Analogni ekrani prošlosti

Sjetna rekapitulacija Slobodana Novaka iznimno je opsežno djelo koje sadrži više od tristotinjak feljtona, polemika, te prikaza knjiga i kazališnih izvedbi, čime ga možemo najkraće opisati kao dokument jedne stvarnosti.* Budući da su te razne publicističke forme nastale u polustoljetnom rasponu, riječ je o vremenu koje je djelomice daleko iza nas. Ipak, teško je reći da su to samo zastarjeli zapisi iz prošlosti, jer Novakovi tekstovi izrazito su aktualni i danas. On razgolićuje bolesna žarišta društva koja se ne zacjeljuju lako bez obzira na velike promjene što se odvijaju zadnjih pedesetak godina u hrvatskoj povijesti.

Akademik Slobodan Novak svojim je romanima već za života postao klasik suvremene hrvatske književnosti. Međutim, on je također izrazito zanimljiv glas u hrvatskoj kulturi i javnom životu. Aktivni je intelektualac, osoba koja se zna izjasniti i koja svojom oštrom percepcijom dinamično utječe na sagledavanju opće slike hrvatskog društva u posljednjih pola stoljeća. U tekstu Opredjeljivanje iz 1962. godine koji je svojevrsna polazišna točka za Novakov dijalog sa svojim suvremenicima, autor ističe kako »opredijeliti se – u nas često znači ili podrediti se ili oglušiti se« te nastavlja kako se mnogi odupiru opredjeljivanju »u ime svoga mira i svojih malih interesa«. A Novak se prvenstveno opredijelio protiv svih ideologija pa će u uvodnoj riječi Pristup napomenuti kako nam je ovim zapisima želio prenijeti »stručak zadaha one otrovne atmosfere koje se valja još dugo sjećati«. Ono što Novak zamjera svojim sugovornicima jest nedostatak angažmana i društvenog dijaloga kojima bi se pročistila prava slika stvarnosti, jer vlastitim nedjelovanjem mnogi hrvatski intelektualci pridonose stvaranju lažnih percepcija koje kreiraju razne interesne sfere u Hrvatskoj.

Knjiga Sjetna rekapitulacija podijeljena je na pet cjelina. U prvoj cjelini Podlisci, zapisi objavljeni su feljtoni koji su uglavnom objavljivani na Radio Zagrebu u razdoblju od 1947. do 2008. godine. Drugu cjelinu Prijepori i sporenja (1950.-2009.) sadržavaju mnogobrojne Novakove polemike sa svojim suvremenicima, dok su u cjelinama Ogledi, prikazi (1948.-2006.), Neobjavljene recenzije (1965.-2001.) i Kazalište (1954.-1958.) sabrani Novakovi eseji, kritike i prikazi knjiga i kazališnih predstava te rukopisni tekstovi.

Podlisci, zapisi sadrže feljtone u kojima Novak govori o raznim društvenim, kulturnim i jezičnim pitanjima, ali i o nekim zavičajnim temama u kojima prepoznajemo odjeke njegovih tema iz književnih djela. U mnogim tekstovima razrađuje se kulturna politika koja je desetljećima u hrvatskoj kulturi djelovala kao cenzurirajući faktor pa su neki njegovi tekstovi ostali neobjavljeni jer su procijenjeni kao autorova »zastranjenja«. Takva kulturna politika koja se provodila od medija, do izdavačkih kuća i urednika, Novaku je bila izvrsna podloga za analizu vremena i ocrtavanje duha njegova vremena. »Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima«, ustvrdio je još prije dva stoljeća francuski književnik i filozof Jean-Jacques Rousseau, a Slobodan Novak u svojim polemikama ogoljuje te društvene okove i načine podčinjavanja univerzalnim idejama propitujući stvari iz svih aspekta gledanja.

