Kontrarevolucija i druge pjesme

KONTRAREVOLUCIJA

izroniš iza stakla: ne vrištiš, ne surađuješ.
ulicom protutnje timpani i vještice.
zaskoči te mladost, snjegovi na obrazima.
zatim ponoć: podivljala.
došli konji: otperjali.
sišla s neba: zakuhala.
niz lijevo, niz desno, niz grom, niz pakao:
razlomak koji nitko ne razumije.
razvukao se u smiješak.
vučje oko umiva se u izlogu.
reproducira marketing i anatomiju.
naiđe čopor, provali horda,
karavana mirno prolazi:
oldtajmeri, jahači na yamahama,
staklenke kao klisure.
siđeš s obraza si i pomoliš me
lijevom dojkom za mikročip i kobasice,
desnom dojkom za pergament i revoluciju:
uzmeš tablet kao ogledalo i zavitlaš ga
točno po sredini bospora.

GAY I GRAD

ljepilo popodneva gmiže po nauljenoj koži.
gay pride na trgu taksim protječe vedro.
konfete i sladoled žvale se sve strasnije.
silikonska ono novim sisama probija zvučni zid.
svježe našiljena glava udara u objektiv.
kaže: unatoč svemu,
nabio sam se na kurac!
gorska služba spašavanja
tapka u pripravnosti.
policajac vozi kroz gomilu i
ležerno telefonira izravni prijenos.
patuljak nestaje u crnoj rupi
pored čovjeka bez nogu
koji prodaje sreću.
ponos se spušta na pola koplja.
higijena je neočekivano popustila.
prsti se zarivaju u gladno meso,
a nije ni mesopust ni pustolovina.
lete konfete niz istiklal,
silikonski rastanci na dnu su filmografije.
imam nos za događaj,
kaže zdvojni melankolik
i ugasi crnu kameru.

PISANJE I MOĆ

dva dana nisam napisao ništa
i uhvatila me panika.
inače godinama ne pišem ništa
bez panike.
zasule su me poznate rečenice:
zašto ne mogu?
što mi je danas?
ne događa mi se svaki dan!
onda pokušavaš, petljaš,
što više želiš, to više ne možeš!
pa događa se, eto, kažeš rezignirano,
jer svi obično tako kažu,
ali nemir se ne da ugasiti,
iskra tinja pa provali
kao lava na islandu
svakih pet minuta.
onda zađeš u nove rečenice,
u labirint bez poznatoga smjera
sve dok ne priznaš:
izgubio sam se!
izgubio sam se!
lijepo je biti izgubljen,
bez gps-a i drugih dizajniranih gadgeta,
između sebe koji hoće
i sebe koji ne može.
uzmeš olovku i mali notes,
a riječi krenu kao da su samo čekale
da im otvoriš nehotice zatvorena vrata.

TADIJA

bili su sami na ulici, grafiti su parali zidove, bijeli prah nosnice: ispružio sam obje ruke i zaorao jutarnji akvamarin iz kojega se prosula ludost, pripovijest o razuzdanim pticama sa susjednog sveučilišta: ona se opet htjela jebati, kažem opet, a nisam ga ni izvadio, još vreo i mlitav krčkao se u vlastitome soku: malo prezli i bibera, sol, peršin, sedamnaest kapara! ona se pokreće sve jače, tekućina ne isparava, odnekud dopire sudbonosni šljap. ne kuham za publiku: sebi dokazujem da znam. ne koristim pomagala. imam samo svoje tijelo i neposluh, potoci se slijevaju niz padinu i uviru u bijelo platno što nečija ga mater tka: sve je to tako bogohulno, vrtim na sporednom uređaju i predajem se alternativi, pun skepse i sintetike: kišna jutra i zvjezdane večeri, ulični svirači u udarnim vijestima: što je vijest? kome treba? tko mi je može dati? tko mi je? što mi je? miševi su opet bijeli: rijeke su opet duboke: mora oplakuju obale: lorca je volio zeleno: jedan drugi je stalno jebao. onda je umro. dugo smo pričali o njemu.

