Književna znanost prijatelja

Slijedimo li navode Lauerova najbližega suradnika i bio/bibliografa Waltera Krolla mali je Reinhard djetinjstvo proveo u rodnom gradiću, naime rođen je 1935. u Bad Frankenhausenu, sjeverna Tiringija, dok gimnaziju započinje u Jeni i završava u Bad Hersfeldu, jer se 1951. godine obitelj preselila u tadašnju Saveznu Republiku Njemačku. Iz toga vremena je i Laureova rana ljubav za glazbu, učenje klavira, kojemu se vraća u zrelim godinama i odonda svakodnevno svira klasične autore (često i u komornim sastavima sa svojim kolegama i studentima). Od 1954. do 1960. apsolvira Reinhard Lauer studij slavenske filologije, germanistike i istočnoeuropske povijesti na sveučilištima u Marburgu na Lani, Berlinu, Beogradu i Franfurtu na Maini te završava studij doktoratom o recepciji Heinea u Srbiji (Heine in Serbien, 1961.).

Zanimljivo je da Lauer od 1960. do 1962. boravi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao lektor njemačkoga jezika, gdje se upoznaje i sprijateljuje s vodećim znanstvenicima »zagrebačke škole« Zdenkom Škrebom, Aleksandrom Flakerom, Ivom Frangešom, Viktorom Žmegačem, Miroslavom Šicelom i drugima. U Zagrebu upoznaje i svoju suprugu Stanku Ibler, s kojom je podigao kćer Lucindu, koja je također slavistica i povjesničarka glazbe. Od 1962. do 1969. dobiva mjesto znanstvenoga asistenta na slavistici Sveučilišta u Frankfurtu na Maini, kod prof. A. Rammelmeyera, gdje na kraju i habilitira s tezom o ruskoj poeziji 18. stoljeća (Gedichtform zwischen Schema und Verfall, koju ponešto prerađenu i dopunjenu objavljuje u Münchenu, 1975.). Nakon samo jednog semestra predavanja na Sveučilištu u Mannheimu, dobiva stalno mjesto redovitoga profesora na Katedri za slavensku filologiju Georg-August Sveučilišta u Göttingenu, gdje ostaje do umirovljenja (od 1969. do 2003. godine).

U više od tri desetljeća rada u zvanju redovitoga profesora, valja naglasiti - bez potrebe reizbora - prof. Lauer se najviše koncentrirao na probleme slavističke znanosti o književnosti, kako na pojedine nacionalne povijesti književnosti, opuse i djela, tako i na interslavensku književnu komparatistiku, odnosno njemačko-slavenske kulturne i književne odnose, da bi goetingenšku rusistiku i južnu slavistiku proslavio diljem Njemačke. Bio je domaćin i organizator niza slavističkih simpozija, od kojih ističemo one o Miroslavu Krleži i o hrvatskoj suvremenoj književnosti, voditelj niza znanstvenih slavističkih projekata, od kojih je za nas najznačajnija velika bibliografija hrvatskih i srpskih prijevoda na njemački; dakako, bio je uspješan i kao urednik znanstveno-slavističke serije Opera Slavica, koja danas broji više od pedest tomova, itd. Prof. Lauer bio je mentorom za stotine seminarskih radova i magisterija te za više desetaka doktorata, od kojih su mnogi i iz hrvatske književnosti (o Krležinim esejima, o Krleži i Nietzcheu, o »poljskim pjesmama« Milivoja Slavičeka, o poeziji Slavka Mihalića, itd.). Kao stipendist Zaklade A. v. Humboldt i višegodišnji lektor hrvatskoga jezika u njegovu Seminaru, mogu svjedočiti o nebrojenim predavanjima i seminarskim naslovima te osobito javnim predavanjima iz južnoslavenskih književnosti, kao i o brojnim gostovanjima slavista i stipendista iz svih slavenskih zemalja u Göttingenu.

Prof. Lauer je bio ugodan domaćim mnogim i mnogim namjernicima i kolegama, kao i angažiran član ili predsjednik najvažnijih strukovnih gremija ili komisija, redoviti ili dopisni član više akademija (od kojih je u Akademiji znanosti u Göttingenu jedan od najaktivnijih članova – dugogodišnji je zaslužni član njezine Komisije za interdisciplinarno istraživanje jugoistočne Europe), a istodobno aktualni kritičar suvremenih ili stručnih djela u časopisima i novinama. Kao što dokumentira bibliografija Reinharda Lauera, do sada je objavio nekoliko samostalnih knjiga, a pojedinačno cjelokupna njegova znanstvena, stručna i kritička aktivnost broji oko 700 jedinica! Ovom prilikom istaknuo bih samo dvije: iscrpnu biografiju Aleksandra Puškina – Aleksandr Puškin, Eine Biografie (2005.) te monografiju o Miroslavu Krleži – Wer ist Miroslav K.? Leben und Werk des kroatischen Klassikers, iz 2010. godine.

