Izazovi književne (mikro)topografije

Mnogi proučavatelji hrvatske književnosti nerijetko su upozoravali na neprijepornu, ali ponekad shvaćanu i kao nepoželjnu, štoviše prijeteću, topografsku obilježenost hrvatske književnosti, prilikom čega su se uglavnom vrtjeli oko manjeg broja regionalno ili lokalno obilježenih književno-kulturnih krugova, u kojim su razmatranjima punu legitimnost zapravo zadobivali tek književno-topografski krugovi dopreporodne književnosti, kao što su dubrovački, hvarski, splitski, zadarski, ozaljski, zagrebački ili slavonski. Istodobno, o onima poslijepreporodne hrvatske književnosti govorilo se mnogo opreznije, ali i neodređenije, pa je još i danas teško usustaviti koji bi to književni krugovi bili, a isto je tako dobrano ostalo nejasno i kakvi bi to krugovi uopće bili.

Iako se očito smjeralo drugačijem završetku tog problema, otvorenim je nakon ilirskog pokreta ostalo i pitanje jezika tada uspostavljene nacionalne književnosti, jer su se odbačeni kajkavski i čakavski (ali i štokavski) jezici uspjeli održati na književnoj sceni, pa se topografskoj pridružila i jezična obilježenost, koju danas više niti jedan ozbiljan proučavatelj hrvatske književnosti ne može ignorirati. S druge strane, tek se u najnovije vrijeme počelo ozbiljnije u obzir uzimati i topografske sastavnice hrvatske književnosti, koje se donekle mogu, ali i ne moraju poklapati sa spomenutim jezičnima. Tako su se do sada kao najozbiljnije pojavile podjele na sjeverni i južni, odnosno mediteranski i panonski, tj. kontinentalni i priobalni književno-kulturni kompleks hrvatske književnosti, što je skicirao Pavao Pavličić, a ozbiljnije teorijski konceptualizirao Vinko Brešić preko svojeg koncepta »novog regionalizma« hrvatske književnosti.

Novi književni regionalizam

Ako bismo dalje željeli usitnjavati sastavnice hrvatske književne topografije, vjerujem da bi bilo razloga govoriti o sjeverozapadnoj, slavonskoj, istarskoj i dalmatinskoj sastavnici, a još detaljnijom analizom pojedine od tih kompleksa mogli bismo ponovno podijeliti na manje cjeline, sve do mikroregionalnih, pa i lokalnih krugova. Tako bismo sjeverozapadni književno-kulturni krug mogli dalje dijeliti npr. na zagorski, međimurski, podravski, varaždinski itd. Pritom valja napomenuti kako se takvom fragmentarizacijom nacionalnog književnog prostora ne želi dovesti u pitanje, a kamoli osporiti njegova cjelovitost, koja je jednako vidljiva i važna koliko i sama parceliziranost, nego se samo pokušava ponuditi novi kut gledanja na njezinu cjelovitost iz kojeg bi još vidljivijima postali mnogi autori i djela do kojih književnopovijesni pogled nerijetko ne seže, a možda bi trebao.

Brojni su koraci u tom pogledu napravljeni u novije vrijeme, a najveći su put, čini mi se, prevalili proučavatelji slavonskog udjela u hrvatskoj književnosti (Goran Rem, Helena Sablić Tomić i dr.), koji nakon uspostavljanja okvira slavonske književnosti polako, ali sigurno kreću prema mikroregionalizaciji, a ponekim pokušajima čak i prema lokalizaciji svojih književnih krugova. Istarski je kompleks po istraživačkoj uznapredovalosti odmah iza njih (Boris Biletić), a određeni napori postoje i u okviru dalmatinskoga i sjeverozapadnoga kompleksa. Ako ostanemo na području književnog sjeverozapada, pionirsku je ulogu u njegovu konstituiranju kao istraživačkog fenomena ponajprije odigrao Zvonimir Bartolić, a uz rame mu, ali s drugačijim fokusom, naime jezičnim, odmah stoji Joža Skok. Dok se Bartolić bavio »sjevernohrvatskom« (zapravo - sjeverozapadnohrvatskom) književnošću, dakle regionalno, tj. topografski obilježenim korpusom, Joža Skok je više pažnje posvećivao kajkavskom, dakle jezično obilježenom korpusu, iako, dakako, među tim korpusima postoji dosta razumljivih preklapanja.