TOČNO U PODNE

četristo kilograma ribe usmrdilo se na tržnici jer nitko nije imao novca. bacili su i blitvu i češnjak i ruzmarin. skupilo se nešto pasa, ocvali galeb i trinaest mačaka. jedan se ribar pomolio, jedna je žena pala u nesvjesno, jedan je šmokljan ukrao poglavarovu sliku i prodao je turistu iz kazahstana. podne na tržnici posvećeno je tarkovskom, bimbambom, psi razvlače kosti i kidaju užeglu ribu, kupci bez novca rasturaju kontejnere za smeće, odnose ga u plastičnim vrećicama, hranu i poslastice, i nekoliko plastičnih boca, zbog ekologije. nešto je nogu protutnjalo u visini očiju, neke su haljine bile carevo novo ruho i pucale su od transparencije, po šavovima, uzduž i poprijeko. zatim policijske sirene i sumanuta jurnjava prenapučenim ulicama: tamna odijela, blindirana vozila, uredno podšišani vozači i plava rotirajuća svjetla. zatim zlokobna tišina, muk koji se ne predaje, kolona je zamakla u susjednu ulicu, nekoliko nogu, carevo novo ruho, caru carevo, bogu božje, a nama ništa, tako je zapisano, ubijaju nas riječi, zaboga!

POZNAVANJE PRIRODE I DRUŠTVA

znaš li koji je sat? znaš li koji je dan? znaš li išta pod kapom nebeskom?

opalim te! oko je, uho je: eksplodiralo u jazz! uhvati telefonsku trakavicu i urlaj jednom, dvaput i zauvijek! u oblaku je smisao. u prozoru matematika: kilometri tipkovnica zdrobljeni pod tijelom koje stenje: nam-june-paik-nam-june-paik!

onda svjetla! jenjavaju kao karanfili na reverima plahih revolucionara i njihove djece: sve lijepo, sve sakato i tako odasvud: zaustavi se! pogledaj lijevo! pogledaj desno! i vlak je već prošao: bio je samobor, pa kremšnita, slijepi putnik i surdulica: unezvjerili su se tek hodači u svilenim soknama iz kojih se cijedilo kao da boli, a nije: bio je padobran. bio je studeni. bili su tusti vojnici u debelim šrapnelima i poremećenim kajdankama iz koji se cijedilo kao da boli. a nije.

znaš li koji je sat? znaš li koji je dan? znaš li išta pod kapom nebeskom?

krivudavi raspored zakopan u zubalo, smijeh koji se ne da zaustaviti, četiri djevojke sa psovkom u očima i onda nasilje: gubili smo-ste-se! gibraltar i salamanca blijedi, beskrvni: glad je bila pas u nastajanju, onda konjanik, kleopatra, don quijote i vatrena kočija na murteru iz koje poskakuju domaći i furešti: slika koju zaustavljaš na semaforu, crven kao romul, kao rem i vučedolska golubica, taj tigar od terakote, koji te poljubio u usta na usta, jezik na jezik, plamen u plamen: vatrogasci su spavali u silikonskim vrećama i bum! bumbum! biblijske priče nikad ne prestaju u sreći, nikad ne stare na nogama: bujne su i ekonomične, samo što pobolijevaju zajedno s okolinom i grubim ravnicama na proputovanju: pakao je naša misao! rekao sam ti to jednom u saboru, za ponornicom: jen-dva-tri. i opet je boljelo, a kao da nije: nahrupili su nizozemci i gladne jahačice, bilo je hladno do hostiju i bilo je dvokratno. i bubnjari su ridali nad svojim vukovima. i bio je studeni. vojnici i sladoled: cijedilo se kroz obrazine u irkutsk, u kamasutru, u golemo i blijedo.

znaš li koji je sat? znaš li koji je dan? znaš li išta pod kapom nebeskom?

ne znam, znam! ne znam!