Fina porobljavanja unutar političkog, ekonomskog, poslovnog, kulturnog segmenta života još uvijek su prisutna, jer oduvijek procesi socijalizacije u konačnici teže podčinjavanju individue i slobodarskih ideja. Stoga u našoj sadašnjosti postoje analogni ekrani prošlosti jer živimo u društvu koje se desetljećima gradi na podaništvu stvarajući ozračje duhovne klaonice, kako će to jezgrovito ooznačiti akademik Novak. No, on se nada da polako nastaje »svjetski poredak, koji je i fašizmu i komunizmu, zasad tek načelno, ali, čini se ipak konačno, odredio mjesto na smetlištu povijesti i u povijesti zločina«. Novak osuđuje te režime koji su dio naše nedavne prošlosti, ali i preispituje medijske slike koje opslužuju uvjerenje da se živi u potpunom demokratskom sustavu, dok se ispod globalnog reality show programa režira svijet u kojemu naši životi nikome, zapravo, ne predstavljaju ikakvu važnost.

U tekstovima Jezik kao poluprerađevina (1962.), Neuvažavanje razloga (1962.), Rapski ili rabski? (2008.) Novak pokušava rasvijetliti stanje hrvatskog jezika u odnosu s drugim susjednim jezicima te nastoji argumentirano obrazložiti svoje stavove o otvorenim jezičnim pitanjima, dok istovremeno upozorava da još uvijek bez ijedne riječi objašnjenja »nepozvana politika diktira jezične norme«. Feljton Naivno razmatranje u kojemu nema mjesta smijehu (1989.) opisuje stanje mita i korupcije koje prožima sve društvene pore po »čarobnoj formuli ti meni, ja tebi«. Neke pojave, izrazito vidljive i danas u hrvatskome društvu, očito ne dolaze preko noći, nego su duboko ukorijenjene u društvenu svijest, pa je to još jedan razlog zašto čovjek treba poznavati vlastitu povijest, jer inače dolazi u situaciju da se neprestano nečemu čudi. Zanimljiv je tekst Ćakula (1991.) koji poput kakvog šifriranog zapisa opisuje atmosferu praćenja i špijunskih poslova, te tajanstveno djelovanje tih nevidljivih lanaca moći kojima su bile umrežene sve društvene institucije. S druge strane, u tekstovima Introspektivno zrcalo (1989.) i Zavičaj kao najnestvarniji predio svijeta (2008.) Novak se vraća mediteranskoj matrici, ponovno prekapa vlastito djetinjstvo i prostor otoka (Raba) koji ga zaokuplja u gotovo svim njegovim književnim djelima.

U drugoj cjelini Prijepori i sporenja Novak se dotiče sličnih tema kao u prethodnoj cjelini, iako izrazito zaoštrava intonaciju prema adresatima kojima se izravno obraća. Među njima su razne političke osobe, kulturni djelatnici i novinari, ali ipak najveći broj oštrih prijepora adresirano je na Predraga Matvejevića. Novak najoštrije osuđuje što Matvejević, potpomognut tadašnjim resornim kulturnim ministrom, »kesi svoje ideološke zube« na pjesnika Slavka Mihalića i na Društvo hrvatskih književnika kojemu je on predsjedavao. Ipak, za mlađe čitatelje možda najzanimljivija polemika je Neprekinuta nit (1989.). Riječ je o istoimenoj novinskoj rubrici u kojoj su poznati javni djelatnici, književnici i umjetnici vodili kulturne dijaloge sa svojim odabranim sugovornicima.

Tako je jednom prilikom redatelj Božidar Violić za svojega sugovornika izabrao Slobodana Novaka, ali tada se Neprekinuta nit - odmah prekinula! Naime, Novak u tekstu spominje tzv. crne liste književnika na kojima su, između ostalih, bili Vesna Krmpotić, Vlado Gotovac i Antun Šoljan, pa je spominjanjem njihovih imena on zapravo natjerao redakciju kulture da promptno ukine tu rubriku. U svojim polemikama Novak je sjajno prikazao kako politikantstvo zagađuje kulturu koja je zbog financijske uvjetovanosti podložna vanjskim diktatima, te kako se književnik teško može nositi s raznoraznim ucjenama pojedinih plaćeničkih uredništava. Slobodan Novak je nedvojbeno borben polemičar, ne podnosi laž i licemjerje, polemizira u skladu s vlastitim moralnim načelima, a njegove argumentacije su potkrijepljene originalnim idejama i ne podliježu trenutačnim trendovima.

