivističkih i dokumentarističkih načela napuštajući dosadašnje »romantičarske predodžbe«. U sljedećem poglavlju autor analizira spomenutu povelju, te udio Mletačke Republike i sudionike u postupku nastanka povelje. Naime, prijepis povelje događa se 130 godina nakon doseljenja Crnogoraca u Peroj, što upućuje na veliku uslugu bilježnika Francesca Consolicha u procesu prisvajanja katoličke crkve Sv. Jeronima u Peroju od strane crnogorske manjine.

U četvrtom poglavlju pod naslovom »Pravoslavna baština na pulštini i gradu Veneciji prije dolaska Crnogoraca u Peroj« Štoković govori o pravoslavnoj baštini u Puli i u Veneciji prije dolaska Crnogoraca u Peroj. Na osiromašenom dijelu devastirane zemlje došlo je do poželjne destinacije koja je determinirala »mletački doseljenički mozaik«. U tom procesu Grci se postupno asimiliraju, ali slavenski pravoslavni doseljenici opiru se tom procesu. Iako je nakon dogovora između katoličke i pravoslavne crkve u Firenci 1438. godine unija bila sklopljena, ipak nikada nije bila i ostvarena, osim u dijelu tzv. »unija« koje su stvorile »unijatske grko-katoličke crkve«. U takvom ozračju crkva Sv. Jurja u Veneciji postala je 18. svibnja 1514. ekspozitura ekumenskog patrijarha u Carigradu, koji je imao jurisdikciju nad svim pravoslavnima vjernicima na području zapadnog dijela kršćanstva.

U petom poglavlju pod naslovom »Crnogorci u susjednom kaštelu Vodnjan« autor raspravlja o položaju Crnogoraca u susjednom kaštelu Vodnjanu, Balama i Fažani, te se bavi problemom prezimena Paštrović. U idućem poglavlju pod naslovom »Crnogorske obitelji 20 godina poslije doseljenja (1677.)« autor ističe da su doseljenici od »habitantes novi« postali »habitantes vecchii« i tako bili izjednačeni sa starosjediocima. U tom kontekstu postavilo se je i imovinsko pitanje u odnosu prema katolicima, što je izazvalo napetosti i nesporazume.

U sedmom poglavlju svoje studije autor analizira matične knjige pravoslavne župe, odnosno kapelanije Sv. Spiridiona u Peroju od 1784. do 1816. godine i utvrđuje da nakon 127 godina grčko-crnogorskog zajedništva u Istri jača utjecaj Srpske pravoslavne crkve. Crkva Sv. Spiridiona, nekadašnja crkva Sv. Jeronima u Peroju, postala je 15. ožujka 1788. župnom crkvom crnogorskih pravoslavaca. Autor analizira političke uvjete utemeljenja župe, prijelaz katoličke crkve u vlasništvo pravoslavne crkvene općine, kao i otpor katolika, koji je izostao zato što su domaći katolici smatrali da se radi o unijatima! Analizirajući pojavu »kumstva« između katolika i pravoslavnih, autor smatra da je »kumstvo« osim »religijskog« imalo i »društveno« značenje. U tom kontekstu Štoković dotiče i pitanje jurisdikcijske pripadnosti crnogorske enklave, a što predstavlja posebno relevantno jurisdikcijsko pitanje koje uključuje i pitanje uporabe crnogorskog jezika kao liturgijskog jezika u bogoslužju.

U osmom poglavlju autor raspravlja o stoljetnoj borbi za pravo na uporabu liturgijskog jezika u kontekstu romanskog jezičnog prostora. U tom kontekstu autor analizira ulogu austrijskog cara Leopolda I. koji je započeo (1657.) s afirmacijom srpskog pravoslavlja u Monarhiji. Otada pećki patrijarh preuzima jurisdikciju nad svim vjernicima grčko-istočnog obreda na području Austrijske Carevine, a što je dovelo do poznatog sindroma »svetosavlja«, kao pravoslavnog determinizma na nekadašnjim »jugoslavenskim« prostorima.

