Dijalektološki i jezičnopovijesni prinosi hrvatskom jeziku

Pojedina je jezična pitanja često nužno proučavati imajući na umu više perspektivâ da bi se naposljetku sagledala cjelovitija jezična slojevitost. Upravo takvu si je zadaću postavio autor Josip Lisac sabirući svoje priloge u novo vrijedno djelo naslovljeno Dvije strane medalje: dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku, objavljeno potkraj 2012. u izdanju splitskoga Književnoga kruga, u Biblioteci znanstvenih djela. Sâm nas naslov upućuje na činjenicu da autor odabranim temama pristupa motreći ih iz (barem) dviju jezičnih disciplina - iz hrvatske dijalektologije i povijesti hrvatskoga jezika, čija se obzorja pritom često prepliću i dopunjuju.

U knjizi je sabrano trideset i šest autorovih novijih, zapaženih znanstvenih i stručnih radova na ukupno tristotinjak stranica. Iz Proslova doznajemo da su ti članci većinom bili objavljeni u raznim časopisima, zbornicima i knjigama, a za ovu su prigodu nanovo pregledani i znatnim dijelom dotjerani, gdjegdje skraćeni te po potrebi dopunjeni novijim podatcima. Napominje se da članci obrađuju pitanja unutarnje i vanjske povijesti hrvatskoga jezika te donose autorove poglede na dijakronijsku i prostornu sliku hrvatskoga jezika.

Uvršteni radovi tematski se mogu svrstati u dvije, gdješto ne sasvim oštro razdijeljene, cjeline; u prvome dijelu okupljeni su članci s dijalektološkim temama, a druga cjelina pretežno obrađuje jezičnopovijesna pitanja hrvatskoga jezika. Zahvaćen je pritom širok tematski raspon: razvitak hrvatskoga jezika od srednjega vijeka, hrvatska dijalektna leksikografija, jezik književne baštine 16., 17. i 18. stoljeća, istaknuti hrvatski jezikoslovci u 20. stoljeću te opusi pojedinih dijalektnih pjesnika 20. stoljeća...

U dijalektološkim poglavljima Lisac detaljno i sustavno, uz obilje primjera, pokazuje kako je tekao razvitak narječja te kakvi su bili njihovi odnosi, dajući uvid u složenu hrvatsku dijalektnu situaciju od srednjega vijeka do suvremenoga stanja. U prvome članku prikazuje razvitak središnjega južnoslavenskog dijasistema, formirana od pet narječja, sve do kraja 15. stoljeća te raspored hrvatskih narječja potkraj srednjega vijeka, prije velikih seoba, podsjećajući ukratko i na poglede brojnih lingvista na razvitak srednjojužnoslavenskoga dijasistema u srednjem vijeku. Posebice se analizira snažan utjecaj migracija pučanstva na stanje u srednjojužnoslavenskom dijasistemu, a pritom se izdvajaju i potanje obrađuju tri dijalekta triju narječja - jugozapadni istarski, novoštokavski ikavski (zapadni) te donjosutlanski - kao najizrazitiji primjer dubokih posljedica migracija na hrvatske organske idiome. Autor prikazuje i dijalektno stanje u 17. i 18. stoljeću.

Osvjetljuje se k tomu problem nacionalnoga u srednjojužnoslavenskim organskim i drugim idiomima, kako s dijalektološkoga obzora, istraživanjem povezanosti nacionalnosti i jezičnih značajka pojedinih idioma, tako i s kulturološkoga, promatranjem jezika kao izraza nacionalnih kultura i vrijednosti. Leksičkim, sintaktičkim i drugim utjecajima u hrvatskim dijalektima posvećeno je nekoliko članaka. Tako su glagolski sustav i izoglose refleksa jata prikazani unutar hrvatskih organskih idioma, ali se upućuje i na usporednice s nekim drugim idiomima (primjerice torlačkim).

Opisane su i objašnjene najvažnije značajke čakavštine, a navlastito su prikazana njezina mediteranska i srednjoeuropska obilježja. Na sličan se način prikazuju osobine kajkavskoga narječja te njegovi proučavatelji, a jedan je rad posvećen i pregledu proučavanja štokavskih dijalekata. Podrobnije je prikazan Gorski kotar kroz svoju zastupljenost goranskim temama i goranskim suradnicima tijekom četiriju desetljeća izlaženja književno-umjetničko-kulturnoga časopisa Kaj. U analizi organskih idioma trima se prilozima detaljnije opisuju govori Dalmatinske zagore, moliškohrvatski govori, koje autor smatra opravdanim uključiti u novoštokavski ikavski dijalekt, te dijalekti Slavonije, Baranje i Srijema, koji glavninom pripadaju štokavskim idiomima, uz rubno zamijećene kajkavske govore.

Obrađuje se nadalje hrvatska dijalektna leksikografija u 20. stoljeću općenito te iscrpnije dijalektna leksikografija zadarskoga i goranskoga područja. Osobito su se proučili hrvatski dijalektolozi koji su djelovali od kraja Drugoga svjetskog rata do 2005. Zasebnim se člankom upućuje na današnje i skorašnje potrebe u hrvatskoj dijalektnoj leksikografiji.

