Lucidan i bogat vrt figura

Iz stvaralačke radionice Krešimira Bagića, pjesnika, znanstvenika i profesora stilistike na Odsjeku kroatistike zagrabačkoga Filozofskog fakulteta, hrvatska književna znanost dobila je jedno kapitalno djelo: Rječnik stilskih figura. S obzirom na to da je u Hrvatskoj dosad objavljeno nekoliko manjih pregleda stilskih figura, ovo djelo predstavlja u nas prvi cjelovit prikaz izražajnih sredstava jezika.

Bagićev Vrt figura (kako autor naziva svoje djelo u predgovoru knjige) sačinjava 158 stilskih figura koje su opisane i razvrstane u pet grupa: figure dikcije, figure konstrukcije, figure riječi ili tropi, figure misli i figure diskursa. Pritom autor zadržava tradicionalne nazive kako ne bi stvarao dodatnu zbrku unutar klasifikacije stilskih figura. Naime, u povijesti teorije književnosti postojale su različite teorije oko imenovanja i grupiranja jezičnih izražajnih sredstava, ali se Krešimir Bagić ispravno odlučuje za uvriježenu klasičnu terminologiju pa svaka figura u natuknici ima svoj izvorni naziv preuzet najčešće iz grčkog ili latinskog jezika koji se prevodi na hrvatski jezik.

Prema autorovim riječima, u Rječniku stilskih figura objavljeno je istraživanje koje je proveo kao znanstvenik i profesor na zagrebačkoj Kroatistici, a svoja proučavanja figura objavljivao je duže vrijeme i u Matičinom časopisu Vijenac. Vjerojatno je to razlog što je knjiga pisana znanstveno-popularnim stilom, što ciljanom čitateljstvu uvelike olakšava pristup ogromnim količinama podataka kojima obiluje ovaj rječnik. O svome radu autor sam napominje: »Na Rječniku stilskih figura radio sam, s manjom ili većom pomnjom, hobistički i studijski, kao istraživač i kao nastavnik, kao govornik i kao sugovornik, kao pisac i kao čitatelj više od deset godina. Taj me posao vodio u mnoga nepoznata područja, širio granice mišljenja o jeziku i komunikaciji, nudio nove spoznaje ili barem upućivao na put prema njima. Vjerujem da me bavljenje figurama obogatilo i stručno i privatno te se nadam da će čitatelj na stranicama koje slijede moći prepoznati barem djelić fascinacije temom koja se krije iza njih«.

Mogli bismo izdvojiti značajke zbog kojih je Rječnik istovremeno vrlo interesantan i iznimno koristan. Prvo, Bagićev pristup građi je svjež, inventivan, duhovit te se mjestimično može uočiti da ga je pisala osoba koja je istovremeno i pjesnik i znanstvenik. S druge strane, Bagić je znanstveno metodičan, definicije i objašnjenja su sažeti, ali pronicljivi što podcrtava činjenicu da Rječnik posjeduje stanovitu jezičnu eleganciju koja se zasniva na čistoći izraza. Stoga će u svome prikazu Rječnika stilskih figura Milovan Tatarin naglasiti kako »Krešimir Bagić zna lijepo pisati – metodološki postupan i sistematičan, u tumačenju jasan i precizan, u zadanom opsegu dinamičan i dramatičan, on svjedoči o temeljitijoj upućenosti u gradivo zbog čega je njegove zaključke lako razumjeti i pretvoriti ih u vlastito znanje«.

Rječnik je interdisciplinaran, primjeri su preuzeti iz različitih govornih situacija – od književnih, političkih, medijskih uzoraka izražavanja do reklamnih slogana – čime ovaj rječnik daje široku sliku figura u poetskoj i svakodnevnoj uporabi. Osim toga, u knjizi su zastupljeni i različiti likovni prilozi, fotografije, stripovni isječci kojima se dodatno objašnjavaju razne stilističke pojave u jeziku kulture putem perspektive, boje, dinamike i ritma. S obzirom na to da slika govori tisuću riječi, likovni prilozi u Rječniku stilskih figura su zanimljivi i korisni zbog toga što dovitljivo podcrtavaju pojmovnu definiciju pa nam tako olakšavaju shvaćanje određene figure. Vizualni artefakti su sastavni dio Rječnika, čime nas autor želi neprestano podsjećati da je stil, odnosno figura sredstvo s kojim se često susrećemo u svakodnevnom životu i na koje se treba obratiti pozornost.