LADY GAGA

čitala je poeziju kao da preslaguje drva u šupi: jedna klada sim, jedna klada tam: sedmerac, osmerac, epski deseterac.

čitala je poeziju kao čitulje u dnevnom listu na zahodu prije doručka. stihovi poispadali u školjku: što ćeš s tim, majke ti? nitko od poezije nije sagradio kuću, čak ni vječnost: nije kupio madrac, ishodio hipoteku u njemačkoj banci: nitko!

čitala je poeziju, trusila rum za kolače sitnim gutljajima, kao haiku: ranjeno tijelo žudilo je murjaka na bijelom konju, kako ulijeće bez kucanja i recitira prolog: samo da ništa ne znači, nemoj me s tom poezijom, bole me cice i vruće mi je!

kasno je! murija na vratima, urnebes u drvarnici: kara marko s asistentima, kara đorđe, kara rakija, ona čita poeziju: jedna klada sim, jedna klada tam: epski deseterac, poslije je sve jednostavnije: stihovi su svezani, lanci raskvašeni kao dalijeve skulpture od mahunarki, ili kravlja balega usred puste slavonije, ako ne može bez umjetnosti!

čitala je poeziju i češkala se, dolje i posvuda: bilo je vedro, bilo je radosno, popilo se, umočilo se, a obnova ne sustaje: samba, karneval, mesopust. baš!

KRATKA POVIJEST TRANZICIJE

mokri pločnici reflektirali su melankoliju i gibraltar. klimavo je nebo u listopadu, kada brojači glasova spremaju zimnicu. čini se bolje nego inače, jer kruške su zrele, ovce na broju, razbojnici ljušte kestene. opelješe samo nešto u prolazu, zbog kondicije i reflektora. ne smiješ zanemariti javnu sliku! ping-pong preko svojih medija. jozo iz pakla gimnasticira pred parlamentom. mrtvac je na kvizu, pobjeđuje u trećem krugu. samo madam bježi od mikrofona. ona je lukava kučka koju svatko želi preveslati, pa slomi vilicu, keramičke implatate i lavabo. bobo kuži aritmetiku i trudi se održati ravnotežu: dođu četvorica, beng-beng, izrešetaju ga. održe posmrtno slovo uz limenu i osmrtnice preko cijele stranice u svojim novinama. pizdajica babić javio se preko oglasa, želi se vratiti i preuzeti kontrolu nad teritorijem. odmah dogmiže elitna kolaboracija i raspiše se u istima. odmah cvijeće pod tenkove, da se ne polome gusjenice i drugi gmizavci. za pregovaračkim stolom susreli su se gospodar prstenova, hranitelj satova i nekoliko udruga. bilo je malo škakljivo, ali nitko nije poginuo. zglajzao je samo jura, na ulicama svog chicaga, no i to je usmena predaja.

mitovi su u prošlosti, budućnost je u mitovima i korupciji! subotom, djevojke se postrojavaju ispred crazy bulla omotane u magnetni celofan: tko prođe zalijepi se! a prolaze lica s naslovnica.

moraš imati barem novine po mjeri! za jutro, za večer i za svaki od dvadeset i četiri sata!

TUŽNI JEZIK ESEJA

Uzimam knjigu i ne usuđujem se
pročitati nijedan redak. Možda je
tamo već otisnut moj tajni rukopis
o kojem govore kuloari
i razmažene djevice na obalama razdjevičenja.
Zašto se uvijek prepoznajem tek
u patetičnoj frazi,
koju namjerno nije zabilježila traka
diskete, a ipak djeluje tako neuvjerljivo
literarno, kao da sam je namjerno trošio
cijeloga života? Sve dosad izgledalo je
kao igra, a onda su predmeti postali tužni
i jezik se nemoćno objesio
o vlastitu grotesku,
poput aerodinamična uda patuljka
iz cirkusa na proputovanju kroz
moja neprispodobiva sjećanja, fragmente
fantazije i realnosti, fragmente kiča
i dekadente ozbiljnosti, kao u
znamenitu eseju Johna Bartha.
Smireno ustajem i pritišćem
označeno mjesto na tastaturi;
čini mi se da sam do krajnosti
zasićen: sve je sada istom tamna
i mrtva ploha ekrana
koja sadrži sva značenja.

