Lucidan, iskren i bespoštedan polemičar

Rijetke su knjige koje su posljednjih godina izazvale toliko protivljenja kao Digresije Slobodana Novaka. Odmah nakon što se knjiga pojavila, u javnosti je bila dočekana s atribucijama prvorazredne pikanterije i poslastice. Mnogi će reći - s pravom, jer je uistinu riječ o nesvakidašnje provokativnoj i polemičnoj knjizi, rječitoj i kao osobno svjedočenje i kao is-povijed, ali ne manje i kao svojevrsni roman sudbine na pozadini bremenitih egzistencijalnih intonacija ovoga našega prostora i vremena. Naime, zahvaljujući pitanjima Jelene Hekman rasuti teret Novakove ispovijedi može se čitati i kao kronika događaja, ljudi i pojava, kao komentar i refleksija vlastitoga djela u kojemu je autobiografičnost jedna od dominantnih odrednica, dok je svijet oprostoren koordinatama izgubljena zavičaja i »nađene/rođene domovine« poticajan i čitljiv kao bildungsroman, kako napisa Maroević, što ga čini obvezujućim u razumijevanju nadasve slojevite autorove individualnosti.

Kao komentar vlastitoga djela, Digresije, kako smo već napisali, nude obilje poticaja za premišljanje svijeta Badese..., Mirisa..., Izgubljenog zavičaja, Pristajanja, njihovih junaka, teksta i predteksta. Novak naime razotkriva po/etiku svoga pisma, osvjetljava pojedine motive i književne slike, a brojne refleksije i konotacije iznova uvjeravaju u čvrstu i dosljednu razradu književnih i ljudskih iskustava u prostorima začudne piščeve imaginacije. Stilska analiza Novakovih komentara, osnaženih polemičkim oštricama i primjerenom ironijskom i ciničnom gestom, uvjerava u zajedničko vrelo njegove pripovjedačke temperature i kulture i pokazuje da između njegove refleksije i izvornog pripovijedanja postoji skladno prepletanje s težinom obvezujućih iskustava.

Međutim, razina knjige koja je izazvala i najviše »protivljenja« odnosi se na piščevo promišljanje (zajedničkog) vremena i njegovih, manje ili više poznatih aktera. Kao sudionik, a ne samo svjedok događaja posljednjih šezdesetak godina, Novak je (i) na vlastitoj koži iskušao svu težinu »nesretnih okolnosti u prokletome vremenu« i bio u prilici izbliza upoznati mnoge ljude hrvatskoga duhovnog i političkog krajolika. Podvlačeći crtu ispod zajedničkih godina, za pojedince je pokazao razumijevanje, za neke pak nije, a spram nekih možda je bio i odviše kritičan. No, kao čovjek koji, kako sam veli, ljubi istinu i koji je njome genetski opterećen, Novak je kritički i negativno intonirao napis o Vladi Gotovcu vezano uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika i njegov istup u Beogradu, a oko istog događaja slično je prošao i Stjepan Mesić »čije je licemjerno opravdanje bilo besramnije od samoga početnoga krimena«.

Međutim, Novak se ‘očešao’ i o nadbiskupa Bozanića i njegovo nepoznavanje hrvatskoga jezika (»Mislim da bi vrhovnik Crkve u Hrvata, ako već umije govoriti samo u stajaćim frazama, kao narodna pjesma, morao barem bolje poznavati svoj materinski jezik, jer to je obveza svakog intelektualca. Nemušta simbioza književnoga jezika s bilo kojim lokalnim govorom, pa makar to bio i tako umiljati i melodiozni govor kao što je vrbnički, djeluje rogobatno i para uši, pa svjedoči o nedopustivu nemaru, pogotovo iz usta tako istaknute ličnosti, čije su riječi mnogima autoritativna poduka.«), te kompromitirajuće »poklonjenje« na Oplencu, ali i na Matvejevića i Zuppu. Podsjetio se Novak i neugodnih susreta s Krležom i »nerazumijevanje« Mihalića i Ivaniševića, a nije poštedio ni svoju samostansku i partizansku epizodu, Hrvatsko proljeće itd. Posebno je pak toplo apostrofirao prijateljstvo sa Šoljanom, simpatije prema Tadijanoviću i Marinkoviću, Kaštelanu i Pupačiću, Kalebu i Frangešu, Šegedinu i Pločaru, na svoj način i Slamnigu, priznajući da je često bio na prokrustovoj postelji, jedanput malo stariji, bivši partizan, naš čovjek, drugi put došljak među mlade, s teretom prošlosti.

