Novakovo dramatično istraživanje vremena

Knjiga koja nas »uvodi« u cjelovito književno djelo u okviru edicije Sabranih djela (u osam svezaka) suvremenoga hrvatskoga književnika Slobodana Novaka1 u izdanju Matice hrvatske, a naslovljena Glasnice u oluji, obuhvaća autorovo pjesništvo nastalo u razdoblju od 1945. pa do 2000. godine, što predstavlja svojevrsni probrani pjesnički dio iz njegova stvaralačkog opusa. U istu knjigu uvršteno je i njegova prozno djelo Silentium i filmski scenarij Velebitske vatre, te iscrpna Bibliografija djela Slobodana Novaka.

Uvod u prvu knjigu iz ciklusa djela Slobodana Novaka znakovito »otvara« tekst Tonka Maroevića, ukazujući na opseg Novakova opusa i njegovu složenost. Obuhvativši pjesnička i prozna, ali i filmska i radijska djela Slobodana Novaka, Maroević upozoruje na različite izvore autorovih pjesničkih, ali i proznih i drugih medijskih tvorbi, te njihovu vezanost uz doživljaje djetinjstva i odrastanja koji su Slobodanu Novaku, uz kataklizmičko ratno iskustvo, očigledno suptilni i uvijek prisutni izvori književne i životne inspiracije.

Prva knjiga iz osmerosveščanog ciklusa svakako nije slučajno naslovljena Glasnice u oluji, jer uz široko analitičko istraživanje Tonka Maroevića obuhvaća izbor iz pjesništva Slobodana Novaka, ali i kratki roman Silentium koji izranja iz autorovih dječačkih dana i otvara i kasnije znakovitu vezanost zbivanja u samoj nutarnjosti autora i njegovih prvotnih spoznaja, pa do ratnih zbivanja i nastalih posljedica. Dapače, moglo bi se reći kako ova knjiga Novakovih Sabranih djela, uz već spomenute pjesme, upravo romanom Silentium ukazuje i na svojevrsni modelski predložak pisca, predložak koji će mu biti osnova »romaneskne imaginacije«, ali isto tako i niza »živahnih i privlačnih stranica« o njegovim mladenačkim junacima u prvom predstavljenom kratkom romanu. Mogli bi se stoga složiti kako je korisno za preglednost piščeva opusa objavljivanje romana Silentium, štoviše, kritika ga prepoznaje kao »prototip Novakove romaneskne tipologije« koji se na različite načine očituje u Izgubljenom zavičaju, a to djelo kritika označava kao »ključni roman« Slobodana Novaka.

Junaka proze - romana Silentium Luku Morića otac prati u samostansku školu i tako se na neki način zbiva i sam njegov »kraj dječačkih dana«, a istovremeno postaje dio sudbine samoga pisca i njegove imaginacije, ili kako kritika označava - dječak Mali je »piščev alter ego«. Iako je Novakova uronjenost u sličnost lika i autora prepoznatljiva, ona je zapravo vješto Novakovo širenje priče i njezina »zbiljskog evidentiranja«: uvjerljivo će prepoznavati nastala stanja, upravo stoga što je i dio autorove zbilje ugrađen u njihovu, ali i autorovu zbiljsku priču. Način kako gradi svoju proznu uvjerljivost pokazuju i znalačke kritičarske opservacije Tonka Maroevića, koji podsjeća na sličnost »proznog evidentiranja« Slobodana Novaka i Ranka Marinkovića, ali isto tako i na razliku njih dvojice sličnih mediteransko-otočkih književnih istraživača: »Ranko Marinković sarkastičnu žaoku okreće isključivo prema objektima svoje maštovite konstrukcije«.

Ova sarkastičnost kod Slobodana Novaka kao da nestaje drugačijim oblicima dijaloga i evokacijom, kao što to Vlatku Pavletiću autor izrijekom posvjedočuje: »gotovo svi moji tekstovi su autobiografski«! Upravo snažna povezanost života pisca i njegove priče znak je, kako tvrdi sam Novak, »povezanost s piščevom autobiografijom«, tako da se »autobiografsko« proteže »u onu dubinu koja zapravo neprestano pronalazi opravdanja za čovjekov očaj, sreću, naivnost, pogreške, i tako mu pomaže da sačuva ravnotežu, uvjeravajući ga ili učvršćujući u uvjerenju da nije jedini glup ili nesretan ili ubojica ili bijednik ili zaljubljen, već da je to sve razumljivo, ljudski i neizbježno«.2

Vidljivo je kako oblik »osvetničke proze«, njezina slobodna volja često samu sebe uništava i zaboravlja svijet oko sebe. Stoga Slobodan Novak i upozorava da priča zgušnjava »stvarnost« kako bi se »razotkrila njezina neprestana vezanost sa stvarnošću jezika koji nastoji izgovoriti i njezinu skrivenu stranu, snove, iluzije pripovjedača...« tako »da i ne zna kako mu se što u životu dogodilo, jer mu je literarna verzija postala odlučnija«.3 Može se ustvrditi kako Novakova proza nastoji obnavljanjem uspomena zapravo obaviti i obnovu vremena i dinamičkog kontinuiteta života.4 Oblik neprestanog obnavljanja vlastite proze/diskursa Novaku je pružilo i obvezu i moć da ga »oslobodi« osvetničkog zaborava ili neprestanog obnavljanja onoga »izgubljenog vremena«.