U najopširnijem, devetom poglavlju knjige raspravlja se o perojskom govoru (idiomu) i jezičnoj tradiciji, a u sljedećem poglavlju o običajima, narodnoj usmenoj tradiciji, predajama i pjesmama iz Peroja. Posljednje, jedanesto poglavlje je metodološki usmjereno na izvore primarne, sekundarne i tercijarne literature, ali i na sintetičke premise cjelokupne teme.

Migracijske i religijske sastavnice hrvatskog etničkog prostora od 15. do 20. stoljeća

Središnja teza ove studije Alojza Štokovića potvrđuje povijesnu zbilju prema kojoj se etničko, nacionalno i vjersko područje Hrvatske u geopolitičkom smislu tijekom povijesti nalazilo na razmeđi Istoka i Zapada, tj. različitih kultura, civilizacija i religija. Hrvatskim najistočnijim etničkim prostorom povukao je već 395. godine, prije dolaska Hrvata, car Teodozije tzv. Veliku granicu između Istoka i Zapada, koja je išla od Budve na Drinu i dalje na Dunav. Drina je tako postala ne samo međudržavnom granicom, nego je i ostala vjekovna granica dvaju svjetova i kultura sve do danas. Na tom prostoru europski se katolicizam učvrstio na svojim istočnim granicama, a pravoslavlje se u svom približavanju Zapadu zaustavilo na svojoj najzapadnijoj granici. Tu se je monoteistički islam u svom vjekovnom prodoru u Europu zaustavio i stvorio svoju najzapadniju islamsku enklavu.

Na hrvatskom etničkom prostoru stvorio je i protestantizam svoje oaze, a najnoviji religijski pokreti sve agresivnije kucaju na vrata Hrvatske. Tako je Katolička crkva, od rimskih prvosvećenika nazvana »antemurale christianitatis«, danas postala - prema zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine, s 87,8 posto deklariranih katolika - »antemurale catholicitatis« ili, simbolički rečeno, katolička Himalaja u Europi! Ali, s iskustvom tragičnih vjerskih i ideoloških tenzija i ratova, Hrvatska je zbog svoga geopolitičkog položaja postala i »prostor za susrete i dijalog«, kako je Hrvatsku nazvao papa Pavao VI. Ta činjenica predstavlja izazov za svakog intelektualca i kršćanskog mislioca da se sa svom ozbiljnošću susretne s tom temom i o njoj ozbiljno razmisli. Zbog toga rad Alojza Štokovića predstavlja značajan doprinos kako hrvatskoj historiografiji tako i kršćanskoj kontroverzistici.

Sustavnija nazočnost pravoslavlja na hrvatskim etničkim prostorima, povezana je, kao što je poznato, s prodorom Turaka i migracija pretežito pravoslavnih Vlaha na Zapad. Oni su se naseljavali na graničnim, osvojenim ili oslobođenim hrvatskim prostorima i u krajevima Vojne krajine ili mletačke Dalmacije. Na opustjelim katoličkim samostanima ili župama pojavljuju se pravoslavni manastiri ili se grade novi, kao npr. Gomirje, Krka i drugi, podižu se crkve, organizira se školstvo, razvija kulturni i duhovni život pravoslavaca pod zaštitom Habsburške Monarhije ili Mletačke Republike. Kršćansko stanovništvo bježeći pred Turcima i pravoslavni doseljenici u Hrvatsku i u mletački dio Hrvatske došli su u dodir s katolicima, a posljedice zajedničkog života odrazile su se i u pokretu za ujedinjenje s Katoličkom crkvom.

Veliki poticaj za ujedinjenje dao je Firentinski opći crkveni sabor ujedinjenja s Grcima u Ferrari i Firenci (1438.-1439.), koji međutim nije donio trajno ujedinjenje, kao i prijašnje sklopljeno ujedinjenje s Grcima na Drugom općem crkvenom saboru u Lyonu 1274. godine, jer je Pravoslavna crkva pristupila jedinstvu s Katoličkom crkvom zbog političkih razloga, a u Firenci je odbojnost grčkoga klera prema Latinima bila veća i od straha pred Turcima. Kada je Mehmed Osvajač 1453. osvojio Carigrad, pokušaji unije grko-istočnih s Katoličkom crkvom bili su onemogućeni. Pa ipak, odjek ovih pokušaja odrazio se je u pokretu za ujedinjenje pravoslavaca s Katoličkom crkvom na tzv. lokalnim crkvenim razinama, a koji su rezultirali unijom pravoslavnih u Hrvatskoj s Katoličkom crkvom u Marci kraj Ivanić-Grada 1611. godine. Ujedinjeni vjernici nazvani su grkokatolicima, tj. katolici s grčkim obredom.

