Gradišćanskohrvatske teme

U knjizi Andreje Sapunar Knežević Književni prsten obuhvaćeno je petnaest znanstvenih radova i eseja iz područja filologije, a temom vezanih uz proučavanje kroatistike s komparativnim paralelama prema slavističkoj i zapadnoeuropskoj, posebice njemačkoj književnosti. Radovi su kompozicijski poredani kronološkim redoslijedom - od sagledavanja starije do novije hrvatske književnosti i književne kritike. Međutim, u ovom prikazu stavit ćemo naglasak na važne tematske cjeline koje predstavljaju posebno područje znanstvenog interesa naše autorice.

Kao što označava podnaslov knjige, najopsežniji dio znanstvenog rada Andreje Sapunar Knežević posvećen je istraživanju književnosti i kulture gradišćanskih Hrvata, osobito baroknom razdoblju 17. i 18. stoljeća, u vremenu procvata tiskanih izdanja. Još od svojeg doktorata (Das burgenlandkroatische literarische Barock und seine stilistiche und inhaltische Besonderheiten) koji je postigla na Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Beču, pa sve do svoga sudjelovanja na znanstvenom projektu Gradišćansko-hrvatske rukopisne propovijedi (pod vodstvom ak. Istvána Nyomárkaya) Andrea Sapunar Knežević kontinuirano proučava i znanstveno prati autore, teme i stilska razdoblja gradišćanskohrvatskoga književnog stvaralaštva. Zahvaljujući svom višegodišnjem boravku u Beču, kao i na području gradišćanskohrvatskih mjesta u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, utorica je istražila brojne arhivske materijale i dosad nepoznate izvore i podatke o navedenoj književnosti (radovi Eberharda M. Kragela, Lovre Bogovića, Jožefa Ficka, Bogomira Palkovića, Simeona Kniefaca, Jeremije Šoštarića, Mihovila Nakovića, Ivana Vukovića, Frana Kurelca i drugih književno-kulturnih djelatnika).

Pored toga, autorica je i u sklopu sudjelovanja na znanstvenom projektu Hrvatski književni povjesničari (glavni voditelj prof. dr. sc. Tihomil Maštrović) učestalo obrađivala dosege povijesnog istraživanja gradišćanske književnosti kod ranijih hrvatskih filologa - Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Šime Ljubića, Ivana Milčetića, a pored toga, unutar tih radova donosi i pregled najvažnijih stručnih istraživanja gradišćanskohrvatskoga usmenog pjesništva (od Moriza Fialke, Frana Kurelca, Dragutina Rakovca, Stanka Vraza, Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog, Franje Ksavera Kuhača, Bede Dudika, Gjure Kutena i ostalih manje poznatih istraživača). U radu Prohaskina studija o problemu slavenske kulture bavi se retrospektivom i kritičkim prosuđivanjem filološke metode Dragutina Prohaske i njegova sagledavanja kroatistike u usporednim relacijama i utjecajima prema cjelokupnoj slavističkoj književnosti (posebice ruskoj, češkoj, poljskoj i ostalih južnoslavenskih naroda).

Na početku knjige već prva studija Apokrifni tekstovi gradišćanskih Hrvata u XVIII. st. Preblažene Divice Marije sanja proučava odraz najranijih europskih srednjovjekovnih apokrifnih tekstova i njihovo širenje putem usmene predaje, a zatim i odraz te sveukupne tradicije na gradišćanskohrvatska protureformacijska tiskana izdanja (najstarije sačuvano iz 1780.). Autorica svojom metodom ulazi u povijesne korijene nadahnuća gradišćanskohrvatske barokno-prosvjetiteljske književnosti, komparativno ih uspoređuje s istovjetnim stvaralaštvom na njemačkom, talijanskom i mađarskom području, a metodom stilske analize tekstova iznosi njihove umjetničke osobitosti i jezične karakteristike.

