Novakov reprezentativni roman »ljudske situacije«

Egzistencijalizam, najutjecajniji smjer zapadne filozofije i umjetnosti 20. stoljeća, znatno je utjecao i na hrvatske romansijere. Već se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova može govoriti o romanima u kojima je poimanje čovjekove sudbine blisko filozofiji egzistencije; bio je to »egzistencijalizam avant la lettr.«1, pri čemu se misli na moralnu senzibilnost novoga tipa, ali i na način doživljavanja svijeta čitave jedne literarne generacije koju u nas predvodi Miroslav Krleža. Dovoljno je podsjetiti se njegova romana Povratak Filipa Latinovicza i problematike koja je u njemu fokusirana: kriza identiteta, urbana otuđenost, osjećaj iskorijenjenosti (déraciné) i bezavičajnosti, psihička kriza praćena tjeskobom, odvratnošću i mučninom, nemogućnost komunikacije s drugim ljudima i sl. Iako je objavljen 1932. godine, dakle šest godina prije paradigmatske Sartreove Mučnine, ovaj Krležin roman nesumnjivo pripada tradiciji europske egzistencijalističke literature.

Pojava fašizma i staljinizma te Drugi svjetski rat inicirali su nove tematske opsesije. Raspad svih humanih vrijednosti vodio je preispitivanju čovjekove pozicije u svijetu i društvu. Već prvih poratnih godina, zahvaljujući u prvom redu Petru Šegedinu, roman sudbine i »nesretne svijesti« - inspiriran Dostojevskim, Kierkegaardom i egzistencijalističkom filozofijom i literaturom - postaje važnom činjenicom hrvatske književnosti. Štoviše, postao je i bitnom oporbenom strujom vladajućem socijalističkom realizmu i ideološkom monizmu. Nasuprot socrealističkim normativnim zahtjevima i mimetičkoj romanesknoj praksi koja se iscrpljivala u društvenoj reprezentaciji i deskripciji izvanjskoga svijeta, egzistencijalistički tip romana zaokupljen je analitikom postojanja, čovjekovom moralnom, duhovnom i metafizičkom dramom. Pedesetih godina na naše je pisce vrlo snažan dojam proizvela filozofija i literarna praksa Sartrea i Camusa2. S generacijom »krugovaša« i s novom duhovnom klimom šezdesetih godina javlja se čitav niz romana »ljudske situacije« koji su nastali na tragu egzistencijalističke filozofije. Ti su romani od realističke pripovjedne tradicije baštinili glavne predstavljačke moduse, ali su donijeli drukčiji izraz i analitički pristup nizu posve novih tema.

Egzistencijalistički roman dovodi na scenu otuđene, apatične i nesretne ljude, opterećene osjećajima krivnje, kajanja, straha i tjeskobe. Između njih i okoline zjapi tragičan nesporazum: prema njima je svijet neprijateljski, a oni osjećaju da su iz svijeta isključeni. Zato ulogu protagonista najčešće preuzimaju društveni outsideri, defetisti i antiheroji opsjednuti unutarnjom prazninom, grižnjom savjesti, moralnim dvojbama, problemom samorealizacije. U središtu su interesa njihovi promjenljivi unutrašnji doživljaji, sugestivna proživljavanja kriznih situacija, preobrazbe psihičkih stanja, dinamika misli, plodni nemir. Roman »ljudske situacije« protokolira strast koja muči dušu spajajući tako filozofiju, religiju i znanost. Roman Mirisi, zlato i tamjan (1968) Slobodana Novaka reprezentativno je ostvarenje toga proznog modela.

Ovo je djelo dosljedno pisano u prvome licu i čitavo se zbivanje prelama kroz prizmu ispovjednoga subjekta. Njegovi su monolozi putovanja kroz sebe i svoje košmare, a obilježeni su interakcijom misli, osjećaja i uspomena. O događajima koji su se zbili prije vremena priče saznaje se iz brojnih retrospektivnih pasaža. Sumorna, monotona sadašnjica glavnoga lika sudara se s bogatstvom sjećanja, »minulog rada«, analizom proživljenog.