Pojmovima »grčka«, »grčko-istočna«, »bizantska« i »nesjedinjena istočna Crkva«, zapadna ili katolička teologija označava onaj dio kršćanstva koji se služi bizantskom liturgijom i koji se u 11. stoljeću odijelio od latinske ili Zapadne crkve. Jedan dio tih kršćanskih crkava ujedinio se je tijekom vremena sa Zapadnom, Katoličkom ili Rimo-katoličkom crkvom. Ove, s rimskim biskupom ili papom ponovno ujedinjene istočne i pravoslavne kršćane katolička teologija naziva »unijatima«, »grko-katolicima« ili vjernicima »istočnih katoličkih crkava« dok se neujedinjeni pravoslavci nazivaju »grčko-pravoslavni«, »grčko-ortodoksni« ili »pravoslavni« vjernici. Službena crkvena i državna terminologija upotrebljavala je naziv »grčko-istočni« ili »ortodoksni« za sve pripadnike Istočne kršćanske crkve, dok se u slavenskom jezičnom prostoru udomaćio naziv »pravoslavni«, a koji je poprimio i službeni naziv nakon ujedinjenja svih pravoslavnih crkava na slavenskom prostoru bivše Habsburške ili Austro-Ugarske Monarhije.

Najintenzivnije širenje pravoslavlja u zapadnim katoličkim krajevima uzrokovao je prodor Turaka na Balkan u 15. i 16. stoljeću, kada se na područje »reliquiae reliquiarum« Hrvatske doselilo mnoštvo pravoslavnog stanovništva, oblikovavši tako široki pravoslavni pojas koji je postupno izbrisao nekadašnju granicu između Istoka i Zapada i oblikovao novu vjersku kartu na hrvatskom i katoličkom etničkom tlu isprepletenu s tri vjerski i idejno različita svijeta: s katoličkim Zapadom, grčko-pravoslavnim Istokom i turskim islamom.

Habsburška Monarhija i Mletačka Republika imale su pune ruke posla u nastojanju da ponajprije udome stanovništvo, koje je prisilno ili dragovoljno napustilo Otomansko carstvo, a zatim da ga uključe kako u starosjedilačko stanovništvo, tako i u svoje državne i političke strukture. Pri tomu je posebnu važnu ulogu igralo pitanje tzv. crkvene jurisdikcije ili crkvene sudske vlasti, odnosno obavljanje vlasti upravljanja i vođenja crkvene zajednice prema crkvenome kanonskom pravu. U Katoličkoj crkvi jurisdikcija uključuje zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast, a obavljaju je osobe obilježene svetim redom, odnosno ordinariji ili biskupi na svojim područjima, a njima su podložni svi vjernici njihovih biskupija. Vrhovnu jurisdikciju u općoj Crkvi ima rimski prvosvećenik ili papa.

Pravoslavno stanovništvo u Dalmaciji, uglavnom grčke provenijencije, isposlovalo je već sredinom 16. stoljeća od Mletačke Republike i latinskih biskupa u Zadru, Šibeniku i Hvaru pravo da se služi crkvama za obavljanje liturgije na vlastitom, tj. bizantskom obredu. Nakon obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, nad doseljenim pravoslavnim vjernicima u Dalmaciji imao je jurisdikciju dabrobosanski metropolit, koji se nazivao dabrobosanskim, kliskim i ličkim, a sjedište mu je bilo najprije u Šibeniku, a zatim u Zadru.

