Dvije kratke priče

Majstor za sve

Napomena: Priča koja slijedi je fikcija – ponavljam – FIKCIJA.

Jednome mojem poznaniku pri rođenju je udijeljen izuzetan dar i sklonost. Za rastavljanje. Od djetinjstva ga je fasciniralo rastavljanje svih stvari u okolini. Sve što je sastavljeno s vijcima i maticama privlači ga poput magneta. Može pronaći alfa-vijak ili običnu maticu koji otvaraju unutrašnjost bilo čega mehaničkog, električnog ili elektroničkog.

Dok je bio mlađi, radio je na igračkama, biciklima, radio-aparatima i satovima. Sad ga privlače kosilice, roštilji, kao i svaki elektronički uređaj koji je prestao funkcionirati. On misli da je u stanju rastaviti bilo što. Štoviše, uvjeren je da onda to može popraviti i ponovno sastaviti. Ima pomalo luđačko povjerenje u svoje sposobnosti. Živi u potpunoj zabludi.

Zapravo, on uopće nije sposoban popraviti ono što je vlastitom briljantnošću uništio. Nema ni dara za rastavljanje i ponovno sastavljanje. Usprkos svojoj sigurnosti i samouvjerenosti, on još nikad, nakon što je nešto rastavio, nije uspio tu stvar ponovno sastaviti tako da bi zaista funkcionirala. Čak i kad misli da je uspio, uvijek mu ostanu dijelovi viška, ili mu neki dijelovi nedostaju. Njegova radionica prepuna je mehaničkih leševa, koje još nije iscijelila njegova umješnost.

Moram priznati da je ovdje na djelu neka vrsta genijalnosti, čak i u njegovim pogreškama. On pati od sindroma PopraviTo. Mantra mu je: »Ja sam muško; za mene to ne može biti preteško«. Njegov dar za rastavljanje spojen je s njegovom sposobnošću sastavljanja. Etiketa »Potrebno sastaviti« na kutiji uzbuđuje njegovu genetsku strukturu. »Zašto da nekom tipu plaćam, ako sve mogu sastaviti sam?«

Ovaj tjedan kupio je novi stolac svojoj ženi za njezin ured kod kuće. Njezina je želja bila da ovogodišnji dar za Valentinovo bude nešto korisno i praktično, ali ne jestivo ili cvjetno. Pomogao sam mu odnijeti kutiju sa stolcem u svoju radionicu. Kao i obično, bio je pod punom ratnom spremom.

Izvadio je alat koji je ponio sa sobom – odvijače, kliješta, francuske ključeve, čekić, pilu, stezaljku, super ljepilo i samoljepivu traku. Već sam zaustio da kažem, »Ništa od toga neće ti trebati«, ali sam se ipak zaustavio i nisam ništa rekao. Sjetio sam se nekih njegovih ranijih »projekata« – posebno onih iz Ikee. Jednostavna polica za knjige, stol za računalo, krevet na kat, roštilj za terasu. Katastrofa. Pa sam se sjetio njegovih pokušaja da popravi telefaks i aparat za pečenje palačinki. Ponovno katastrofa.

A sjećam se i legendarnoga nedjeljnog doručka kad je, pred svim gostima, upotrijebio vilicu kako bi popravio pokvareni toster. Prije toga nije ga isključio iz struje. Možete zamisliti... On nikad ne čita i ne čuva upute za uporabu koje se nalaze u kutiji sa svakim proizvodom. »Ma, to je sve pravničko namatanje, odricanja od odgovornosti, i strani jezici«, kaže.

Ali u svijetu dizajniranja proizvoda i marketinga zaposleni su socijalni psiholozi upravo zbog ljudi sa sindromom PopraviTo. Oni prakticiraju profilaktično pakiranje – kako bi spriječili komplicirane telefonske pozive razdraženih kupaca Službi za pomoć, koji se žale na vlastite nesposobnosti. To je razlog što u uputama za uporabu postoje stranice na kojima piše o odricanju od odgovornosti. Kad pakiraju svoje proizvode, stručnjacima su na pameti svakakve budale.

Moj prijatelj oštrim rezom skalpela otvorio je kartonsku kutiju. A tamo, na vrhu zamotanog predmeta, nalazio se veliki komad papira. Pokraj velikoga crvenog znaka Stop mogla se pročitati ova poruka: »STOP – nemojte ništa započinjati prije nego pročitati sljedećih pet rečenica«.