Iz aktualne društvene/političke perspektive obilježene diskreditirajućim odnosom prema domovinskoj epopeji i posvemašnjom demontažom i degradacijom lika i djela Franje Tuđmana, mnoge je zacijelo iznenadio Novakov stav: »(...) u Domovinskom ratu istinski sam sudjelovao svakim svojim nervom i cijelim bićem, iako nisam bio u postrojbi. (...) Nikakvoj stranci ne pripadam, niti bih ikada više pripadao, otkako sam i formalno raskrstio s komunističkom partijom, nikakvo me strančarenje ne zanima, ali ću uvijek poštovati Tuđmanovo historijsko djelo. A rado ću prihvatiti svakoga tko je spreman raditi na dobrobit Hrvatske. Trenutno, na žalost, takvoga ne vidim. Izražavajući svoje poštovanje ličnosti i djelu osnivača slobodne hrvatske države, Franji Tuđmanu, osjećam duboku zahvalnost tomu hrvatskom velikanu, bez ikakvih naivnih iluzija o njegovoj nepogrješivosti i nadzemaljskoj čistoći, i bez ikakva strančarenja. S jednim žaljenjem - da mu sudbina nije dala vremena da nam državu zaštiti od globalizacije, onakve kakvu, čini se, priželjkuju veliki, da zaštiti našu nezavisnost od fiktivne Europe, a Domovinski rat od haškoga Usuda i njegove sramotne pravde... To ne ću nikada poreći, niti ću ikada promijeniti svoj sud o njegovu povijesnom značenju«. Novak je tako bacio rukavicu u lice frustriranoj i ideološki podijeljenoj hrvatskoj javnosti koja, vođena svojim jeftinim profitima, boluje neki svoj čudni (hrvatski) zaborav!

Itekako svjestan zamki što ih ovakva knjiga aktualizira, budući da je svjedočenje o drugima najbolji put otkrivanja sebe, Slobodan Novak višekratno ističe svoju istinoljubivost. Naglašavajući kako (...) uvijek govori istinu: ne cijelu, jer cijela se ne može reći (...), priznaje joj snagu vertikale njegova svijeta i rukopisa. Spajajući tako život i djelo, koje jedno drugome stoje kao argumentacija, Novak u svojim fragmentima često posredno objašnjava razloge izbora prvoga pripovjedačkog lica u svojim knjigama, ostavljajući - i u razgovoru i u djelima – uvijek dostatno prostora da se između njega i (književnih) licâ ne uspostavi trajni znak jednakosti. Umjetnost/literatura u njegovu svijetu tako ima značenje i ulogu sudbine, njezina komentara, ogledala i najdubljeg izraza istovremeno. Pa iako višekratno ističe da je »pisanje tek jedan od njegovih hobija«, u knjizi se ipak sve vrti oko književnosti, a i sadržaj knjige istinska je književnost. Bilo da komentira pojedina iskustva i slike, da demistificira, polemizira, ironizira i kritizira ljude od knjige i pera ili pak pojave šireg društvenog ozračja, da pojašnjava spisateljske postupke i strategiju, Novak u svakom dijelu, zapisali smo, svjedoči i svoj ljudski i književni profil.