Ogledi, prikazi (1948.-2006.) te Neobjavljene recenzije (1965.-2001.) su posebne cjeline u knjizi, u kojima se Novak predstavlja kao recenzent, esejist i kritičar. On je iskren i afirmativan kritičar, naklonjen dobrom pismu bez obzira na dotadašnja postignuća pojedinih autora. Čita mnogobrojne pisce s prostora bivše države, ali velik broj prikaza posvećen je hrvatskim piscima, kao što su Dragutin Tadijanović, Miroslav Slavko Mađer, Ivan Raos, Marija Čudina, Ivan Slamnig i drugi. Od značajnih kritika možemo izdvojiti tekst o prvoj zbirci Josipa Pupačića Mladići, u kojem Novak naglašava kako »kod Pupačića nastaju dobre pjesme – znači da je darovit pjevač«. U Neobjavljenim recenzijama nalaze se mnoge Novakove preporuke izdavačima za objavljivanje pojedinih književnih djela čime je brojnim anonimnim mladim autorima pomogao da im se objave rukopisi.

U petoj cjelini Kazalište (1954.-1958.) skupljene su Novakove kritike predstava koje su se igrale u splitskom teatru. Prikazi kazališnih predstava imaju povijesnu vrijednost jer su dragocjeni dokumenti koji se mogu priložiti analima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tako će Novak zabilježiti premijere Držićeva Skupa i Dobrog vojaka Švejka u dramatizaciji Aleksandra Aranickog, zatim praizvedbe Budakova Klupka i Matavuljeva Bakonja fra Brne te gostovanja sarajevskog i riječkoga kazališta u Splitu, itd. Međutim, jedan od najtoplijih tekstova u tom ciklusu svakako je Ljudi koje ne vidimo, a bez kojih ne možemo (1957.) koji se bavi mnoštvom »nevidljivih« zanimanja u kulturi. Riječ je o anonimnim pojedincima koji »samo pomažu drugima da steknu ime« pa oni nikad neće dobiti nikakvo priznanje za svoj mukotrpan rad. U ta zanimanja Novak ubraja šaptače u kazalištu, kinooperatere, lektore, spikere na radiju i sve ostale kulturne djelatnike čije »plodove rada svakodnevno susrećemo«.

* * *

Dva su razloga zašto treba čitati Sjetnu rekapitulaciju Slobodana Novaka. Prvo, Novak u svojim javnim istupima djeluje kao pozorni sudionik vremena, osoba s posve izgrađenim stavovima koja ima hrabrosti, unatoč negativnim društvenim trendovima, argumentirano ih i braniti. Stoga će već u predgovoru knjige ustvrditi: »... neskromno mislim kako sam raspolagao s ponešto testosterona, i da sam usprkos vječnim kerberima, koji su u to vrijeme bili primjerno mrgodni i rigidni, ostao barem na moralnoj, ako ne uvijek i na intelektualnoj razini«. Nadalje, Novakovi polemički tekstovi su vrlo pronicljivi, duhoviti, jezgroviti, bogati figurama. Stilski su vrlo izbrušeni, u njima dolazi do izražaja britkost i ingenioznost njegova izraza, te ironija koja nije sama sebi svrhom. Novak se ne smije kako bi se samo narugao, već kako bi naglasio paradoks koji uočava u raznim kulturnim pojavama. On će u svome izrazu koristiti i stihovima narodnih pjesama i parodijom i znanstvenim diskursom ocrtavajući tako svu strastvenost južnjačkog temperamenta koji ne trpi hipokriziju.

Drugi razlog za čitanje ove Novakove knjige nalazi se u spoznaji koju i ovaj autor višekratno implicitno naglašava: da bismo shvatili vlastito vrijeme, vjerojatno moramo prvo razumjeti vrijeme koje mu je prethodilo. Čitajući ove zapise teško da ćemo osjetiti arhaičnost u bilo kojem smislu pa će stoga i sam autor naglasiti kako »nije najprimjerenije ni govoriti o tom nedavnom vremenu kao o dalekoj prošlosti, jer smo još po mnogočemu u njemu«. A Slobodan Novak smatra da se prošlo vrijeme možda najbolje može razumjeti i upoznati s odmakom, kroz sjećanja. Na taj način i njegova Sjetna rekapitulacija pruža dragocjen uvid u raščlambu još ne tako davnog hrvatskog javnog i društvenog života, ali s ciljem da se bolje razumije vrlo slojevita i često kontradiktorna naša suvremenost.