»Sadržaj ove kutije provjeren je pet puta prije slanja u transport. Upute za sastavljanje zbog jasnoće su provjerene na terenu. Odstranite sve sastavne dijelove i po brojevima ih poslažite na stol. Upute za sastavljanje ilustrirane su, ali i opisane na engleskom jeziku. Sav alat koji će vam trebati nalazi se u ovoj kutiji.«

Bacio je papir na stranu, a da ga nije pročitao. »To mi ne treba – svaka budala može sastaviti stolac.« Ali ja sam pročitao papir – u sebi – a onda i njemu, naglas.

»Što možeš izgubiti?« upitao sam ga.

»Samo jednom pokušaj, i ako ti ne uspije, nikad ti više neću pomagati.«

»Pa...«

Ali se, uz mrmljanje, složio s mojim zahtjevom. Pročitao sam mu svaki korak – i pokazao mu dijagrame. I začas je pred nama stajao stolac – metodički, tiho sastavljen. Bez rezova, bez ogrebotina, bez psovki i vikanja ili bacanja alatki. Gotovo.

Sjeo sam na stolac i pobjedonosno podigao ruke.

»Uspio si!« povikao sam.

Bilo mu je teško dijeliti moje zadovoljstvo.

»Pogledaj«, rekao je, »nije savršen. Ostala su još dva vijka.«

»Ne«, rekao sam, »u uputama jasno piše da su priložili dva dodatna vijka za slučaj da se neki vijak izgubi ili se neki ošteti pri sastavljanju.«

»I ne samo to – pogledaj – priložili su i dijagram koji se pričvrsti za dno stolca – prikazano je kako rastaviti stolac u slučaju selidbe ili skladištenja.«

»Ne možeš vjerovati!«

Djelovao je zadovoljno, ali istovremeno i pomalo tužno. Izgledao je razočarano – ovaj put nije uspio zadovoljiti potrebu za sastavljanjem. Potpuni uspjeh je za njega bio malo previše.

Rekao sam mu da su ga, tamo negdje u industrijskom svijetu, prokužili – bio je raskrinkan. U tvornici za sastavljanje stolaca sigurno postoji poseban odjel za takvo što.

Naziv mu je: Zavaravanje majstora za sve.

Donio je sav svoj alat – i njegov tehnički genij bio je potpuno spreman. Nizašto. Pred njim je stajao stolac – sastavljen prema uputama – s dodatnim šesterokutnim odvijačem, što ga je proizvođač priložio kao dar. Ali, budale je teško obeshrabriti. Jer, već je krenuo baciti upute za rastavljanje.

»To mi nikad neće trebati«, kazao je.

Ma, naravno. Ja sam ih osobno pričvrstio za dno stolca.

Rekao sam: »Ako ikad budeš rastavljao ovu stvarčicu, pozovi me da gledam. Ne želim propustiti zabavu.«

Njegova žena bila je jako zadovoljna stolcem. A, na svoj vlastiti perverzni način, bio je i on.

Kao što sam rekao na početku, ovo je fikcija. Nikad se nije dogodilo. I ne poznajem nikoga poput ovog majstora za sve. A vi?

Razmišljanja o rođendanima

Može se reći da rođendani i nisu nešto posebno. Svatko tko je ikad postojao – postoji sad – i tko će postojati – ima rođendan. To je neka vrsta univerzalnog šepurenja. I svake godine dobijete rođendan, stalno iznova, sve do kraja vaših dana – i to besplatno. Sve što trebate činiti jest – biti. A to je i sve što ste trebali činiti da biste ga uopće dobili. Nije to nagrada u nekakvom natjecanju, ovdje su svi pobjednici.

Meni su rekli da sam se pojavio sa zakašnjenjem, i to nakon opasnog liječničkog zahvata. Izvukli su me u život i svijet pomoću carskog reza. Navodno sam bio srdit zbog toga – urlao sam i vrištao. Ali u tom trenutku nisam imao ništa za reći. Moj raspored bio je jednostavan: jedi, spavaj, eliminiraj. Isto je sa svima. I što se tu onda ima slaviti?

Kad bismo u vezi s rođendanima bili malo racionalniji, slavili bismo majku osobe koja je devet mjeseci naporno radila kako bi dijete došlo na svijet. Zaslužuje barem cvijeće i čestitku zahvale. Tog dana ni očevi ne bi imali ništa protiv malo zahvalnosti.