(1988.)

SVJETLOST KORDILJERA D.H. LAWRENCEA

Putovanje se zbilo na ekranu.
Slike tutnje pored mene i teško se
osloboditi misli o sudbini i smrti.
Televizijski voditelj patetično je
izgovorio uskrsnuće riječi »katastrofično«.
Osjećam bol u cijeloj lijevoj strani,
zub koji me razara,
potom sam histerična tužna sudbina
koju su svi pročitali u stihovima:
danima prelistavam knjige
i pronalazim vlastite rečenice:
1928. po prvi put sam javno izgovorio
rečenicu: »It makes no difference, though«
u The Woman Who Rode Away D.H. Lawrencea.
Bilo je hladno kao svaki put kada je
prljava Lady izlazila iz sobe
»nevidljivo kroz ključanicu«; nabasao sam na
konstrukciju izgovorenu u pjesmi Vladislava Kušana.
Zašto Vladislava Kušana? A zašto ne?
Ta, zaustavio sam se na 532. stranici Zlatne knjige
hrvatskog pjesništva samo zato što sam htio
prelistati jednu opsežnu knjigu, itd.
Sada će moji prijatelji
uporno tražiti uporišta u imenima i naslovima
koje sam slučajno zahvatio s police.
Znam da ne mogu zaobići taj čuveni
»prst sudbine«, zbog čega i bilježim
izlizanu sintagmu
koju nikad nisam izgovorio »prvi put«.
I što sad? Surova igra prozirnosti
kao da bistra voda Amazone
ispire kamenje pod vlažnim prstima Anda.
To je kadar koji sam upravo vidio
na ekranu svoga c/b televizora.
Jesam li jednom, u djetinjstvu, već negdje susreo
i sada spomenutu »svjetlost Kordiljera«?
Možda je to bilo u nekoj
u nizu uzbudljivih priča Karla Maya,
koji je sve vidio bez televizora,
buljeći kroz prozor sobe »na Schwarzwaldu«.
I eto, odjednom osjećam »kliženje
autorove pozicije«, na što me podsjeća B.A. Uspenski
na stranicama s fusnotama od 38 do 40 jedne nekad
simpatične knjige.
Zbilja naporna rečenica. Sve ću to jednom reducirati
i smireno izgovoriti posve novu. Valjda će me netko
upozoriti na nju.

(1988.)

U HRVATSKOJ PONOVNO SVI PIŠU NOKTURNO

Između elipse vremena i elipse smrti
naprasno je podignut most jednakosti.
Otoci francuske revolucije iscurjeli su kroz nos.
Poslije se zbio zemljopis.
Kolona crne alegorije silazi
vatrenim stubištem u raskoš
podzemne željeznice
i baruta.
Iza ugla počinje bulevar sumraka,
s pčelama u klopci paučine
i bistrim okom kamere koja odlazi »u zauvijek«.
Potom se jetko razlije šum
biblijskih stranica u gradu bez zidova
i putuje daleko, u more crno, najcrnje,
odakle se ne čuje jecaj ni krik.
Samo mirisi blijede na obrazima bez imena.
Tupi pogled opisuje jug.
Plaha luč, sama, titra na obzorju.

(9/10. prosinca 1991.)