Fabula je prividno vrlo jednostavna: Mali, penzionirani intelektualac, ratni invalid srednjih godina, živi povučeno sa ženom Dragom u ruševnoj patricijskoj kući na neimenovanom otoku (vjerojatno Rabu) gdje zajedno već deset godina njeguju prastaru i senilnu Madonu, nekadašnju vlasnicu polovice otoka. Mali je razočarani intelektualac i komunist kome su društvena praksa i sveopća hipokrizija slomili ideale i vjeru u »bolje sutra«, a boravak na otoku odabrao je kao dobrovoljnu izolaciju, odnosno kao slobodnu prisilu. Za nepokretnu Madonu vezan je kompliciranim odnosom koji se postupno, tijekom fabularne progresije, mijenja, ali se može nazvati neobičnom, upravo grotesknom mješavinom altruizma i mazohizma.

Već naslovna biblijska referenca upućuje na to da će se Novakov roman temeljiti na dvoplanskom zbivanju, tj. na stalnom miješanju sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. Gotovo svaka situacija koja se zbiva na »realnom« planu dobiva i svoj simbolički odjek. I pojedini se likovi, iako stvarnosno određeni, pojavljuju i kao reprezentanti određenih simboličkih funkcija.3 Mali je rezignirani humanist i moralist koji ispašta grijehe i zablude prošlosti pročišćujući se - na gotovo ritualan način - od ideološke zatucanosti, naivne vjere, bezbožništva i lijevog dogmatizma. U glavnom liku, koji je ujedno i pripovjedač, sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je prihvatila utopijski revolucionarni projekt, pokušala srušiti tradiciju i Povijest, a zatim, u stvorenom »novom društvu«, doživjela bolno otrežnjenje, razočaranje i slom iluzija. Zato je za Malog život u atmosferi truleži, smrada i umiranja istodobno i iskupljenje i otrežnjenje: živeći svjesno »život s greškama«, dvoreći Madonu, to »klupko poluorganizirane materije« - on prinosi svoju neobičnu žrtvu i u tom činu pronalazi smisao svoga zatočeništva i svoje egzistencije. To je sada njegova pokora (metánoia), križ koji mora stoički nositi, poput Sizifa koji bez prestanka kotrlja kamen na vrh planine. Njegovanje Madone postaje njegov osobni odabir i konačna svrha boravka na otoku:

Postao sam ono što su htjeli oni koji su me odgajali, muštrali, koji su mi popovali, koji su me gnjeli. Samo nisam postao čuvar njihovih duhovnih jazbina ni njihovih nepogrešivih laži, ni njihovih crnih jama, nego tek ove ovdje male zaboravljene crne jame... što je gotovo utješno! Pa da! Od slavnog pretka nije u ovoj spodobi ostalo ni traga, ali ni traga nema u nama od svega što smo i mi prije bili i što smo htjeli. Mi smo bili svoji veliki preci; sad smo svoje degenerirano potomstvo! Otkako si i ti progovorila o svemu tome, otkako si i ti uvidjela da nisi moj trabant, meni će biti lakše podnositi ovo progonstvo, i počet ću možda Madonu kao voljeti. Jer ona je nešto što pred svojom prošlošću smijem prezirati, što smijem osuđivati i odbaciti, što smijem mrziti. Zato je moram voljeti. Dok ona živi, dotle ću osjećati neposredno da smo nešto učinili, da smo u nešto uložili svoju mladost, da smo nešto srušili što je padom prijetilo. Kad ona nestane, osjećat ću samo bezbroj stvari kojima se protivim i kojima se odupire sva moja duša. Onda što?! Onda neka živi Madona, zar ne?! Neka traje, da se njome bavim! Neka vegetira ta prošlost kad je tako bezopasna i bijedna naspram zala što smo ih sami stvorili.4

Pravi je »junak« djela zapravo Ideologija koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju. U romanu je posrijedi sukob dviju ideologija: ideologije Katoličke crkve i doktrinarnog komunizma/marksizma. Tako je i glavni lik zapravo dualist, autentični vjernik dviju vjera, dakle utjelovljenje kontradikcije i paradoksa. U njegovu djetinjstvu religija je igrala vrlo značajnu ulogu, a i na njegovu sadašnjost ona djeluje nekom dubinskom opterećenošću. Potom ju je zamijenio komunizam, s njime i ateizam, ali ispovjedni je subjekt ostao prema oba sustava u ambivalentnom odnosu, bez mogućnosti njihova prevladavanja. Jer, kako upozorava Peter Sloterdijk: »Gdje iskrsava neki dualizam, u pravilu nabasamo na neprijateljevanje, na neko odmicanje između Nas i Njih i na proizvođenje prethodne vladavine principa o oprečnome: Gore-Dolje; Dobro-Zlo; Ja-Ono. Time nastaju zbiljska borba i realna pozornica«.5