Stilske figure su zapravo strukture mišljenja kojima smo okruženi i koje nas mogu upozoravati da se ispod figuracije često kriju neka druga značenja. Svijet je figurativan, a figuracija nije samo svojstvena pjesnicima, jer stilska figura može funkcionirati ne samo kao poetička značajka, već sociološka, filozofska ili kulturna činjenica pa književnu stilistiku možemo promatrati kao znanstvenu disciplinu koja proučava specifični globalni stilski potpis (Laurent Jenny). Osim likovnosti, prisutni su primjeri iz glazbene umjetnosti, pa možemo naći informacije kako su mnogi poznati skladatelji kao što su Bach, Mozart, Chopin koristili figure palindrom ili portret u strukturiranju svojih skladbi. Stilističar Aron Kibedi Varga tvrdi da su stilske figure legitimna sredstva analize auditivnih umjetnosti u koje ubraja sva književna i glazbena djela, ali da se pojedine figure kao anafora, figura ponavljanja i hipotipoza, figura opisa, mogu koristiti i kao alati u proučavanju vizualnih, odnosno likovnih umjetnosti.

Bagićev pristup leksičkoj činjenici uistinu je znanstveno iscrpan. Na početku svake natuknice definira se sama činjenica, zatim se donosi historijski pregled - od antike do suvremenosti, odnosno već prema književnim razdobljima u kojima se pojedina figura konstituirala kao temeljna stilska značajka. Razrađuju se potom različiti pristupi u proučavanju određene figure, te napominju autori koji su se u pojedinom razdoblju bavili teorijom određene figure.

U svome prikazu Rječnika stilskih figura Vladimir Biti napominje kako Krešimiru Bagiću »na temelju dugogodišnjeg prikupljanja građe i proučavanja odgovarajuće literature uspijeva da oblikuje natuknice koje su potpunije i iscrpnije od svega što smo dosad imali u hrvatskoj tradiciji bavljenja dotičnom problematikom. Pritom natuknice mrežom pridodanih uputnica potiču čitatelja na uspostavljanje unakrsnih referenci i oblikovanje skupina po različitim srodstvenim osnovama. Takva obilježja čine Rječnik ne samo budućim dragocjenim pedagoškim oruđem, nego i važnim doprinosom našoj intelektualnoj i kulturnoj sredini«.

Za primjer Bagićeve obrade figura uzmimo metaforu – kraljicu figura. Nakon uvodne definicije, pristupa se samoj teoriji metafore u kojoj se jasno naglašava da postoje spoznajne, ekspresivne i poetske metafore s obzirom na karakter metaforičkog značenja, stupanj metaforičnosti i tipove diskursa u kojima se pojavljuje. Tipovi metafore nadalje se raščlanjuju te navode primjeri u kojima one funkcioniraju. Zatim se navodi i druga klasifikacija metafore, s obzirom na prisutnost pravog i posuđenog imena, po kojoj možemo razlikovati eksplicitnu (atributnu, apozicijsku i determinacijsku) i implicitnu metaforu.

Autor također iznosi historijski slijed proučavanja metafore, od Aristotela, Kvintilijana do Jakobsona, Richardsa i Blacka. Osim toga, navode se primjeri vizualne metafore, te se cijela natuknica o metafori završava popisom hrvatskih znanstvenika koji su se u svojim radovima bavili teorijom metafore. Već na primjeru autorovog prikaza metafore možemo zaključiti da - s obzirom na široki uvid u pojedinu natuknicu - ovaj rječnik poprima gotovo enciklopedijski oblik.

U predgovoru svog Rječnika Krešimir Bagić konstatira kako čovjek nikad ne zna kamo će ga rječnik odvesti, kako iznenaditi, gdje i čime nagraditi. Ovaj rječnik to zaista potvrđuje, jer on svojim oblikovanjem i iscrpnim sadržajem postaje koristan i atraktivan priručnik koji će uvelike olakšati traženje informacija o stilskim figurama svima koji se bave riječima – studentima, nastavnicima, književnicima, novinarima, medijskim radnicima. Uz Rječnik stilskih figura izvrsno se može preispitati i vlastito umijeće mišljenja i izražavanja, obogatiti elokvencija te provjeriti osobno iskustvo jezika. Jedino se treba prepustiti obilju raznolikosti te s užitkom prošetati Bagićevim bogatim vrtom figura.