Najistaknutiji proučavatelj kajkaviane

Stoga najnovija knjiga umirovljenog sveučilišnog profesora, uglednoga književnog povjesničara, kritičara i antologičara Jože Skoka, Garestinski hortus verbi (2012.), podnaslovljena kao Varaždinska književna hrestomatija, predstavlja premještanje Skokova istraživačkog fokusa s jezične na topografsku disperziranost hrvatske književnosti, što, međutim, i nije toliko neočekivan obrat. Naime, istina je da se Skok tijekom bogate književnoznanstvene karijere najvećim dijelom, osim problematikom dječje i općenito nacionalne književnosti, bavio novijom kajkavskom književnošću, kojem je području dao i do danas nedosegnut doprinos. Ako ostavimo po strani gotovo nepregledan broj Skokovih članaka posvećenih pojedinim autorima, djelima i fenomenima novije kajkavske književnosti rasutima po časopisima i zbornicima, spomenimo kako Skokove knjige Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo i Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, obje iz 1985., i danas predstavljaju temeljne knjige o novijoj kajkavskoj književnosti do prve polovice 20. stoljeća, dok knjiga Ignis verbi kajkavicae (2007.) predstavlja jednako važan referentni oslonac za proučavatelje kajkavske književnosti druge polovice 20. stoljeća, odnosno njezina najnovijeg postmodernog odvjetka.

Za oba korpusa podjednaku važnost ima i Skokova antologija dvadesetostoljetnoga kajkavskog pjesništva Rieči sa zviranjka (1999.), ali i Skokove sintezne antologije kajkavske poezije (Ogenj reči, 1968.), drame (Ogerliči reči, 1990.) i proze (Ruožnik rieči, 1999.). Potonje tri antologije obuhvaćaju i stariju kajkavsku književnost pa čine sveobuhvatne preglede svih triju žanrova svih razdoblja kajkavske književnosti, a sve tri, zajedno sa četvrtom, jednu veliku antologiju-sintezu kajkavske književne riječi. U tim su antologijama, kao i u ostalim Skokovim radovima, redovito zastupljivani i varaždinski kajkavski autori pa je to prvi razlog zbog kojeg ova hrestomatija ne predstavlja potpunu novost u njegovu opusu. Drugi se razlog krije u činjenici što je Joža Skok već jednu knjigu, i to nedavno, posvetio varaždinskim književnim temama (Garestinski panoptikum, 2007.). U tome smislu, ova varaždinska književna hrestomatija predstavlja logičan nastavak Skokovih istraživačkih interesa, a kada tome pridodamo i njegovu osobnu povezanost s tim krajem, čini se da je pojavljivanje ovakve knjige možda bilo i neizbježno.

Književna varaždinština

Prije Skoka, pojedine aspekte književnog života Varaždina obrađivali su Miroslav Šicel, Ernest Fišer, Denis Peričić, Drago Bišćan i dr., no nitko od njih nije dao tako sveobuhvatnu i zaokruženu sliku književnog života grada Varaždina i njegove uže okolice kao Skok u ovoj knjizi. Što se kronološkoga kriterija tiče, Skok u knjigu uvrštava autore od najstarijih razdoblja do najnovijih, što u konkretnom slučaju znači - od Ivana Pergošića i Antuna Vramca iz 16. stoljeća te Ivana Belostenca i Jurja Habdelića iz 17. st., preko Katarine Patačić i Tituša Brezovačkog iz 18. st. te Antuna Nemčića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 19. st., do većeg broja književnika iz 20. stoljeća, poput Franje Horvata Kiša, Mladena Kerstnera, Stanislava Petrovića, Ernesta Fišera i Božice Pažur, štoviše i najmlađih književnika poput Valentine Šinjori, Borisa Perića i Denisa Peričića.