Na kraju je Mali doživio njihov potpuni rasap, što je i uzrokom njegove izgubljenosti, unutrašnjih konflikata, grižnje savjesti, pa i shizofrenih situacija. Paradoksalnu poziciju u kojoj se našao, svoj fundamentalni rascjep, možda je najbolje izrazio željom da mu se - kad umre - na grob postavi »crvena petokraka zvijezda razapeta na crni križ«. U tome smislu može se reći da je Novakovo djelo »roman antiideologije«, odnosno kazivanje o »porazu ideologijskog u čovjeku«.6

I sama figura Madone efektno povezuje dvije suprotstavljene ideologije. Ako je Mali »invalid budućnosti«, ona je »invalid prošlosti«. Već samo njeno ime koristi, doduše ironično izokrenuto, religiozne simboličke potencijale. Nekad je bila predsjednica kongregacije Marijinih djevica koja je svake godine na blagdan Sveta tri kralja izabirala dijete koje će, obučeno u anđela, krstiti vodu. I Mali je jednom, na izričitu želju kontese Madone Markantunove, odigrao tu ulogu. S druge strane, Madona je i simbol staroga društva i njegovih vrijednosti koje je nova ideologija preko noći bezdušno pomela. Ona je antropomorfizirana prošlost, »ostatak povijesti« i onaj omraženi »klasni neprijatelj« protiv koga su se borili komunisti, kome su konfiscirali svu imovinu i pokušali ga zbrisati s društvene pozornice. Madona Markantunova javlja se kao glas tradicije, vitalne prošlosti koji upozorava. Ona je, kako je točno primijetio Zvonimir Mrkonjić, »golemi označitelj koji poput spužve upija sve što interpretativna znatiželja predloži kao označeno«.7

U pozadini romana djeluje još nekoliko zanimljivo ocrtanih likova, primjerice mucava i maloumna Erminija, koja na svoj način izriče oštru kritiku komunizma. Tu je i liječnik kao tipičan predstavnik društva opsjednuta samo materijalnim vrijednostima i zlatom te Draga, životna suputnica Maloga na mukotrpnom putu traženja utjehe, spasa, čistoće i unutrašnjeg mira.

Kršćanska simbolika ispunjava roman i nadograđuje ga nizom značenja. Radnja se zbiva u intervalu između Badnjega dana i Sveta tri kralja na prijelazu iz 1965. u 1966. godinu i odvija se dobrim dijelom u znaku običaja i rituala vezanih za najveće kršćanske blagdane. Međutim, ti su vjerski blagdani »ironična kalendarska parafraza pripovjedačeve intimne povijesti«.8 Vrijeme priče obuhvaća razdoblje između dvaju pražnjenja Madoninih crijeva. Blagdan Sveta tri kralja, posvećen mudracima koji su po predaji Isusu donijeli zlato, tamjan i smirnu, usjekao se Malome u pamćenje još iz djetinjstva kada je, u ulozi anđela, sudjelovao u obredu »za krstit vodu« koji je organizirala upravo Madona. No u realnoj sferi taj je dan obilježen grotesknim ritualom: čišćenjem Madonina izmeta. Umjesto mirte i zlata, posvuda se širi samo smrad, fekalije, siromaštvo i askeza. Jedino je tamjan prisutan, i to na samome kraju kada dolazi svećenik okaditi kuću, dakako od smrada i raspadanja.

Ostanemo li i dalje na terenu kršćanskih simbola, mogli bismo reći da Mali živi u znaku čistilišne kazne. Život u purgatoriju simbolično je čišćenje od ideoloških mistifikacija i starih zabluda kako bi se došlo do katarze, smirenja emocija i pomirenja suprotnosti, ovdje u vidu potpune rezignacije. Nade u (bolju) budućnost nema, ideali su srušeni, sve su vrijednosti promijenile predznak, svaki je otpor uzaludan, spone s vanjskim svijetom su popucale, očaj je potpun - ostala je još samo nemilosrdna, razorna (auto)ironija kao crna energija inteligentnog bića i jedini modus preživljavanja na otočkome mikrokozmosu. Kraj iluzije početak je ironije i radikalne skepse. U jednom trenutku (nakon Dragina povratka iz Zagreba) dolazi do pravog ironijskog obrata: u ispovjednom se subjektu, poput epifanije, javlja spoznaja da upravo njegovanje Madone daje njegovu životu nekakav smisao, razlog, puninu.