STANJE STVARI

suteren, 22 kvadrata: soba, kupaonica, kuhinja.
emilija, bernarda & branko.
prihod: 32.000 stanarina i režije: 21.000.
emilija ima šest mjeseci.
vani pada kiša.
za godinu dana uštedjeli smo 250 maraka,
otišli u trst i emiliji kupili čizmice
ski-odijelo, majicu, kapu i rukavice.
i jednu čokoladu milka.
danas je 25. listopada.
nemamo za mlijeko.
vani pada kiša.
bernarda i branko nemaju zimskih cipela.
za šest dana bit će vjerojatno plaća.
kupit ćemo mlijeko i platiti stanarinu.
dugujemo samo 3.000.
preko vikenda branko će otići
kod djeda i bake i donijeti krumpir, jaja i piletinu.

vani pada kiša.
gadi mi se čitati hugoa.
cibona igra u beču.
tamo ima čokolade.
emilija voli čokoladu.
vani pada kiša.
istrošila mi se traka na pisaćem stroju.
bernarda nema deterdženta za pelene.
ne žele je primiti na posao.
u zagrebu sviraju exploited.
vidio sam izgladnjelu ženu na praznoj traci ilice.

kiša nije prestala.
sava jedva teče.
branko nije otišao u sisak
jer nije imao lovu za bus.
zalijepili su mu politikanstvo.
tri tjedna ne kupujem novine.
emilija je dobila dva zuba.
branko ne voli linije.
edo je donio dvije čokolade.
rekao sam mu: pojest će te mrak iz emilijinih očiju!
zatim je pao mrak.
vani pada kiša.

CRNO

na kirchnerovoj slici žene
hodaju u crnom stih je iz pjesme z. makovića.
nagazio sam ga u radićevoj ulici,
trideset metara od ulaza u kamenita vrata.
tamo su žene u crnom molile svoju
pokornu krunicu.
na zidu pizzerije bilo je
crnim sprayem ispisano: PUNK IS DEAD i
SID VICOUS JE PIZDA.
gang of four u crnim pripijenim vindjaknama
prodavali su kamene ulaznice,
spakirane u crne plastične vreće.
u mom revolveru nije bilo metaka.
iz džepa mi je ispala ceduljica
s nevidljivim tekstom na
crnoj podlozi.
znao sam, pisalo je:
CRNO.

BESPUĆA, PONORI, BESPUĆA

grč na licu nagovještavao je drukčiji raspored događanja:
vatrene ulice, turska glazba ispod prozora: kao da sam se
nakratko zagubio u meni nepoznatu krajoliku.
uzalud su stizale poruke s udaljena broda,
uzalud je glas podrhtavao na nedefiniranu vjetru:
večeras sam bio nepopravljivo tužan
i zapravo nesiguran u svaki svoj potez,
svaku odluku na koju sam bio prisiljen.
neshvatljivi pokreti plesača bez glazbe,
na ulici, u neposrednoj blizini kafea bivak,
u kojem sjedim već nekoliko večeri uzastopno,
jer me podsjeća, jer u sebi nosi kontinuitet
svega čemu sam se želio oduprijeti,
dakle, ti bezglasni pokreti bili su prilično
vjerna slika mojih nagomilanih stanja,
iz kojih neuvjerljivo napipavam unutarnji rapored,
koji se usput izgubio u vratolomijama banalnosti
i nepreglednoj pustoši koja je napučila mlaki,
individualni svijet.
strašno se iznerviram kada zapadnem u rahlost
eksplikacije, ali večeras mi je to jako blizu,
i zato niti ne pokušavam promijeniti smjer
nasumičnog krivudanja po hrapavoj,
nazubljenoj, ni od koga obilježenoj stazi.