Svojim najdubljim odlikama Digresije su doista knjiga brojnih licâ. Po mjeri Novaka pisca i intelektualca, sudionika i svjedoka vremena, u njoj se isprepleću i suhoparni odgovori i briljantne psihološke introspekcije, začudno duboke dijagnoze i politički komentari, majstorski prozni pasaži i portreti, škrti opisi s aromom istinske literature. Svaki od njih vrijedan je čitalačke znatiželje i odziva. S iskustvom mudra čovjeka, koji je život iskušavao odustajući od njega, Novak je Digresijama ispisao čudesnu inventuru (svoga) vremena, njegovih brojnih ljudskih sudbina, tema i problema, morala i istinâ u svoj njihovoj težini i dramatičnosti, na način najdubljih autorskih imaginacija, ne dovodeći u pitanje status i ugled koji uživa, makar o nekim pojavama i imenima drukčije mislili.

Poznavateljima hrvatskih književnih i izvanknjiževnih prilika nije bilo teško pretpostaviti – a ubrzo se to i pokazalo - da će Digresije ustalasati književnu i društvenu zbilju. Osvrti i polemičke intonacije oko Digresija samo su iznova potvrdile Novakovu postavku o dubokoj ideološkoj podijeljenosti i hrvatskoga društva i hrvatske književnosti. Od imena onih koji su se primarno bavili književnom dimenzijom Novakovih intervencija treba spomenuti tek najznakovitija. Tako je Tonko Maroević istaknuo da je ovo »neknjiževno djelo vrlo književnih svojstava« na »planu dokumenta epohe vrlo zanimljivo, na književnoj razini upravo nenadomjestivo« te pruža »pravo i za solidniju psihoanalitičku interpretaciju« i za »suptilnije lingvostilističke analize«. A za Borisa Biletića je posrijedi »iskren, otvoren, polemičan, mjestimice bespoštedan, bolno aktualan tekst«, jer »dezorijentiranoj intelektualnoj Hrvatskoj trebaju ove i ovako jasne i izravne riječi, navlastito tada kad same sebe relativiziraju i dovode u pitanje vlastiti smisao«. Stoga su Digresije »mnogo više od osobne priče i nipošto nisu generacijska, nego, srećom i naprotiv, konačno jedna smjerokazna i više nego dobrodošla knjiga«.

U svom »odgovoru« na Novakove Digresije »najdalje« je međutim otišao Sinan Gudžević. U članku Digresije bivšeg partizana i antifašiste on se »biranim rječnikom« ustremio na knjigu, a još više na njezina autora. Čitajući u njoj nakanu da bude »što je moguće (više) hrvatskija i državotvornija«, mnogima koji su o knjizi pisali pohvalno konotira udvorništvo kojemu razlog nalazi u masovnoj »podržavotvornosti hrvatske kulturne elite«, koja svoje priloge uznosi samome Tuđmanu i njegovoj državi, atribuirajući je zadriglim i rigidnim nacionalističkim prostorom. U takvome, »tuđmanistanskom« krajoliku, prema Gudževiću, ništa ne može biti drukčije do li »razulareno nacionalističko«, poglavito ono što je na bilo koji način vezano sa Srbijom... Posve mu je razumljivo zašto se u Novakovoj knjizi ne spominje »bacanje ćiriličnih knjiga« ni Tuđmanov napad na Bosnu, baš kao što mu je razumljiva i Novakova opsjednutost jezikom. Štoviše, u tome se on ne razlikuje od »vojske samozvanih jezikoslovaca« koje se odgojili »ladani, babići, dulčići«, što je i osobina svakoga hrvatskoga nacionaliste. Pisana iz takve »nacionalističke pozicije«, Novakova knjiga Gudževiću i nije mogla biti drukčija do li knjiga pisana za »određene čitatelje«, one koji ne žele znati za »četvrt miliona ubijenih ljudi« i sl. Riječju - »petljavina« i »kupusara«!

