Autorska sinteza tradicije i suvremenosti

Dinko Telećan autor je više pjesničkih knjiga i nagrađivani prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika. Njegova poezija razlikuje se od poezije mlađe pjesničke scene u Hrvatskoj, jer riječ je o pjesniku koji povezuje tradiciju i suvremenost. No važno je istaknuti da njegovo poimanje tradicije nije postmodernističko, a niti tradicionalističko. Tradicija postaje izvor spoznaje, njeno poznavanje omogućuje igru jezikom, formom, a uostalom, kako i sam autor ističe, upravo igra jezikom, istraživanje njegovih mogućnosti i traganje za jednom jedinom pravom riječi, jest ono što čini bit pjesnikovanja.

Stoga nije slučajno da nova zbirka pjesama Plast igala Dinka Telećana započinje pjesmom Rečenica o rečenici, u kojoj se traži jedna riječ »koja božanski uporno sebe taji«. Uostalom, ako je odustala od svog uzvišenog cilja, koji je smisao poezije, pita se pjesnik u pjesmi Zaključna: »...što su rečenice/ koje ne spašavaju narode i svijet/ ili barem jedno prestravljeno dijete«. No istovremeno, pjesnik ipak traži odmak, pa u pjesmi Pokornička blago ironizira svaku pomisao na tzv. više ciljeve: »...sjetim se da sam smiješan/ barem kao Aleksandar Makedonski«.

Kako je istaknuo u jednom intervjuu, Dinko Telećan žudi za re-sakralizacijom, za viđenjem pjesništva kao spoznaje, a pritom odbija ironiju i svaku postmoderističku negaciju smisla. Zato nije slučajno što su nerijetko njegove pjesme inspirirane istočnjačkom poezijom. U pjesmi Smjerovi on sintetizira svoje viđenje Zapada, Sjevera, Istoka i Juga. I dok je Zapad »samouvjereno mucanje/ plitki krtičnjaci u koje ubacuje se sumpor govora«, istodobno »Istok je miris od kojeg ne vidi se mjesec/ sunce od kojeg odjeća izgara u trenu«. Putopisni pak motivi koje nalazimo u gotovo svim dosadašnjim zbirkama ovog autora, prisutni su i u novoj knjizi, a nomadsko se afirmira i u pjesmi posvećenoj umrlom pjesniku romske nacionalosti, Kasumu Cani. U toj pjesmi nalazimo afirmaciju »bezdomnog roda«, ali i radost koju je, pjevajući, taj pjesnik emanirao.

U vrlo dojmljivoj pjesmi Makovo zrno riječ je o slavljenju života, o spajajanju bića s oceanom, o nestajanju granica između unutarnjeg i vanjskog, o prožimanju s prirodom. Riječ je i o izuzetno muzikalnoj pjesmi, a treba istaknuti kako u zbirci nalazimo pjesme koje i jesu prije svega utemeljene na eufoniji, na igri riječima, zvukovima (npr. pjesme Dišuća, Dva). No ipak, čini se kako autor ovajput ne ostaje samo u sferi intertekstualnosti, već se bavi i nadasve aktualnim egzistencijalnim temama: ratovima, kapitalizmom, siromaštvom, nacionalizmom. U pjesmi Pogodbena suprotstavlja bivanje u svijetu liberalnog kapitalizma i, s druge strane, život »izoliran od vrijednosti vremena«. U pjesmi Rađalačka spominje se opreka između stvarne obale i začaranog mosta metafore. Upravo u tom procijepu između denotativnog i konotativnog značenja otvara se prostor poezije pjesnika kao homo ludensa. Međutim, čini se da autor najčešće bezuspješno pokušava ukrotiti jezik, jer on mu uvijek izmiče, »odupire se mojoj štednji« (pjesma Prosvjed jezika).

Pjesnik također zaključuje kako izbora nema, jer čovječanstvo se svelo na »korisne i uslužne štakore« (pjesma Robovi), a sloboda je nešto što se i ne spominje, obična odbačena »ljuštura školjke«. U pjesmi Pismo i san supostavlja san kao irealnost i pismo, kao utopljenost u surovu javu. Zanimljivi su i uz stihovi: »...olovka je igla koja sanja/ da zašiva raskomadana tijela«. Pisanje kao da želi imati svrhu izvan sebe, kao da se njime želi barem malo »popraviti svijet«. No u pjesmi Zimska brda ipak se naglašava i samopriznanje konformističnosti lirskog subjekta: ma kako on želio doživjeti sav taj bol svijeta, glad, predgrađa, ipak uvijek postoji svijest o toploj sobi koja ga čeka i zbog koje nije jednak onima o kojima piše. To priznanje je iznimno pošteno, jer se time izbjegava mistifikacija i zapravo se jasno naznačuju podjele u društvima, koje postoje i koje se barem pisanjem pokušavaju potkopati.

U zbirci Plast igala nalazimo i niz pjesama u kojima se tematizira božansko. Tako je, primjerice, ironično prikazan nekad slavni bog Zeus (iz grčke mitologije), kojeg sada okružuje »stručna šutnja knjiških moljaca«, a u pjesmi Isusova kritički se progovara o tzv. idolima spilje. Bog je danas, u suvremenoj teoriji, sveden na Drugost, a time se pretvara u običan ispražnjen znak. O tome govori izvrsna Pjesma o Drugom u kojoj pjesnik ponovo heretički pledira na govor o Jednom, Prvom. Uostalom, i zavičaj o kojem pjesnik piše nije vezan uz mjesto odrastanja i rođenja, već uz stol onkraj vremena, zavičaj je »iskoračiv iz zbivanja vida«.

Ono što se čini posebnim u knjizi Plast igala je upravo povezivanje pjesama koje kao da su mogle nastati bilo gdje, jer su inspirativno vezane uz nekoje daleke civilizacije, uz spominjanje notornih kulturoloških toposa ili su pak inspirirane Lorcinom poezijom (npr. pjesma Odsutnik), dok su neke druge prepoznatljivo vezane uz pojedinačno iskustvo jezika i svijeta (pjesma Hrvati). U Telećanovoj zbirci su čak i neki ciklusi motivski vezani uz stilske figure (npr. ciklus »Opkoračenja«). No, vrijedi istaknuti da su najzanimljivije pjesme upravo one u posljednjem ciklusu »Zavještaji«, jer u njima se povezuje iskustvo jezika i iskustvo svijeta, pojedinačno i univerzalno, u njima se pjesnik otvara i progovara o sebi, svojim iluzijama, odmaknutostima od vjere i primicanjima k vjeri (npr. pjesma k Buddhi). Upravo taj ciklus kao da jasno naznačuje i smjer kojim će se Dinko Telećan dalje razvijati kao pjesnik.