Akademik Reinhard Lauer zapravo je dobro poznat hrvatskoj slavističkoj akademskoj javnosti. Prije par godina objavio je Studije i rasprave u istoj biblioteci (Inozemni kroatisti) te knjigu Okviri hrvatske književnosti u biblioteci Književna smotra. U međuvremenu, za svoje dugogodišnje zasluge na području predavanja i proučavanja hrvatske književnosti dobio je i najvišu hrvatsku nagradu za strane slaviste – Medalju Vatroslava Jagića.

Reinhard Lauer jedan je od posljednjih jagićevaca, velikih slavista koji su se za potrebe studija slavenske filologije, specifičnoga i svojedobno vrlo uspješnoga studija slavenskih jezika i književnosti u Njemačkoj i na njemačkom jezičnom području, pa i drugdje u Europi, uspješno bavili s više jezika ili književnosti. Pored intenzivnoga bavljenja ruskom književnosti (glavni rezultat je velika povijest ruske književnosti, dijelom prevedena na hrvatski i objavljena u Zagrebu: Povijest ruske književnosti, Golden marketing, 2009.), akademik Lauer bavio se intenzivnije južnoslavenskim književnostima, a u posljednje doba najviše upravo hrvatskom književnosti. On kao da je hrvatsku književnost, posebno u posljednja dva desetljeća, izabrao za povlašteno mjesto svoga znanstvenoga i stručnog zanimanja.

Štoviše, akademik Lauer još se odaziva na brojne pozive na naše simpozije, na predavanja kao gost-profesor, kao što je i dalje vodi brigu oko hrvatskih pisaca i kulturnih djelatnika vezanih uz mjesto svoga djelovanja – Göttingen. Iz te dvije-tri aktivnosti profesora u mirovini nastale su Nove kroatističke studije, koje su podjednako važne i po analitičkim rezultatima koje donose, po sintezama i iskustvima kojima se autor obraća njemačkim slavistima, kao i po okrenutosti našim domaćim kroatističkim i južnoslavističkim stručnjacima, osobito u dimenziji izrazite naklonosti i ljubavi prema hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi.

Iako se knjiga otvara preglednom studijom o vrhovima hrvatske književnosti, od Marka Marulića do Miroslava Krleže, iako su rasprave uglavnom poredane kronološkim redom pojavljivanja autora i problema u hrvatskoj književnosti, pa se raspoznaje i podjela na stariju i noviju hrvatsku književnost, Nove kroatističke studije više su kulturološko-problemski koncipiran presjek glavnih problema i protagonista hrvatske književnosti (glavnih pitanja, kako su se ona aktualizirala u novije doba), a manje neposredni prilozi povijesti hrvatske književnosti iz inozemne perspektive. Studije obuhvaćaju najširi raspon autorova istraživanja, od Marulića i hrvatske renesanse do ilirizma ili postmodernizma Nedjeljka Fabrija, od Jagićeva interesa za (rusku) stariju književnost i djelovanja Đure Arnolda u Njemačkoj do raspletanja odnosa centra i periferije u multiliterarnim okolnostima (kroz usporednu predpreporodnoga Petrograda i Zagreba, naše ilirske situacije) ili diskusije oko stanja kroatistike u Njemačkoj. Naime, to stanje je i danas opterećeno starom praksom, kako zbog njemačke tradicije tako i zbog nesretnog utjecaja jugoslavenske integralističke prakse, ali i zbog pragmatičnih razloga - odnosa broja studenata i broja nastavničkih mjesta, te opravdanog zadržavanja višejezičnih i višeknjiževnih/multikulturnih slavističkih i interdisciplinarnih studija u Njemačkoj i na drugim sveučilišnim centrima u svijetu.

Strpljiv i dugotrajan istraživački rad akademika Reinharda Lauera, njegov podjednak smisao za analizu kao i sposobnosti sintetičkoga uvida i ovim studijama daju draž autentičnosti razvoja naše struke u inozemnim okolnostima, ali i doprinose slici hrvatske književnosti i kulture iz očišta koje već odavno nije strano, nego je domaće, upravo prisno, prijateljsko – kakvo bi i moralo biti svako istinsko filološko istraživanje, ako je još danas ostalo što od filologije kao nauke prijatelja. Ono nas ne mora, međutim, zavesti na put međusobne nekritičnosti: kao i u pomnim autorovim tumačenjima nama poznatih fenomena, za hrvatsku je slavistiku i kroatistiku prevažno da se odmjerava u parametrima velike (njemačke) kulture i u uvjetima pune slavističke otvorenosti.