Unijatski pokret u Dalmaciji završio je, nakon mnogo zapletaja, tako da je jedan dio pravoslavnih doseljenika potpao pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, a drugi je bio podložen filadelfijskom nadbiskupu u Veneciji, koji je bio egzarh carigradskog patrijarha za sve kršćane bizantskog obreda u Mletačkoj Republici. Taj egzarh je još prije obavljao crkvenu jurisdikciju nad malim grčkim zajednicama u dalmatinskim gradovima. Doseljeni pravoslavni vjernici bili su katkada postavljeni pred alternativu: da li sačuvati vlastiti obred i podložiti se jurisdikciji svojih crkvenih poglavara ili se složiti sa zahtjevima katoličkih biskupa i podložiti se njihovoj crkvenoj jurisdikciji?

Dolaskom na vlast u Crnoj Gori dinastije Crnojevića (1439.–1490.), koji su zbog borbi s Venecijom, a kasnije s Turcima, prenijeli svoju prijestolnicu na Žabljak, sužena Zeta konstituirala se je kao država, koja se u to vrijeme počinje nazivati i Crnom Gorom, a prostirala se je od Lovćena do Skadarskog jezera. Padom pod Turke Crnojevićeve prijestolnice Žabljaka 1478. godine počinje tamno razdoblje povijesti za nekadašnju katoličku Duklju, odnosno današnju Crnu Goru kao i za sjeverne dijelove današnje Albanije.

Padom ovih krajeva pod tursku vlast Zetska metropolija se selila iz manastira u manastir da bi konačno 1484. našla svoje sjedište u Cetinju. Nakon obnove Pećke patrijaršije ponovno je bila uspostavljena jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve nad Crnogorskom metropolijom. Da bi se osiguralo jedinstvo u borbi protiv Turaka, srpski, crnogorski i katolički vjernici održavali su skupove sa svojim crkvenim poglavarima, a 1614. godine pod vodstvom pećkog patrijarha Jovana čak i pregovaraju s austrijskim, španjolskim i papinskim misionarima oko priprave ustanka protiv Turaka na Balkanu.

S druge strane, Cetinjska metropolija, iako kanonski povezana s Pećkom patrijaršijom, i dalje je obavljala crkvenu jurisdikciju nad svojim starim područjem, igrajući tako važnu ulogu u borbi protiv Turaka. Ali, val islamizacije u 16. stoljeću predstavlja opasnost kako za autonomni položaj crkve tako i za crnogorsku naciju. Objektivni uvjeti u crnogorskom društvu nametali su oslobodilačku borbu. Oslonac na Rusiju pružit će Crnoj Gori tijekom 18. i 19. stoljeća dobru alternativu da aktivno vodi oslobodilačku borbu protiv Turaka i obrani narod od daljnje islamizacije.

Dolaskom na metropolitsku stolicu Danila Petrovića (1697.–1735.) produžen je proces učvršćivanja uloge Crnogorske metropolije u životu Crne Gore. Uspostavljajući političke odnose s Rusijom već 1711. Crnogorska metropolija ostvaruje svoju ponovnu autokefalnost priznatu od ruske Crkve. Ukidanje Pećke patrijaršije 1766. i pojava novog ustrojstva Srpske pravoslavne crkve nije imalo nikakve posljedice na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Pod vodstvom metropolita Petra I. Petrovića Njegoša (1782.–1830.) Crna Gora se konačno emancipirala od turske vlasti, afirmirajući se u punu samostalnost unutrašnjeg razvoja. U doba Petra II. Petrovića Njegoša (1830.-1851.) potpuno je izgrađen mehanizam državne vlasti, koja je u idućim godinama donijela povoljne rezultate za oslobođenje Crnogoraca od turskog vrhovništva.

Prije Prvoga svjetskog rata na području hrvatskog etničkog prostora postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: 1) Karlovačka metropolija s jurisdikcijom u Banskoj Hrvatskoj; 2) Ekumenski carigradski patrijarh s jurisdikcijom nad pravoslavcima u Bosni i Hercegovini; 3) Metropolija u Bukovini u Moldaviji, koja je u 16. stoljeću potpala pod Turke, od 1775. godine bila je austrijska, a 1919. postala je dio Rumunjske, smještena u moldavskom gradu Suceava (Suczawa) i utemeljena od carigradskog patrijarha 1401. godine imala je jurisdikciju nad pravoslavnima u Dalmaciji. Budući da je Habsburška Monarhija bila država sastavljena od mnoštva različitih naroda, bilo je teško postići ujedinjenje svih crkava u jednu jedinstvenu pravoslavnu crkvu koja bi priznala zajedničkoga poglavara.