Naravno, svjestan sam da ima ljudi koji sa svojim roditeljima nemaju pozitivne odnose. Blago rečeno. Moji roditelji su odavno mrtvi, pa se na svoj rođendan ne moram petljati sa svojim osjećajima prema njima. Ali ako su odnosi dobri, onda je i svaka gesta zahvalnosti dobra. Zbilja dobra.

Ja imam dobar odnos sa svojom punicom, pa na rođendan svoje žene uvijek istaknem ulogu njezine majke – zbog toga što ju je rodila i zbog njezinoga stalnog i važnog utjecaja na život moje žene. Jayne to zaslužuje – učinila je nešto dobro, a i dalje je divna majka. Mogu reći da je volim, a znam da i ona to može reći meni i oboje znamo da je to istina.

Zbog svojeg iskazivanja zahvalnosti ne dobivam zauzvrat samo dobar odnos s njom, već sam i stalno opskrbljen s najboljim kiselim krastavcima s koprom na svijetu, a s vremena na vrijeme dobijem i kutiju kolača s orasima.

U prošlosti, ponekad bih na svoj rođendan pisao zahvalnice ljudima koji su mi u životu bili važni, te koji su bili dio onoga što sam smatrao ponovnim rođenjem. To su oni koji su bili uz mene u teškim razdobljima i koji su mi pomogli da ponovno stanem na noge i vratim se u kolotečinu svojeg života. Zbog toga sam im zahvalan i želim da to znaju.

Kad već govorimo o stavovima prema slavljenju rođendana, imam prijatelje koji su toliko protiv svake pažnje na obljetnicu svojeg rođenja da izgleda kao da gotovo poriču kako su se ikad uopće rodili. Oni nikad ne spominju svoj rođendan ni svoju dob. Ne žele nikakve darove, čestitke, pozive, podsjećanja. Tako barem kažu...

S druge strane tog spektra nalaze se oni za čiji rođendan svi dobro znaju i koji ga svake godine slave i na proslavu pozovu svakoga koga poznaju. Iskreno se izjasne da su darovi dio proslave i da ti darovi moraju biti vraški dobri. Bez dvosmislenosti. Baš osvježavajuće. Jedan od njih uvijek me nazove i kaže: »Preživio sam još jednu godinu. Proslavimo to!« Pa to onda i učinimo.

Naravno, između tih dviju krajnosti nalaze se bezbrojne varijante. Ta stvar s rođendanima rijetko je jednostavna ili lagana. Češće je to minsko polje o kojemu se mora raspraviti, a ne obična proslava.

Svaka kultura ima vlastite rođendanske tradicije. Jedina s kojom sam izravno upoznat jest način na koji to rade Grci na Kreti.

Pri rođenju, svaki Grk dobije ime kojim se slavi neki svetac. Svi koji nose ime istog sveca toga dana slave imendan. Svaka Maria, svaki Alexander, svaki Dimitri, i tako dalje.

Na dan vašeg sveca, dužnost vam je ostati kod kuće, opskrbiti se s puno hrane i pića i čekati da svi vaši prijatelji svrate i požele vam sve najbolje. Ako je dan nekoga popularnog sveca, gomila ljudi koja ide iz kuće u kuću, od slavljenika do slavljenika, postaje sve veća. Ako vam je ime isto kao i ime vašeg oca, pa njegovog oca, a onda i njegovog oca, kao što to često i jest – onda je taj dan cjelodnevna zabava. Na neki način, to je lijepo – kultura je nadvladala i vi samo puštate da vas nosi rijeka tradicije.

Ja mislim da je svaki način proslavljanja rođendana sasvim u redu. Vaša jedina dužnost je da se izjasnite u vezi s time. Oni sa cmizdravo-neodlučnim stavom znaju biti veliki gnjavatori.

Najgora je osoba koja vam daje iskrivljenu, zbunjujuću poruku, na primjer:

»Ne želim ništa posebno raditi za svoj rođendan, niti želim da to čini netko drugi.«

»Ali bolje ti je da ga ne zaboraviš spomenuti ili nešto učiniti.«

»I moraš mi čitati misli i znati što želim da se učini i što želim dobiti.«

Ljudi koji se igraju na takav način zaista zaslužuju ono što na kraju i dobiju. Jer, što god to bilo, najčešće ionako nije ono što su željeli. Ono za čim oni zbilja žude jest iskrena ljubav i privrženost. A njihovim načinom nikad neće dobiti ono što im je potrebno. Nikad.