(2001-08-16)

RONJENJE NA DAH

yves mi je poslao sms:
jedna me talijanka već treći dan gleda pod vodom.
i ja gledam nju. dolje smo goli i sami. gore se ne poznajemo.
rekao sam mu, u našem svakodnevnom slengu:
bi kul! stej vel! nakon toga je, po podacima iz sljedeće poruke,
ponovno zaronio, jer dolje je mirno i neponovljivo lijepo.
razumio sam njegov vapaj, na drugoj, udaljenoj obali.
zatim sam zaronio u orijentalne priče marguerite yourcenar:
otputovao u kinu, pa u kotor, dubrovnik, pa opet izronio
melankolično, makar to više ni približno nije u modi.
vidio sam nekoliko talijanki, četiri čehinje i sedam tustih mađarica.
vidio sam suncobran koji se vrpoljio u ritmu tijela,
vidio sam i jedne modre, neumorne i preduboke oči:
htio sam u sebi zatomiti strast za ronjenjem, ali nisam
mogao skinuti pogled, nisam mogao nataknuti sunčane naočale,
uopće: nisam se mogao pomaknuti s mjesta u pijesku,
u koji sam, staloženo i nijemo, tonuo i tonuo.

(2001-08-18)

AUTO

ivana mi govori u slušalicu: napiši da imam auto:
mali srebrni citröen ax. večer je, vozim brzo
s aerodroma u grad. mak je otputovao u vrsar,
vlaga je oko osamdeset posto, oblaci su sve tamniji, lišće treperi
na povjetarcu koji je neočekivano zapuhao kao da
želi omogućiti barem elementarno disanje.
ivana još uvijek polazi autoškolu paklenica i ima otkačenog
instruktora koji razvozi opatice po brezovici i samoboru,
jednom je neke odvezao čak do sarajeva. inače pobožno psuje
u automobilu s krunicom obješenom na retrovizoru i
pije samo coca-colu na sobnoj tempereturi.
citröen je star deset godina, kupljen od prijateljice naše,
s relativno trulim desnim pragom i sjebanim kuplungom:
toliko se vidi na prvi pogled. kiša još uvijek ne pada,
ne pada ni vlaga u zraku, ni pritisak od 1054 hektopascala.
čitam mailove i nikome ne odgovaram, jer mi glavobolja
ne dopušta nijednu suvislu rečenicu. ivanina jučerašnja
poruka, koju sam pročitao tek danas, vapi za razumijevanjem:
hej, jesi li rekao mići i maku da sam kupila auto.
citröen ax, srebrni, diesel. baš mi je krasan mali.

(2001-08-22)

SHOPPING TERAPIJA

ušla sam u prodavaonicu rublja i iščeprkala
krasan bordo kompletić: gaćice i grudnjak s push up
konstrukcijom. prodavačica mi je pokazala slobodnu
kabinu i ja sam samouvjereno ušla. kada su se vrata s krilcima
kloparajući zatvorila, i kada sam se okrenula želeći
povući zasun, spopala me klaustrofobična jeza jer, ili
je kabina bila prokleto mala, ili se moje lijepo oblo dupe,
uvijek na meti pogleda, kriomice proširilo toliko da
je trebalo početi voditi računa čak i o dimenzijama
kabine za probanje odjeće: nije moguće! rekla sam
zapanjena samoj sebi kao najboljoj sugovornici i prisjetila
se svakojutarnjeg vrpoljenja pred ogledalom: je li ljetna haljina
suviše prozirna? jesu li tange pretamne za bijele lanene
hlače? hoće li se na listovima previše šepuriti dlačice koje
nisam uspjela izdepilirati, jer sam prespavala budilicu?
je li grudnjak dovoljno podložen za moje, činilo mi se,
očito premale, inače čvrste sise? a sada i ta kabina!
pokušala sam se skinuti, ali me miris nogu, iščupanih iz cipela
zauzdao pouzdanije od abeesa, kao da se cijeli dućan
nosom zabio u jebenu pretijesnu kabinu i kao da se
čopor zdepastih baba s čuđenjem zablenuo u moju guzicu,
koja strši, lijepa i neponovljiva, i zabada se u njihov golemi
integralni nos, koji usisava miris oznojenih nogu,
netom iskliznulih iz pastelnoplavih kickersica.

(2001-08-23)