U dva znanstvena rada - Barokne propovijedi Eberharda M. Kragela i Bogovićeva Hiža zlata – vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti autorica širi obzorje percipiranja hrvatske barokne manire na spomenuta dva reprezentativna ostvarenja duhovne književnosti, prvo iz žanra eshatološke homiletike i drugo kao primjer molitveno-katehetskog pastoralnog djela s pridodanim pjesničkim poglavljem crkvene himnodije. U Kragelovim propovijedima Sapunar-Knežević analizira njegov stil komponiranja egzemplarnog kazivanja uporabom omiljene barokne »pelde« (tj. egzempla i parabole), dok se na razini raščlanjivanja piščeve rečenične periode ističe barokna perifrastičnost, hiperboličnost, kumulativna metaforičnost i bujna retoričnost kao tipične odlike baroknog stila.

Molitvenik i pjesmarica Hiža zlata fra Lovre Bogovića predstavlja najpopularnije djelo starije gradišćanskohrvatske književnosti, ovjenčano baroknim ukrasnim stilom i proširivano u brojnim izdanjima (Hiža zlata bilježi oko 15 izdanja, a u proširenom obliku pod nazivom Nova hiža zlata, također 15). Na temelju tog djela, ali i opsežnih komparativnih proučavanja, autorica iznosi povijest marijanskog kulta i marijanske bratovštine u Željeznom (Eisenstadtu), te uočava jezične osobitosti, arhaizme i vrijednosti rijetko upotrebljavanog Bogovićeva tezaurusa, a s druge strane argumentira njegovo naslanjanje na kajkavsku himnodijsku tradiciju (crkvene pjesme Nikole Krajačevića Sartoriusa, Jurja Muliha i zbornik Cithara octochorda).

U sklopu autoričina proučavanja i afiniteta za specifičnosti barokno-prosvjetiteljskog razdoblja u hrvatskoj književnosti nastala je i njezina rasprava Stilska obilježja Babićeva »Cvita razlika mirisa duhovnoga«, unutar koje se analiziraju bitne značajke Tome Babića kao sastavljača antologije, te se određuje njegovo eruditivno poznavanje, didaktičko preuzimanje i stiliziranje refleksivne proze i duhovnih pjesama, ali i ističe njegov doprinos u odabiru materijala, te kompoziciji, samostalnoj stilizaciji tekstova i uporabi narodnog izraza – štokavske ikavice, čime je postigao »kontinuitet između starije hrvatske književnosti i novoga vremena«, kako je to prvi uočio Radoslav Katičić1.

U radovima Vrazov prinos poznavanju hrvatske i slovenske usmene književnosti i Narodne pjesme gradišćanskih Hrvata u književnoj ostavštini Stanka Vraza autorica se preko ostavštine i djela Stanka Vraza bavila romantičarskim oduševljenjem i sabiranjem izvora usmenoga narodnog pjesništva i glazbenih narodnih popijevki, ali i uočavanjem utjecaja narodnih popijevki na romantičarski stil umjetne autorske poezije. Kroz opsežna književnopovijesna i faktografska zapažanja autorica obrazlaže Vrazove zasluge za poznavanje hrvatske, slovenske, bugarske i gradišćanskohrvatske folkloristike.

Pored nabrojenih kroatističkih područja, Andrea Sapunar Knežević je usmjerila svoj književnopovijesni interes i prema piscima iz razdoblja hrvatskog modernizma, Vladimiru Nazoru i Milanu Begoviću. U studiji Narativno-deskriptivna struktura Nazorove putopisne proze pokazuje se piščev smisao da iz epizodičnih i akcidentalnih pseudozapleta dosegne umijećem pripovijedanja i opisivanja lirsku poetičnost, duhovitost, povijesnu znakovitost ili fantazijsku reminiscenciju, čime daje i značajan doprinos daljnjem razvijanju hrvatskoga putopisnog žanra. Rad Milan Begović kao kazališni kritičar i teatrolog rezultat je autoričinog opsežnog bavljenja piščevim dramskim opusom u sklopu znanstveno-izdavačkog projekta HAZU Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića u 24 knjige (glavni voditelj prof. dr. Tihomil Maštrović) u sklopu kojega je priredila i objavila četiri knjige (Theatralia I. i Theatralia II., »Ljevak«, Zagreb 2003. te Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui, knj. I, 2005. i knj. II. 2006.).