Meni najdraži stav prema rođendanima dolazi iz čarobnog pera Lewisa Carrolla, a koji je opisao u svojoj knjizi S one strane ogledala. To je misao o ne-rođendanu. Slavljenje nekoga onda kad mu nije rođendan. To je predivno ilustrirano u animiranom filmu Walta Disneyja iz 1951. godine, Alisa u Zemlji čudesa, tijekom čajanke Ludog šeširdžije, a scenu potpunom čine pjevanje i glazba što je izvode čajnici.

Na ne-rođendan ne primjenjuju se pravila, niti postoje očekivanja. Sve dok potvrđujete nečiju važnost, sve je prihvatljivo. Ozbiljno ili smiješno, kratko ili dugo, s darovima ili bez njih. Ne-rođendan može biti potpuno iznenađenje. Zapravo, tad je i najbolji.

Pomislite samo – svake godine postoje 364 mogućnosti za ne-rođendan. Takve ne-rođendanske proslave posebno su uspješne kod ljudi koji imaju negativne osjećaje u vezi sa svojim rođendanom ili darovima ili godinama.

Tako možete sasvim poštovati njihove razloge, a u isto vrijeme im reći da su vam dragi ili da ih volite ili da vam je stalo do njih i da to želite proslaviti. Što je u tome loše? Ili – možete potaknuti i vlastiti ne-rođendan – s prijateljima i obitelji. Zašto ne? Što je u tome loše?

Rođendani često sa sobom nose mnogo problematične prtljage. S time se slažem. Ali ne-rođendani mogu biti obećavajući i nositi u sebi mnogo mogućnosti.

I to vam nudim.*

__________

* Bilješka o autoru: Suvremeni američki pisac Robert Fulghum objavio je osam bestselera s kratkim pričama: Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću, Gorio je kad sam legao na njega, Uh-oh, Možda (a možda i ne), Od rođenja do smrti: obredi u našem životu, Prava ljubav, Da sam to barem napisao, Što sam to, zaboga, učinio?. Više od 17 milijuna primjeraka njegovih knjiga tiskano je na 31 jeziku, u 103 zemlje. Treća želja, Fulghumova prva pripovijetka, najprije je bila tiskana na češkom, slovačkom, mađarskom i grčkom jeziku.Nova knjiga eseja i pripovijedaka bit će objavljena ove, 2013. godine, kao neka vrsta nastavka njegove prve knjige Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću. Radni naslov joj je Ono što sada znam. Na svojoj web-stranici Fulghum redovito objavljuje svoje pisane misli u obliku dnevnika.Fulghum, koji je bio nominiran za nagradu Grammy u kategoriji Izgovorena riječ, nastupio je u dvije televizijske adaptacije svojih djela na PBS-u, bio je govornik na brojnim sveučilištima, konvencijama i događajima širom Sjedinjenih Država i Europe. Njegova djela adaptirana su za kazališno izvođenje, a imena predstava su Sve što zbilja trebam znati i Uh-oh, stiže Božić. Izvedeno je više od 3000 predstava u Americi i izvan nje.Robert Fulghum rođen je 4. lipnja 1937. godine, a odrastao je u Wacou, u Teksasu. U mladosti je radio kao kopač kanala, raznosač novina, pomoćni radnik na ranču i pjevajući kauboj. Nakon završetka fakulteta i kratke karijere u IBM-u, vratio se na studij i diplomirao teologiju i potom 22 godine radio kao pastor Unitarističke crkve, uglavnom na zapadnoj obali SAD-a. Istovremeno je radio kao učitelj crtanja, slikanja i filozofije u školi Lakeside u Seattleu. Fulghum je i uspješan slikar i kipar. Pjeva i svira gitaru i mandolinu, te je i osnivač rock and roll skupine The Rock Bottom Remainders. Član je i limene glazbe The Beat Goes On Marching Band u Portlandu, Oregon, gdje svira cimbale i tamburin.Robert Fulghum u braku je sa slikaricom Willow Bader. Dio godine žive u Seattleu, država Washington, a dio Moabu, Utah.