Iz Gudževićeva je pamfleta vidljivo da su Novak i njegova autobiografski intonirana knjiga samo povod za obračun s Tuđmanom. I dok je Tuđman okarakteriziran najcrnjim nacionalistom i atribucijama poznatima i preuzetima iz rigidnoga ideološkoga rječnika, ni hrvatska država nije prošla drukčije. Gudževićeva odbojnost (i mržnja) prema prvom hrvatskom predsjedniku – apostrofiranom kao krivcu za sva zla koja su se događala na ovim vjetrometinama – prenijela se i na hrvatsku državu, pa je okarakterizirana kao »najveća hrvatska nacionalistička petljavina« te nizom drugih ideoloških atribucija za koje se moglo vjerovati da pripadaju davnoj prošlosti a ne diskursu odgovorne komunikacije u kojoj razlike i neslaganja nisu razlog za mržnju nego argumentiranu raspravu.

Umjesto da polemizira s Novakom i njegovim stajalištima, Gudžević se rigidnim ideološkim »streljivom« obračunava s piscem kojemu odriče sve, pa čak i pravo na vlastite misli, osjećaje... Umjesto argumentirane polemike pisane s odgovornošću za riječ tako smo dobili objede, a umjesto književnosti ideološku paskvilu, s providnom tendencijom da se cijelomu narodu iznova nametne grijeh izjednačavanjem njegova prava na državu s petljavinom, nacionalističkom i šovinističkom rabotom. Na taj način zamjerke koje pripisuje Novaku, rječito diskvalificiraju samoga pisca pamfleta, i pokazuju kako je sama knjiga, s njezinim istinama (!), samo povod za neke druge obračune.

* * *

Davor Velnić je u pravu kad veli da »bi mnogi voljeli da (Digresije) nikada nisu napisane«. Ne obazirući se na to što će reći oni koji su se prepoznali na stranicama knjige, Novak je Digresije uskoro dopunio sa stotinjak stranica novoga teksta i objavio pod naslovom Protimbe (koje su u nakladi Matice hrvatske tiskane 2010. godine, kao 6. knjiga Sabranih djela Slobodana Novaka). Izostavivši u Protimbama neka pitanja koja su gradila tekst Digresija, jer bi, kako kaže, »naknadno navrtanje pitanja bilo neumjesno«, osvrnuo se ne samo na recepciju koju su Digresije polučile, nego se ponovno, s malo odmaka, nerijetko još otvorenije, kritičkije i ironičnije, vratio pojedinim pitanjima o kojima se pitao, o posve određenim događajima i ljudima.

Sa željom da knjiga Protimbe, kako sam kaže, »bude što potpunija zbirka pisanih zapisa o prilikama, okolnostima i ljudima koji su obilježili moj život, kao i o vlastitim književnim i drugim duhovnim zaokupljenostima koje su odredile moj svjetonazor i moje skromno književno djelo«, Novak je »stare teme« osvijetlio dodatnim bljeskovima, ponovno ne ostajući nikome dužan, niti pak odveć računajući koliko će se to svidjeti dežurnim čuvarima hrvatskih istina, osobito glasnima u današnjem našem društvenom pejzažu. Premda su ove dodatne intervencije neki dočekali kao izraz »ishlapjela starca«, Novak - svjestan frustracija hrvatske pameti čija je šutnja već prerasla u tradiciju – iznova naglašava da ne želi pristati na okružujuće obmane i laži niti da šutnja bude mjerom i njegova trajanja i njegove književnosti.

U Protimbama Novak dodatno proširuje i obogaćuje svoja razmišljanja o aktualnim pitanjima hrvatske sudbine, o Domovinskom ratu, o hrvatskom ratnom zločinu i nametanju krivice žrtvama, osvrće se na često rabljenu sintagmu »govora mržnje« i njezinu ideološku instrumentalizaciju u hrvatskom društvenom i političkom pejzažu, a razmišlja i o ideji pomirenja koju pojedini akteri svjesno nastoje obezvrijediti jer »ne žele oprostiti tuđe zločine, jer bi se onda morali pokajati za vlastite«. Iznova se obrušava i na pojedince koji ne skrivaju svoju »pomračenu mržnju na Tuđmana« i na »prizemnu komunističku hajku« protiv njega, lamentira nad hrvatskim sluganskim mentalitetom i pojedincima koji njime »pripremaju svoju buduću diplomatsku karijeru« i sličnim pitanjima koja uvećavaju ionako veliku hrvatsku frustriranost. Iako će ispod piščeve ostrašćene geste navijačka kritika vidjeti izraz osobne netrpeljivosti i animoziteta prema navedenima, Novak to odbacuje, ne prihvaćajući niti pak pristajući da pojedinci, koji to nisu zaslužili, budu arbitri hrvatske sudbine, gospodari i mjera demokracije hrvatskoga društva.