Uzdignuta na razinu pogleda na svijet, ali i kao modus vivendi, ironija je u ovom Novakovom romanu sveprisutna figura. Ona je logična reakcija autorefleksivne svijesti na raspad svih vrijednosti i na sveopću trulež. Zahvaljujući ironiji, kružna je igra dovedena do kraja. Jer ironija nas, prema riječima V. Jankélévitcha, čuva od skučenosti i iskrivljavanja svojstvenih nepomirljivom patosu i od netrpeljivosti svojstvene fanatizmu opterećenom isključivošću.9

Radnja romana Mirisi, zlato i tamjan odvija se u znaku cikličnosti. Životni ritam Malog i Drage obilježen je Madoninim »ekskrementalnim kalendarom« (pražnjenjem crijeva svakih osamnaest dana), a on se u vremenu priče poklapa s Božićnim ciklusom »crkvene godine«:

Stižu, eto, i tri kralja; donose mirisna ulja, donose zlato i tamjan. I budimo, dakle, spremni, jer nastupa darivanje radi kojega si jutros prevalila trista kilometara, počinje poklonstvo kraljeva od kojega sam strepio sve ove dane. Počinje novi ciklus po kojemu nas dvoje živimo. Ni Mjesečeva mijena, ni gregorijanski tjedan, niti Sunčev krug, nego Madonin Dan, ovulacija, period mističnoga zrenja, tromi njihaj našeg neumornog metronoma; od ekskrecije do ekskrecije - to je naš ritam. Ni jedan život i ni jedan pokret u Heraklitovu kozmosu ne poklapa se s našim! Mi smo trojka jedinstvenjaka! Osamnaest dana, šta je to?! To nije lunarni i nije solarni i nije lunisolarni, nego kalendar ekskrementalni, s kalendama u znaku žare, sa nonama i idama u znaku slikovitih posuda za urinaciju.10

Cikličnosti radnje odgovara simetrična kompozicija. Četrnaest poglavlja organizirano je tako da tvori pravilne omjere i na razini priče i na razini diskursa. Početak i kraj obilježeni su istim događajem (pražnjenjem Madoninih crijeva), a brojne ritualne radnje i običaji uspostavljaju iterativnost i repetitivnost kao važna strukturna načela. Prave fabularne progresije u strogom smislu nema: roman se temelji na »jednoličnoj dinamici kruženj.«11. Zato je i odabran kraj bez epiloga, zapravo kraj kao novi početak:

Kao golubica od soli samo sam malo lepršao eterom, i evo me na rajskoj balustradi gdje su se srele prošlost i sadašnjost. Nekadašnja Madona i sadašnja Draga stoje u zboru djevica. Budućnost prazno i beznadno ječi od pozlaćenih salonitnih fanfara. U raju smo. I to je sada vječnost.12

Mirisi, zlato i tamjan roman je bogat značenjima. U njemu se isprepleću život i legenda, mitsko i realno, ateizam i hipetrofirana religioznost. To je knjiga o razočaranju u svijet i ljude, o mučnini i gađenju, o čovjeku koji je izgubio životni smisao, o izgubljenim iluzijama. Granična egzistencijalna situacija glavnog lika obilježena je tjeskobom, upravo sartreovskom metaforom gađenja, približavanjem k sebi i udaljavanjem od sebe, beznadnim godotovskim čekanjem: Mali čeka »život koji bi mogao doći kad dođe jedna smrt koja ne dolazi«. Živjeti za njega znači »birati neprestano onu suroviju alternativu«. Ovaj grozničavi dijalog s vlastitom savješću, pun uznemirujućeg moralizma, vrhunac je hrvatske egzistencijalističke proze. Po ovom je reprezentativnom romanu Slobodana Novaka snimljen i cjelovečernji film (režija Ante Babaja, 1971.), a s velikim je uspjehom postavljen i na kazališne daske (u režiji Božidara Violića, 1974.).