Zbog toga je jurisdikcijsko ustrojstvo Pravoslavne crkve na Balkanu, kakvo je bilo na snazi od 1878. do 1903., ostalo uglavnom nepromijenjeno sve do 1920. godine, kada su se pravoslavne crkve »sjedinile« u Srpsku pravoslavnu crkvu. Do tada su pravoslavci na srednjem Balkanu bili podijeljeni na sljedeće crkvene jurisdikcije: 1) Srpska pravoslavna crkva u kneževini, a zatim u kraljevini Srbiji (1882.) s beogradskim metropolitom na čelu postala je najprije autonomna (1832.), a onda autokefalna (1879.) s pet episkopija ili eparhija; 2) Metropolija Kneževine Crne Gore imala je dvije eparhije; 3) Grčko-istočna crkva BiH s tri eparhije (od 1900. godine sa četiri: Sarajevo, Tuzla, Mostar i Banja Luka) izravno je ovisila o patrijarhu u Carigradu, a preko uprave zajedničkog ministarstva financija i od Austro-Ugarske Monarhije; 4) Srijemsko-karlovačka metropolija s tri eparhije (srijemsko-karlovačka, gornjo-karlovačka, pakračka), čijega se metropolita smatralo nasljednikom pećkih patrijarha nazivajući ga patrijarhom, imala je jurisdikciju kako na području sjevernih hrvatskih krajeva, tako i u Mađarskoj; 5) dvije dalmatinske eparhije (Zadar i Kotor), koje su od 1873. godine pripadale u metropoliju Cernovci (Rumunjska), nalazile su se preko dalmatinskih krajeva u Habsburškoj odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Nakon Prvoga svjetskog rata vlada u Beogradu odlučila je ujediniti sve srpske pravoslavne crkve. Najprije je 26. svibnja 1919. proglašeno »duhovno, moralno i administrativno« jedinstvo svih srpskih pravoslavnih oblasti u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), a onda je 30. kolovoza 1920. u Srijemskim Karlovcima proglašena Srpska patrijaršija. Prethodno je poslanstvo srpske vlade uspješno zaključilo pregovore s ekumenskim patrijarhom u Carigradu, koji se za novčanu odštetu od 1,500.000 francuskih franaka odrekao svojih prava nad eparhijama u Bosni i Hercegovini te Makedoniji. Uz veličanstvene svečanosti bio je ustoličen u staroj patrijaršijskoj rezidenciji u Peći novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Dimitrije Pavlović. Tako je bio ostvaren stoljetni san Srpske pravoslavne crkve da svi pravoslavni Srbi, oni u Srbiji i izvan Srbije, budu obuhvaćeni jednom jedinstvenom srpskom crkvenom organizacijom.

Zaključna / sintetična razmatranja

Iako autor u svom iscrpnom izlaganju sve prethodno iznesene činjenice neizravno i na različite načine interpretira, bilo ih je potrebno istaknuti kako bismo mogli u širim aspektima sagledati središnju temu ove vrijedne znanstvene studije Alojza Štokovića, koji u svojim tezama interdisciplinarno i s različitih uglova prikazuje postanak, djelovanje i specifičan način života crnogorske enklave u Peroju u Istri, na tadašnjem hrvatskom etničkom području pod društvenom i političkom upravom Mletačke Republike. Specifičnost interkonfesionalnih odnosa na tom prostoru s međusobnim konfesionalnim prožimanjima i poteškoćama izvrsno oslikava i analizira ova Štokovićeva monografska studija, što pak predstavlja i novi doprinos interkonfesionalnoj i kulturološkoj strukturi hrvatskog istarskog povijesnog i etničkog prostora te uvelike obogaćuje hrvatsku historiografiju i kulturologiju. Sve to sigurno pridonosi i pozitivnom vrednovanju tradicionalne hrvatske katoličke i nacionalne tradicije i orijentacije, posebice prema konceptu današnjih europskih i globalizacijskih integracija. Uz ovu generalnu ocjenu, monografska studija Alojza Štokovića problemski i sadržajno ukazuje i na sljedeće aspekte i diskurse:

1) Monografija se sadržajno temelji ne samo na historiografskim, crkvenopovijesnim, već i na književnopovijesnim, književnoteorijskim i inerdisciplinarnim kulturološkim spoznajama o migracijskim procesima, pa je autor sagledavao i njihovu duhovnu baštinu preko koje se iščitava identitet određenog naroda ili etničkog nacionalnog korpusa, u ovom slučaju Perojaca. Koristeći relevantne studije brojnih autora, Štoković je u svojoj studiji pridonio ne samo boljem razumijevanju fenomena migracijskih kretanja, crnogorske populacije u enklavi Peroj, već i procesu akulturacije i adaptacije pojedinih skupina u novim prostorima, očuvanju njihove duhovne baštine. Dao je odgovor na značajno pitanje: Zašto su neke, čak brojčano jače skupine naroda/etnosa, nestale, dok su se neke mnogo manje skupine održale do danas, usprkos brojnim povijesnim kataklizmama, ratovima i nedaćama.

2) Koristeći se brojnim arhivskim istraživanjima autor je istražio, proučio i analizirao arhivske izvore iz raznih fondova koji do sada nisu bili poznati ni objavljivani, a čuvaju se u arhivima u Kotoru, Zadru, Zagrebu, Rijeci, Kopru, Pazinu, Trstu i Veneciji. Posebno je analizirao i upozorio na fondove: notarskih knjiga Poreča, Bala, Vodnjana, Rovinja, Pule, Fažane i Galižane, matične knjige Peroja, Vodnjana i Fažane, fond Catasto Franceschino, Pulski kaptol, knjige bratovština, Istriae visitatio apostolica 1579., izvješća pulskih biskupa »ad limina« itd. Prema tome, primarni je cilj Štokovićeva znanstvenog rada postignut: različitim metodološkim pristupima interpretiraju se bitne činjenice, razotkrivaju se novi izvori koji pružaju nove relevantne spoznaje na osnovi kojih je moguće stvoriti, odnosno i korigirati, novu sliku o Peroju i Perojcima u Istri.

Ukratko, autor se u svojim istraživanjima koristio različitim metodološkim pristupima: analizirao je primarne arhivske izvore, interdisciplinarno i komparativno vršio poredbe i analize, uvažavao tradiciju i empiriju i na osnovi svega toga donosio svoje interpretativne sudove i zaključke. Stoga ova monografija Alojza Štokovića predstavlja značajan znanstveni doprinos, prije svega hrvatskoj historiografiji te povijesnoj i crkvenoj kulturologiji. Zavidnom znanstvenom akribijom, svestranom analizom i metodologijom, autor na temelju dugogodišnjeg istraživanja objavljenog i neobjavljenog arhivskoga gradiva, služeći se postojećom literaturom i periodikom, obrađuje relevantnu temu, koja je i danas, kao i jučer, aktualna, ne samo zbog svog društvenog, kulturološkog, sociološkog, crkvenog i lingvističkog gledišta, već i zato što na specifičan način obrađuje međukonfesionalne i međunacionalne odnose na istočnim europskim prostorima.

3) Unatoč nekim još uvijek nerazjašnjenim nejasnoćama u interpretaciji jurisdikcijskih mjerodavnosti, kao i jezičnih neravnina u tekstu, studijski rad Alojza Štokovića svojim opsegom, tematikom i znanstvenom akribijom predstavlja relevantno znanstveno djelo iz područja povijesnih i humanističkih znanosti, koje može potaknuti i druge autore na istraživanje sličnih tema iz nacionalne, kulturne i vjerske povijesti hrvatskog etničnog i nacionalnog prostora, a koje su zbog poznatih političkih i društvenih prilika u nedavnoj prošlosti bile prešućivane ili marginalizirane. A zahvaljujući upravo Štokovićevu predanom znanstvenom radu uspješno je odgonetnuta i povijesna enigma pod nazivom »crnogorska enklava Peroj u Istri«, koja je dosad poticala brojne znanstvenike različitih usmjerenja i disciplina da svoja istraživanja posvete neobičnom »perojskom fenomenu«.