Uvijek u svoje ime i u prvom licu, sa snagom uvjerenja da je mudrost starosti veća od mladenačkih ideala i zabluda, krhotinama svojih protimbi Novak otkriva koordinate svojeg ljudskog i književnog portreta, čineći ga novim prilozima i novim sadržajima i ljudskijim i književno poticajnijim. Njegovoj reljefnosti, držimo, posebno pripomažu »intimni« fragmenti, u kojima progovara o najbližima, obitelji, supruzi, unučadi, ali i o interesima, autima i barki, cigaretama i zidarenju, bolestima i svojoj Gajardi, susjedima, kućnim predmetima, sladoledu... Upečatljive su riječi o građenju kuće kao o »uzvišenom poslu« (osobno mu zanimljivijem nego npr. teorije romana), o odnosu pisca i vlasti, s višekratno istaknutim naglaskom da ne obrađuju isti vrt, da ne pripadaju istom etičkom ili srodnom duhovnom ozračju, pri čemu su pisci individualisti, a vlast učoporuje. Iako priznaje da je pisanje tek jedan od njegovih hobija, ne skriva da je ono i »jedini javni posao pri kojemu me svaka trema i nesigurnost napušta i tada postajem odlučniji od sebe sama«, a čemu su mnoge stranice knjige Protimbe rječita potvrda.

Nije lako, a nema ni potrebe, na ovome mjestu apostrofirati sve teme i naglaske ove (proširene i dopunjene) Novakove i novakovske knjige, sve njezino rasuto (i ponovo sabrano) književno iskustvo. Mnoštvo je stranica naime koje traže podrobniji osvrt, poglavito one koje imaju snagu uporišta njegova ljudskog i spisateljskog svjetonazora. Riječ je o poglavito o kristalizacijama onih iskustava koja pružaju odgovor ne samo na pitanja njegova života i njegove književnosti, nego i na pitanje naše sudbine i našega vremena. Mislim pri tome na Novakova razmišljanja o domovini i narodu, njegovim vođama i gospodarima, komunizmu, globalizaciji i europskoj budućnosti, o posvemašnjem duhovnom invaliditetu i pomanjkanju nacionalnih osjećaja, o podobnima koji smjenjuju kvalificirane, o jeziku, o zajedničkoj odgovornosti i slično. Premda Novak sa sebe skida ulogu tumača narodne sudbine, kako to mnogi politički patuljci sebi vole tepati, mnoga od njegovih razmišljanja nadasve su i poticajna i korisna, poglavito onima koji su na krhka leđa uzeli velike zadaće. A oni će se prepoznati na stranicama knjige, svejedno je li ih pisac apostrofirao imenom ili su skriveni u govoru njegovih gustih metafora!

Jedno je posve sigurno: Protimbe nisu samo znakovit prilog autorovoj književnoj biografiji već, ponajprije, knjiga prvorazrednih književnih svojstava, u svakom pogledu izdašnija i poticajnija kako vrijeme prolazi. Još više, Protimbe su knjiga koja svakim novim čitanjem dodatno uvećava svoj kapital, tražeći da bude vrednovana kriterijima književne relevantnosti i stilskog bogatstva, a ne jezikom ideološke ostrašćenosti i isključivosti njezinih protivnika koji joj nastoje uskratiti i ono što je uistinu - neupitno.