Epicentar autoričina kritičkog sagledavanja koncentriran je na ulogu Begovića kao teatrologa i kazališnog zaljubljenika, autora više od 200 teatroloških osvrta, koji je sustavno pratio kazališni život u raznolikim aspektima (od prikaza predstava, polemičkih rasprava, nekrologa, komentara o publici, praćenja glumačkih škola, o kazališnim publikacijama, zgradama i sveukupnim zbivanjima unutar i oko teatra) i to unutar svih važnih sredina unutar kojih je živio i stvarao: Split, Zadar, Beč, Hamburg, Zagreb. Pored pisanja u hrvatskoj periodici, Begović je kazališne prikaze objavljivao i u njemačkim, austrijskim, talijanskim i srpskim časopisima, te je tako, uz vlastiti respektabilni međunarodni dramski uspjeh, značajno pridonosio cjelokupnom poznavanju hrvatske kazališne umjetnosti u inozemstvu.

Naglašavajući afirmaciju književne kritike u razdoblju realizma, autorica je u radu Književnokritički prilozi iz poljske kulture i književnosti u dalmatinskoj periodici u XIX. i početkom XX. stoljeća prikazala ulogu kritike, a usporedo i sve veći interes čitateljstva i javne percepcije za poljsku književnost i kulturu toga vremena, sagledavajući pritom književno-estetske, ali i sociološke, političke sličnosti između hrvatskog i poljskog naroda. U pogledu izdavanja djela, ali i dosega književnokritičkih prikaza, pored Zagreba se kao najznačajniji centar polonistike izdvaja uloga Zadra i zadarskih književnih djelatnika.

Zadnja dva rada u knjizi obuhvaćaju područje povijesnojezičnih istraživanja, te prikazuju okolnosti razvojnih faza hrvatskoga književnog jezika. Prvi (i ujedno jedini rad uvršten na njemačkom jeziku) Die Auswirkungen des Jahres 1848 auf die Sprache der kroatischen Presse in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts am Beispiel der Verwendung von Wörtern für »Föderation« und Konföderation« obuhvaća povijesnu sudbinu i uvođenje pojedinih termina (federacije i konfederacije) iz društveno-političkog na jezično područje. U drugom radu, Hrvatski jezični standard u jeziku javne komunikacije. Uloga medija u oblikovanju hrvatske jezične svijesti i kulture (nastao u suautorstvu s prof. Marijanom Togonal) Andrea Sapunar Knežević pokazuje na nizu rečeničnih primjera iz javne medijske prakse iskrivljavanje pojedinih gramatičkih, sintaktičkih normi, te se zalaže za lektorsku i fonetsku kontrolu publicističkih žanrova informativnoga predznaka, kao i za podizanje razine svijesti o potrebi pravilnoga pisanja i govorenja u domenama javne komunikacije.

Svi uvršteni autoričini radovi donose iscrpnu literaturu (unutar teksta i na kraju rada), a primarno književnopovijesna građa često uključuje i pojedine povijesnojezične, etnološke, komparatističke, muzikološke i etnomuzikološke priloge. Pored pojedinih starijih kolega koji su se bavili gradišćansko-hrvatskim područjem, kao Nikola Benčić, Ludwig Kuzmich, Mate Ujević, Ivan Brabec, Radoslav Katičić, István Nyomárkay, Laszlo Hadrovics, Gerhard Neweklowsky, Mijo Lončarić, Alojz Jembrih i dr., Andrea Sapunar Knežević je danas nedvojbeno najveći poznavatelj i stručnjak u sagledavanju starije, ali i suvremene književnosti i kulture gradišćanskohrvatskog područja (moravskih, zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata). Pritom ona iznosi nova zapažanja i spoznaje iz oblasti književnosti, pjesništva i lingvističkih spoznaja, kao i s područja etnografskog i topografsko-statističkog istraživanja. Svoje kroatističke analize autorica redovito stavlja u komparativni kontekst s aktualnim europskim pravcima, trendovima i književnim kretanjima, pokazujući tako svoju načitanost i sustavno praćenje relevantne povijesne i suvremene književnokritičke literature.