Uvodni izbor iz spisateljskog opusa u knjizi Glasnice u oluji je tiskani dio pjesničkog stvaralaštva Slobodana Novaka. Postoji bojazan da svojevrsnom ambivalencijom njegove pjesme obnavljaju različita vremenska razdoblja. No, recimo da je izbor koji je ponuđen zapravo svojevrsno otkriće izvornosti i neposrednosti autorova govora, koji je još uvijek u samom vremenu proteklih zbivanja i njihova utopijska neposrednost i snaga. Potresne, poratne pjesme, posebno one koje ulaze u vrijeme tragedije Poljske i Kine zapravo su pjesme koje otkrivaju dubinu razumijevanja onih tegoba i nevolja da se još jedino Novakovim stihom uzdižu do stvarnosti patnje i rana (pjesme »Trgovina umjetnina«, »Varšava«, »Siđi guralu«, »Pismo iz vjenec zdruja«, »U vrijeme mira«). Sve to ukazuje ne samo na vanjsku tragediju zemlje, nego i unutarnju patnju i sućut razumijevanja patnje. Novak će naizgled jednostavnom pjesmom (»S konferencije«, 1950.) otkriti plamsanje novoga života:

Kroz tmušu dugih govora
iz pozaspalih redova
dva živa žara zaplamte
Koliko riječi utihne,
koliko misli izblijedi,
a dva se oka zapamte!

Isto su tako potresne pjesme koje otkrivaju i zapretane tajne djetinjstva, ali i njihovu strašnu zbilju u odraslosti (»Životopis« prijatelja B.J. Miše), a vidljivo je to i u pjesmi »Prošlost« iz 1951. godine koja ukazuje na okruženje proteklog, ali i načine izlaska iz »trule prošlosti« kako bi se svijet vidjelo ne samo kroz tragičnu osobnost sudbine, nego i kroz ono što je u stvarnosti ogroman dio prošlog vremena koje se ukrcalo u svakidašnju zdvojnu memoriju. U pjesmi »Smrt u snu« (1987.) pjesnik duhovito ali i precizno bilježi mogućnost odlaska bez obzira na starost ili bolest: »Bude li tako, bit će/ jer sam zaspao star,/ a ne što drukčiju smrt/ ili život, recimo, ne volim«.

Niz kritičara i pratitelja Novakova književnog stvaralaštva s pravom hvale njegove radijske i filmske uratke. Tako je i opsežan tekst Velebitske vatre kao znakovit filmski scenarij u ovom nizu koji predstavljaju Novakova Sabrana djela premijerno tiskan, iako je napisan još »ranih pedesetih godina«. Čitatelj sada može provjeriti slikovne ili pisane oblike djela, ili otkriti neke od medijski značajnih razdoblja u Novakovu spisateljskom djelovanju. Uvodničar predstavljenog izbora djela Slobodana Novaka u knjizi Glasnice u oluji podsjeća kako i spomenuti scenarij Velebitske vatre »ukazuje na opsesivnu motiviku odnosa otoka i velikog svijeta, sukoba starih i mladih, ratnih kušnji i slobodarskih izazova«.

Znakovito je da je i roman Silentium, »autorov romaneskni prvijenac s početka šestog desetljeća, napušten u izvedbi prije samog dovršenja«. Međutim, već u ovom romanu, pa i filmskom ili još više radijskom scenariju, autor koristi kao rasutu, mozaičku strukturu koja nudi ugođaj svojevrsnog obnavljanja rasute cjeline svijeta. Izgubivši utopijsku budućnost kao jedinu zbilju, nastajuću cjelovitost dijelom može obnoviti »otkrivajući« sjećanja i arkadijske izvore djetinjstva. Na taj se način i Novakova »prozna gradnja« okreće svojevrsnom »ispovjednom subjektu« (K. Nemec5), a način retoričke obnove proteklog jest neprestano postavljanje pitanja u ime onih kojima je »oteto vrijeme«, a sada ga »nadoknađuje smrt«. Tako se neprestano miješaju, kao i u spomenutoj Novakovoj pjesmi, život i smrt, objedinjavaju se različite silnice vremena (povijesti) i iskustava individualnog djelovanja.

Umjesto »simboličnog odjeka« prošlog, pripovjedač objedinjava različite silnice vremena (povijesti), kako bi ih, na jednoj strani »obnovio« barem fikcijskom tvorbom, a na drugoj uspostavio u zbilji memorije i njezino »stvarno postojanje«. Na takvo se postojanje oslanja ne samo Novakovo »spajanje različitih vremena«, nego i njihov nestanak, koji se može »obnoviti« ne samo retoričkom obnovom, nego i oblikom zajedničke potrage za »otetim vremenom«. Tu je i sam autor, radeći na različitim oblicima »autobiografskog poticaja«, svjedok različitih oblika književnosti koja gotovo dramatično, a istovremeno i »tješiteljski« obavlja nešto što se nudi kao »utjeha« ali i kao opasnost od odlaska u »svevideću nevidljivost ili šutnju«.

Zaključno se, dakle, može ustvrditi kako je Slobodan Novak kao književnik ne samo izuzetna autorska spona vremena i zbivanja, nego i tvorac jedne dramatične spisateljske sage. Ova je saga njegovim Sabranim djelima upravo najavljena u svojoj cjelini, a time i u »novosti« koja današnjem vremenu može ponuditi ne samo imaginaciju, nego i njezinu »otvorenu« zbilju.