Utoliko je onda uvjerljivije autorovo svjedočenje o značenju za njega osobno (pa i za njemačko-hrvatske veze, sve i ako bi bile svedene samo na zagrebačko-goetingenški krug) naše male, ali dobro razvijene, hrvatske znanosti o književnosti, zahvaljujući i germanistima. Tomu je bio svjedokom u dvije generacije, one koju je upoznao za vrijeme svoga prvoga duljega boravka u Zagrebu i s kojom je godinama uspješno surađivao, kao i one koja ga je dijelom prihvatila kao svoga uzora (Dunja Fališevac, Zoran Kravar, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić-Tolić, i dr.). Dakako, pri tome ne mogu niti ne želim zatajiti i vlastito ime i ulogu, ali s punim stručnim uvjerenjem pozdravljam odluku da je Matica hrvatska u svojoj uglednoj biblioteci Inozemni kroatisti opetovano objavila knjigu akademika Lauera te je preporučam na pažljivo čitanje; s nadom u bolji odjek radova i knjiga inozemnih i tuzemnih slavista, osobito južnoslavista, u našem slabo zainteresiranom i suženom akademskom i kulturnom prostoru.

O mnogim sam osobitostima pristupa Reinharda Lauera hrvatskim piscima i temama pisao povodom drugih knjiga. A uz najnoviju, uz Nove studije i rasprave, ističem uvijek vrijednu njemačku, pa i germanističku dimenziju njegova pisanja, bilo da se radi o prezentaciji kroatističke problematike njemačkom slavističkom akademskom svijetu, kao u većini rasprava, bilo da se radi o autorovu osloncu na bogatu njemačku znanost o književnosti, pa i na njegova vlastita istraživanja (kao ovdje u pojašnjenju odnosa centra i periferije u multiliterarnim prilikama ili o Herderu i herderizmu, kao i o kompleksnom razumijevanju kulture renesanse prema Jacobu Burckhardu).

Pri svemu tome ne trebamo zatvarati oči niti pred Lauerovom slavističkom, odnosno južnoslavističkom kontekstualizacijom ili usporedbama, koje pojedine pisce s pravom drže graničnim slučajevima slavističke književne znanosti. Ovdje prije svega mislim na raspravu o Sigetu, kao multinacionalnom junačkom mitu, koji je mogao doživjeti svoju aktualizaciju u nedavnom Domovinskom ratu »kada se sudbina Zrinskoga i njegove čete ponovila u opsadi Vukovara«, koja je, »uzbudivši svjetsku javnost – kao i 1566. vijest o Sigetu« snažno utjecala »na hrvatske težnje za samostalnošću« (str. 67-68). Isto tako, profesoru Laueru kao rusistu bila je prirodno pod rukom i aktualizacija intertekstualne veze Nedjeljka Fabrija i Tolstoja, koje on čita s neprikrivenom aluzijom, kao »knjigu o Srbima i njihovu ratu«: Tko god je doživio osupnutost Hrvata, kada je počelo nasilje u Krajini i Podunavlju, lako će shvatiti da se takva trauma mora spoznati i prikazati. Fabrijevo djelo jedan je od prvih pokušaja da se nešto što nitko nije očekivao shvati, no bez ikakvoga opravdanja (str. 152).

S druge strane, južnoslavistička dimenzija tumačenja Ive Andrića kao liričara ili Maka Dizdara kao bosanskog pjesnika, otvara prostor za kompleksnije razumijevanje hrvatske baštine, s kojom i oko koje se ne bi trebali isključivati i domaći, malobrojni stručnjaci za južnoslavenske jezike i književnosti - koliko god se u Hrvatskoj i danas smatra da njih treba držati podalje od kroatistike, izvan njezina jezičnoga i književnoga polja. »Ovdje sam htio pokazati«, zaključuje Lauer studiju o Dizdaru, »da je Mak Dizdar pjesnik čije su stvaralačke snage usko povezane s materijalnom, duhovnom, folklorističkom, književnom i političkom osobnošću Bosne. Otuda on prima, povezan s tradicijom i s modernitetom, svoje sadržaje i svoj pjesnički jezik« (str. 149). Uostalom, što je drugo naša zadaća kao povjesničara književnosti, pa i kao interpretatora, nego uskladiti ishodišna vrela pjesnikove inspiracije s njegovim opusom te sveukupno njegovo djelo i djelovanje povezati s našim vremenom, s našim životima, s kulturom našega doba, kao i osobnoga djelovanja i djela. Jedan od takvih primjera je i rad akademika Reinharda Lauera.

Oprimjerimo to još jednim Lauerovim razmišljanjem, o pjesništvu Dragutina Tadijanovića: Vrlo važan moment u Tadijanovićevoj poeziji je karakter dnevnika, koji imaju gotovo sve njegove pjesme, gotovo nikad ne nedostaje nadnevak i mjesto u kojem je pjesma napisana. Budući da poezija prelazi u zapis svakodnevnih malih događaja, možemo govoriti o dnevničkoj poeziji Dragutina Tadijanovića. Za Krležu je književnost, odnosno poezija bila »postignut životni intenzitet«, a za Tadijanovića je svaka pjesma ponovni pokušaj da se izrazi (ili »postigne«) »životni intenzitet« u svakidašnjici (str. 135).

Na nama je da o oba intenziteta, što nije drugo nego ljepota književnosti, govorimo bez ideološke isključivosti i nekritičkoga navijanja. Premda se međusobne simpatije, kao i dobrodošla empatijska otvorenost prema Drugome, ne trebaju isključiti. Kao i u našem primjeru.