U jezičnopovijesnoj se cjelini analizira jezik hrvatskih renesansnih pisaca, s naročitim osvrtom na Petra Zoranića i Marina Držića kao pisce važne za cjelokupnu hrvatsku književnost. Zoranićev je opus zanimljiv jer svojim čakavskim izričajem u vrijeme kad je čakavica izgubila priliku postati temeljem standardnomu hrvatskom jeziku jasno potvrđuje da njezina vrijednost ne će biti zanemarena. Zbog mnogih štokavskih i ostalih elemenata, primjerice orijentalizama, koji prožimaju Zoranićev renesansni izričaj, autor ga drži pripravljačem ozaljskoga kruga i hibridne koncepcije književnoga jezika. Držić je stvarao služeći se različitim idiomima hrvatskoga jezika, ali unoseći u njih i elemente brojnih jezika koje je poznavao: talijanskoga, latinskoga, donekle njemačkoga, turskoga, grčkoga, mađarskoga, dalmatskoga. Lisac izdašno oprimjeruje Držićevo vješto stiliziranje uplitanjem svih tih elemenata u govore književnih likova.

Šibenska ćirilična kronika Knjiga od uspomena, sažeta kronika o šibenskim franjevkama od 1673. do 1784. godine, tema je dvaju priloga. Autor opisuje jezična obilježja kronike te napose kulturu hrvatskog jezika u tom odsječku hrvatske jezične povijesti, dotičući se grafije, pravopisnih načela, pregleda ondašnjih hrvatskih gramatika i rječnika te uloge jezika franjevačkih pisaca u kulturi hrvatskoga jezika.

U osamnaestom je stoljeću važnu ulogu imao franjevac Andrija Kačić Miošić kao jedan od najvažnijih prozaika u početcima hrvatskoga standardnog jezika u tom razdoblju. Njegov je rad osim u rodnoj mu Dalmaciji široko odjeknuo i u Slavoniji, Bosni, južnoj Ugarskoj, a njegovo je djelovanje tematizirano zasebnim člankom.

Pobliže su portretirani hrvatski jezikoslovci Milan Rešetar, Dalibor Brozović, Kruno Krstić i Ljudevit Jonke kao istaknuti pojedinci hrvatske filologije 20. stoljeća. Rešetarov se rad oslikava predstavljanjem dvaju njegovih posthumno objavljenih znanstvenih priloga u kojima se bavi najstarijim dubrovačkim idiomom slavenskoga tipa, a pojedine Rešetarove teze o slavenskom idiomu Dubrovnika kao srpskom jeziku Lisac argumentirano osporava. Daliboru Brozoviću posvećena su čak tri priloga, u kojima se sažeto prikazuje njegov bogati znanstveni opus te zadarske i makedonske filološke teme koje je u svojim prilozima obrađivao. Pri opisivanju Krstićeva prinosa hrvatskomu jezikoslovlju napominje se da njegovo djelovanje svakako zavrjeđuje cjelovitije vrjednovanje u povijesti kako hrvatske književnosti tako i hrvatskoga jezika. Život i djelo Ljudevita Jonkea prikazani su u članku napisanu u povodu stote godišnjice njegova rođenja.

Prikazan je i književnopovijesni rad Josipa Pupačića vezan za proučavanje baštine starih pisaca hrvatskih. Iz toga autor iščitava tijesnu svezu s Pupačićevim književnim stvaralaštvom.

Dijalektna književnost tematski je zastupljena analizom zbirke Moj grad Vinka Nikolića. Lisac k tomu propituje i Nikolićevu pripadnost dijalektnom/čakavskom pjesništvu u kontekstu suvremenoga definiranja stvaralaštva na dijalektu blisku osnovici književnoga jezika kao stilsko-izražajnoga postupka lokalnoga jezičnog koloriranja. Iscrpno je obrađena i posmrtno izdana kajkavska zbirka Ognji i rože Ivana Gorana Kovačića, određuju joj se pritom tematske cjeline i motivi te jezične značajke. Raščlanjuje se i pjesnička zbirka Senjski puntapet Miroslava Kovačevića Senjanina s osobitim obzirom na pjesnikov čakavski idiom kojim je pisana, a kojem se analizom mnogih značajkâ nastoji utvrditi senjska autohtonost. Posljednji članak prikazuje opus Glorije Rabac-Čondrić, napose raščlanjujući jezik njezinih dviju komedija pisanih materinskim govorom Zarečja.

Na kraju se donosi sabrana literatura, bibliografska bilješka, sažetak na engleskom jeziku te kazalo osobnih imena i kazalo zemljopisnih pojmova.

Uz raznovrstan tematski krug, prilozima iz opsežne građe koju iscrpno poznaje Josip je Lisac zanimljivim pristupom donio znanstveno vrijedan presjek dijalektnih i jezičnopovijesnih slojeva hrvatskoga jezika. Zaključno, posegnimo za riječima recenzenta akademika Petra Šimunovića, koji je Dvije strane medalje ocijenio kao »izvrsni kompendij o cjelokupnoj problematici hrvatske dijalektologije«.