I na kraju, možda nije slučajno što je ova knjiga nazvana u svojem naslovu baroknom metaforikom - prstena, jer autorica cjelokupnim opsegom radova u svojoj knjizi, kao u zatvorenom kompozicijskom krugu-prstenu, obuhvaća teme iseljene Hrvatske i spaja ih s kroatistikom unutar domovine. Činjenica je da danas još ne znamo dovoljno o umjetničkim dosezima iseljenih Hrvata, a poznato je da smo u samome tragičnom vrhu svjetskih naroda po broju iseljenih ljudi. Kad bi Hrvatska normalno ekonomski funkcionirala, ali još više posjedovala jasnu kulturološku razvojnu i integracijsku koncepciju, već bismo odavno imali zaseban znanstveni institut za proučavanje, tiskanje tih djela i znanstvenoumjetničkih dostignuća sveukupnoga hrvatskog iseljeništva u svijetu. A to nipošto nisu zanemarive činjenice, samo je naše znanje o tome zbog višedecenijske povijesnopolitičke potlačenosti manjkavo. Budući da ustanove takvog karaktera nemamo, naše su mogućnosti poznavanja stvaralaštva Hrvata izvan granica Hrvatske doista teško dostupne, tim više što i sadašnja financijska sredstva Nacionalne i sveučilišne knjižnice nisu dostatna za ssustavnu nabavku građe takvoga knjižnog fonda.

Pišući Proslov knjizi Književni prsten, akademik Radoslav Katičić je zaključio kako je »kroatistika zapušteno područje«, ali je istodobno pružio i dijagnozu te nedovoljne istraženosti: »Uzrok je tomu dijelom u slabosti hrvatske sredine, koja nije raspolagala niti onim sredstvima koje je sama privređivala niti joj se dopuštalo da se valjano konstituira, nego su ju razne sile neprestano ometale i rastrojavale, ali dobrim dijelom leži i u gledanju filološke škole, donedavna sasvim dominantne, koja ne vidi u Hrvata književnoga jezika relevantnog za našu sadašnjost prije prihvaćanja standardnojezičnog modela Vuka Stefanovića Karadžića pod sam kraj devetnaestoga stoljeća. Time se kao za sadašnjost irelevantna odbacivala sva hrvatska književnojezična baština osim novoštokavske folklorne književnosti. Sa starijom hrvatskom književnosti postupalo se kao s mrtvom, za naše novo doba neaktualnom. Područje kojemu se nije uočavala cjelina ostajalo je nužno kržljavo i zapušteno«.2 U svojoj recenziji akademik István Nyomárkay naglasio je važnost proučavanja gradišćanskih tema u razvijanju i povezivanju srodnosti susjednih srednjoeuropskih naroda: »Uzimanje u ruke i čitanje takvih radova ujedno pomaže uzajamnom razumijevanju različitih društvenih grupa unutar jednog naroda i može voditi boljem i dubljem razumijevanju i drugih (susjednih) naroda«.3

S obzirom na sve te okolnosti, upravo knjige poput Književnog prstena Andreje Sapunar Knežević predstavljaju važnu nadopunu književnoga kroatističkog obzorja i poticaj da što cjelovitije nastojimo pratiti vrijedna književna i književnokritička ostvarenja. Svakako i ona koja čine onaj polunevidljivi dio kroatistike izvan granica Hrvatske.