Sveobuhvatnost je postignuta, kao što je vidljivo i iz ovoga kratkog popisa imena, i s obzirom na kriterij povezanosti s Varaždinom. Naime, osim autora koji su rođenjem ili životom najuže povezani s tim gradom, kao što je npr. Zvonko Milković, najvaraždinskiji književnik od svih zastupljenih, Skok je u obzir uzeo i one iz varaždinske okolice te one koji su s Varaždinom povezani i (tek manjim) dijelom svojeg života, školovanja ili djelovanja, kao što su, osim nekih već spomenutih, npr. i Ksaver Šandor Gjalski, Gustav Krklec ili Miroslav Krleža. Isto tako, osim istaknutijih književnika, Skok je u svoju knjigu uvrstio i do sada manje poznate pisce, kao što su Armin Rijavec, Jagoda Zamoda, Franjo Hrg, Ladislav Žimbrek i dr.

Osim vremenskog i geografskog, Skokova sveobuhvatnost je vidljiva i s obzirom na žanrovski kriterij. Naime, u hrestomatiju su osim pjesnika i prozaika, koje prije svega i priziva podnaslovna konstrukcija, uvršteni i esejisti (npr. Vladimir Maleković, Drago Bišćan) i prevoditelji (npr. Tomislav Lipljin), ali i knjiženi kritičari i znanstvenici, na kojem je polju Varaždin dao u najmanju ruku jednako značajne, ako ne i značajnije stvaratelje nego u užem književničkom području. Imena kao što su Zvonimir Bartolić, Alojz Jembrih, Ivo Zvonar, Franjo Švelec, Milan Crnković i Ivan Cesar pripadaju među vrlo značajne književne znanstvenike, a to posebno vrijedi za trolist - Vatroslav Jagić, Branko Vodnik i Miroslav Šicel, kojima bih dodao i samog Jožu Skoka.

Antologija-studija-leksikon

Da bi hrestomatija zaista dala valjda sve moguće informacije o književnoj varaždinštini, svako njezino poglavlje, odnosno svaka autorska natuknica, sadržava nekoliko elemenata. Prvo je primjetljivo da je svaki autor zastupljen izborom iz vlastitog stvaralaštva koji prate priređivačevi popratni tekstovi (ili izbor iz stvaralaštva prati/ilustrira priređivačeve tekstove). U hrestomatiji, dakle, pronalazimo izvorne, primarne tekstove samih uvrštenih književnika i književnih kritičara i znanstvenika, te priređivačeve komentare. U tom smislu ova hrestomatija s jedne strane predstavlja svojevrstan pregled same varaždinske književnosti, a s druge osvrt na nju. Pritom je posebno zanimljiva i sama struktura priređivačevih tekstova.

Naime, o svakom uvrštenom autoru priređivač donosi kratak biografsko-analitički tekst u kojem doznajemo osnovne podatke o autorovu životnom putu, ali i o obilježjima i vrijednostima njegova književnog, odnosno književnokritičkog ili književnoznanstvenog djela. U tim je tekstovima osim pozitivističko-dokumentarne preciznosti, Skok posebice potvrdio svoju otprije poznatu analitičko-interpretacijsku umješnost, dok književnopovijesnu upućenost ne trema niti naglašavati. Nakon toga, donosi se popis djela te izbor najvažnije literature o svakom autoru, čime Skok potvrđuje i svoju bibliografsku akribičnost, ali i, čini mi se, leksikonske namjere. Jer, popratni tekstovi o autorima neumoljivo podsjećaju i na leksikonske natuknice, čemu doprinose i slikovni prilozi (portreti autora i naslovnice njihovih najvažnijih knjiga).

Jednom riječju, Skokova knjiga o varaždinskom vrtu riječi istovremeno predstavlja i antologiju varaždinske književnosti, i studiju o tom korpusu, i leksikon varaždinskih autora. Stoga ona ne predstavlja rijetkost samo kao sintezni prikaz književnog života jednog mikrotopografskog prostora koji može poslužiti kao poticaj i model za nove takve pokušaje, nego i kao antologijsko-leksikonska studija, odnosno leksikonsko-interpretacijska antologija, ili pak interpretacijsko-antologijski leksikon. Isto tako, ova knjiga nije značajna samo za sam varaždinski i hrvatski sjeverozapadni (posebice kajkavski) književno-kulturni krug, nego prije svega za nacionalnu književnu znanost koja, s obzirom na načelnu topografsku inkluzivnost, a realno možda ipak još uvijek ekskluzivnost, sada ima jednu prazninu manje.